Categories
Humor

landlord… (2:27, The Police, The Police (Disc 1) [Live], 1995)

Puno vremena provodim sjedeći i razmišljajući o različitim teorijama zavjere. Osobito mi se sviđa ideja da negdje na svijetu postoji grupa ultra bogatih ljudi koji kontroliraju sve vlade svijeta. To me veseli na više različitih načina. Kao prvo, mislim da njihova čista sebičnost kombinirana s iskustvom i inteligencijom rezultira u svijetu koji se kreće prilično stabilno u odnosu na svijet kojeg vode na izborima odabrani političari koji bi kao morali donositi neke važne odluke. Kada gledam izabrane političare, nije mi jasno zašto svijet funkcionira kako funkcionira. Eto, samo taj zaključak prilično dobro podržava moju teoriju zavjere.

Kao drugo, sviđa mi se ideja o tajnom društvu koje kontrolira svijet zato što bih i sam htio voditi svijet jednog dana, a natjecanja na izborima mi se čini kao gnjavaža. U mojoj fantaziji, svi ti tajni članovi društva su moji obožavatelji i jednoga dana me pozovu u svoje tajno skrovište samo da bi znali što ću reći prije nego što to napišem. Kada me jednom prihvate imam napokon pristupa ogromnoj kontrolnoj sobi gdje mogu stiskati gumbiće i uzrokovati prirodne katastrofe, označiti ljude za porezne kontrole i takve sitnice.

Kada sam prvi puta krenuo razmišljati o teorijama zavjere, uočio sam kako se rijetko koja bitna vijesti dogodi vikendom ili praznikom. To ne može biti koincidencija. Tajna društva očigledno kontroliraju svaki kutak medija. Oni najvjerojatnije pregledavaju i blogove kako bi bili sigurni da ne

Misao dana:
Just because you’re paranoid, it doesn’t mean they’re NOT out to get you.
Categories
Politika

life is a lemon and I want my money back… (7:59, Meat Loaf, Bat Out Of Hell II – Back Into Hell, 1993)

Još malo o pretvorbi i privatizaciji (nadam se da ću danas dovršiti ovu sagu).

No prije toga da odgovorim na pitanje zašto bi država privatizirala sve i sva kako sam ja to bio predložio. Dakle ako dosada nisam uspio argumentirati zašto je to nužno, onda još jedini razlog koji mogu smisliti je pogled na bilance tih poduzeća. Nisam se previše trudio pronaći aktualni podatak, no sjećam se gledanjem Privrednog vjesnika kada su se uspoređivali poslovni rezultati državnih poduzeća vs. poduzeća u privatnom vlasništvu da su ovi privatni bili u plusu dok je država u žestokom minusu. Dakle, ako te tvrtke ne donose dobit vlasniku koji je smisao njihovog održavanja? Ili još jednostavnije, ako nisi sposoban upravljati tvrtkom i donijeti profit onda svoje talente ili sposobnosti treba usmjeriti na aktivnosti koje donose dodanu vrijednost.
U mojim očima ne vidim razloga zašto bi država trebala održati i jedno, jedino trgovačko društvo osim možda pokojeg dobro argumentiranog izuzetka.

Dakle, tema su javna poduzeća iliti komunalci. Uzmite situaciju grada Zagreba s kojom smo i pokrenuli cijelu priču. Zatečeni smo s 23 javna poduzeća u vlasništvu grada koji obavljaju razno razne djelatnosti, uglavnom komunalne prirode. Neke od njih (primjerice Gradske ljekarne) ne bi ni trebalo trpati u taj paket nego bi ih trebalo istoga časa prepustiti tržištu iz jednostavnog razloga što je riječ o djelatnosti koja je široko dostupna na tržištu i te ljekarne same po sebi ne obavljaju nikakvu drugu društveno korisnu djelatnost (barem ne onu koju jednako dobro ili bolje ne bi mogla odraditi privatna tvrtka).
Ostaju nam poduzeća poput Čistoće, Vodoopskrbe i odvodnje i njima sličnih.

Duboko sam uvjeren kako su mnoga od tih poduzeća pretjerano opterećena viškom zaposlenih, te kroz svoju tromu i prastaru organizaciju jednostavno koštaju više nego što su u stanju privrediti, ili pak kao rezultat njihove neefikasnosti pojedine usluge koštaju previše. GSKG je jedno od takvih poduzeća koje mlati ogromne pare i još veće profite za uslugu koja je najmanju ruku ograničena.
Grad Zagreb kao vlasnik mora imati dva osnovna interesa; a to je normalno funkcioniranje grada (redovita opskrba vodom, kanalizacija koja radi, smeće koje se odvozi) odnosno profit tih tvrtki kroz dobit poduzeća; trećeg razloga ja jednostavno ne vidim – komunalna poduzeća ne plaćaju koncesije jer one u ovome času ne postoje i praktički jedini doticaj s gradom je obavljanje djelatnosti i transfer dobiti ako ona postoji, tj. žicanje novaca ako posluju s gubitkom.

Uzmimo primjer ZETa koji je duboko subvencioniran od strane grada, to znači mojim i vašim novcima – postoje javni prijevoznici u drugim gradovima koji posluju pozitivno i bez subvencija. Da li je tome kriva loša organizacija, višak ljudi, preveliki troškovi održavanja, loša naplata karata ili što već nije toliko bitno, no nepobitna činjenica je da grad subvencionira dobrim dijelom ZET kako bi ovaj uopće poslovao. Prodajom dijela udjela u ZETu, grad bi dobio novog upravitelja tvrtkom s vrlo jasnim ciljem da tvrtka postane profitabilna (što se dosada nije dogodilo), novi vlasnik/suvlasnik bi poradio na efikasnosti sustava, uveo novi način naplate karata, unio brdo novina koje su po svijetu normalne te bi sasvim sigurno udio subvencija bio manji. A kada govorimo o neprofitabilnim linijama, tada bi trebalo takve linije identificirati i grad bi se onda odlučio sam da li želi sudjelovati i osigurati građanima subvenciju ili ne.

Slična stvar vrijedi i za primjerice Čistoću, jer vrijedi razlikovati uslugu deponiranja ili obrade otpada (Jakuševac) koja je inače svugdje u svijetu visoko profitabilna djelatnost i primjerice odvoz smeća (dnevni i glomazni otpad) što je posao koji se bez problema može privatizirati na isti način kao što se i zimsko posipanje ulica odrađuje kroz najam kamiona tijekom zimskih mjesec.
I dolazimo ponovno do Vodoopskrbe i odvodnje koja bi morala osigurati crpljenje vode, njezinu distribuciju kao i izgradnju i državanje vodovodne i kanalizacijske mreže. U ovom slučaju bi se primjerice mogla napraviti koncesija, a koncesija je popis uvjeta pod kojim neka tvrtka može obavljati određenu djelatnost i kroz taj koncesijski ugovor treba regulirati prava i zadatke koncesionara. Ako se stvar postavi inteligentno, nije nikakva zapreka da se taj posao napravi kvalitetno na zadovoljstvo sviju, a da novi koncesionari svoju dobit ne pronalaze kroz povećanje cijene usluga nego kroz racionalizaciju neracionalnog poslovanja koje je trenutno na djelu.

Bacite pogled na popis komunalnih poduzeća grada zagreba i neka me netko pokuša uvjeriti da je većina tih društava doista nužna u gradskom portfelju? Apsolutno nije.

Misao dana:
I’m an instant star, just add water.
Categories
Politika

electricity… (4:58, Pet Shop Boys, Bilingual, 1996)

Nadam se da sam objasnio zašto smatram da država mora privatizirati poduzeća u svojem vlasništu; država je loš gospodar i upravljanje takvim tvrtkama podložno je raznim, najčešće lošim i često netransparentnim utjecajima. Nadalje, posao države nije da upravlja portfeljom tvrtki nego da upravlja državom i stvara klimu za napredak. Jednom davno, jedna (sada već pokojna) osoba rekla mi je da što više stvari radiš to ih radiš lošije, i taj se zaključak može primjeniti i na ovaj slučaj. Ako si zadužen za kreiranje poduzetničke klime i istovremeno si u vlasništu tvrtke koja djeluje na tom istom tržištu donekle je prirodno da namještaš utakmicu u korist svoje ekipa – ili, kako bi se to sada moderno reklo – nalaziš se u sukobu interesa.

Anyway, idemo sada malo razmišljati o javnim tvrtkama koje pružaju razne vrste komunalnih usluga koje su, kako je to netko rekao, nužne i jednostavno moraju postojati. Prvi model, koji je trenutno kod nas na snazi je model javnih poduzeća – dakle tvrtki koje su u vlasništvu gradova, općina, županija i čega već i koje obavljaju svoj zadatak na određenom području. Dakle, iako ne tvrdim da je to nužno loš model, mislim da teško da se ne možemo složiti da pravila koja vrijede za državnu upravu vrijede i za javna poduzeća u većoj ili manjoj mjeri, a to je da se smjenama vlasti mijenjaju i ljudi u takvim poduzećima, mijenjaju se prioriteti a nerijetko i tijek novca tu i tamo skrene s jedne strane ne drugu. Nadalje, takva poduzeća koja imaju manje ili više garantirani prihod mogu u okviru svojih prihoda raditi praktički što god žele i dok ne izlete značajno izvan okvira svojih kućnih proračuna nikome ništa. Takva poduzeća nemaju jasne ciljeve poslovanja koje bi morali biti profit svojem vlasniku (a i taj profit ako je iskazan po meni je prilično upitan jer ga je previše lagano lažirati) niti se bave smanjenjem troškova i racionalizacijom (manje ljudi, tehnologija, kvaliteta ili što već) a ponajmanje rade na rastu broja svojih korisnika jer im je korisnička baza osigurana.
Moje privatno iskustvo s javnim poduzećima koje sam stekao u posljednjih desetak godina svodi se na komunikaciju s elektrom, HTom i plinarom. HT ili HPT od prije desetak godina bila je jedna sjajno korumpirana tvrtka na svim razinama. Kada sam bio zatražio šest telefonskih linija u svom uredu bio sam odbijen brzinom svjetlosti (iako optike nije bilo na raspolaganju), priključci su koštali bogatstvo i trebala je debela veza da bih svoje linije napokon dobio, što je ekipa odradila prespajanjem valjda polovice kvarta kako bi se moja želja od šest linija izrealizirala. Dolaskom privatnog kapitala u HT to se vrlo, vrlo brzo promijenilo i mastodontski monopol koji je imao garantiranu funkciju vrlo je brzo promijenio pjesmu (htjeli mi to priznati ili ne), cijena priključka je dramatično pala i danas se svodi na praktički neku administrativnu naknadu (ako niste uletili u neku 1kn ponudu koje su praktički stalno na tapeti), brzina prespajanja je impresivna i sve skupa je to daleko bolje nego što je bilo ranije.
Možemo mi diskutirati kako su oni skupi, kako mlate velike novce a ignoriraju tehnološki razvoj, kako otpuštaju ljude ili što već želimo; no bottom line je da je ulaskom privatnog kapitala monopolistička tvrtka u kojoj se dosta toga radilo preko veze ušla na slobodno tržište i to na “commodity market” te se tako i ponaša.
Drugi primjer je Elektra gdje sam u jednome času prije dosta godina imao problema s opskrbom struje jednog pogona te smo pronašli neke ljude i uz odgovarajuću stimulaciju (pokrivanje troškova, sponzorstvo ili kako to već želite saznati) preko vikenda je naš problem bio riješen, što i ne bi bilo tako strašno da se nije radilo o kanalu od nekoliko stotina metara koje je trebalo iskopati, prespajanju cijelog kvarta i kada niti to nije upalilo doslovce smo dobili novu trafo stanicu. (da budem totalno jasan, svaka “stimulacija” koja se daje mimo zakonom dozvoljene fakture mi se organski gadi, no nekada neke stvari jednostavno ne možete napraviti na drugi način, a osobito ne u nekom realnom vremenu, i jedino što tada možete je začepiti nos i izbrojati novce)
HEP je jedna žestoka firma u kojoj se navodno gubi 30-40% ukupne energije koja uđe u sustav. Energija (i novac) nestaje krađom, lošim sustavom prijenosa i na desetine drugih načina te je moj zaključak kako je u ovome času Elektra jedna od vjerojatno najkorumpiranijih tvrtki u našoj zemlji. Tamo se (ako znate ljude) apsolutno sve može dogovoriti.
HEPu također slijedi jedna žestoka reorganizacija i privatizacija i vjerojatno će se čuda desiti kada napokon uđe privatni kapital u HEP. Energetski sustav je strateški važan sektor i tome treba pristupiti s dužnom pažnjom i oprezom; no neovisno o tome sve to skupa nije izgovor da se trpe gore navedena ponašanja. 15 godina je bilo više nego dovoljno da se svi gore navedeni problemi riješe ali se to nije dogodilo. Uočava li netko razliku između gore navedenog HTa, T-HTa (ili kako se već zovu ovaj tjedan :) i HEPa? Ključna riječ je privatizacija.

I zadnje, plinara je tvrtka u kojoj sam naišao samo na minimalne tragove korupcije i neefikasnosti, dapače uočio sam i neke trendove (doduše neshvaćene) prema tržišnom poslovanju i maksimum koji tamo možete dobiti (ili barem maksimum na koji sam ja naletio) je dobrodušan savjet ili možda skretanje glave ako vam projekt nije baš totalno kako bi morao biti.

I prije nego što se u slijedećem postu krenem baviti baš komunalnim tvrtkama, htio bih samo spomenuti kako u mnogim državama ovoga svijeta mnoge funkcije koje obavlja država su na ovaj ili onaj način predane privatnoj inicijativi. Dolje je netko spomenuo pravosuđe, no recimo poznati su primjeri privatnih zatvora, u švicarskoj javne funkcije (izvode iz matičnih knjiga, osobne dokumente i koješta) barem u nekim dijelovima zemlje odrađuju privatne tvrtke – a takvih primjera ima još. No temeljni razlog zašto je to tako jer tržišna utakmica tjera sve igrače na optimalno poslovanje i kontinuirano smanjenje troškova neovisno o tome što smo svi skupa u ovom businessu isključivo zato što želimo stvoriti profit.

To be continued…

Misao dana:
I got a letter from the Tax office. Apparently I owe them $800. So I sent them a letter back. I said, “If you’ll remember, I fastened my return with a paper clip, which according to your very own latest government pentagon spending figures will more than make up for the difference.”