U proteklih nekoliko dana dvije najveće političke strane usrećile su nas predstavljanjima svojih izbornih programa. Izborni program je, za one koji nisu znali, lista želja i aktivnosti koje određena politička grupacija želi sprovesti u slučaju da se dokopa vlasti. Većini birača nažalost, racionalni razlozi ne znače previše i odlazak na izbore za mnoge je u cijelosti emotivna kategorija pa stoga neproporcionalno puno vremena trošimo na analizu broševa, bolove u preponama te rasprave o tome tko i čiji preci su bili u šumi, kada i od koga su točno bježali ili su se herojski usprostavili i izvojevali pobjede epskih razmjera.
Ako se sjećate 2007. godine, tada smo u jednom trenutku mogli vidjeti i bivšeg premijera kako je s govornice mahao programom SDP-a, te su čak uložili i trud da ga stave i na stranice HDZ-a kako bi onim malobrojnima koji čitaju programe dali do znanja kako HDZovih skoro pa 200 stranica programa nije usporedivo sa SDP-ovih 32. U međuvremenu se puno toga promijenilo, Ivo više nije s nama, ali je dogma o programu ostala, no stranački stratezi malo drugačije pristupaju problemu. Kukuriku koalicija predstavila je tako program na 45 stranica gusto pisanog teksta, pa HDZ-ovih 75 stranica samo izgleda kao opširnije štivo iako je očito da je količina teksta neusporedivo manja.
Oba programa su zanimljiva i u svojoj biti jako slična jer i jedan i drugi obećavaju velika rasterećenja privrede i rada, ali će pritom uspjeti zadržati sva radna mjesta (i dapače, stvoriti nova) i uspjeti zadržati nivo zaduživanja uz dramatično povećavanje investicija. Da ste fizičar, onda bi u ovoj rečenici odmah prepoznali sveti gral koji se traži već stoljećima, jer ispada da će iz sustava izići više nego što je u njega ušlo, i dok je hladna fuzija možda i moguća, nema zasada nijednog političkog uređenja koje je uspjelo u tome da stvara više nego što troši. SDP-ov program vrlo pažljivo balansira u svim područjima gdje se mogu naslutiti neki novi porezi ili rezovi, pa tako nije ni čudo da su novinari uspjeli nagovoriti Branka Grčića da prizna da u programu nema ružnih vijesti jer inače nitko ne bi za njih glasao (što je dokaz da na Iblerovom trgu ipak uče na greškama). No HDZov program je još zabavniji jer se značajni dio programa bavi stvarima koje je HDZ obećao da neće učiniti, pa je odmah lansirana i nova verzija starog vica koji u HDZ izvedbi kaže kako su lansirali predsjednika HDZ-a u svemir i u jednome trenutku on se javlja kontroli leta i panično viče kako su se neke crvene lampice uključile i da traži instrukciju što da sada radi. Kontrola leta nije izgubila kontrolu te je odmah poslala slijedeću instrukciju: “Nahrani majmune i ništa ne diraj.”. Čini se da su i u HDZu shvatili kako su uspješniji kada ne rade ništa.
Kada govorimo o programima vrijedi spomenuti i rečenicu koja je proizašla iz Austrijske ekonomske škole četrdesetih godina prošlog stoljeća, a koja kaže da “Predstavnička demokracija ne može postojati ako veliki dio glasača dobiva plaću od države. Ako se članovi parlamenta ne smatraju izvršiteljima volje poreznih obveznika već zastupnicima onih koji primaju državne plaće potpore i druge beneficije iz proračuna, s demokracijom je gotovo.”. U Hrvatskom slučaju to možemo i izračunati. Ako kažemo da nas ima oko 4.5 milijuna i znamo da nas je oko 20% maloljetno, na izbore može izaći maksimalno 3.6 milijuna ljudi, njih 1.2 milijuna je u penziji i dobija nešto od države, pa nam je preostalo 2.4 milijuna. Nešto preko 300.000 je nezaposleno, a dodatnih 700.000 je odlučilo uopće ne raditi jer se pokrivaju na druge načine pa smo sada na tek 1.4 milijuna radnika. Njih 350.000 radi direktno na državnom proračunu ili je plaća povezana na njega, čime smo pali na jedva nešto više od milijun potencijalnih birača. Država kroz proračunske rashode ili kroz vlasništvo javnih i drugih poduzeće defacto utječe na polovinu ukupnog gospodarstva pa je tako teret cijele demokracija palo na pola milijuna radnika koji ne ovise o državnom proračunu, a tih pola milijuna je u odnosu na ostatak države, čak i pod pretpostavkom da svi iziđu na izbore i dalje jedna velika manjina. Nije ni čudo da se poduzetnici kontinuirano osjećaju kao ovce pred šišanje (ili klanje, što je možda primjerenija uspredba).
Političari i s jedne i s druge strane političkog spektra citiraju nam svoje programe uvjeravajući nas kako će upravo njihovom pobjedom na izborima, ovih pola milijuna slobodno mislećih ljudi koji svojim radom stvaraju vrijednosti dobiti slobodu da budu uspješniji. Jasno je svima, pa i političarima, da je tih pola milijuna ključno za razvoj države, no ako malo bolje čitate među redovima tih izbornih programa, vrlo brzo će vam postati jasno kako programi nisu pisani za njih, nego upravo suprotno, pisani su tako da ne preplaše preostala četiri milijuna.
p.s. ovo je moja šezdeset i peta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 1. listopada 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
Misao dana:
Politics are very much like war. We may even have to use poison gas at times.