Category: Priroda i društvo

Ova kolumna koju čitate je moja pedeset i treća kolumna, s njom sam navršio prvu punu godinu pisanja za Obzor i Večernji list. U proteklih godinu dana napisao sam nekoliko sjajnih, nekoliko loših i vjerojatno solidnu količinu prosječnih kolumni, no kao donji minimum nadam se da sam ponudio barem neke zanimljive ideje ili poglede, jer nekako kada se promatra što i kako pišem, gotovo uvijek izađe zakjučak kako pišem „drugačije“, neovisno o tome mislite li da je to dobro ili loše.

Također, ono što vrijedi napisati da je posljednjih mjeseci bilo doista teško pisati. Ponekad se desi da kolumna samo iscuri u nekoliko minuta, no u posljednje vrijeme to je postalo sve teže i teže. Razlog nije nedostatak inspiracije, jer ideja imam na stotine, no problem je da teme o kojima pišem, a koje se uglavnom bave društvom u kojem živimo i ovom našom zemljom, odlaze u vjetar. Nije da očekujem da će premijerka sazvati hitnu sjednicu Vlade nakon čitanja moje kolumne, baš kao što to nije napravila ni nakon čitanja desetina, stotina i tisuća drugih članaka koji su objavljeni u raznim medijima i koji svi redom govore o sličnim problemima. Problem je ukratko da se često čini kako sva ta frustracija, energije i ideje jednostavno odlaze u vjetar. Ništa se ne mijenja, a moralo bi.

Razmišljajući o tome, uporno sam se podsjećao i vraćao na jedan youtube video. Riječ je o video snimci predavanja koje je dao američki profesor Randy Pausch 2008. godine na američkom sveučilištu Carnegie Mellon, a u okviru serije predavanja koja se održavaju na tom sveučilištu i koja se zovu „Last lecture“ ili prevedeno na hrvatski „Posljednje predavanje“. Ideja tih predavanja je da se postavi pitanje predavaču; kada bi imao priliku dati jedno posljednje predavanje, o čemu bi ono bilo? Kada malo bolje razmislite, to je jedno sjajno pitanje koje predavača provocira da napravi najbolje uzlaganje ikada. Ono po čemu je predavanje Randy Pauscha posebno je činjenica da je to njemu doista bilo posljednje predavanje, u času kada je predavanje održano, njemu je dijagnosticiran rak jetre i doktori su mu davali nekoliko mjeseci života (Pausch je preminuo u srpnju 2008. godine). Predavanje traje sat i petnaest minuta i svakako vam preporučam da ga pronađete i pogledate od početka do kraja, bez preskakanja, biti će vam jasno zašto.

Randy u tom predavanju razotkriva nekoliko iznimno bitnih životnih lekcija. Jedna od njih u formi pitanja glasi „čemu služe zidovi?“. I to je odlično pitanje, jer odgovor na njega ukratko kaže da zidovi služe da spriječe nedovoljno motivirane ljude da preskoče preko. Ako malo bolje razmislite, to je jedna od malo žešćih životnih metafora koja u biti kaže da ako nešto dovoljno jako želite, tada ćete naći načina da preskočite taj zid, neovisno o tome koliko prijelaz bio težak. Ako to prevedemo na moju gornju dilemu ima li sve skupa smisla i čemu trud, odgovor ukratko glasi da smo svi mi pred svojim zidom i ako ga ne prođemo, proći će netko drugi. Može biti da je to sebična pozicija, no promjene u našim životima ili društvu se neće dogoditi ako sami nešto ne učinimo. To je teško, često neugodno i rijetko zahvalnicu, no kao što je Gandhi rekao; budi promjena koju želiš svijetu.

Druga lekcija, koja se u biti nadopunjava na ovu prvu je da ne treba stati. Kada imate klince, učenike, studente, zaposlenike, namještenike, ministre, zastupnike i jednoga dana prestanete od njih tražiti brže i bolje, kada ih prestanete kritizirati, kada odustanete od daljnjeg pisanja, to je dan kada ste od njih odustali. To je dan kada ste odlučili da se više ne vrijedi truditi i da nikada neće naučiti, to je ukrako dan kada ste se njih odrekli. Utrošite sat i četvrt da pogledate Randyevo posljednje predavanje, možda ono i vama da motivaciju da nastavite dalje, da preskočite zid i da ne odustanete. Ja neću.

p.s. ovo je moja pedeseta i treća kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 2. srpnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
The brick walls are there for a reason. The brick walls are not there to keep us out. The brick walls are there to give us a chance to show how badly we want something. Because the brick walls are there to stop the people who don’t want it badly enough. They’re there to stop the other people.

Ovih dana sam se dosta vozio po svijetu i promatrajući njemačke krovove došao sam do radikalne ideja kako spasiti zemlju. Ideja je iznimno jednostavna; moramo što prije pokrenuti što je više moguće proizvodnje koja donosi velike količine dodane vrijednosti. Znam da se odmah na prvo čitanje ideja ne čini radikalnom, a sasvim sigurno ne originalnom, no način na kojeg sam došao do ovog zaključka je totalno drugačiji od uobičajene političarsko-ekonomske kamarile.

Naime, temeljni problem naše ekonomije što je nekonkurentna, tj. štogod mi pokušali proizvesti to je u konačnici jednostavno preskupo da bi to itko kupovao uključivo i nas same. Razlog zašto je naš proizvod nekonkurentan je trošak njegove proizvodnje, a on je takav zbog toga što nam je cijela država neučinkovita (osim pojedinih dijelova, no o tome malo kasnije). Kada bi počeli proizvoditi proizvode koji imaju ogromnu dodanu vrijednost, tada bi bili u poziciji da te proizvode prodajemo po tržišnim cijenama, a neučinkovitost same proizvodnje i visoke troškove koje takva proizvodnja sa sobom nosi bi sakrili u krajnjoj cijeni proizvoda i tada bi u konačnici i dalje bili konkurentni, ali za razliku od naših inozemnih suparnika koji zarađuju ogromne količine novaca, mi bi jedva pokrivali nulu, no i to je prihvatljivo jer smo zaposlili ljude i plaće dolaze na vrijeme. Ukratko, neučinkovitost proizvodnje bi kompenzirali minimalnim profitima.

Evo i nekoliko primjera; promatrajući njemačke krovove primjetio sam kako su u posljednjih nekoliko godina sve više i više prekriveni solarnim kolektorima. Možemo mi svašta govoriti o njemačkoj, no činjenica je da ako postoji komparativna prednost to je onda da u hrvatskoj imamo sasvim sigurno više sunčanih dana nego bilo koji dio njemačke. Sunce radi besplatno (nažalost isto tako je i u njemačkoj što nam donekle ugrožava komparativnu prednost) i u biti mi bi struju mogli proizvoditi jeftinije nego nijemci. Mi na sreću nismo upali u zamku malih profita koje ostvarujete solarnim kolektorima i jedva da ima pokoji širom hrvatske (navodno je nedavno izdana druga takva dozvola, provjerite molim vas).

Ili primjerice voda, svi mi trošimo velike količine vode i nekako mi je totalno nejasno kako je moguće da primjerice INA ostvaruje ogromne profite prerađujući naftu koju skupo kupuje u inozemstvu, dok istovremeno veliki proizvođač izvorske i mineralne vode jedva da na kraju godine iskaže profit, osobito stoga što litra vode košta u Hrvatskoj jednako ili više nego litra benzina, a razlika je utolika što vam za proizvodnju vode treba komad cijevi, elektromotor s pumpom i nešto struje s prethodno spomenutog krova (ironije radi, vrijedi istaknuti kako je dobar dio naših izvora vode pronađen greškom jer su marljivi inženjeri INA-e u stvari tražili naftu).

Jedini segment države koji je po mom mišljenju učinkovit je državna uprava. 300 i više tisuća državnih činovnika iz dana u dan hrabro se bori s tisućama propisa, zakona, odluka i podzakonskih akata na temelju kojih poduzetnici i građani na dnevnoj bazi bombardiraju tu istu državnu upravu. Primjerice samo za stavljanje solarnog kolektora, državna uprava vam mora izdati, odobriti, pregledati i u razno raznim upravnim i ostalim postupcima osigurati više od pedesetak dokumenata. Koji je postupak da počnete crpiti vodu ne znam, no sigurno nije bitno jednostavniji.

Sada, kada to ovako posložimo dolazimo u biti do zaključka kako bi optimalno bilo izvoziti našu državnu upravu, no koliko god ona bila učinkovita, mala je potražnja za njom, osobito stoga što ona ne samo da ne proizvodi vrijednost nego ima sposobnost isisati konkurentnost iz drugih, no to je već jedna druga, jednako radikalna ideja.

p.s. ovo je moja pedeseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 11. lipnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
All great ideas are dangerous.