Jutros negdje na putu između sobe i kupaone dosjetio sam se zgodnog poglavlja iz knjige Freakonomics (o kojoj sam pisao već nekoliko puta) koje govori o motivaciji posrednika za prodaju nekretnina da proda vašu nekretninu za veću cijenu.
Naime, riječ je o vrlo jednostavnom principu temeljem kojeg je moguće u cijelosti dokazati (a ekipa iza Freakonomicsa je u tome i uspjela) kako posrednik kojem ste u ruke predali svoju nekretninu za prodaju uopće nema motivacije prodati tu istu nekretninu za neku osobito dobru cijenu, već će čim mu neko ponudi prvu cijenu koja se nalazi unutar okvira kojeg ste mu postavili zaključiti posao i pokupiti svoju proviziju.
Dakle, kao što slika kaže, recimo da imate stan kojeg prodajete za 100.000eur, no mislite da ga možete prodati i za 110.000 doista zainteresiranom kupcu. No dok je vama razlika između 100 i 110.000eur doista velika, vašem agentu nije, budući da na njegovu proviziju (koja recimo ide između 0,5 do recimo optimističnih 2%) razlika od 10.000eur u prodajnoj cijeni donosi između 50 i 200eur. Što mislite da će vaš agent učiniti; pokušati nagovoriti potencijalnog kupca da plati premiju od 10.000eur na cijenu na koju ste ionako voljni pristati, ili će zaključiti posao i posvetiti se slijedećem klijentu koji će mu osigurati novih 2.000eur (na nekretnini vrijednosti 100.000)? Objektivno, nema šanse. Ako želite prodavati nekretnitu onda to radite sami.
No ovaj princip je možda izrazito očigledan kod nekretnina, ali ista stvar se događa i u svim drugim slučajevima u kojima prodavač funkcionira na principu provizije jer čim on dostigne donji očekivani minimum gubi svaku daljnju motivaciju da ostvari premiju, a sav profit kojeg ste vi smatrali ostvariti se u stvari nalazi u tom prostoru.
Neke stvari su nekada tako očigledne, a svejedno ih u cijelosti previdimo.
Misao dana:
One day a farmer called up an engineer, a physicist, and a mathematician and asked them to fence of the largest possible area with the least amount of fence.
The engineer made the fence in a circle and proclaimed that he had the most efficient design.
The physicist made a long, straight line and proclaimed “We can assume the length is infinite…” and pointed out that fencing off half of the Earth was certainly a more efficient way to do it.
The Mathematician just laughed at them. He built a tiny fence around himself and said “I declare myself to be on the outside.”
