Category: Priroda i društvo

Nemam vas namjeru dodatno deprimirati siciranjem broja nezaposlenih osim da napomenem kako postoje kategorije sezoniziranih i desezoniziranih podataka o zaposlenosti i kako je realna brojka nezaposlenih ipak nešto manja od doista crnih 335.000 nezaposlenih. No dosta s dobrim vijestima.

Ekonomski prosperitet mjerimo tzv. bruto domaćim proizvodom po glavi stanovnika i do njegovog rasta možemo iz ove točke doći s tri temeljne taktike. Prva taktika je vrlo jednostavna, moramo proizvoditi više i zapošljavanje je najlogičniji izbor. U Hrvatskoj živi oko 4.5 milijuna ljudi, nekih 18-20% su maloljetni, dok je oko 1.2 milijuna već u mirovini. To nam ostavlja oko 2.4 milijuna potencijalnih zaposlenika od kojih je u ovome času zaposleno njih oko 1.6 milijuna, što nam ostavlja potencijalni rast broja zaposlenih, ili kako bi Jadranka rekla “radno aktivnih” od 50% ili gotovo 800.000. Hrvatska je inače po broju radno sposobnih na samom dnu ljestvice. Ako pogledate strukturu tih naših zaposlenih, jasno je kako njih svega nešto oko 550.000 nešto stvarno proizvodi (u materijalnom smislu, dakle nešto što se može izbrojiti u komada na sat ili sličnoj mjeri), dok svi ostale rade u uslužnim djelatnostima. Uslužne djelatnosti su tipično radno intenzivne i vrlo često su pojedinačno najveći trošak poslodavca. Hrvatska je zemlja s najvećim davanjima na i iz plaće na svijetu (samo za određene kategorije, u nekim kategorijama nas ipak šišaju Danska i Švedska) što naš rad čini nekonkurentnim i to je dobrim dijelom razlog zašto nismo u stanju privući više stranih investitora ali ni nagovoriti ove poslodavce koji su zaglavili ovdje da više zapošljavaju (s očiglednim izuzetkom države koja se multiplicira poput amebe).

Druga metoda koju možemo primjeniti je da ovi malobrojni koji još uvijek rade počnu raditi više, da postanu produktivniji. Prije nego što proradi sindikalac u vama, vrijedi podsjetiti da smo primjerice uz Austriju zemlja s najviše državnih praznika u Europi pa samim time vjerojatno i u svijetu. Ukidanjem dva državna praznika digli bi produktivnost cijele države i BDP za gotovo 1% jednom jedinom administrativnom mjerom. Opcija je i da malo zapnemo i radimo intenzivnije, ili da primjerice pauzu za ručak izbacimo van iz plaćenog radnog vremena kao što to rade drugi.

Treća metoda je da se počnemo baviti nekim višim tehnologijama i počnemo proizvoditi proizvode koji stvaraju veću dodanu vrijednost. Primjerice ako smo društvo koje je tehnološki na razini proizvodnje brodova, možemo baratati brojkom od cca. 5.000 eur BDPa po stanovniku, no kada bi proizvodili Zrakomlate za Airbus, tada bi nam BDP mogao narasti do 30.000 eur. Problem je što nam za to treba školovanih inženjera i razno raznih visoko educiranih ljudi kojih nažalost uza svu mitologiju o zemlji znanja jednostavno nemamo i promjena obrazovne strukture stanovništva mora biti ključni dugoročni prioritet bilo koje vlasti. U međuvremenu, moramo se koncentrirati da iscijedimo maksimum iz onoga što imamo, a to znači da bi strateški morali odlučiti i potom to i provesti da npr. umjesto da uzgojimo hektar pšenice krenemo uzgajati jagode, rajčice, lješnjake, borovnice ili neko drugo visokoprihodovno voće ili povrće čime bi BDP naših poljoprivrednika digli za 10-20 puta.

Za povećati broj zaposlenih trebaju nam poslodavci, za kreirati bolju klimu moramo smanjiti poreze na rad i administrativne prepreke, a da bi počeli proizvoditi vrijednije stvari moramo školovati ljude. Za ovo posljednje nam treba vremena, za privući poslodavce nam trebaju bolji uvjeti za poslovanje, a njih neće biti bez temeljite promjene administrativne klime i porezne presije. Čini se kao začarani krug, zar ne?

p.s. ovo je moja trideseta i četvrta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 19. veljače 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
I do not believe we can repair the basic fabric of society until people who are willing to work have work. Work organizes life. It gives structure and discipline to life.

Toliko smo dugo pesimisti i očekivanja su nam toliko niska da nije niti čudo da sam za definiciju optimizma morao konzultirati riječnik, a on kaže kako je optimizam vjerovanje da svemir napreduje i da će dobro u nekom ultimativnom času trijumfirati nad zlom.

Imam nekoliko novogodišnjih želja i pomislio sam da bi ih mogao ovdje nabrojati:

Htio bih da napokon završimo drugi svjetski rat koji u našim krajevima još uvijek tinja. Nisam siguran da je povijest uvijek dobra učiteljica i neusporedivo se više brinem što će biti u budućnosti na koju možemo utjecati nego na prošlost koju samo luđaci misle da mogu mijenjati. Htio bih da dovršimo i domovinski rat, naše susjede ne možemo ignorirati, ne možemo ni sagraditi zid; vrijeme je da shvatimo kako ono što je bilo dopušteno (ili ignorirano) u doba Nuremberga više nije opcija. Ulazimo u godinu izbora i volio bih da se priča o popisima birača dovrši i da barem s te strane imamo fer i korektne parlamentarne izbore, a bez kojih nema fer i korektne vlasti; a volio bih i da tkogod da dođe poslije ove vlade u tom poslu bude bolji i uspješniji. Htio bih da naša vlada u slijedećih nekoliko mjeseci shvati gdje se griješilo svih ovih godina i da neminovno novo zaduživanje rade u inozemstvu kako bi oslobodili novac i prisilili domaće banke da kreditiraju investicije privatnog sektora te se tako pokrene ciklus zapošljavanja koji nam je toliko potreban. Volio bih i da pozovemo MMF, ne zato jer nas samo oni mogu spasiti nego zato što su oni izvor jeftinog kapitala što bi oslobodilo nešto novaca za projekte s brzim povratom. Bilo bi sjajno i da  dobijemo istinski slobodno i neovisno pravosuđe, volio bih vidjeti da suci sami isplijeve kukolj među svojim redovima. Nema korumpirane države bez korumpiranog pravosuđa i taj stup društva, od kojega očekujemo da pravo i pravda budu uvijek poravnati i da se na svakoga jednako primjenjuju, mora biti na redu za raščišćavanje. Bilo bi sjajno da netko napokon shvati kako smo kao nacija nedovoljno školovani i da nas je vrlo malo radno sposobno. To znači da moramo ogromni novac uložiti u razvoj školovanja i edukacije; koji ionako donosi brzi povrat i dugoročne efekte, te da moramo korjenito revidirati sustav socijalnih i drugih potpora koje omogućavaju prevelikom broju ljudi da žive na račun onih koji pune proračun, a ostatak svog vremena troše na generiranju sive ekonomije i potkopavanju ono malo zdravog tkiva koje nam je ostalo.

Volio bih vidjeti da doista dođe do značajnijih otkaza u javnoj upravi jer vjerujem da bi takav potez prodrmao umrtvljeno tkivo administracije te da bi odjednom postali puno učinkovitiji ako ništa drugo onda samo zato da sačuvaju svoje stolice. Sjajan bonus bi bio da počnu biti plaćeni po rezultatima te da se ukine status po kojem je državni službenik sigurniji od polarnog medvjeda. Volio bih da se otvoreno krene razgovarati o preustrojstvu lokalne uprave koja se posljednjih godina namnožila poput ameba i koja osim političkih i pojedinačnih interesa nema pokrića u ekonomskom ili zemljopisnom smislu. Nadalje, htio bih da naši političari, a birači još više, shvate što to znači biti “civil servant” te da to zanimanje uvedemo u hrvatski jezik, kao i riječ odgovornost na sam vrh ljestvice vrijednosti.

Volio bih da u slijedećoj godini smireno i skrušeno shvatimo koje je naše mjesto u svijetu i koji je naš potencijal te da se sukladno tome počnemo ponašati, da zaboravimo priče s nastave ONO i DSZ o jedinstvenom “geo-političkom položaju”, te da odlučimo kuda želimo ići i da zasučemo rukave i već jednom krenemo.

Kao što vidite, u popisu mojih želja nema Europske unije i to zato jer smatram da je bitnije putovanje od destinacije.

p.s. ovo je moja dvadeset i sedma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 31. prosinca 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://despair.com Tvrtka Očaj d.o.o. shvatila je kako se cijela industrija bavi time da vas uljulja u lažni osjećaj sigurnosti i sreće, no život nije takav i proizvodi koji oni prodaju su preskupi, nekvalitetni i općenito demotivirajući, a njihovi djelatnici su potplaćeni i ugnjetavani.