Categories
Religija

Politika Božića

U trenutku kada država dobija negativne izglede za izlazak iz krize i kada nas samo jedno slovo dijelo od nenaplativosti naših obveznica teško je opustiti se i odati radostima Božića, pa sam ja pomislio da bi možda bilo dobro da porazmislimo kako je bilo biti Isus prije 2000 godina i kakve je političke implikacije Isus imao na društvo oko sebe. Dolazak Isusa imao je velike i dalekosežne posljedice ne samo na rimsko carstvo nego na svijet u cijelosti i politička dimenzija Isusa tijekom godina i stoljeća je izuzeta iz dostupne nam literature na uštrb duhovnosti i sentimenta. Lik Isusa je dobrim dijelom izuzet od svog židovskog porijekla, a kritika imperijalnog rima, njegove dominacije i rastrošnog bogatstva je izblijedila.

Iako se Isus rodio u doba vladavine cara Augusta (Oktavijana) kojem je mir u rimskome carstvu bio visoki prioritet, sama Palestina je bila pod vladavinom Kralja Heroda. Ovisno o interesu rimskog carstva, rimske provincije mogle su biti ili direktno podređene samom Augustu ili su mogle biti dane na upravljanje putem senata lokalnim vladarima poput Heroda. Knjige kažu da je sam August daleko bolje vladao provincijama koje su mu bile pod kontrolom nego što je to radio senat. Kralj Herod svoju je vladavinu dijelom oslanjao na dobra poznanstva i prijateljstva s Rimom, masovnom izgradnjom i jačanjem ekonomske moći, no isto tako je svaki pokušaj pobune ili nezadovoljstva gasio krvlju, pa stoga i njegova naredba da se ubiju sva djeca mlađa od dvije godine, kako je to napisano u Evanđelju po Luki u cijelosti odgovara ne samo Herodovom karakteru nego i proročanstvu da će sedamdeset i sedma generacija nakon Stvaranja iznjedriti Mesiju koji će izvesti Izrael od nametničke vlasti rima. U evanđelju po Mateju jasno je rečeno kako Herod želi ubiti malog Isusa jer ga smatra prijetnjom za vlastitu političku poziciju, pa kako bi to preduhitrio nakon što se kraljevstvom proširila glasina o “novorođenom kralju židova” Herod je odlučio ubiti svu mušku djecu do dvije godine starosti. Isusov otac Josip je na ovu opasnost upozoren u snu, te je zajedno s Marijom i malim Isusom pobjegao izvan Herodovog dosega, čime je novorođenio Isus de facto postao politički izbjeglica.

No zanimljiv je i sam razlog kako su se Josip i Marija našli u Betlehemu, naime kako bi car August mogao čvršće kontrolirati svoje provincije u jednome je trenutku odlučio provesti popis stanovništva kako bi se stanovništvo moglo prebrojati te kako bi se znalo na koliko se poreza može računati. Naredba o obaveznom popisu stanovništva natjerala je Josipa i Mariju na put u Betlehem zbog toga što je Josip potomak kuće Davidove koja se nalazila i pripadala u Judeju tj. grad Betlehem. Herod je bio taj koji je prikupljao poreze iz Judeje te je bio suveren na tom teritoriju i nije morao Rimu podnostiti račune oko prikupljenog poreza iz čega slijedi kako su Marija i Josip odlučili prijaviti se u Betlehemu zbog toga što je ili porez u Betlehemu bio manji ili zbog toga što tako prikupljeni porez ne bi odlazio Rimu nego ostajao u Palestini što cijeloj priči daje i ekonomsku dimenziju.

I posljednje, nije Herod jedini bio ugrožen od Isusa, u času kada je anđeo objavio pastirima kako je “spasitelj rođen”, onima koji su to čuli ili osobno svjedočili odmah je bilo jasno kako je tvrdnja cara Augusta kako je upravo on “spasitelj svijeta” je samo pogrešna nego i bogohulna, te da je ta njegova tvrdnja netočna.

Povijesne knjige nas uče kako je Rimsko carstvo u doba cara Augusta i u doba rođenja Isusa bilo mjesto, mira, blagostanja i prosperiteta, dok se zaboravlja kako je to također bilo vrijeme ugnjetavanja manjina, vrijeme okupacije i sustavnog ugrožavanja sloboda. Vrijedi se stoga podsjetiti ovaj Božić kako je blagostanje i mir često plaćen kroz institucionalizirano ugnjetavanje i krvlju nepoznatih i nedužnih. Priča tih ljudi je u biti ispričana kroz priču o malome Isusu.

p.s. ovo je moja dvadeset i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 24. prosinca 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://salzburg.at/ Grad Salzburg u podnožju Alpa i sa u cijelosti sačuvanom srednjevjekovnom gradskom jezgrom jedan je od pravih bisera europske kulture, te čarobno mjesto za provesti ove Božićne blagdane.

Share the post "Politika Božića"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika

Zakon o amnestiji

Prije petnaestak dana naša vrijedna Vlada poslala je u Sabor konačni prijedlog Zakona o financiranju političkih aktivnosti i izborne promidžbe, a koji će po riječima same predsjednice Vlade stati na kraj neuređenom financiranju političkih stranaka i izbornih kampanja, a osim toga po prvi puta se u zakon ugrađuju i konkretne kaznene odredbe. Kada bi vjerovali što Jadranka kaže onda bi možda mogli biti i malo optimistični, no nakon čitanja prijedloga zakona moj prvi komentar glasi “I svi se grohotom nasmijaše”, pa sam pomislio da bi bilo dobro podijeliti s čitateljima Večernjeg što je to toliko smiješno u tom prijedlogu.

Prva bitna novina prijedloga zakona je to da ako uđete u Sabor ili neko drugo tijelo na listi jedne stranke i potom odlučite otići, sredstva koja vam država osigurava za političko djelovanje će od sada ostajati onoj stranci ili listi s kojom ste ušli u to tijelo. Nekako mi se čini da je to odredba koja pojačava vladavinu partitokracije protiv koje bi se morali boriti.

Ako ste kojim slučajem odlučili kandidirati se za predsjednika države onda morate položiti i 50.000 kuna prilikom svoje kandidature. Nisam pravnik, još manje stručnjak za Ustav, no imovinski cenzus ne bi smio biti bilo kakav kriterij prilikom kandidiranja (jer onda polako ali sigurno idemo prema kletvi Ratka Mačeka o 50.000 eur nužnog za bavljenje politikom).

Iznosi i gornji limiti koje smijete potrošiti za predsjedničke, parlamentarne i lokalne izbore su sada definirani, no ja bih rekao da iznos koji se troši na kampanje ne bi smio biti problem. Ako naše telekom kompanije tijekom godine potroše ukupno gotovo 200 kuna po glavi stanovnika za svoje oglašavanje, koji je onda smisao da predsjednički kandidat ne smije potrošiti više od 2 kune po glavi istog tog stanovnika a kako bi ovaj donio kvalificiranu odluku oko toga tko je predsjednik kojeg ovaj želi vidjeti na Pantovčaku? No u limitima se potkrala jedna zanimljiva odredba koja doslovce kaže da je limit budžeta za vijeće lokalne uprave (dakle županije, grada ili općine) svega 50.000 kuna. Pokušajte napraviti kampanju za milijunski grad poput Zagreba s budžetom od 50.000 kuna ili impresivnih 7 lipa po biraču.

Od sada se za svaku kampanju traži otvaranje posebnog računa, no vidi čuda, u slučaju političke stranke donacije se mogu raditi ne samo na račun kampanje nego i na račun stranke. Možemo mi sada diskutirati o tome što se smije ili ne smije ili kako će stranke transparentno i u duhu zakona prijavljivati svoje troškove, no objektivno treba pogledati par pasusa gore pod “partitokracija”.

Najsmješnije od svega su u biti kaznene odredbe koje u biti ne postoje. Kaznene odredbe su doista poslagane i čini se (po količini papira koje su zauzele) da su dobro razrađene. No, ako zaronite malo u materiju shvatiti ćete vrlo brzo kako je 90% svih kaznenih odredbi povezano s urednim vođenjem dokumentacije što je i do sada bilo kažnjivo (ali po drugim zakonima), no ako pogledate što se dešava ako prekoračite iznose dozvoljenih donacija vrlo brzo dođete do zaključka kako na svaku prekomjernu donaciju možete platiti 8 do 10% iznosa. I to je to, nema stvarnih penala, ako odlučite prekoračiti dozvoljene troškove platite 10% prekoračenog iznosa a možete i izgubiti pravo na nadoknadu troškova promidžbe; no u tom trenutku ste već pobijedili na izborima i taj novac koji nećete dobiti ili “kazna” koju morate platiti nema nikakvog efekta na vaš izborni rezultat ili status nakon izbora. Ta kazna nema apsolutno nikakvog smisla i možemo je uredno prozvati “porezom na prekomjerno doniranje” ili je u planu za izbore proglasite troškom poslovanja.

Ovaj prijedlog zakona je smiješan i depresivan, on neće napraviti ama baš nikakvog pomaka u čistoći financiranja političke aktivnosti nego će samo dati dojam legalnosti cijelog postupka. Ovo je u biti zakon o amnestiji političkih stranaka i političara koji njima upravljaju.

p.s. ovo je moja dvadeset i četvrta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 10. prosinca 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture). Sorry, malo sam pobrkao redosljed objava i ova greškom nije objavljena kada je trebala.

Web pick tjedna:
http://www.uprava.hr/ Ministarstvo uprave je relativno novo ministarstvo čiji je navodni zadatak da unese red u državnu upravu ali i da predlaže zakone poput ovoga o financiranju političke aktivnosti. Oni ne samo da nisu sposobni prebrojati državne službenike nego očito nisu shvatili ni smisao zakona koji su predložili.

Share the post "Zakon o amnestiji"

  • Facebook
  • X
Categories
eDržava

Zakon o zabrani pristupa informacijama

U jeku cijele ove WikiLeaks sage u petak 10. prosinca ove godine u Hrvatskom je saboru izglasan jedan solidni komplet izmjena i dopuna Zakona o pravu na pristup informacijama. Temeljna svrha ovog zakona je da omogući zainteresiranim građanima (i pravnim osobama) pristup informacijama iz djelokruga javne uprave. Transparentnost vlasti nam je potrebna iz puno razloga i može se danima teoretizirati o tome kako to treba provesti, no moj temeljni argument je da svaki posao koji je plaćen novcem poreznih obveznika mora biti transparentan, te da nema stvarnog razloga zašto cijela procedura ne bi bila u cijelosti dostupna. Postoje dva temeljna izuzetka gornjem pravilu i ona se svode na pitanje nacionalne sigurnosti i zaštite osobnih podataka. Dakle, ako podatak nije pitanje nacionalne sigurnosti ili ne sadrži osobne podatke onda bi po svojoj definiciji morao biti javan.

Nažalost to nije tako, dobar dio održavanja na vlasti svodi se na ograničavanje kolanja informacija i moć koju pojedinci ili institucije imaju nad vama dobrim se dijelom sastoje od toga da oni znaju nešto što vi ne znate. Da bi se igra barem donekle izjednačila svijet je izmislio koncept prava na pristup informacijama koji osobito danas, u umreženom globaliziranom svijetu ima sve više smisla jer su danas građanima  na raspolaganju alati koji omogućavaju analitički uvid u traženu informaciju koja potom može imati i veću vrijednost nego da je sakrivena u nekoj javnoj arhivi.

Pravo na pristup informacijama je po meni i jedan od temeljnih alata za borbu protiv korupcije koja je kod nas navodno u punom jeku. Temeljni problem djela mita i korupcije je u tome što svi oni koji su u njemu sudjelovali rijetko kada o tome žele pričati pa onda nema drugog načina da se neko djelo pronađe nego kroz analizu podataka ili, alternativno, putem zviždača. Zamislite na primjer imaginarnog državnog tajnika (inače člana jedne imaginarne i malene ali ipak vladajuće stranke s zelenim predznakom) koji je državnim novcem kupio avio kartu business klase do nekog europskog odredišta (iako je to suprotno naputku Vlade) da bi potom otišao u agenciju koja je izdala avio kartu, otkazao kartu, agencija je isplatila povrat u gotovini a on je kupio običnu avio kartu do odredišta i na letu na kojem je originalno bio naumio letiti. Bez prava na pristup informaciju to je doista teško napraviti, ali da primjerice imamo pristupe u podatke o putnim nalozima iz nekog tijela državne uprave (primjerice imaginarnog ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena), tada bi čovjeka za čas identificirali a dečki iz Uskoka bi ga odveli na jedan prijateljski razgovor u Gajevu. Nažalost naša država je poprilično zatvorena pa ipak ne tako imaginarni tajnik slobodno šeće gradom (no, uloviti ćemo mi njega, prije ili kasnije).

Kako smo mi kao društvo opterećeni našom komunističko-socijalističkom prošlošću, većina nas ima ugrađene kočnice prema tome koje su uopće informacije koje bi nam država morala ponuditi, a sami oni koji kao rade u državnoj upravi imaju sklonost poput hrčaka sakrivati sve podatke na koje naiđu te se opiru bilo kakvoj transparentnosti njihovog rada. Iz svih ovih razloga tvrdim kako je transparentnost vlasti ključni parametar u konačnom iskorjenjivanju kriminala, te da smo na ovoj stepenici nažalost pali spektakularno.

U paketu promjena koji su se desili prošloga tjedna, postojeći Zakon o pravu na pristup informacijama samo je kozmetički korigiran i u biti ne donosi nikakve novosti niti će pripomoći daljnjem otvaranju vlasti prema građanima. Donekle sjajno zamišljen prijedlog koji je definirao što je to informacija od javnog interesa i kako uopće definiramo što je javni interes, ustanovljenja nezavisnog tijela povjerenika za pristup informacijama je u konačnici zamijenjen Agencijom za zaštitu osobnih podataka koja je dosada plesala kako Vlada kaže, testa javnog interesa nema, a u domeni je čelnika tijela javne vlasti da bilo što proglasi tajnim i nedostupnim podatkom. Same old, same old.

p.s. ovo je moja dvadeset i peta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 18. prosinca 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.azop.hr Agencija za zaštitu osobnih podataka rsapolaže budžetom od 14 milijuna kuna i u biti nitko točno ne zna čime se oni bave. U svome dosadašnjem radu pokazali su se kao agencija koja se ne drži slova zakona nego odluke donosi kako Vlada kaže.

Share the post "Zakon o zabrani pristupa informacijama"

  • Facebook
  • X