Ovo je sedmi dio iz serije, prvih šest dijelova (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti.
Nisam već dugo ništa napisao na ovu temu i nekako si mislim da je vrijeme za vrlo konkretnu stvar. Naime ono što ću sada napisati je 100% sigurno istina (ili barem moje iskreno uvjerenje da je to istina), obzirom da nemam čvrste dokaze nego samo naznake i pročitano između redova neću nikoga imenovati kako bih zaštitio krivce (policija sada čita po službenoj dužnosti pa možda nešto korisno ispadne iz ovoga).
Dakle, recimo da postoji neka velika državna institucija koja ponekad naručuje ogromne količine različitih tiskanih materijala, i to radi u ljetnim mjesecima pokušavajući nagovoriti ljude da posjete naše more i onda dijeli te brošurice prolaznicima po cesti. Recimo da raspišu javni natječaj na kojem traže tisak neke brošure u nekoliko milijuna primjeraka i to je poprilično dobar opis onoga što je mene u jednome času snašlo.
Da budem totalno iskren, imao sam čovjeka unutar te institucije koji je htio napraviti prijateljsku uslugu (bez ikakvih obaveza i bez ikakve ali i najmanje financijske kompenzacije), jednostavno lik kojem je bilo dosta gledati što se sve tamo radi i koliku su vešmašinu (a nije za veš) sagradili tijekom godina.
Natječaj je bio lijepo i precizno napisan, napisana je bila točna vrsta i gramatura papira, tehnika tiska, mutacije, vrsta i način uveza, pakiranje, isporuka; sve u svemu sjajan tehnički opis na temelju kojeg je moguće napisati vrlo preciznu ponudu. Odmah da bude jasno riječ je bila o iznimno velikom poslu za bilo kakvu tiskaru i doslovno se radilo o tjednima posla i čekanju papira (u toj količini) iz tvornice koja se također mjerila u tjednima.
Kada se radi takav posao onda se tome pristupa malo drugačije od onih dnevnih poslova koje uobičajeno radimo. Ja bih često znao govoriti kako postoje poslovi od kojih se živi i poslovi na kojima se zarađuje. Ovo je bio posao od kojeg se živi, dakle posao koji je veliki, koji uključuje veliki novčani tok, koji zauzme ljude i kapacitete na duži rok i to još u doba mrtve sezone, dakle po svim kriterijima posao na kojem krajnju cijenu treba ogoliti do daske; čak raditi u malom minusu ako treba zato da bi rasteretili firmu gubitka koji se neminovno dogodi tijekom ljeta kada je ionako pola firme na godišnjem i kada je svaki prihod i dalje manji od mjesečnog troška hladnog pogona.
Ukratko, ogolili smo cijenu do kraja, iskoristili najoptimističnije moguće normative, naganjali dobavljača papira da nam da najbolje moguće uvjete, da iz ormara izvuku svaki popust koji se na cijenu može dobiti, smanjiti za konkretni posao rokove plaćanja da se još ušićari koji postotak i kada smo napravili sve što smo mislili da možemo onda smo poslali ponudu.
Na naše iznenađenje, makar je konkretni proizvod (ali doista igrom slučaja) idealno pasao upravo na naš strojni park, izgubili smo natječaj i to za impresivnih 30% razlike cijene. E sada, 30% je jednostavno previše, cijena papira se naštimava na drugu, treću decimalu, uvjeti su tu manje-više svima identični. Ljudi koštaju koliko koštaju i tu nema pomoći; porezi su fiksni i nema oko toga pregovaranja; normativi su (barem kod nas) bili visoki i učinkovitost sigurno na razini (imali smo čak i neke europske rezultate u brzini, postoje naime i mjerenja učinkovitosti, nije da je olimpijada ali najbliže tome što se može). Štogod da smo napravili i pregledali, svi brojevi su bili točni.
Pobjednik natječaja nije imao ništa bolju opremu od nas, nije osobito učinkovit ili učinkovitiji od nas. Znamo čak i neke ljude koji tamo rade pa znamo i koliko novaca dobiju za taj posao i svejedno nema objašnjenja za 30% razlike cijene.
Par tjedana kasnije, kada je posao već uvelike bio u realizaciji kod pobjednika, saznali smo što se u stvari dogodilo i ovo što sada slijedi je pravi mali financijski inženjering.
Kao prvo, isporučitelj nikada nije isporučio milijune komada nego stotine tisuća; jednostavno radi se o velikom logističkom poslu, ta roba se dijeli bez daljnjih potvrda utroška i to na desetinama ako ne i stotinama lokacija i jednostavno je netko potpisao otpremnice koje ne odgovaraju stvarnom stanju.
Nadalje, ekipa se uopće nije držala temeljne tehničke specifikacije, dakle nisu (npr. ne sjećam se točno detalja) tiskali na 135gr papiru nego na 80gr (ili tanjem), nisu tiskali u ravnom offseto nego u roto offsetu, nisu tiskali u pet boja nego četiri, nisu… Dakle, pormijenili su tehničku specifikaciju do granica prepoznatljivosti i unutar toliko značajne promjene tehničkih parametara naravno da su mogli skinuti pojedinačnu cijenu. Ako tome pribrojimo o razliku naručene i isporučene količine, prostor je tu ogroman.
No, priča ovdje ne završava. Obzirom da ljudi imaju papirnati izlaz za milijune komada, a ulaz repromaterijala za stotine tisuća, onda kupe tu sirovinu za milijune i potom razliku koja im nije potrebna prodaju za cash novce onima koji imaju doticaja s cash novcem (a takvih tiskara ima, oni koji rade s malim izdavačima, oni koji tiskaju malene artikle za male urede, najčešće obrtnike koji i dan danas vole platiti gotovinom umjesto preko računa).
Te cash novce oni ne stave u svoj džep, ako ste to mislili, ma ne, oni tim cash novcem isplate svoje vlastite radnike koji su prijavljeni taman toliko iznad minimalca da nisu baš direktno sumnjivi i na taj način izbjegnu plaćanje poreza.
Ukratko, ne samo da su promijenili tehničku specifikaciju (i na tome uštedili), nego su isporučili manje (tu također uštedili), potom su višak sirovine prodali za cash novce (što je naravno ilegalno) i nakon toga te cash novce iskoristili za plaćanje svojih vlastitih djelatnika (i vjerojatno provizija svima onima koji su to omogućili).
Naizgled, sve se čini legalno i super, gore spomenuta organizacija je super i jeftino prošla jer su odabrali najjeftiniju ponudu, na samu proceduru nabave nema niti može biti primjedbi, no nema povratne veze da se utvrdi da li je na kraju tehnička specifikacija poštivana i da li je ispravna količina isporučena; a cash novci koji su zamračeni u postupku završavaju u privatnim džepovima.
Pa ti radi onda s državnom institucijom i nadaj se da je sve cool?
Misao dana:
I do this real moron thing, it’s called thinking, and I’m not a very good Croat because I like to form my own opionions.
11 replies on “Kako rasturiti domaću industriju (dio sedmi – “namještaljka”)”
Fakat žalosno. A se ne može to prijavit? Pa ne vjerujem da nitko nikom ovdje ništa ne može :(
Ne kužim zašto nakon otkrivanja načina rada niste išli s nekom kombinacijom žalbe državi i plasiranja priče u medije? Neke stvari je teško dokazat, ali ovo da je drugi papir i manje boja je valjda vrlo lako (?).
zato što u času kada to otkriješ, posao je već duboko odrađen i to ti je sve rekla-kazala, moje iskustvo s takvim stvarima je u stvari razočaravajuće a još je gore što ti takve stvari nikoga ne zanimaju. naravno i meni je glupo da se bavim time da budem policajac i ispravljam ama baš svaku svjetsku nepravdu
eh i da, pokušao sam ja neke stvari istjerati, ali mi je to samo puno problema donijelo, a nijedna nepravda nije ispravljena u postupku
Nažalost činjenica jest da je ovo zapravo čisti kriminal (neisporuke robe sukladno tehn. dokumentaciji na javnoj nabavi) kojeg kada ga otkriješ(prijaviš) je već gotova priča.(čitaj: novci isplačeni,a ti isti otišli dalje). ono što je najgori proizvod gore navedene radnje jest NELOJALNA KONKURENCIJA.
Konkurencija zbog koje svi oni koji pokušavaju normalno(po zaknu,pošteno)(za)raditi, moraju propasti. i to je “naša” stvarnost.
Ljudi se mnogo puta pitaju zašto poduzetnici ne prijavljuju ovakav kriminal? Najjednostavniji odgoovor: istrage traju PREDUGO, sudski proces traje JOŠ DUŽE, i na kraju kazna ako je i bude, najčešće bude ili simbolična, ili ako eto bude drakonska da čovijeku više ne padne na pamet ponoviti takav kriminal, firma već bude u stečaju. Tj. imate novog(starog) konkurenta samo pod drugim MB koji će samo još bolje raditi na tome da vas cim cim prije tim tim bolje unisti jer ste ga eto drukali…(uostalom bila je akcija oko farbanja tunela…Braća su koliko se ja sjećam bila u mogućnosti isplatiti milijunsku jamčevinu (znači CASH) a nitko nije pitao otkud CASH?! i svi znamo kako je spomenuta akcija završila…) kriminal ide dalje. Guzice su bitnije.
Možda primjer Skladgradnje nije najbolji za gore naveden način dobivanja poslova, ali znam ih preko nekoliko koji rade na istom sistem, te zbog vlastite sigurnosti moram šutjeti.
Kada pravna država profunkcionira,tek onda će ljudi početi i pričati o tome.
G. Marko, sve je to lijepo i krasno, samo niti su “oni” tako loši kao što Vi pišete, niti ste Vi toliko dobri, istina je negdje između, kao i uvijek.
Nažalost. Ali pohvale, jer treba imati debeo obraz da se piše ovakvo, jer neka baci prvi kamen koji nema putra na glavi. I ako može za kraj, onako iskreno, koliko ste Vi dobili natječaja koje su Vam sredili “frendovi” koji su to radili iz altruizma i nije li insajd pomoć pomalo nemoralna? Mislim pošteno i slobodno tržišno natjecanje, zar ne?
onako iskreno, samo jednom sam u životu platio proviziju da bih dobio posao, a jednom sam bio ucijenjen nakon što je posao bio obavljen (sve je to bilo jako davno, zastara prošla pa se ne može više suditi na tu temu :)
no, zbog toga što su po mojem iskustvu natječaji s državom namješteni (do jednoga, apsolutno svaki na kojem sam sudjelovao je uključivao neku vrstu manipulacije) ja s državom nisam nikada radio osim ako su odlučili raditi s nama direktnom pogodbom; nakon tih iskustava prestao sam se javljati na natječaje i tu istu politiku imam i danas; jednostavno se ne javljam, ako želite raditi samnom onda napravite direktnu pogodbu
što se tiče insider help, ne vidim kako je to osobito problematično jer me taj insider help ne stavlja u povlašteni položaj nego u najboljem slučaju baratam istim podacima kao i ostali “natjecatelji”; a kada je riječ o privatnim tvrtkama, moje je mišljenje da je međusobni networking kritičan i mislim da je u interesu svakog managera da posao povjeri ljudima koji će narudžbu izvršiti na najbolji mogući način
Hvala na iskrenosti.
Svi moji poznati koji rade s Gradom ili državom, ne dobijaju poslove zato što su povoljniji od drugih. Nego zbog 10-ak drugih razloga i svi se svode na “nekog poznatog”. I to je činjenica.
Što se tiče helpa iznutra, pa recimo dovoljno je da se ima nekog iznutra da ti javi da će biti natječaj, ne da je, nego prije da se lijepo pripremiš, dok drugi to doznaju u zadnji čas, tj. kad natječaj izađe.
Još ak imaš nekog u povjerenstvu, pa “slučajno” doznaš cijene od drugih.
Ma joj ima milion caka, ali za svaku ti treba netko iznutra.
A to kaj Vi mislite da baratate istim podacima, pa kako, ako oni nemaju nikoga.
Ali ako imaju onda je to nezgodno, jer svi ne poslujete u duhu tržišnog natjecanja.
Nažalost kod nas svi koji se javljaju na bili kakav natječaj imaju nekoga i ne javljaju se bez veze. Ak se jave na 2 koja ne dobiju, dobe treći. Mislim pa to znaju svi, i svi šute i tako rade, jer svima tako odgovara.
Što samo govori o kakvom se društvu radi.
po hrvatskom zakonu, otvaranje dokumentacije je ujedno i zadnji čas kada se ponude smiju predati, a ponude se ne smiju otvarati prije otvaranja; tako da u biti nema šanse da se saznaju cijene
Hehe, pa Vi kao da već živite u Eu?
Kako to mislite po hrv. zakonu, pa uvijek ima načina i nemojte mi reći da još niste čuli za takve stvari.
To kaj piše da se one ne smiju događati, ne znači da se i ne događaju.
Nema te rupe u sistemu koju hrvat neće naći i iskoristiti.
Izgleda da niste baš upućeni u sve tajne zanata.
No pretpostavka je da morate imati nekog “svog” tamo. I sve se može…
Vjerujte mi.
[…] Ako ste novi ovdje pretplatite se na RSS feed, ili iskoristite email pretplatu (vidi desno), a ako ste Facebook korisnik svakako se priključite communityu (također vidi desno). Hvala na posjeti!Ovo je osmi dio iz serije, prvih sedam dijelova (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi. […]