Znam da neću biti osobito originalan ako sada krenem pisati o Davoru Butkoviću, no neovisno o tome htio bih podijeliti nekoliko mojih misli kojima se zabavljam posljednja dva i pol dana. Davor Butković je jedan od stupova hrvatskog novinarstva htjeli mi to priznati ili ne, on je visoko rangirani novinar u EPH hijerarhiji (dapače, ne znam niti jednog koji je bliži vrhu piramide od njega), a uopće se nije niti trudio sakriti svoju naklonost vrhu vladajuće piramide, osobito ove koja je sada na vlasti. U jednome času, bio sam čak i izjednačio Davora Butkovića u odnosu na Ivu Pukanića u mome tekstu “Kolumnisti” (kojg vrijedi i sada pročitati upravo radi vremenskog odmaka koji se dogodio).
Anyway, kolumnisti pa tako i Butković su ljudi koji ne pišu puke članke nego daju svoja mišljenja, zato su i napredovali do te pozicije i njihopve kolumne (subotnje u slučaju Butkovića) pažljivo čitamo jer su oni putokaz o čemu treba razmišljati i u pravilu daju nekakav novi kut na priču o kojem možda nismo razmišljali. Hrvatski kolumnisti nažalost nisu takvi i rijetko kada možemo pročitati nešto osobito originalno, a već duže vremena se doista moramo zapitati za pojedine kolumne i kolumniste što su oni u stvari htjeli reći ili čiji je press release njihova kolumna zamijenila ovoga tjedna. Pa stoga, ono zbog čega ima smisla čitati kolumne je britkoća jezika, dobra gramatika i oštre konstrukcije i ponekada bezobrazno direktne tvrdnje potpisanih autora. Informativnost, barem meni, nije neka osobito zanimljiva situacija.
Proteklih nekoliko dana sam boravio u Osijeku i uz večeru u hotelu Osijek baš sam se zatekao kako sam u društvu visoko pozicioniranog stranog dopisnika ispijao lokalnu Graševinu dok su nam društvo na stolu do nas pravili pripadnici vrha Albanske obavještajne službe, a koji su u Osijeku bili očigledno svojim poslom. Graševina, možda malo pretopla u odnosu na ono što se od Graševine očekuje (iako servirana u dobro odabranoj čaši) nije bila loša – možda s truntkom kiseline previše, a izbor kuhara da u petak navečer servira pileće bijelo meso na grillu obloženo pancetom samo govori o tome da smo večerali u Osijeku i (barem administrativnom) centru Slavonije, a puno manje uvažava činjenicu da se radilo o petku u korizmi kada bi bilo primjerenije ponuditi neku od slatkovodnih riba koje se u okolici Osijeka mogu zasigurno lagano pribaviti. Tom smo prilikom i komentirali Butkovića, ne predmijevajući da će on već slijedeće jutro sam postati naslovom hrvatskih dnevnika.
Pročitao sam sporni intervju i makar je sada sve “jasno” predložio bih da porazmislimo o konsekvencama dva scenarija od kojih je vjerojatno barem jedan istinit (ako ne i oba u nekoj bolesnoj samo hrvatima jasnoj kombinaciji). Intervju sam po sebi ne govori ništa osobito novoga osim što možda koristi riječnik koji nije primjeren jednom premijeru, no u osnovi u njemu nema ništa što nismo znali.
Scenarij jedan o kojem bih razglabao je vjerojatnost da je intervju autentičan. Dakle, kao što su se indexovci zapitali; zašto je vlada čekala 24 sata da demantira interview? Novine u tisak kreću oko 16-17 sati popodne i u petak u 19 sati su za to zadužene službe morale znati da je intervju objavljen, pa je stoga pitanje što se čekalo s demantijem? Vlada ima press službu, postoje i neke druge službe s 24-satnim radnim vremenom i objava nepostojećeg intervjua morala je i ranije zasvirati za alarm (dovoljno rano da se intevju makne iz drugih izdanja u najgorem slučaju). Reakcija je u cijelosti izostala. Da li je moguće da je intervju doista istinit no da u njemu piše nešto potencijalno opasno ili kompromotirajuće no da mi to u rečenicama nismo prepoznali? Koje su to rečenice i zašto se toliko čekalo da se odreagira? I naravno, ako je coverup u tijeku, čime je to Ivo zadužio Butkovića i EPH da im dozvoli da ga tako gaze? (ovo pitanje očigledno nisam dobro osmislio jer se nakon kraćeg razmišljanja ovdje nameće Slobodna Dalmacija, PDV i još nekoliko zanimljivih a zaboravljenih događaja iz bogate prošlosti EPH koncerna). Potencijalni dokaz cijele priče je zanimljiva usklađenost onoga što je Butković izjavio o cijeloj situaciji i onoga što je izišlo u Večernjem.
Scenarij drugi je naravno trenutno službena verzija koja kaže kako je Butković doista napravio intervju s dvadesettrogodišnjakom i da ga je doista stavio u tisak bez odgovarajuće autorizacije. Nisam siguran da li je bolji scenarij jedan ili dva, no ja se odmah pitam koliko je to intervjua i novinskih članaka nastalao u EPH i Jutarnjem a koji su se odgovarali i pisali putem emaila? Intervju vođen na ovaj način je ono što bi nazvali čistim PR intervjuom – besplatna reklama ili kako god to željeli nazvati. Da li je ovakvo pisanje pitanje bahatosti jednog novinskog autora, njegove gluposti ili poslovne politike koja očekuje količinu teksta da popuni prostor između reklama? Zanimljiv je i twist, jutarnji je u nešto manje od 48 sati uspio otkriti ime i prezime počinitelja, locirao je i računalo s kojeg je mail poslan, a da ne kažemo kako se cijela priča conveniently odigravala u stanu novinarke Večernjeg lista. Da li je to igra Večernjeg lista? Zašto, pa to im radi više štete nego koristi (da ne govorimo o nekoj cehovskoj solidarnosti koja bi se morala očekivati neovisno o neugodnosti otkrića)? I čemu baš taj lik, gay lik iz Iskoraka (čita li netko nešto između redaka?)?
No, bilo kako bilo, zanimljivo je da još nismo čuli kako će Jutarnji nogirati Butkovića svom silom, njegova pozicija je jednako čvrsta kao i u petak navečer (eto, još jedan argument za scenarij jedan) neovisno o praksi koju smo imali širom svijeta za slične situacije.
Bilo kako bil, zagrebli smo dno dna i pitanje je koliko se novinama (i novinarima) može vjerovati i u kojoj mjeri je manipulacija medijima stvarni guideline onoga što nam se događa na dnevnoj bazi.
Misao dana:
How important is the new Osama bin Laden tape? The last time we got a tape from Osama was right before the 2004 presidential election. Now here we are, four days away from Bush wiretapping hearings and up pops another tape from Osama bin Laden. Coincidence? Who knows.
