Category: Priroda i društvo

Ne znam da li vam je koncept Big Mac indexa poznat, no riječ je o alternativnom sustavu mjerenja i usporedbe kupovne moći stanovništva, a taj sustav mjerenja od sredine osamdesetih provodi magazin Economist. Ideja je vrlo jednostavna, a ona kaže kako nije jednostavno uspoređivati standardde građana u različitim zemljama budući da se iz puno razloga s istom količinom novaca u različitim zemljama mogu kupiti različite količine istovjetnih proizvoda ili usluga, a istovremeno količina novca koju mjesečno privređujete može negdje biti jedva dostatna za život a negdje drugdje vas čini pravim malim bogatašem.

Ideja Big Mac indexa je vrlo jednostavna i ona uspoređuje koliko košta Big Mac sendvič u McDonaldsovom restoranu u različitim zemljama. Primjerice, ako kažemo da BigMac u americi košta 3.5 dolara što je otprilike 18 kuna, a u Hrvatskoj košta 17,5 kuna, tada je razlika između amerike i hrvatske pola kune, a u postocima to je oko 3% razlike. Mogli bi reći da je to i razlika u kupovnoj moći i kada bi kuna bila 3% slabija da bi tada kupovna moć bila izjednačena. Tih 3% je ona razlika koju naši izvoznici često spominju kao problem jer smatraju da je kuna precijenjena i da bi njezinom devalvacijom bili konkurentniji na svjetskom tržištu. Kao što se to vidi iz Big Mac Indexa, u McDonaldsu se očigledno ne slažu i smatraju da je naša tečajna politika tu negdje i u biti svaki puta kada odete u McDonalds donekle dajete za pravo Rohatinskom.

No, nije tečajna politika jedina koju možete iščitati iz Big Mac indexa, zanimljivo je i provjeriti koliko vremena trebate utrošiti da bi zaradili za jedan sendvič. Tako primjerice jedan prosječni japanac za Big Mac zaradi u rekordnih 10 minuta, dok u keniji morate raditi gotovo 3 sata, u slovačkoj je to 62 minute a u Budimpešti 59, dok u Zagrebu za to trebate nekih 30-ak minuta (u nekim drugim gradovima je ta brojka veća ali i dalje manja od Mađarske) i pokazuje kako ne samo da su nam tečajne politike stabilne nego nam je i kupovna moć na razini razvijenijih zemalja pa nije niti čudo da je Hrvatski Big Mac konvertirano u dolare, unutar desetak najskupljih na svijetu. To je zanimljivo i zato jer smo po troškovima rada također među uvjerljivo naskupljima. Ukratko, totalno smo poravnati i unutar ekonomskih očekivanja jedne McDonalds ekonomije.

Ima još; prije dvadesetak dana McDonalds u americi je pokrenuo najmasovniju kampanju zapošljavanja ikada. Za vašu informaciju u jednome danu zaposlili su impresivnih 62.000 novih zaposlenika, a ako vam nije jasno koliko je to velika brojka, možemo slobodno reći kako cijela američka ekonomija od četiri stotine milijuna ljudi nije uspjela generirati toliko novih radnih mjesta tijekom cijele 2009. godine.  Istovremeno, to je otprilike o broj radnih mjesta koji je u Hrvatskoj (koja je doslovno 100x manja od amerike) izgubljeno u protekloj godini. Možemo sada sitničariti i govoriti kako je kriza i kako je lakše uništavati nego stvarati, no paritet hrvatske da se mjeri s velikim supersilama ili megakorporacijama barem na redu veličine, pa čak i ako je predznak suprotan je totalno impresivan.

Ima još nešto zanimljivo vezano za to zapošljavanje, na natječaj u McDonaldsu se javilo 938.000 ljudi to znači da je za svaku novootvorenu poziciju konkuriralo 15 zaposlenih; to je veća konkurencija za jedno slobodno mjesto nego na mnogim elitnim fakultetima, a što, kao i kod nas, na najbolji način ilustrira tko su ti ljudi koje treba zaposliti i gdje je stvarno zemlja znanja (naša ili njihova). Možemo mi diskutirati o tome kako želimo biti zemlja servisne industrije, dodane vrijednosti i visoke tehnologije, no ako su i daleko naprednije zemlje poput amerike pozicionirane za daleko niže plaćene poslove, kako mi očekujemo drugačije? Dok razmišljate o tome, počnite uvježbavati sugestivnu prodaju: “želite li i pomfrit s tim sendvičem?”.

p.s. ovo je moja četrdeseta i šesza kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 14. svibnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
If you had to identify, in one word, the reason why the human race has not achieved, and never will achieve, its full potential, that word would be ‘meetings.’

Prije nekoliko dana bio sam na jednoj konferenciji na kojoj se pričalo uglavnom o tehnologiji, no u jednoj od diskusija razgovarali smo između ostalog i o razlozima zašto se u nekim sredinama, poput ove naše Hrvatske, unatoč više nego očiglednom strmosilaznom smjeru u kojem ova država klizi, ne vidi više nezadovoljstva. Pojam koji je tada iskorišten da bi se objasnila ova situacija je iznimno jednostavan i glasi: “naučeno beznađe”. Ideja je vrlo jednostavna i povremeno se pojavljuje u društvu gdje pojedinci procijene da je svaka akcija uzaludna i besmislena pa je stoga nema previše smisla niti pokretati. Naučeno beznađe pojedinca se potom pretvara u opću letargiju društva. Ili, kako je to Krleža jednom lijepo napisao “zgubil sam se v megli pomrčine”.

Kad već govorimo o beznađu, vrijedilo bi se osvrnuti na nedavnu izjavu predsjednice vlade koja je u jednom trenutku doslovce rekla kako će “mjere vlade biti vječne”. Nisam točno siguran na što je mislila jer u politici je rijetko što vječno i za koju godinu ćemo se vjerojatno s nelagodom sjećati ovih vremena i očajnički pokušavati zaustaviti ili preokrenuti neke ako ne i mnoge od odluka koje su se desile posljednjih mjeseci (nije da ih je puno bilo, ali svejedno). Ima ona donekle i pravo, jer su odluke donesene i zauvijek će ostati dio naše povijesti. Tu navodno imamo razloga za veselje, jer je po redovitom izvješću Vlade, program oporavka na najboljem mogućem putu, mjere se provode sjajno i općenito je Vlada zadovoljna provedenime. Naravno, dežurni cinici bi mogli primjetiti kako famozni program oporavka od prije godinu dana i nema deklariranog cilja (sjećate li se glasovitog programa u powerpointu), pa ako ne znamo kuda idemo onda valjda svaki korak koji napravimo može biti dobar. Općenite dobre želje o rastu gospodarstva i društvo prosperiteta i bogatstva su na razini želje da želimo da nam krave budu debele i daju puno mlijeka, no ta želja, ma koliko iskrena bila, i dalje ne govori ama baš ništa o tome kako ćemo taj cilj sustići, baš kao što ni powerpoint Vlade ne govori ni o čemu osim o tome kako stalna samo mijena jest.

Na malo ružnijoj strani priče, mogli ste primjetiti šturi i sramežljivi izvještaj ministarstva financija u kojem su izvjestili kako je punjenje državnog proračuna u prvom kvartalu ove godine lošije nego u istom kvartalu prethodne. Vrijedi primjetiti i da je taj kvartal prošle godine ujedno bio i kvartal u kojem smo zabilježili najveći pojedinačni pad i za koji smo mislili da je dno krize (no eto, uvijek kada pomisliš da si na dnu, čuješ kucanje odozdo). Biti će zanimljivo vidjeti u mjesecima koji dolaze kako će se ova naša kriza raspetljati i kako imamo namjeru postići 1.5 postotaka gospodarskog rasta. Guverner Rohatinski je malo skeptičniji sa svega 1% rasta, ako ne bude prevelike inflacije, ako bude investicija, ako bude dobra turistička sezona. Primjetio sam kako često koristi riječ “ako”.

Ključ odgovora je vjerojatno u malo većoj produktivnosti, ili, jednostavnije rečeno, moramo zapeti malo jače. Primjerice samo naša predsjednica vlade prošla je više od 5.000 kilometara u posljednjih nekoliko mjeseci. Vidjela je desetke tvornica, različitih pogona i razgovarala sa stotinama ljudi o mnogobrojnim problemima koji ih muče. No besciljno šetanje samo po sebi ne generira gospodarski rast. Mislim da je vrijeme za zapitati se da li je i našu vladu uhvatilo naučeno beznađe te da budući da misle kako ništa ne mogu promijeniti, jedino što im je preostalo je dobivanje na vremenu. Ako je tako, zasada im dobro ide. Statistički gledano, prije ili kasnije mora se dogoditi nešto pozitivno, a za vjerovati je i kako će gospodarstvo u nekome trenutku shvatiti da svoje probleme mora riješiti samo, osim ako i njega ne ulovi naučeno beznađe i letargija koja slijedi.

p.s. ovo je moja četrdeseta i peta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 7. svibnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
We are all in the gutter, but some of us are looking at the stars.

Sami stvaramo svoju povijest. Ako će još postojati povijesničari za pedesetak ili stotinu godina, i ako bude sačuvanih snimaka jednog punog tjedna sa sve tri nacionalne televizijske kuće, oni će pronaći, snimljeno u boji, dokaze o dekadenciji, bijegu i izolaciji od stvarnosti svijeta u kojem živimo. Pozivam vas da osobitu pažnju posvetite TV programima između 7 popodne i 11 navečer. Ovdje ćete naći samo povremene i nepovezane reference na činjenicu kako je ova nacija u smrtnoj opasnosti. Istina je, postoje povremeni informativni programi koji su emitirani u terminima intelektualnog popodnevnog geta. Ali, tijekom dana u vremenima najveće gledanosti, televizija nas u glavnini odvaja od stvarnosti svijeta u kojem živimo. Ako se ovo nastavi, mogli bi joj nadodati slogan: gledaj sada, plaćaj kasnije.

Makar ove gornje rečenice sjajno opisuju događanja od proteklih nekoliko tjedana, to nisu moje rečenice nego slobodni prijevod dijela govora kojeg je veliki američki novinar Edward Murrow izgovorio daleke 1958. godine. Sada bi naravno mogli krenuti u diskusiju o tome kako se povijest ponavlja, no umjesto toga ponudio bih alternativno tumačenje koje kaže da se ništa ne mijenja i da situacija koju su amerikanci imali prije pedesetak godina traje, samo što se tijekom godina poput mraka dovukla i u one udaljenije kutove globusa pa tako i ovaj naš.

Medijski mrak u koji smo zaronili nije samo posljedica loših medija ili novinara nego i općeg stanja u društvu, kao što je to rekao Tom Stoppard u jednoj od svojih drama: publika zna što očekuje i to je sve u što je voljna vjerovati.

U diskusiji kojoj sam vodio prije neki dan s jednim mladim pravnikom, raspravljajući o kvaliteti zakona koji se donose u našoj državi on je spomenuo izjavu jednog od svojih profesora (a koji se i danas smatraju neupitnim autoritetima) koji ih je podučavao kako treba progurati svoj zakon kroz Sabor. Ideja je u biti vrlo jednostavna, napišete zakon kako vam odgovara i onda u njega ubacite nekoliko totalno kontroverznih i besmislenih članaka koji će biti dovoljno očigledni da navuku na sebe pažnju silnih odbora i dežurnih lajavaca u sabornici. Kroz diskusiju će se sporni članci ukinuti ili amandmanima unormaliti, no srž vašeg zakona je i dalje tu. Ako ste kojim slučajem vjerovali kako se zakoni stvaraju u Saboru onda je ova priča najbolji dokaz kako i iznad percipiranih „Igrača“ ima većih, samo što su oni uvijek u sjeni, blizu televizijskog kadra, u drugom planu ali nikada spomenuti imenom osim po kuloarima i nikada potvrđenim tračevima. Publika nije spremna vjerovati da oni postoje.

Na sličan način odnosimo se i prema posljednim zbivanjima oko Haaškog suda, mnogo je neupitnih heroja, donekle nevoljko smo spremni priznati da je bilo i ponešto kriminala (iako se definicija riječi „ponešto“ dramatično razlikuje od osobe do osobe, od nacionalne grupacije do nacionalne grupacije), no zločinaca ili kriminalaca nema na vidiku. Publika nije spremna vjerovati da oni postoje, pa smo zato ponovno zaronili duboko u devedesete ignorirajući očigledno, skrečući pozornost ne na autentičnost pojedinih dokaza, nego kako to da su oni uopće ugledali svjetlo dana, odnosno one koji jesu ili možda nisu tu činjenicu dostavili sudu. Ignorancija i nevoljkost suočavanja sa stvarnošću došla je do toga da je jedan od iznimno utjecajnih političara i onog doba koje je prošlo, ali i ovog današnjeg, ustvrdio kako je došao do zaključka kako su očito postojala „dva Knina“. Čovjek se zapita u kojem je onda ovaj bio i gdje se on nalazi.

Posljednje Haaške odluke možda su posljednji vlak suočavanja s prošlošću i taj vlak ne bi smjeli propustiti i to poglavlje za sobom zatvoriti jer će nas u suprotnome aveti prošlosti proganjati u stoljećima koja dolaze. Vrijeme je da se publika izdigne na razinu zadatka.

p.s. ovo je moja četrdeseta i četvrta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 30. travnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
We cannot make good news out of bad practice.