Danas mi je tijekom jedne rasprave spomenut koncept po kojem bih trebao uzeo globus, pogledati što je s druge strane i kupiti prvu avionsku kartu. Sve skupa zbog toga što je društvo na svim razinama orijentirano na način da sustavno uništava svaki pokušaj napretka, a bilo tko – tko se pokuša uzdići iz dnevne žabokrečine biva uhvaćen i gurnut u nju još doblje. Kao što je rekao Bozanić (jedna od njegovih ne baš učestalih a mudrih izreka); na dijelu je grijeh struktura što su ga stvorili zakoni protivni čovjeku – jer ti isti zakoni po kojima ova država funkcionira nisu pisani niti da bi bili pravični, a još manje da bi bili jednaki za sve.
Ako se osjećate ograničeni s društvom koje vas okružuje, logični je potez potražiti sreću negdje drugdje, no to nije jednostavno jer je malo ljudi u stvari spremno na tako nešto, iz jednostavnog razloga što ima ili preveliku ljubav prema ovom jadnom komadu zemlje, ili ga veže previše ljudi ili pak odlazak smatra previše laganim izlazom.
Ostaje vam na kraju samo dilema, da li se spustiti i opustiti, postati dio “matrice”, preživljavajući iz dana u dan, čekati plaću, plaćati račune, povremeno se najesti i napiti za pojedine blagdane i/ili rođendane, naslađivati se nad čudnim sudbinama medijski kreiranih zvjezda i zvjezdica, živcirati se oko politike ili nogometa – ili pak poput Don Kihota u komediji apsurda hrabro krenuti u borbu protiv vjetrenjača, cijelo vrijeme se uvjeravajući kako osim vjetrenjača vidimo i nekog drugog, većeg, inteligentnijeg i sposobnijeg neprijatelja kojeg treba izazvati u borbu. Možda je priznanje da smo Don Kihoti jedina stvar koju još možemo učiniti kako bi sačuvali privid autonomnosti i slobode, a jedina akcija koja je preostala je da moramo umrijeti (u tom strašnom i nažalost posve izvjesnom boju). Pitanje nije da li mi u vjetrenjačama vidimo nešto više od vjetrenjača, nego da li vjetrenjače u nama vide nešto više od zaluđenog seljaka koji nezaustavljivo galopira na nekom starom kljusetu?
Misao dana:
PLAYER: There’s a design at work in all art–surely you know that? events must play themselves out to aesthetic, moral and logical conclusion.
GUIL: And what’s that, in this case?
PLAYER: It never varies–we aim at the point where everyone who is marked for death dies.
GUIL: Marked?
PLAYER: Between ‘just deserts’ and ‘tragic irony’ we are given quite a lot of scope for our particular talent. Generally speaking, things have gone about as far as they can possible go when things have got about as bad as they reasonably get.
GUIL: Who decides?
PLAYER: Decides? It is written.