Category: Politika

Politika i političari; komentari, stavovi, prijedlozi, primjedbe…

Zatišje pred buru

Jeste li primjetili da u filmovima, taman prije nego što se desi neka velika eksplozija odjednom postane sve jako tiho, ništa se više ne čuje i svega koju sekundu kasnije svijet koji okružuje glavnog junaka se odjednom počne raspadati na najspektakularniji mogući način.

Nekako mi se čini da se ista situacija događa posljednjih nekoliko tjedana vezano za našu Vladu i pristupanje EU. Nitko više ne govori o tome i jedino nam dnevne novine pune stupce najsvježijim europskim tračevima oko toga tko nas to točno koči i zbog kojih razloga, a osim toga nam se i suptilno proturaju poruke koje daju naslutiti da se u pozadini ove gromoglasne tišine odvijaju prave pravcate diplomatske borbe koje su, ako je vjerovati visokim ali ipak anonimnim izvorima, zasigurno barem epskih razmjera ako ne i veće. Borbe ako i ima, ne uključuje nužno Hrvatsku nego velike igrače svjetske scene, a pregovori koji se vode u mračnim hodnicima hotela vjerojatno uopće ne uključuju Hrvatsku osim možda na razini žetona, dok je prava tema diskusije nešto sasvim drugo; netko će propustiti Hrvatsku ako netko drugi napravi ustupak na nekom sasvim trećem i s Hrvatskom totalno nepovezanom mjestu.

S druge strane, čak ni za unutarnje potrebe ne diskutiramo nešto o tome i svi su nekako uperili oči prema Budimpešti gdje bi se odluka trebala dogoditi, Briselu gdje se ona doista kreira, ali nam pogled luta između prijestolnica neimenovanih velikih i ne tako velikih zemalja zapadne europe koje se Hrvatskim završetkom pregovora poigravaju kao lopticom na fliperu. Nije ni čudo da smo toliko zbunjeni.

Ima i još jedan razlog zbog kojeg je tišina, a to je službeni početak neformalne predizborne kampanje koji će uslijediti onog časa kada europski sudije zazvižde da su pregovori gotovi. Oporba hvata zraka i zaleta, dok se vladajući pokušavaju regrupirati i osmisliti način na koji će ovih posljednjih nekoliko godina strmoglavog padanja na neki način pretvoriti u uspjeh.

S pozicije građana, teško je odlučiti koji je mogući scenarij bolji. Primjerice iza vrata broj jedan nalazi se europska unija u svoj raskoši i to već sredinom 2013. godine, no jednako tako i još dodatnih 6-8 mjeseci tragikomičnih pokušaja vladanja ove Vlade što će se u ekonomskim terminima pretvoriti u dodatnih godinu ili dvije oporavka na ionako već očajno dugačke rokove. Iza vrata broj 2 nalazi se privremeni neuspjeh u zatvaranju pregovora i to barem do jeseni, te vjerojatni urnebes u kojem će vjerojatno ama baš svaki imalo značajniji politički akter lijepo pokazati vrata vladi Jadranke Kosor i tražiti izbore i to odmah. S vratima broj 2 slijedi i skoro izvjesni pad kreditnog rejtinga, gubitak pokoje potencijalne milijarde eura iz EU fondova, ali istovremeno sva je šansa da će i oporavak krenuti ranije i brže.

Teško je reći koja je opcija bolja, u nekim idealnim uvjetima bolje bi bilo s oporavkom krenuti odmah, pa čak i po cijenu da EU pričeka još koji mjesec, no ta taktika pretpostavlja da smo u stanju iskoristiti priliku, učiniti nešto i pokrenuti sami oporavak, dok je uključenje u EU i crpljenje euraÂ opcija koja (barem se tako čini) uključuje manje našeg talenta, pa stoga čini se nije ni čudo da je nacija, kolektivno i jednoglasno izglasala privremeno primirje s vladom Jadranke Kosor.

Kako god bilo, vrlo uskoro ćemo znati rezultate ovog dugačkog i neizvjesnog čekanja i dok se svi nadaju pozitivnoj odluci EU i pozivu na zaključenje ugovora o pristupanju, vrijedi malo razmisliti o dužini tih naših pregovora i zapitati se što će se desiti onoga dana kada doista uđemo u EU te jesmo li dorasli uopće kao nacija, kao političari, kao ekonomija, kao pojedinci igrati se skupa s ostalima u tom europskom pješčaniku?

p.s. ovo je moja četrdeseta i deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 4. lipnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Crazy? I was crazy once. They locked me in my house. There were allot of spiders. spiders? I hate spiders. They drive me crazy. Crazy? I was crazy once.

Tags Večernji list

Politika

Rastakanje države

Donekle je fascinantan prijedlog o preraspodjeli izbornih jedinica kao i kritika istoga. Prekrajanje izbornih granica je oduvijek bila privilegija vladajućih i treba to tako i promatrati, a na ostalima je da demontiraju te pokušaje. Uostalom, ako se svi slažemo da postojeće stanje nije održivo a još manje legalno, zar ne bi jedan od logičnih pokušaja trebao biti i gradnja kompromisa oko toga kako bi izborne jedinice trebale izgledati? Mislim također i da je pokušaj “usaglašavanja” s koalicijskim partnerima u svojoj biti besmislen jer smo na samom kraju mandata, a sasvim je izvjesno da postojeći koalicijski partneru HDZ-u više ne donose nikakvu dodanu vrijednost i dapače, sva je šansa da neki od njih neće niti proći izborni prag u slijedećem sazivu Sabora, pa stoga zašto se njime zamarati? Nije valjda da bilo tko misli da će se HSS naljutiti i izići iz koalicije (uključivo i same HSS-ovce)? Zanimljivo će biti promatrati i kako Europa promatra te promjene, makar to nije popularno mišljenje, meni se čini da je HDZ u pravu kada kaže da se promjenom granica izbornih jedinica ne mijenjaju izborna pravila i sumnjam da će problem, ako do njega dođe biti iz tog smjera. Dakle vjerojatnije je da će to prekrajanje pravila i silovanje zemljopisa kako bi se ugodilo pojedinim malim, sitnim i u biti beznačajnim interesima pojedinaca biti veći problem Europskoj uniji nego što je to sama promjena zakona koja je ionako neminovnost. Posebno će biti zanimljivo i u biti ironično promatrati prekrajanja dizajnirana da udovolje točno pojedinim kadrovima, pa bi tako jednu od jedinica mogli premenovati u izbornu jedinicu Marijane Petir neovisno o tome prođe li ona ili ne, pa da tako ovjekovječimo i imenujemo ljudsku glupost i političku kratkovidnost kao upozorenje generacijama koje dolaze. Nekako bi to bilo dobro, kao posljednja i jedina doista vrijedna ostavština HSS-a prema ovoj državi.

Drugi izborni problem koji imamo je nedavno izmišljen izborni sustav koji garantira srpskoj manjini odgovarajuću reprezentaciju u Saboru. Nemam ništa protiv pozitivne diskriminacije i sasvim je sigurno da manjine (pa i srpska) obogaćuju ovu državu na razne načine, no pozitivno diskriminirati jednu manjinu između ostalih jednostavno nije dobro pa nije čudno niti da je Ustavni sud koji ionako sudi prorežimski ipak podvlači crtu i odlučuje otvoriti javnu raspravu na tu temu budući da je izvjesno kako mu je uručen vrući krumpir koji neće biti moguće ohladiti, nasjeckati i od njega napraviti salatu kroz tehničke definicije i tumačenja procedura kako to USUD uobičava činiti. Kao što bi bilo dobro da se izborne jedinice prekroje kompromisom, tako bi bilo dobro i da ovaj zakon padne jer on u biti ne donosi ništa novoga srpskoj zajednici u hrvatskoj, niti im daje neko novo osobito pravo koje ionako ne konzumiraju, a jedina je razlika što je on opet pisan da bi udovoljio apetite pojedine opcije unutar te manjinske skupine. Također, ako zakon padne, nije da će srpska manjina uskratiti povjerenje vladi i srušiti je? Kažu politički tračevi visoke politike da je to već bio plan prije nekoliko mjeseci ali je uspješno zaustavljen ovim zakonskim prijedlogom. Da li je taj zakon iskreni prijedlog da se zaustavi rušenje vlade, ili j e bio joker upakiran da kupi nekoliko mjeseci vremena teško je u ovome času reći, no ima onih koji misle da ne bi bilo dobro da upravo srpski glas bude taj koji ruši vladu. Meni se čini da bi to bilo nekako ironično i u biti zasluženo, te bio ionako (ako je vjerovati istraživanjima) većini laknulo, a na neki čudni način zatvorili bi puni krug koji je počeo sa “Hristos se rodi” i završio rušenjem Vlade. Ima neke teološke dubine u tome.

Kao što se vidi iz gornjih primjera, poglavlje 23 je i dalje jako neizvjesno i koncept pravne države i ljudskih prava je u ovoj zemlji i dalje podređen interesima političke kvazi elite, no podsjetio bih na jedan sjajan aforizam koji kaže: Bolje užasan kraj nego užasi bez kraja.

p.s. ovo je moja četrdeseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 2. travnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
An election is coming. Universal peace is declared, and the foxes have a sincere interest in prolonging the lives of the poultry.

Tags Marijana Petir, Večernji list

Politika

O novoj desnici

Prije sada već malo više od dva mjeseca na web stranicama pollitika.com-a objavljen je popis od tristotinjak branitelja koji su navodno traženi od strane Srbije. Navedeni popis, neovisno o tome da li je vjerodostojan ili nije uspio je pokrenuti jednu sasvim solidnu lavinu medijskog praćenja i u biti od te točke su i krenula sva ova javno iskazana nezadovoljstva branitelja. Ono što je mene impresioniralo u cijelom tom slučaju je da je taj tekst pročitalo više od 70.000 ljudi u nekih 36-48 sati od objave (i to vikendom, kada je posjećenost svega jedna trećina onoga na radni dan), a vjerojatno i desetine tisuća na drugim web stranicama koje su prenijele popis. Ne računajući čistu znatiželju, moj je zaključak kako je popis pažljivo pregledala i jedna sasvim solidna brojka ljudi koji iz ovog ili onog razloga strahuju da bi se mogli naći na tom popisu, a makar naša policija i DORH ne znaju zašto, oni očito dobro znaju.

To nas u biti dovodi do naglog uskrsnuća desnice u Hrvatskoj. Ako malo bolje promislite, postoji barem jedna stvar koju je HDZ sa Sanaderom na čelu odradio maestralno, a to je da su u cijelosti apsorbirali i pacificirali radikalnu desnu stranu političkog spektra. Ta, nazovimo je krajnja desnica nije nestala nego su joj samo privremeno bili zatomljeni apetiti, no danas je više nego očito da je HDZ izgubio kapacitet, sposobnost ili želju da je dalje suzdržava. Ili, što je jednako vjerojatno, postoji grupacija kojoj odgovara radikalizirana situacija, jer u izborna vremena nema boljega neko prikupljanje biračkog tijela na ideološkim osnovama, a priče o ustašama i partizanima, vjeronauku u školama ili svetosti domovinskog rata su svakako najbolji i provjereni mehanizami za postizanje tog cilja.

Istovremeno, poput Čondića u doba Splitske rive (usput rečeno, gdje je on, totalno je nestao iz vida) izronila je nekolicina glasnih koji sada pokušavaju zauzeti prostor ne bi li valjda kroz izborni proces svoje utočište potražili u Saboru. Istovremeno, ako promotrite tko su ti ljudi, to su oni čija se imena spominju u različitim istragama ili nikada rasvijetljenim događajima a za čije razrješenje vrijeme polako ali sigurno dolazi, pa su valjda i oni sami shvatili kako su istjerani na čistinu i kako je jedina akcija koju mogu poduzeti stvaranje puno buke.

Tu je u biti i poveznica s ovim tzv. “Facebook” prosvjednicima koji u biti predstavljaju neku vrst anarhične ljevice i nije li doista fascinantno kako se ti anarhistički ljevičari, koji bi nas vratili u komunizam u kojem nikada nismo bili, nacionalizirali banke i tiskali novac po političkoj direktivi uredno skrivaju u povorkama pod parolama kvazi desničarskih udruga od kojih je najmanje jedna, vidi koincidencije, osnovane 10. travnja neke godine. Ova nova, moderna i neuračunljiva desnica je možda malo mudrija pa ne govori o nacionalizaciji banaka ali bi im rado nacionalizirali profit, osnivali bi se centri za istraživanje ratnih zločina u kojima bi odmah sudjelovalo 20.000 branitelja (koje treba platiti ni manje ni više nego 2mlrd kuna godišnje uz konzervativnu plaću od 8.000kn bruto i bez ikakvih drugih troškova) te naravno, biser tisućljeća gdje bi samo branitelji mogli suditi braniteljima. Ti zahtjevi ne pokazuju samo odsutnost zdravog razuma nego i to kako ti ljudi još uvijek žive u nekim davnim i zaboravljenim vremenima.

Duboka društvena kriza koja na ovim prostorima traje već dvadeset godina pokazala se kao kritični čimbenik da i ekonomska kriza bude dublja i dugotrajnija nego drugdje. Nedostatak leadershipa kako u poziciji tako i u opoziciji uzrokovao je ovakvo stanje koje je uvijek pogodno za razvoj ekstremnih ideologija ili u ovome konkretnom slučaju ekstremnih pokreta koji su svi redom motivirani osobnimÂ agendama.

p.s. ovo je moja trideseta i osma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 19. ožujka 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
We’ve been very bad at understanding why the right-wing does things.