Categories
Priroda i društvo

Napredak uvijek dolazi iz malih grupa

Razvila se bogata diskusija o tome koja je stvarna svrha pollitika.com-a i imam li ja u stvari neku sakrivenu agendu i ono što je trebala biti tema o budućnosti samog sitea ili barem raskrinkavanje mog tajnog plana za svjetskom dominacijom, pretvorila se (barem djelomično) u objašnjavanje tko je za koga i zašto (ima trenutno preko 100 komentara pa kome je po volji neka čita, ima tamo zanimljivih stvari). Napisao sam i jedan komentar koji mi se čini dovoljno značajnim da ga razradim u samostalnom tekstu, a sam komentar je nastao kroz diskusiju o tome treba li stvarati neku treću (ili trideset i treću) snagu koja će donijeti žarko očekivanu promjenu u društvu ili to treba napraviti kroz postojeće strukture. Ovo je moj odgovor (proširen i sređen):

Sa sustavom možeš boriti samo mjerama koje je isti taj sustav predvidio, vremena revolucija su prošla, a sustav kakav je dizajniran je da onemogući stvaranje neke nove snage – a dizajniran je tako zato jer oni koji su ga stvarali s jedne strane nisu znali drugačije (zato nam i je biologija prvenstveni razlog promjene vlasti), ali i zato jer su njih učili tako desetljećima. Vlast je piramida po kojoj se penješ sporo i kada dođeš do vrha paziš da ne padneš jer je pad dugačak i strm i s podnožja se ne vide svjetla velegrada.

Dakle, nitko nas ne priječi da stvorimo novu snagu, stranku, partiju ili što već, no mislim da je šansa daleko veća da to napravimo kroz neku od postojećih. Hrvatska je prepuna stranaka i strančica, njih više od stotinu, čujem procjene da će se na ovim izborima kandidirati i do pedesetak lista po izbornoj jedinici. Ako se malo bolje razmisli, svaka od tih lista je nastala zato što je netko smatrao da kroz bilo koju od postojećih struktura ne može realizirati svoje ambicije. Prečesto su to osobne ambicije, no na tom dugačkom popisu sasvim sigurno ima i nešto idealista koji doista žele ovoj državi sve najbolje i jednostavno nisu znali, ili nisu vidjeli svoju priliku da je realiziraju kroz neku od postojećih stranaka.

Ima tu još jedna stvar koja je strašno očigledna u businessu, ali niti politika nije ništa drugačija. Naši poduzetnici imaju tendenciju raditi sve sami, kooperacija među poduzetnicima iste branše je praktički nepostojeća i vrlo rijetka, a tamo gdje i postoji je više privremeno stanje dok si jedan i drugi ne zaokruže proces nego stvarna potreba da ljudi rade zajedno. Poput hrčka sakupljamo strojeve, ili koncentriramo proizvodne procese umjesto da sjednemo i dvoje-troje-petero ljudi napravi zajednički projekt. Politika nije ništa drugačija, pogledajte samo HSLS koji je valjda školski primjer; skup velikih liberala koji su po svome nazivlju jako tolerantni, no svaki puta kada bi se sukobili u mišljenjima razdvajali bi se poput amebe. Ostatak naše političke scene nije ništa drugačiji, ljudi rezignirano izlaze iz stranke jer ne mogu realizirati svoju ambiciju i potom osnivaju svoju, još manju pa se proces ponavlja i vrlo brzo neki sjajni ljudi potonu izvan fokusa javnosti i medija i o njima više ništa ne čujemo (doduše na jednu izvrsnu osobu potone njih devet loših pa i nije neka globalna šteta, ali svejedno…).

Problem je u kritičnoj masi, ja sam 100% siguran da je jedna jedina osoba na pravome mjestu s pravom idejom u stanju preokrenuti stvari, naravno ne preko noći, ali sigurno možeš sam, svojim rukama gurnuti stvari u novome smjeru. Za to ti treba vizija, malo karizme i povijesni trenutak. Takvih trenutaka ima koliko god hoćeš, problem s povijesnih trenucima što njih 99% nitko ne prepoznaje i onda odjednom, netko napravi neki potez i stvari krenu teći različitim smjerom.

Ako govorimo o mojim preferencama. Možemo mi sada o Jurčiću i Milanoviću razglabati danima, o tome kako Milanović nikada nije pobijedio niti na jednom jedinom izboru (uključivo i za mjesnu zajednicu), kako je Ljubo Jurčić fach-idiot za ekonomiju i kada govori o politici se ponaša kao slon u staklani, no ono što mene fascinira kod obojce je da odgovaraju na pitanja i odgovaraju ih iskreno, točno onako kako misle, pa makar mi se odgovor nije dopao. Možemo mi pričati kako je Jurčić desničar jer mu je ujak bio u ustašama, a Milanović zato jer je rekao da su ljudi u urbanim sredinama išli u ustaše a na selu u partizane (ili tako nekako), možemo govoriti kako je Milanović nesposoban jer se Stankoviću u Nedjeljom u 2 nije sramio reći da ne zna odgovor na neko pitanje, možemo…

Jurčića i osobno poznajem i poslovao sam s njime prije desetak godina i znam da je on lik koji neće zeznuti i prevariti i koji brine i o tuđem interesu a ne samo svojem, to je ljudska osobina koja nam je nužno potrebna a u politici je rijetko susrećemo.

Jurčićev pogled na ekonomiju je bitno drugačiji od pogleda kojeg imamo na snazi sada već sedamnaest godina i u tom pogledu ja vidim šansu za promjenu na bolje, može biti da sam idealista, sasvim sigurno nisam školovani ekonomist, no šetajući svijetom po desetinama industrijskih zona, desetinama sajmova uviđam da ovo što Jurčić govori ima smisla.

Jurčić i Milanović imaju viziju društva koja se meni dopada, pitanje je samo imaju li oni snage tu viziju pretvoriti u djelo i mislim da se na razini vizije i Jurčić, Milanović i mnogi drugi slažu (ako ne u cijelosti onda uglavnom), pitanje je samo snage koja će to napraviti koja je po mnogima s apsolutno dobrim razlogom upitna? No moj je odgovor na to; zašto ne pripomoći tom procesu, zašto ne utopiti nesposobne i korumpirane u moru motiviranih i zainteresiranih? Zašto promatrati sve sa strane kada možeš biti sastavni dio promjene?

Ovo je ono što ja mislim o cijeloj priči, svime ovime se bavim zato jer smatram da je promjena nužna, da možemo i zaslužujemo bolje, dakle ja sam tu vrlo zainteresirana stranka, no iskustvo kaže da napredak uvijek dolazi iz malih grupa ljudi, ja sam prepoznao jednu grupu za koju smatram da ima šanse uspjeti i voljan sam im pomoći i pogurnuti.

Categories
Priroda i društvo Video

Sorrow

Danas je dan žalosti, s razlogom.
https://www.youtube.com/watch?v=KjMWP1w-I6w

The sweet smell of a great sorrow lies over the land
Plumes of smoke rise and merge into the leaden sky:
A man lies and dreams of green fields and rivers,
But awakes to a morning with no reason for waking

He’s haunted by the memory of a lost paradise
In his youth or a dream, he can’t be precise
He’s chained forever to a world that’s departed
It’s not enough, it’s not enough

His blood has frozen & curdled with fright
His knees have trembled & given way in the night
His hand has weakened at the moment of truth
His step has faltered

One world, one soul
Time pass, the river rolls

It’s not enough it’s not enough
His hand has faltered
…. …. ……

And he talks to the river of lost love and dedication
And silent replies that swirl invitation
Flow dark and troubled to an oily sea
A grim intimation of what is to be

There’s an unceasing wind that blows through this night
And there’s dust in my eyes, that blinds my sight
And silence that speaks so much louder that words,
Of promises broken

Categories
Politika Priroda i društvo

Nacionalno vijeće za navodnjavanje

Jučer sam bio u Osijeku pa sam prolazio kroz tu našu hrvatsku žitnicu europe (ili tako nekako, ne sjećam se točno fraze). Od suše i sunca zemlja i trava je doslovce spaljena i umjesto zelenila imate žuto-smeđe ostatke trave i usjeva.

I poljoprivrednici pričaju o tome pa očekuju povećanje cijena hrane, mesa i mlijeka (za koje Čobanković kaže da prosječni hrvatski građanin više novaca potroši na mobitel nego na npr. kruh). Seljaci govore o milijardama kuna gubitaka, jučer je neki lik rekao da su mu ulazni troškovi narasli 300-500% pa da traži povećanje cijene mlijeka od 30% (iz čega se može izračunati kolika mu je dodana vrijednost tj. marža). No, ja sam se dosjetio dvije druge stvari:

Inače, hrvatska Vlada je prije dva mjeseca, na sjednici u Osijeku, osnovala Nacionalno povjerenstvo za navodnjavanje kojemu je na čelu premijer Ivo Sanader. Premijer je istaknuo kako Vlada s projektom navodnjavanja kani krenuti vrlo intenzivno, jer je riječ o stateškom projektu čije se značenje može usporediti s gradnjom cesta. Nekoliko dana nakon toga, sredinom ožujka, tročlano ministarsko izaslanstvo, u kojem su bili Miomir Žužul, Petar Čobanković i Dragan Primorac, otputovalo je u Izrael, kako bi u zemlji poznatoj po uspjesima u navodnjavanju prikupilo sve elemente za izradbu hrvatskog master plana navodnjavanja.

Ovo bi bilo super da to nije vijest koju sam skinuo sa web stranice vlade i da sama vijest nije iz 2004 godine (vidite da je Žužul još tada bio aktualan, to je valjda ono putovanje na kojem je opsovao Izraelcima). Ministar nam poljoprivrede, aka. hazarder zvani uspavani Cho, imao je slijedećeza reći (također vlada.hr):

Ministar poljoprivrede i šumarstva Petar Čobanković izjavio je danas kako bi bio zadovoljan kad bi se, do konca četverogodišnjeg mandata, navodnjavane površine sa sadašnjih 7000 povećale na 30-ak tisuća hektara.

Čini se da je to razlog zašto nam je ministar nesretan.

Cijene poljoprivrednog zemljišta u EU je i do 10x veća nego što je to kod nas. U projekciji, kroz 10-15 godina ukupna količina poljoprivrednih površina će biti premalena da prehrani svjetsko stanovništvo i tada će neuređene, nenavodnjavane oaze poput hrvatske postati odjednom iznimno vrijedne. Super su nam autoceste, ali možda bi morali uložiti nešto u navodnjavanje, porast poljoprivredne proizvodnje kako bi hrvatski poljoprivredni proizvod postao jeftiniji, a uvoz hrane manji? Easier said then done.

Misao dana:
Shipping is a terrible thing to do to vegetables. They probably get jet-lagged, just like people.