Categories
Business Ekonomija

the hardest thing in the world… (2:42, The Stone Roses, The Complete Stone Roses, 1992)

Još malo da se nadovežem na prethodni post, a osobito na WinstonW-ov komentar i općenito na priču o porezima, našem društvu i problemima u kojima se svi skupa nalazimo (usput rečeno Winston, kada će novi post, prošlo je 50 dana od prošlog a ja i dalje čekam novi).

Napomenuo sam kako je tamo u godini uvođenja PDVa državni proračun u prekonoćnoj akciji rebalansa budžeta narastao za praktički 50% te smo tako u posljednjih 8 godina taj proračun uvećali za 2,5x što je neusporedivo više od ukupnog rasta naše ekonomije u cijelom tom razdoblju.

Obzirom da proračun nije mogao rasti toliko iz organskog rasta privrede on se hrani ili povećanjem poreza (trošarina i novih nameta),  privatizacijom kao posljednjim preostalim izvorom prihoda državnog proračuna ili pak zaduživanjem. Državni proračun je tijekom godina (kao uostalom i gomilanje državne uprave) služio kao amortizer socijalnog mira, baš kao i privatizacija.

Mišljenja sam kako je privatizacija obavljena tijekom devedesetih kombinirala taj famozni feudalni model podjele države (dakle, onih sjajnih 200 bogatih obitelji) kroz kupovinu socijalnog mira; tj. da budem vrlo konkretan, mislim da je pretvorba i privatizacija u dobrom dijelu bila ne samo izvor bogatstva za novopečene tajkune nego da je i dio dogovora po kojem je taj grijeh struktura bio uopće omogućen bila i kupovina socijalnog mira kroz neotpuštanja u tim sustavima. Neke od tih privatizacija su propale same od sebe jer su ionako bile osuđene na neuspjeh, neke su propale zato što su novopečeni vlasnici postali nepodobni, dok se neki vuku i danas (a vi si mislite koji je koji).

Svi ti veliki sustavi koji zapošljavaju tisuće ljudi vrlo su malo učinili na svojoj učinkovitosti, što znači da racionalizacija koja je mogla i trebala uslijediti se jednostavno nije dogodila i danas imamo kompletnu državu koja je propustila doživjeti potpuni slom. Mnoge slične države u našem okruženju taj su slom odavno proživjele pa su sa dna krenule ispočetka, dok smo mi iz ovih ili onih interesa (a primarno interesa stranke da se održi vlasti) samo nastavili tamo gdje smo devedesete i bili bez da smo uklonili osnovni i strukturni problem. Znam da se s velikom pažnjom i kritikom ljudi koncentriraju na otpuštanja u recimo T-Comu, no činjenica je da isti takav val otpuštanja slijedi i u ostalim velikim sustavima, zvali se oni INA ili nekako drugačije.
Vjerujem da nisam totalno jasan, no da se vratim na slučaj željezare Sisak. Taj gigant s desecima tisuća ljudi koji je praktički stvorio grad u svojem tvorničkom dvorištu jednostavno tehnološki nije u mogućnosti pratiti kvalitativne i produktivne kriterije svoje bjelosvjetske konkurencije. Umjesto da se ta željezara u jednom trenutku zatvorila, u času kada su ljudi bili voljni na žrtve, sudbina se te iste željezare beskonačno produžavala, a supstanca (imovina, obrtni kapital) sustavno isisavao kroz ili nepotrebne troškove nerentabilne proizvodnje ili kroz čistu pljačku, malverzacije vlasnika ili managementa.

Da je grad Sisak proživio taj slom željezare, do danas bi na mjestu te željezare niklo nešto sasvim drugo, ljudi bi preživjeli i nastavili s nečim novime, a ovako se desilo polagano i sustavno odumiranje jednog ogromnog industrijskog potencijala i grad s jednim od najvećih potencijala u državi se sveo na skoro pa socijalni slučaj. (nije da ovime povlačim vodu na Vidovićev mlin, ali je doista tako)

Misao dana:
Security is mostly a superstition. It does not exist in nature, nor do the children of men as a whole experience it. Avoiding danger is no safer in the long run than outright exposure. Life is either a daring adventure, or nothing.

Share the post "the hardest thing in the world… (2:42, The Stone Roses, The Complete Stone Roses, 1992)"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija Politika

sugarhigh… (2:37, Coyote Shivers, Empire Records, 1995)

Pitali me neki što online a što offline što mislim o nedavnom prijedlogu za FlatTax sustav.

Kao prvo, ja mislim da to jednostavno više nije moguće izvesti iz razloga što su odnosi unutar hrvatskog državnog proračuna toliko definirani i unaprijed zadani da bez nekog žešćeg pospremanja državnih financija to neće biti moguće izvesti. Ako se sjećate, sve nam je krenulo nizbrdo u času kada smo uveli PDV, no ne zbog sustava PDVa koji je inače jedan sjajan princip oporezivanja nego zato što je naglo veličina državnog proračuna skočila za skoro 50%. Bilo bi zanimljivo vidjeti što se desilo s tih 10-15 milijardi kuna koliko se odjednom slilo u državni proračun 1998. godine i kako je država uspjela u tako kratkom roku potrošiti tolike količine novaca?

U svakome slučaju, postojeći porezni sustav se ustalio i manje ili više ekonomski tokovi (to znači: kako business funkcionira) se prilagodio ovome sustavu. Prihodi od PDVa i poreza na dohodak su većinski prihodi proračuna i svaka promjena koja bi promijenila te odnose (a flat tax o kojem se raspravlja u svakome slučaju bi smanjio porezne stope) značajno bi promijenio odnose prihoda i država da bi uopće realizirala državni proračun (a sjetimo se; plaće državnih službenika + running_costs administracije su praktički 50% proračuna , dok je drugi dio rezerviran za socijalne transfere u sustav mirovinskog i zdravstvenog, a tek je minorni dio zadužen za investicije), ukratko smanjenjem poreza ili promjenom odnosa među porezima država to jednostavno to mora uzeti negdje drugdje, ili otpustiti pola proračuna, smanjiti rashode u zdravstvu ili mirovinskom ili odustati od investicija.

Naša država se nikada nije bavila rashodnom stranom proračuna već isključivo prihodnom, i ako pogledate što naš knjigovođa iz Velike Gorice radi onda nije teško zaključiti kako je njemu odgovor na skoro pa svako pitanje; financijska policija i povećanje prihoda od trošarina.

Protivnik sam flat tax sustava ne zato što on na jednaki način oporezuje sve zaposlene (jer bih ja dobio višu plaću zbog toga), nego zato što se mudrom primjenom poreznih politika može stimulirati domaća proizvodnja u odnosu na uvoz. Primjer; ako imate stolicu koja košta 100kn u domaćoj proizvodnji i 100kn na našoj granici iz uvoza. Danas je cijena te stolice u dućanu 122kn u oba slučaja. Kada bi smanjili stopu PDVa, odnos na tržištu se ne bi promijenio niti milimetra. Ako bi pak umjesto PDVa smanjili doprinose za mirovinsko, zdrastveno ili porez na dohodak, tada bi proizvodna cijena te stolice u hrvatskoj bila manje opterećena troškovima rada i stolica bi možda koštala 5% manje, i u dućanu više ne bi imali dvije stolice po 122kn nego jednu po 115 a drugu po 122 kune. Da uopće i ne spominjem da bi radnik dobio veću netto plaću u nekom iznosu, u odnosu na smanjenje PDVa gdje bi se u dućanima roba koja je tipično socijalna kategorija (kruh, mlijeko, brašno…) pojeftinila tek koju lipu. (znam, na ove artikle se treuntno ne plaća PDV no to je samo pitanje trenutka kada će se vratiti natrag)
Naši političari to ne razumiju (ili barem o tome ne govore na glas), a svi se redovito okome na PDV kao da je on uzrok svih problema, dok je u stvarnosti PDV jedan od rijetko dobrih sustava oporezivanja.

Korijen svih naših problema je prerastrošna i preglomazna državna uprava. Dok se tome ne stane na kraj nema nama napretka. Volje da se s time netko obračuna jednostavno nema.

Naš drugi problem je produktivnost u svim sferama društva. Prošli tjedan sam bio u tvrtci koja gotovo cijelu svoju proizvodnju izvozi i čovjek je pokazao na prezentaciji slide na kojem piše kako je njihova prosječna bruto plaća 1.100EUR, dok njihov najveći konkurent ima 2.200EUR (tvrtka u italiji). Prihod po zaposlenome u Italiji je 139.000EUR godišnje, a prihod u njihovoj tvrtci svega 45.000EUR. Iz toga slijedi da je udio cijene rada u krajnjem proizvodu u hrvatskoj tvrtci i dalje 50% veći od istovjetne tvrtke u Italiji unatoč tome što Talijani imaju 100% veća primanja. To se, ljudi moji, zove produktivnost.

Problemi koje mi danas imamo nisu ništa novoga, eto, i stari rimljani su imali identični problem. A svi znamo što se njima desilo.

Misao dana:
The national budget must be balanced. The public debt must be reduced; the arrogance of the authorities must be moderated and controlled. Payments to foreign governments must be reduced, if the nation doesn’t want to go bankrupt. People must again learn to work, instead of living on public assistance. (Marcus Tullius Cicero, 55 B.C.)

Share the post "sugarhigh… (2:37, Coyote Shivers, Empire Records, 1995)"

  • Facebook
  • X
Categories
Blog Internet Priroda i društvo

I’m not worried at all… (4:13, Moby, 18, 2002)

Čisto kako se ne bih gužvao u komentarima na moj prethodni post o obračunu s blogerima dajem svoja dva centa kroz još jedan post (možda bi samo bilo dobro napomenuti kako nijedan od priloga nisam vidio, nego vidim kroz reakcije o čemu se radi).

Blog po mom mišljenju nije ništa drugačiji od bilo kojeg drugog medija ako govorimo o odgovornosti za objavljenu informaciju i mislim da je svako inzistiranje ili pokušaj da se napravi razlika unaprijed osuđen na neuspijeh.

No problem nije toliko u samome blogu kao mediju koji je pojedincima omogućio da svoju poruku na jednostavan način distribuiraju neograničenoj publici, koliko u sadržaju koji se objavljuje s jedne strane, odnosno nenaviknulosti aktera cijele priče na povećalo javnosti. Papir (a osobito internet) trpi svašta, i kako ja često citiram “on the internet no one knows you are a dog“, tako i putem interneta možete donositi svoje stavove, konstrukcije, insinuacije i koješta drugoga daleko lakše nego u drugim medijima u kojima će svaka takva objava proći kroz jednu ili više razina uređivanja ili općenito odlučivanja o tome hoće li prezentirana vijest uopće ugledati svjetlo dana. Nešto što se meni čini kao sjajna ideja (o kojoj mogu na blogu raspravljati danima), može biti iznimno dosadna tema ili pak uvredljivi sadržaj za nekog drugog – u nekom klasičnom mediju poput novina, radije ili televizije između mene kao autora i objave nalazi se urednik čiji je posao (između ostalog) da osigura kako je prezentirana informacija relevantna. Na internetu a osobito na blogu takve strukture odlučivanja nema i na blogu ja sam i autor i urednik i lektor.

Problem je naravno i u tome što su školske klupe dugo vremena funkcionirale poput ispovjedaonica, te ono što se događalo iza zatvorenih vratiju učionice vrlo je rijetko izlazilo van jer je očekivani autoritet nastavnika, uza sve njihove nepodopštine vrlo često veći od problema koji se povremeno iza tih vratiju događaju. Danas je to (čini se) daleko teže napraviti ne samo zato što praktički svatko danas ima mobitel s fotoaparatom ili snimanjem, nego i zato što se o pravima učenika daleko više raspravlja nego ranije, a učeničko samo-organiziranje i razmjena informacija je lakša nego ikad.

Kada u sve to ubacimo malo pretjeranog i ponekada bezrazložnog mladenačkog bunta u kombinaciji s konzervativnim i na pažnju javnosti nenaviknutim školskim učiteljima, nastavnicima i profesorima; nije teško za očekivati ne samo burne reakcije nego i sustavnu identifikaciju medija kao potencijalnog izvora svih problema, iz jednostavnog razloga što se prije bloga ovakve stvari jednostavno nisu događale.
Dakle normalno je da su stavovi koje osnovnoškolci i srednjoškolci (pa i studenti) obogaćeni epitetima i karakterizacijama koji možda nisu primjereni, no isto tako činjenica je da se blog napada uglavnom zato što ga se ne razumije – a tada se koriste sva moguća i nemoguća sredstva pa tako i u komentarima spomenuta “trivijalizacija” jer se najlakše obračunati s nečim što je samo po sebi nebitno i nevažno.

A glede onih koji misle da su na internetu anonimni, jedino što mogu reći je da ne razumiju kako sve to skupa funkcionira – nikada manje privatnosti niste imali nego onda kada ste odlučili krenuti na internet jer se svaki vaš klik bilježi i nije pitanje da li je vaše postupke moguće ili nemoguće rekonstruirati nego postoji li dovoljno veliki interes da se to učini. IP adrese, log dokumenti, cookies… Pitanje je samo truda…

Sada mi je primjerice palo na pamet da Google koristi jedan te isti cookie za sve vaše pretrage, ikad i ako ne brišete cookije redovito, ako nitko drugi onda oni imaju popis svih vaših pretraga i onih koje želite podijeliti sa svijetim baš kao i one koje ste upisali u osami svoje sobe misleći da vas nitko ne promatra.

Misao dana:
Another possible source of guidance for teenagers is television, but television’s message has always been that the need for truth, wisdom and world peace pales by comparison with the need for a toothpaste that offers whiter teeth and fresher breath.

Share the post "I’m not worried at all… (4:13, Moby, 18, 2002)"

  • Facebook
  • X