Categories
Priroda i društvo

Kolumna puna optimizma

Toliko smo dugo pesimisti i očekivanja su nam toliko niska da nije niti čudo da sam za definiciju optimizma morao konzultirati riječnik, a on kaže kako je optimizam vjerovanje da svemir napreduje i da će dobro u nekom ultimativnom času trijumfirati nad zlom.

Imam nekoliko novogodišnjih želja i pomislio sam da bi ih mogao ovdje nabrojati:

Htio bih da napokon završimo drugi svjetski rat koji u našim krajevima još uvijek tinja. Nisam siguran da je povijest uvijek dobra učiteljica i neusporedivo se više brinem što će biti u budućnosti na koju možemo utjecati nego na prošlost koju samo luđaci misle da mogu mijenjati. Htio bih da dovršimo i domovinski rat, naše susjede ne možemo ignorirati, ne možemo ni sagraditi zid; vrijeme je da shvatimo kako ono što je bilo dopušteno (ili ignorirano) u doba Nuremberga više nije opcija. Ulazimo u godinu izbora i volio bih da se priča o popisima birača dovrši i da barem s te strane imamo fer i korektne parlamentarne izbore, a bez kojih nema fer i korektne vlasti; a volio bih i da tkogod da dođe poslije ove vlade u tom poslu bude bolji i uspješniji. Htio bih da naša vlada u slijedećih nekoliko mjeseci shvati gdje se griješilo svih ovih godina i da neminovno novo zaduživanje rade u inozemstvu kako bi oslobodili novac i prisilili domaće banke da kreditiraju investicije privatnog sektora te se tako pokrene ciklus zapošljavanja koji nam je toliko potreban. Volio bih i da pozovemo MMF, ne zato jer nas samo oni mogu spasiti nego zato što su oni izvor jeftinog kapitala što bi oslobodilo nešto novaca za projekte s brzim povratom. Bilo bi sjajno i da  dobijemo istinski slobodno i neovisno pravosuđe, volio bih vidjeti da suci sami isplijeve kukolj među svojim redovima. Nema korumpirane države bez korumpiranog pravosuđa i taj stup društva, od kojega očekujemo da pravo i pravda budu uvijek poravnati i da se na svakoga jednako primjenjuju, mora biti na redu za raščišćavanje. Bilo bi sjajno da netko napokon shvati kako smo kao nacija nedovoljno školovani i da nas je vrlo malo radno sposobno. To znači da moramo ogromni novac uložiti u razvoj školovanja i edukacije; koji ionako donosi brzi povrat i dugoročne efekte, te da moramo korjenito revidirati sustav socijalnih i drugih potpora koje omogućavaju prevelikom broju ljudi da žive na račun onih koji pune proračun, a ostatak svog vremena troše na generiranju sive ekonomije i potkopavanju ono malo zdravog tkiva koje nam je ostalo.

Volio bih vidjeti da doista dođe do značajnijih otkaza u javnoj upravi jer vjerujem da bi takav potez prodrmao umrtvljeno tkivo administracije te da bi odjednom postali puno učinkovitiji ako ništa drugo onda samo zato da sačuvaju svoje stolice. Sjajan bonus bi bio da počnu biti plaćeni po rezultatima te da se ukine status po kojem je državni službenik sigurniji od polarnog medvjeda. Volio bih da se otvoreno krene razgovarati o preustrojstvu lokalne uprave koja se posljednjih godina namnožila poput ameba i koja osim političkih i pojedinačnih interesa nema pokrića u ekonomskom ili zemljopisnom smislu. Nadalje, htio bih da naši političari, a birači još više, shvate što to znači biti “civil servant” te da to zanimanje uvedemo u hrvatski jezik, kao i riječ odgovornost na sam vrh ljestvice vrijednosti.

Volio bih da u slijedećoj godini smireno i skrušeno shvatimo koje je naše mjesto u svijetu i koji je naš potencijal te da se sukladno tome počnemo ponašati, da zaboravimo priče s nastave ONO i DSZ o jedinstvenom “geo-političkom položaju”, te da odlučimo kuda želimo ići i da zasučemo rukave i već jednom krenemo.

Kao što vidite, u popisu mojih želja nema Europske unije i to zato jer smatram da je bitnije putovanje od destinacije.

p.s. ovo je moja dvadeset i sedma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 31. prosinca 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://despair.com Tvrtka Očaj d.o.o. shvatila je kako se cijela industrija bavi time da vas uljulja u lažni osjećaj sigurnosti i sreće, no život nije takav i proizvodi koji oni prodaju su preskupi, nekvalitetni i općenito demotivirajući, a njihovi djelatnici su potplaćeni i ugnjetavani.

Categories
Politika

Kako Vlada vlada?

Kao što vjerojatno znate, nakon nekog vremena raznih tračeva došlo je danas do rekonstrukcije Vlade. Mediji su prepuni toga što i kako se desilo, tko je znao a tko je iznenađen, te koga je rekonstrukcija zahvatila a koga pustila na miru. No, ima nekoliko elemenata priče koji su čini mi se promakli a koje smatram bitnima pa eto prilike da ih nabrojimo i spomenemo.

Krenuo bih odmah s predsjednicom Vlade Jadrankom Kosor, o njoj nitko nije imao osobito dobro mišljenje, niti ju je itko smatrao kapacitetom za bilo što (osim golog preživljavanja) i horoskop koji sam joj napisao prije godinu i pol dana se dobrim dijelom i obistinio. Ono što je bitno za reći je kako je Jadranka tada imala opciju biti produžetak Ive Sanadera ili pokušati samostalno i u biti dragi mi je da se desio ovaj drugi scenarij, a što se tiče borbe protiv korupcije i istinskog napora da se napravi neka pozitivna promjena u društvu recimo samo da sam prije godinu i pol dana bio doista skeptičan i nesklon vjerovanju da će se bilo što imalo značajnije dogoditi, no eto nakon proteka vremena zadovoljan sam što sam u njezinom slučaju voljan porazmisliti o njezinim motivima i ponovno razmisliti. I dalje sam uvjeren da se HDZ zasada obračunava s mrtvim tkivom Sanadera, no da se ide dalje, žešće i odlučnije nego ikada prije to je ja mislim sada svima jasno. Ukratko rečeno, Jadranka Kosor je unatoč svemu pokazala zavidnu razinu snalaženja i preživljavanja iako to možda nije nužno u korist države koju vodi, no slučajno ili ne, paralelno ili ne pokrenuti su procesi koje će biti vrlo teško, a nadam se i nemoguće, vratiti na staro.

Zanimljiv mi je odabir ljudi koji su otišli iz Vlade. Kao prvi tu mi je Božo Biškupić koji je u biti zreo za penziju već godinama i bilo je krajnje vrijeme da svoje mjesto ostavi nekome drugome. Mislim da u svim ovim proteklim godinama teško da smo vidjeli neke osobite Biškupićeve ambicije ili da je on u bilo kojem času predstavljao prijetnju za bilo koga i pretpostavljam kako je u njegovom slučaju prevladala želja za umirovljenjem umjesto često ponavljane priče o Biškupiću kao Sanaderovom čovjeku.

Branko Vukelić je već zanimljiviji lik oko kojeg se sakupila zanimljiva količina intriga, a obzirom na kontinuirani dotok vijesti iz njegovog Karlovca, čini se kako je njegov interes više bila lokalna karlovačka scena nego stanje u Ministarstvu obrane. Čini se kako će ga glave doći priča o onom famoznom mostu (koji i dan danas vodi iz livade na livadu), a ne treba zaboraviti niti priču o Brodosplitu, dok se iz priče o vojnim kamionima uspio (čini se) izvući na uštrb Berislava Rončevića.

Marina Matulović Dropulić je puno zanimljivija igračica kojoj se može predbacivati svašta od suvlasničke pozicije u IGH-u koji se pretvorio u HDZ-ovu ekspozituru, preko niza nedavno otvorenih afera, no meni osobno najdraža je uloga Marine u nevjerojatnom pravničkom poduhvatu kojom je Ivo Sanader stekao svoju sada već jako spornu vilu. Pogledajte malo dokumentaciju i usporedite to s datumima u kojima je Marina bila povjerenik za grad Zagreb. Također, promotrite datume kada se što događalo i usporedite to s pravomočnošću rješenja i potom se jedino možete diviti zavidnom učinkovitošću zagrebačke gradske uprave u tih nekoliko tjedana njezinog povjereničkog mandata gdje je niti do dan danas nije uspio nadmašiti Milan Bandić.

I naravno, tu je i moj omiljeni Ivan Šuker koji je odavno odnapredovao do daleko iznad svojih mogućnosti i koji je svoj nedostatak ne samo znanja, elementarnog bontona nego i temeljnog razumijevanja toga što je stvarna funkcija ministra financija nadomještao čistim i sirovim bezobrazlukom i otvorenim mobingom nad sugovornicima. Duboko sam uvjeren da će vrijeme pokazati kako je on jedan od uvjerljivo najštetnijih ministara koja je ova država ikada imala i koji nas je sam svojim neznanjem i nesposobnošću unazadio za koju godinu.

Ako bi morali dati kladionice za Remetinec, uz Šukera i Marinu tu bih dao prilično veliku šansu i Vukeliću, a za Biškupića ću se jako iznenaditi ako mu se nešto prišerafi.

Ako uzmemo u obzir da se njihova stranačka pozicija (zasada) nije promijenila, te da su svi četvero preseljeni u Saborske klupe postavlja se pitanje koja je stvarna namjena cijele rekonstrukcije? Hoće li npr. Marina i Ivan za koji mjesec kad se obruč malo stegne a temperatura malo naraste u nekoj od telefonskih sjednica predsjedništva HDZ-a biti naprasno smijenjeni, a saborski imunitet im samo osigurati nekoliko sati upozorenja pred izručenje Bajiću u Gajevu? I ako se to dogodi, da li je to onda znak doista neovisnog pravosuđa i/ili će to biti finalna demonstracija Jadrankine moći i odlučnosti da pomete pred svojim pragom? Rončević i Polančec su definitivno bili Sanaderov kadar, no da li je slanje ovih gore navedenih ministara na “odmor” u saborske klupe prvi korak prema nekom drastičnijem koraku? Vjerojatno je.

Jednako je zanimljiv i odabir novih kadrova. Božu Biškupića zamijeniti će Jasen Mesić, lik koji je u vrijeme navodnog Sanaderovog puča također bio u središnjici stranke te kada je shvatio što se događa također navodno se sakrio na balkon popušiti cigaretu (nejasno je da li je pušač ili nije). U doba lokalnih izbora hrabro je isturen da izgubi, a njegovu organizaciju skupa s njime na čelu Jadranka Kosor raspustila je još početkom ove godine, da bi danas bio imenovan ministrom Kulture, dok je donedavno bio zadužen za arehologiju i kako je to više puta rečeno, on sam nije kadar Mirjane Sanader. Ministarstvo kulture je maleno ministarstvo sa svega 1mlrd kuna proračuna, a Jasen Mesić se pokazao kao osoba koja nema baš neki osobiti stav o bilo čemu i u biti on će po svoj prilici u vladi služiti kao jedan od likova koji je tamo da diže ruku onako kako to Jadranka od njega traži.

Izbor za ministra obrane je Davor Božinović s kojim sam se imao prilike nekoliko puta sresti, a koji mi se čini kao korektni birokrata koji odrađuje zadanu politiku bez pretjeranih preispitivanja. Nekako mi se čini da će nakon zadnjih nekoliko političkih ministara, ministarstvu obrane dobro doći jedan činovnik koji bi uz malo sreće mogao dati trajniji utjecaj na red, rad i disciplinu u tom mnogobrojnom ministarstvu pred kojim se u najkraćem roku očekuju odluke oko toga što će se desiti sa zrakoplovstvom, koji se mora riješiti nekolicine potencijalno problematičnih državnih tajnika koji su zaostaci Vukelićeve vlasti i koji mora stati na kraj privatizaciji vojske i njezine infrastrukture za pojedine privatne projekte.

Ministarstvo financija preuzela je Martina Dalić, za razliku od prethodnika ona je pravi ekonomista s pravom diplomom i višegodišnje iskustvo kao makroekonomiste PBZ-a, potom iskustvo državne tajnice kod Šukera, a kasnije predsjednice uprave Partner banke daje joj jedinstveni uvid ne samo u funkcioniranje ministarstva nego i u probleme koji se pojavljuju u businessu. Mislim da je poznavanje makroekonomije važni pozitivni faktor za novu ministricu, a to što je uspješno radila u privatnom sektoru daje mi naslutiti kako je posao prihvatila s namjerom da napravi neki korisni utjecaj na zemlju, a pozicija ministrice financija je po meni druga najmoćnija pozicija u Vladi.

Osobito iznenađenje mi je odabir Domagoja Miloševića kao potpredsjednika Vlade za investicije. Ovaj čovjek nalazi se iza uspješnog PASTOR-a i cijeli svoj radni vijek proveo je u privatnom businessu i bez meni poznatih političkih angažmana ili ambicija. O njemu znamo najmanje ali očekujem pozitivno iznenađenje.

Od ostalih rošada po Vladi, upozorio bih na pozicioniranje Čobankovića na potpredsjednika Vlade, što je zanimljivi odabir.

I da sve pokušam sumirati u nekoliko rečenica: Čini se kako je Jadranka Kosor ovom rošadom degradirala nekolicinu isturenih stranačkih kadrova te ih zasad vratila na rezervne pozicije u Sabor ali s tendencijom trajne promjene prebivališta, dok je s druge strane u samu Vladu gurnula nekolicinu ljud koji će ili provoditi njezinu direktnu volju (Mesić, Božinović) ili će pak biti zaduženi za vrlo konkretne i jasne poteze koje će trebati vući u slijedećoj godini (Dalić, Milošević – što mi se čini kao iznenadno dobra kadrovska kombinacija). Kao posljedicu ove rošade, čini mi se da vidimo jačanje pozicije Jadranke Kosor unutar Vlade, a nova kadrovska rješenja vidim prevenstveno u funkciji nadolazećih izbora s time da Čobankovićevo potpredsjednikovanje vidim kao moguću naznaku samostalnog izlaza HDZ-a na izbore bez koalicije s HSS-om što će sasvim sigurno zaoštriti situaciju s koalicijskim partnerima.

Misao dana:
It is dangerous to be right when the government is wrong.

Categories
Religija

Politika Božića

U trenutku kada država dobija negativne izglede za izlazak iz krize i kada nas samo jedno slovo dijelo od nenaplativosti naših obveznica teško je opustiti se i odati radostima Božića, pa sam ja pomislio da bi možda bilo dobro da porazmislimo kako je bilo biti Isus prije 2000 godina i kakve je političke implikacije Isus imao na društvo oko sebe. Dolazak Isusa imao je velike i dalekosežne posljedice ne samo na rimsko carstvo nego na svijet u cijelosti i politička dimenzija Isusa tijekom godina i stoljeća je izuzeta iz dostupne nam literature na uštrb duhovnosti i sentimenta. Lik Isusa je dobrim dijelom izuzet od svog židovskog porijekla, a kritika imperijalnog rima, njegove dominacije i rastrošnog bogatstva je izblijedila.

Iako se Isus rodio u doba vladavine cara Augusta (Oktavijana) kojem je mir u rimskome carstvu bio visoki prioritet, sama Palestina je bila pod vladavinom Kralja Heroda. Ovisno o interesu rimskog carstva, rimske provincije mogle su biti ili direktno podređene samom Augustu ili su mogle biti dane na upravljanje putem senata lokalnim vladarima poput Heroda. Knjige kažu da je sam August daleko bolje vladao provincijama koje su mu bile pod kontrolom nego što je to radio senat. Kralj Herod svoju je vladavinu dijelom oslanjao na dobra poznanstva i prijateljstva s Rimom, masovnom izgradnjom i jačanjem ekonomske moći, no isto tako je svaki pokušaj pobune ili nezadovoljstva gasio krvlju, pa stoga i njegova naredba da se ubiju sva djeca mlađa od dvije godine, kako je to napisano u Evanđelju po Luki u cijelosti odgovara ne samo Herodovom karakteru nego i proročanstvu da će sedamdeset i sedma generacija nakon Stvaranja iznjedriti Mesiju koji će izvesti Izrael od nametničke vlasti rima. U evanđelju po Mateju jasno je rečeno kako Herod želi ubiti malog Isusa jer ga smatra prijetnjom za vlastitu političku poziciju, pa kako bi to preduhitrio nakon što se kraljevstvom proširila glasina o “novorođenom kralju židova” Herod je odlučio ubiti svu mušku djecu do dvije godine starosti. Isusov otac Josip je na ovu opasnost upozoren u snu, te je zajedno s Marijom i malim Isusom pobjegao izvan Herodovog dosega, čime je novorođenio Isus de facto postao politički izbjeglica.

No zanimljiv je i sam razlog kako su se Josip i Marija našli u Betlehemu, naime kako bi car August mogao čvršće kontrolirati svoje provincije u jednome je trenutku odlučio provesti popis stanovništva kako bi se stanovništvo moglo prebrojati te kako bi se znalo na koliko se poreza može računati. Naredba o obaveznom popisu stanovništva natjerala je Josipa i Mariju na put u Betlehem zbog toga što je Josip potomak kuće Davidove koja se nalazila i pripadala u Judeju tj. grad Betlehem. Herod je bio taj koji je prikupljao poreze iz Judeje te je bio suveren na tom teritoriju i nije morao Rimu podnostiti račune oko prikupljenog poreza iz čega slijedi kako su Marija i Josip odlučili prijaviti se u Betlehemu zbog toga što je ili porez u Betlehemu bio manji ili zbog toga što tako prikupljeni porez ne bi odlazio Rimu nego ostajao u Palestini što cijeloj priči daje i ekonomsku dimenziju.

I posljednje, nije Herod jedini bio ugrožen od Isusa, u času kada je anđeo objavio pastirima kako je “spasitelj rođen”, onima koji su to čuli ili osobno svjedočili odmah je bilo jasno kako je tvrdnja cara Augusta kako je upravo on “spasitelj svijeta” je samo pogrešna nego i bogohulna, te da je ta njegova tvrdnja netočna.

Povijesne knjige nas uče kako je Rimsko carstvo u doba cara Augusta i u doba rođenja Isusa bilo mjesto, mira, blagostanja i prosperiteta, dok se zaboravlja kako je to također bilo vrijeme ugnjetavanja manjina, vrijeme okupacije i sustavnog ugrožavanja sloboda. Vrijedi se stoga podsjetiti ovaj Božić kako je blagostanje i mir često plaćen kroz institucionalizirano ugnjetavanje i krvlju nepoznatih i nedužnih. Priča tih ljudi je u biti ispričana kroz priču o malome Isusu.

p.s. ovo je moja dvadeset i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 24. prosinca 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://salzburg.at/ Grad Salzburg u podnožju Alpa i sa u cijelosti sačuvanom srednjevjekovnom gradskom jezgrom jedan je od pravih bisera europske kulture, te čarobno mjesto za provesti ove Božićne blagdane.