Categories
Internet Literatura

tales of the future… (4:45, Vangelis, Blade Runner, 1994)

Pišu svi oko mene o tom famoznom Webu 2.0 pa da i ja kažem koju (nakon što sam odgooglao jedno sat-dva na tu temu). Dakle mnogi spominju web 2.0 no rijetko tko u stvari objašnjava što bi to trebali biti, tako da samo čitajući te naslove ili tvrdnje možete doći do različitih zaključaka.

Moj zaključak kaže kako je web 2.0 u stvari ideja, a ne konkretni set alata ili standard (postojeći ili u stvaranju). Osnovna značajka web 2.0 je interakcija s korisnikom, ali ne na razini linkova ili on_demand multimedijalnog sadržaja nego aktivno sudjelovanje u kreiranju ili sadržaja ili u usmjeravanju kuda će neki od sadržaja krenuti.

Kažu kako je blogiranje jedan od važnijih web 2.0 sadržaja, budući da korisnik aktivno sudjeluje u kreiranju contenta. Neki drugi servisi poput primjerice del.icio.us-a bave se primjerice javnim sakupljanjem bookmarka pa je moguće kroz sortiranje i uparivanje bookmarka različitih korisnika pokušati određivati relevantnost pojedinih sadržaja na internetu (dakle ako 500 ljudi odabere moj blog u svoj bookmark, pretpostavka je da se na njemu nalazi neki važni sadržaj zbog kojeg ste poželjeli ponovno posjetiti blog). Osim bloga i bookmarka, tipična web 2.0 aplikacija je i tag-cloud; kao što sam napisao u kojem postu od radnije, tagovi su popisi karakteristika određenog teksta, fotografije ili drugog tipa sadržaja, no za razliku od ključnih riječi ili kategorija koje strogo određuju pojedini post na blogu, tagovi su popisi većeg broja važnih pojmova sa stranice. Jednostavnom statističkom metodom se oni potom grupiraju te se kroz tzv. tag-cloud ili tag-cosmos mogu pregledavati te je vrlo jednostavno pronači kritične/ključne koncepte koji se nalaze na npr. mojem blogu.

Ja sam instalirao tag-cosmos na mojem blogu i moram priznati da nakon što sam si dao truda i tag-irao jednu solidnu količinu postova koje sam preuzeo iz arhive staroga bloga, danas imam daleko bolju sliku o čemu ja u stvari pišem.

Odličan članak na temu web 2.0 možete pronaći na O Reillyevom blogu.

Kada malo bolje razmislim o svemu što sam pročitao, u principu ideja o kojoj sam nedavno razglabao a koje borja spominje je social networking – dakle samoorganiziranje u složenije forme. To je tipični evolucijski korak i kao što su se amebe grupirale i počele stvarati kompleksnije organizme, sasvim je logično da se i avatari na internetu počinju organizirati i okupljati. Ukratko, to nam je svima skupa u genima i to je razlog zašto ja čitam vaše i vi moj blog (a uz malo sreće tu i tamo nekoga zarazimo blog-groznicom).

Update: sve to skupa me strašno podsjeća na SnowCrash i to je must_read kjniga ako je dosada niste pročitali, SnowCrash ili Potpuni raspad kako su to algoritmovci preveli je (kako to lijepo piše na ovitku) Neuromancer devedesetih kojeg je napisao Neal Stephenson (autor koji je dobro poznat i po Cryptonomiconu [također must_read] ili po Baroque Cycle seriji knjiga).

Misao dana:
Is it true that cannibals don’t eat clowns because they taste funny?

Share the post "tales of the future… (4:45, Vangelis, Blade Runner, 1994)"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika Priroda i društvo

truth hits everybody… (2:33, The Police, The Police (Disc 1), 1995)

Kaže naš ministar policije Kirin kako će nakon mini-afere oko objavljivanja anonimnog pisma u kojem je neimenovani član HDZa cinkao kako su na proslavi godišnjice Virovitičkog HDZa premlatili nekog drugog člana HDZa, te kako je naš ministar urgirao da se cijeli slučaj ignorira, umanji mu važnost ili da na bilo koji drugi način nestane.
Ministar naravno sve skupa odlučno demantira  te kaže kako mu je puna kapa anonimnih dojava i kako će MUP predložiti promjenu zakona po kojem bi novinari morali anonimno pismo prvo provjeriti kod policije a tek nakon istrage objaviti.

Nije mi jasno kako bi to funkcioniralo, naime dobar dio informacija koje novinari dobijaju dolaze od samo njima poznatih izvora, pa su stoga po definiciji anonimni, dakle informaciju da li je Sanader ručao ili nije trebalo bi prvo prijaviti policiji, potom bi oni napravili istragu i nakon eventualne istrage novine bi mogle objaviti da je Sanader, doista, prema kako se pokazalo točnoj anonimnoj dojavi imao dobar ručak.
Policija bi s druge strane trebala zaposliti cijeli niz urednika, budući da bi pažljivim balansiranjem brzine pojedinih istraga mogla utjecati na uređenje novina, televizije ili radija.

Naravno, svima je valjda jasno da bi prijenosi u živo nestali s televizije jer iako je možda na slici bilo očigledno da je Janica Kostelić prva prošla kroz cilj, svi znamo da su ljudi nedužni prije nego što im se dokaže krivnja, tako da bi unatoč snažnim dokazima ipak morali odraditi istragu kako to nalaže služba kako bi i ministar mogao na presici reći da je to istina i da je Janica, doista prva prošla kroz cilj (i obzirom da joj je to xxx puta da je to napravila ovaj puta nemaju drugog izbora nego cjelokupnu dokumentaciju predati državnom odvjetništvu).

Ok, šalu na stranu; Kirin je ministar koji je došao iz male sredine u kojoj je bio izbacivač u disko klubu i valjda on zna kako izgleda premlaćena osoba u odnosu na osobu koja je pala niz stepenice – ili barem zna kako treba izgledati da je čovjek pao niz stepenice (to me podsjetilo na Pulp Fiction i onog lika koji je Umi Thurman dao “foot massage”, Umi su bili rekli da je pao kroz prozor dok su mnogi drugi mislili da je gurnut kroz prozor – obje informacije su doduše točne ali tko sada gleda detalje). Kirin je ujedno i lik koji je u javnom intervjuu rekao kako se divi našem premijeru jer je ovaj navodno pametan i uspije napraviti puno posla (ako sam vidio dojavu za istragu onda je to ova). Smatram da su ove informacije bitne kako bi mogli izjavu gore spomenutog lika staviti u perspektivu.

Misao dana:
Everyone has a right to be stupid. Some just abuse the privilege.

Share the post "truth hits everybody… (2:33, The Police, The Police (Disc 1), 1995)"

  • Facebook
  • X
Categories
Muzika Priroda i društvo

hang on to your emotions… (3:46, Lou Reed, Set The Twilight Reeleng, 1996)

Dakle jučerašnji dan je prepun paradoksa. Prvo je Severina pobijedila na Dori (a Dora je za one koji ne znaju vrsta vatrogasne zabave koju prenosi televizija i ono što bi se uredno moglo odraditi u sat i pol vještim managementom razvučeno je na puna tri dana), a potom je, kako to ona sama kaže “zahvalila žiriju što je prepoznao njezinu urbanu pjesmu“, koja se, usput rečeno, zove “Štikla“.

I da bi na kraju loše postalo još gorjim, Točni Huljić (to je isti onaj lik koji je mahao s dva CD/DVDa u emisiji Otvoreno kada se diskutiralo o ZAMPovom porezu na prazne medije) je rekao (pazi, ovo je copy&paste):

“Ovo je najbolja Dora dosad. Podaci o visokoj gledanosti pokazuju nam da narod želi takvu kulturu masovne zabave i da nema baš ništa protiv nje.”

Iako bih se pritisnut argumentima morao složiti s Huljićem, isto tako moram ukazati kako je neprimjereno riječ “kultura” koristiti u kontekstu zabave koju pruža Dora (uz svo dužno priznanje rijetkim izuzecima). Osim toga treba upozoriti da vrlo često ono što ljudi hoće nije istovjetno onome što ljudi trebaju, pa bi stoga ljudi koji vode ili barem usmjeravaju ono što bi se trebalo zvati kulturnim životom zemlje trebali to imati na umu.

Ne razumijem se previše u muziku, no vjerujem da bi se nekom matematičkom formulom mogla izračunati muzička i tekstualna vrijednost pojedine pjesme, te sve one koje potpadaju ispod određenog rezultata ili koje prirodno poželite otplesati s palčevima pod pazuhom treba naplatiti nekakvu trošarinu i ujedno zabraniti pojavljivanje na nacionalnim medijima.

Put prema društvu kulture je dugotrajan i bolan, a Dora sasvim sigurno ne pomaže (jadni Matoš Šenoa [tek toliko o meni kulturnome]).

Misao dana:
Compare music to drinks. Some is like a strong brandy. Some is like a fine wine. The music you’re playing sounds like Diet Coke.

Share the post "hang on to your emotions… (3:46, Lou Reed, Set The Twilight Reeleng, 1996)"

  • Facebook
  • X