drugifilm

Prošle godine sam napisao jedan tekst o HNSovom Radimiru Čačiću i to je bio jedan od najkomentiranijih tekstova na ovome blogu. Čačića sam spominjao nekoliko puta ako ništ drugo jer me neograničeno zabavlja (i brine) njegovo iracionalno inzistiranje na premijerskoj poziciji. Proteklih dana Čačić je dao intervju za drugifilm. Drugifilm je web portal koji se pojavio prije nekoliko mjeseci, u vlasništvu je dosada anonimne tvrtke iz Varaždina i oni su se javno deklarirali kao portal koji podržava Radimira Čačića (a dio tekstova su objavili i na pollitici).

Evo nekih izvadaka iz tog intervjua:

DRUGI FILM: Doista vjerujete da možete samo sa SDP-om i IDS-om formirati vlast?

ČAČIĆ: Naravno, nije to tako komplicirano ako se svede na brojke. Uzmimo da je SDP-ov realni graničnik 60 mandata. Na nama je, dakle, da odradimo svoj dio posla, skupimo razliku do 77 mandata. U prijevodu to znači da moramo u trećoj izbornoj jedinici, mojoj, uzeti pet mandata, u Zagrebu dva kao na prošlim izborima, a u desetoj s Androm Vlahušićem probati uzeti dva. To je ukupno devet. Ako u ostalih sedam jedinica prijeđemo prag i uzmemo barem po jedan mandat, to je ukupno sedam. Sve zajedno 16 mandata.

Zadnje ankete pokazuju kako HNS jedva prelazi izborni prag i po posljednjim projekcijama (koje su pravljene s iznimno velikom greškom), rezultat kojeg navodi Čačić nije realan, tj. nema stvarne podlogeu stanju na terenu. Dapače, ako se malo bolje pogleda, ispada da HNS neće postići taj rezultat niti u njima matičnoj županiji, a kamoli da će proći izborne pragove u ostalih 6-7. Čačić je dugo vremena govorio o premijerskoj poziciji baziranoj na rezultatu, potom se prebacio na priču o “kontrolnom paketu” (što bih ja nazvao ucjenom i meni nepoznatom praksom) da bi sada počeo lagano spuštati kriterije. Ako se ne varam, nakon pripajanja Libre, oni imaju u saboru 9 zastupnika i kako je krenulo, ta brojka će se svesti na 6-7 zastupnika. Doista ne vidim kako će sa 6-7 doći na 16 i ta magija me strašno zanima (iako intervju nudi neke recepte).

DRUGI FILM: Mislite da je SDP slijedio iste rezone?

ČAČIĆ: SDP je derivacija toga nastala pod pritiskom. Oni govore o nekakvom timu, prikrivajući činjenicu da nemaju vođu, čovjeka koji vodi taj tim i preuzima odgovornost. Kad su vidjeli premijerske ankete u kojima je Ivica Račan loše prolazio, malo su zamutili vodu. Ponudili su Ljubu Jurčića kao potencijalnog kandidata, s time da bi Račan povukao na pola mandata. Što bi se reklo, ni vrit ni mimo. Iz te vrste poruke, nesretnom okolnošću Račanove smrti pojavio se Milanović. On je druga derivacija.

DRUGI FILM: Kandidati za Račanova nasljednika jednostavno su morali Jurčića prihvatiti za premijera?

ČAČIĆ: Oni koji su otpočetka stali iza Jurčića postavili su ga kao uvjet za kandidaturu. Antunović u početku nije to prihvatila, Bandić nije uopće, Picula nije znao što bi s tim i tako se rodio Milanović. Naš model je prirodno stanje stvari, a u SDP-u derivacija činjenice da su se suočili s dvije personalizirane kampanje, Sanaderovom i mojoj. Ne mislim da je to njihovo prirodno stanje.

Ovo mi je strašno zabavno, naime kada govori o SDPu, Čačić tvrdi kako je situacija razdvajanja predsjednika i premijera neprirodna i nelogična, dok istovremeno on godinu dana zagovara totalno istu stvar. Dapače, kako se kroz redove dalo naslutiti, Milanović uopće nema ambicije u slijedećem mandatu ući u vladu, nego misli se baviti saborom, dok je recimo Vesna Pusić dala vrlo jasne signale kako postoji točno određeno ministarstvo kojime želi upravljati (i ta ambicija je bila njezin motivator 2003 godine da se pokrpa koalicija, za koju se tek 4 godine kasnije može vidjeti kako bi funkcionirala). Zašto je to neprirodno za SDP, a logično za HNS je izvan moje mogućnosti razumijevanja.

DRUGI FILM: Što će se dogoditi s HDZ-om ako izgubi izbore?
ČAČIĆ: Njegov problem nije izgubiti izbore, njegovi ljudi su na pozicijama, u institucijama i za 4, 8 ili 12 godina opet će biti na vlasta. Međutim, ovi izbori su problem Ive Sanadera. Jer on je mjehur od sapunice. Kad on prsne, što je Sanader? Tko je Sanader? Ravnatelj splitskog kazališta.
No da se ne zavaravamo. To isto je i SDP. Kad pogledate troškove javne uprave po županijama, što mislite tko je najskuplji u Hrvatskoj? Grad Zagreb je izvan konkurencije, a zatim slijedi Primorsko-goranska, pa Istarska županija. I tek onda notorne HDZ-ove. Jasno, najjeftinije su Varaždinska i Međimurska. To je ista logika, isti mentalitet.

Ova mu je sjajna, naime ono što je Čačić zaboravio reći je i to da (neovisno o tome koliko smo sretni s modelom) prihodi lokalne samouprave ovise o prihodima koji se na teritoriju županije ostvaruju, a po prihodima županija, pogodite koje su županije na samome dnu? Ne volim djelomično prikazivanje podataka, a ovo je upravo to.

DRUGI FILM: Na koje stupnju razvoja danas preuzimate Hrvatsku u odnosu na 2000. godinu?
ČAČIĆ: Izrazimo se u novcima. Trećeg siječnja preuzeli smo zemlju koja je pod tepihom imala 9,6 milijardi dospjelih potraživanja. Ovi nesretnici preuzeli su je s nula kuna dospjelih potraživanja. To će se sad opet vratiti na sličnu razinu, ali barem je proračun gotovo dvostruko veći. Dakle, imat ćemo realno manji problem. Ponovno imamo potraživanja pod tepihom, ali stvari barem nisu dramatične.
Godine 2000. naslijedili smo i 175 tisuća ljudi zaposlenih u tvrtkama koje šest mjeseci nisu isplatile plaće. To smo sveli na 30 tisuća. Sad je 35 tisuća. Dakle, puno je čišća situacija. Naslijedili smo je s -0,9 posto rasta BDP, danas ćemo je dobiti s pet posto rasta. Unatoč svim tim grubim privatizacijskim pljačkama, bezočnom političkom miješanju, bankarskim krizama, zemlja se stabilizira, štetni utjecaj politike danas je manji nego 1999. godine. Stvari su dakle bolje nego onda.

Evo, da ne bi bilo da nema nešto s čime se ne slažem. Napomenuo bih samo da se pojedine stavke (primjerice otplata duga umirovljenicima) isplaćuje iz vanproračunskih prihoda, i odjednom će taj novac uletiti u proračun, a vjerojatno takvih stvari ima još. No činjenica i dalje stoji – stanje koje će se preuzeti 25. studenog je daleko bolje od onoga što se preuzelo u siječnju 2000.

Sretno bilo HNSu i Radimiru Čačiću, no s velikom pozornošću ću gledati kako se stvari razvijaju, iako je stanje u preostalih osamdesetak dana manje-više zacementirano. Moje je mišljenje da ovaj nastup HNSa radi njima samima štetu, no čini se da sam u tome usamljen. Ponekada mrzim kada sam u pravu.

Misao dana:
Everything is changing. People are taking their comedians seriously and the politicians as a joke.

Na mojoj uobičajenoj subotnjoj jutarnjoj kavi prelistao sam novine i došao do Butkovićeve kolumne u Jutarnjem u kojoj kaže (između ostalog) i slijedeće:

Ovdje, međutim, valja reći da navodno SDP-ovo skretanje udesno nipošto nije nova pojava. Još prije nego što se Račan bio razbolio, SDP je angažirao generala Kotromanovića i aktivirao Savjet za branitelje, što je u ono vrijeme izazvalo opravdan zazor većeg dijela hrvatske javnosti.
Sadašnja Milanovićeva izjava o Gotovini samo je na tragu takvog djelovanja SDP-a, kojem očito jest cilj da razbije imidž jugokomunističke stranke.
Problem je, međutim, u tome što kod središnjih birača i birača ljevice SDP već dugo nije operećen takvim imidžem, a sam Milanović tvrdi da ga birači desnice ne zanimaju.
Dapače, sasvim je moguće da koketiranjem s radikalnim nacionalizom i sentimentima ljudi vezanih bilo uz Gotovinu, bilo uz ustaštvo, Zoran Milanović odbije dio svojih prirodnih birača, koje je mobilizirao vrlo dobrim vođenjem stranke u prva dva mjeseca svoga mandata.

No, Milanovićeve izjave o ustašama i generalu Gotovini zapravo su problem manjeg ranga od njegove izjave o NATO-u.
Predsjednik SDP-a rekao je, podsjetimo, da bi se u Hrvatskoj trebao provesti referendum o ulasku u NATO, iako hrvatski Ustav takvo što ne zahtijeva.
Bilo bi posve legitimno da se SDP suprotstavlja ulasku u NATO; riječ je, ionako, o još neosvojenom političkom prostoru, koji treba artikulirati, i u kojem se mogu prepoznati mnogi hrvatski birači.
Međutim, posve je nelegitimno da se SDP načelno zalaže za ulazak u NATO, a da istodobno traži referendum koji bi, ustvari, bitno prolongirao proces učlanjenja Hrvatske u tu organizaciju. Krajnje je nevjerodostojno načelno biti za NATO, a istodobno građanima nuditi opciju koja zapravo značajno otežava ulazak u NATO. (jutarnji)

Ono što je Butković htio reći (a u samoj kolumni ima i eksplicitnijih primjera) je da slobodno govoreći o nacionalnim temama (ustaštvu, domovinskom ratu, a očigledno i NATOu) Milanović navodno “koketira” s radikalnim desnim stavovima. No nije Butković jedini u takvoj dijagnozi, dobar dio ovog stava i reakcija proizašao je iz prošlotjednog intervjua kojeg je Milanović dao H-Alteru (inače, relativno solidnom alternativnom web portalu):

Jedna od SDP-ovih konstanti u zadnja dva desetljeća je da neoprostivo petlja oko fašizma i antifašizma. Ljubo Jurčić je izazvao lavinu kritika pričom o ujacima ustašama.
Zar je trebao u svakom trenutku imati đokera u rukavu i isticati da mu je otac bio u partizanima? Odgovorio je na izravno pitanje, a svoje ujake ne možete birati. Za sebe mogu reći da sam sretan što su moji ujaci bili u partizanima, i to na osnovu osobnog izbora, ali ne osuđujem nekoga tko je očito bio u zabludi vjerujući da je NDH bila hrvatska država i da se bori za nju. (h-alter)

A o istoj temi je pisao i drugifilm, tj. njihov kolumnista Tomislav Klauški, (drugifilm je web portal koji je javno deklarirao potporu HNSu):

Da parafraziramo Slavka Goldsteina koji se nakon Jurčićeva desničarenja pitao zašto ne bi glasovao za Sanadera, možemo reći zašto bi – nakon svega izrečenog – netko glasao za SDP, a ne HDZ, HSP ili nekog još goreg. Jer situacija sigurno neće biti obrnuta. Nitko se neće upitati zašto bi glasao za HDZ, kad može za SDP. Ako već dijele iste vrijednosti, HDZ je barem autentičniji.

Notorna je zabluda da hrvatska ljevica, bez obzira radi li se o SDP-u, HNS-u ili nekom drugom, može osvojiti dio desnog biračkog tijela. A još manje da to može učiniti na klasičnim desničarskim temama, poput ustaša, branitelja ili Domovinskog rata. Milanović je nedavno rekao kako je njegov SDP stranka birača ljevice i svih normalnih ljudi. Pa zašto onda ne nastoji pridobiti normalne ljude normalnim temama? (drugifilm)

No kao jedan od malo bizarnijih primjera desničarenja SDPa (i poglavito njegovog predsjednika Zorana Milanovića) je slijedeća rečenica:

SDP će u Sinju na ovogodišnjoj Alki biti najzastupljeniji od svih političkih stranaka: glavni odbor stranke stiže na Alku, a dolazak je najavilo više od 200 stranačkih dužnosnika i članova za koje lokalni SDP-ovci spremaju arambaše, uštipke i pršut. (jutarnji)

Ako ste primjetili, SDP je jedna od rijetkih stranka koja u svojem imenu ne sadrži nacionalni predznak, a zbog svojeg nasljeđa partije iz koje se transformirala i tradicionalnih podjela da ljevica govori o radništvu i socijali, dok desnica govori o obitelji i nacionalnome, SDP nikada u stvari i nije progovarao o nacionalnim temama. Promjenama u vrhu SDPa i dolaskom Milanovića kao osobe koja je stasala u razdoblju nakon raspada jugoslavije, te nadolazećom generacijom političara koja nije više opterećena hipotekom prošlog državnog uređenja odjednom se otvorio prostor za hrvatske teme, pa stoga nije niti čudo da su i Ljubo Jurčić i Zoran Milanović ispreskakani pitanjima, a odgovori koje su dali nisu privukli pažnju samo zato jer su zanimljivi i provokativni, nego i zato što je odjednom lijeva strana političkog spektra progovorila o temama o kojima 17 godina nije rekla niti riječi.

Ljubo Jurčić je hercegovac, a Zoran Milanović Sinjanin, obojca dakle dolaze iz krajeva koji su tradicionalno nacionalno osvješćeni i očekuju se da imaju čvrste stavove o nacionalnome. Ono što bih ja vas sada pitao je kako bi vi odgovorili na ista pitanja? Što je ispravan odgovor? Svi mi znamo što su politički konkretni odgovori; uvijek birajmo partizane ali se malo ogradimo od sustava koji je iz partizanskog pokreta proizašao. No što s onima koji su tijekom drugog svjetskog rata živjeli u urbanim sredinama, primjerice u Zagrebu, ili pak u nekim okupiranim područjima hrvatske, recimo Slavoniji? Što vaši djedovi i bake imaju za reći o ustašama i partizanima i koji je ispravni odgovor?

Čisto da bude jasno, s tim razdobljem nemam apsolutno nikakvih doticaja, a po najboljim saznanjima koje imam, moja obitelj nije bila povezana niti s jednom niti s drugom stranom, oni su te godine proveli radeći isto ono što i velika većina drugih – a to je čisto preživljavanje. No i to preživljavanje nikako ne znači da o onome što se zbivalo oko njih nisu imali svoje mišljenje; neovisno o tome koje se od tih mišljenja nakon rata pokazalo kao ispravno (ili možda bolje rečeno “oportuno”). Zašto je onda problem što je jedan od Jurčićevih ujaka bio ustaša, dok mu je otac bio partizan? Što to saziva sablazan u toj činjenici znajući da Ljubo Jurčić (niti Zoran Milanović, ako smo već na tome) nije mogao birati ni svoje roditelje ili rodbinu, a još manje utjecati na njihove odluke donešene prije 70ak godina?

Da li bi bilo bolje da se i Jurčić i Milanović uredno drže školske fraze o tome kako je država sazdana na antifašizmu, ili da daju iskreni odgovor na ono što su ih novinari pitali? Da li Jurčićev ujak (ili pak otac) utječe na njegovo socijaldemokratsko opredjeljenje danas?

Ili, ako ćemo malo o Milanoviću, zašto je posjet rodnome gradu u doba sinjske alke desničarenje? Sinj se nalazi u devetoj izbornoj jedinici u kojoj je tradicionalno SDP loše prolazio i u čemu je problem ako je napokon i SDP počeo tamo tražiti svoje istomišljenike, i to u gradu u kojem je rođen SDPov predsjednik i koji ima SDPovog gradonačelnika.

Nije mi nadalje jasno zašto je progovaranje o braniteljima i njihovim problemima desničarenje? Oko pola milijuna branitelja (što pravih, što lažnih) polaže pravo na tu titulu i samim time čine jednu od najvećih grupacija u našoj državi, zašto SDP ne bi smio govoriti o tome, ili ako je već progovorio zašto bi sama ta činjenica bila (radikalno) desničarenje.

I posljednje, da se vratimo na gore spomenutog Butkovića, u čemu je problem da kada se radi o nacionalnim pitanjima poput pristupanja NATOu, u čemu je problem da se podrška političkoj odluci testira na referendumu? Referendum je jedno od iznimno dobrih sredstava iskazivanja mišljenja nacije, i unatoč tome što je on ugrađen u same temelje naše države do današnjeg dana ga nismo imali prilike upotrijebiti. Nekako mislim da u zemlji koja se još uvijek oporavlja od nasljeđa rata, koja je nacionalnim sukobima opterećena mnogo stoljeća unazad, da je referendum o pristupanju NATOu kao vojno-političkom sustavu sasvim primjeren. Čemu strah od referenduma, tko se referenduma boji?

I Milanović i SDP dobro znaju da govoreći o ustašama i partizanima, Gotovini i braniteljima neće pridobiti vjerojatno niti jedan “desni” glas, no to nikako ne znači da o tim temama ne smiju govoriti, a još manje to znači da samim time što su o tome progovorili da su “desničarili”.

No, najtužnije je u stvari to što mi i dalje govorimo o stvarima koje su se davno dogodile, i na čiji rasplet nemamo više mogućnosti utjecati, umjesto da se koncentriramo na teme koje će nam pomoći da ova zemlja postane jedno uređenije i sretnije mjesto u skoroj budućnosti.

Što vi mislite? Da li SDP desničari (i ako da, u čemu se to desničarenje sastoji), ili se desnica samo čini ugroženom jer je netko progovorio o temama na koje su dosada imali monopol? Ili još bolje, ako su pitanja “desna”, da li su takvi i odgovori?

Misao dana:
My life has no purpose, no direction, no aim, no meaning, and yet I’m happy. I can’t figure it out. What am I doing right?