Categories
Politika Priroda i društvo

Alternativni životi

Prije neki dan raspravljao sam u jednom društvu koje su to temeljne karakteristike politike i političara koji nas u ovome času vode. Kao prvo, ako malo bolje pogledate ključne ljude, svi oni koji su postojali prije dvadeset godina, a ako ih bilologija nije zaustavila u tome, i dalje su ovdje i očito dijele lekcije bez prestanka. “Kadrovska” politika političkih stranaka je vrlo monotona i u biti tkogod se ulovio neke pozicije inzistira na njoj do kraja. Kakva je šansa da jedan političar kategorije Šeksa dvadeset godina kasnije daje suvisli doprinos društvu je krajnje zanimljivo pitanje (iako je odgovor pomalo očekivan).

Druga temeljna karakteristika je da praktički nijedna osoba koju trenutno gledamo u Saboru ili u Vladi nikada nije radila u privatnom sektoru, svi oni od svojih samih početaka vezani su uz politiku ili poslove koje im je osigurala politika, tako da se s velikom sigurnošću može reći kako su apsolutno nesposobni preživjeti na otvorenom tržištu rada, a osobito ne zadržavajući pritom i životni stil kojeg su u posljednjih godina stekli i koji je uglavnom neproporcionalan s prihodima koje ostvaruju. Uzmimo primjerice Luku Bebića koji je na krajnje zanimljiv način relativno nedavno stekao ogromni stan u Zagrebu a kojeg po logici stvari, osim ako poput indijskog šamana ne živi samo od sunca i vode, nema čime platiti. Ili pak tko se sjeća bivšeg ministra Rončevića čija je plaća istovjetna rati kredita, i sada ne računajući tekuće sudske procese, postavlja se pitanje kako on ima namjeru otplaćivati rate kredita u času kada mu prestane saborski mandat, a što bi se trebalo dogoditi relativno brzo.

Ili primjerice naša premijerka, možete li nju danas zamisliti iza mikrofona hrvatskog radija (i plaće koja slijedi uz to), ili pak da svoju penziju dočekuje kao dežurna pravnica u nekoj instituciji? Njezin stambeni problem je riješen pa si barem time neće morati razbijati glavu. Isti principi vrijede i za ekipu iz oporbe, koji na apsolutni isti način nemaju sekunde radnog staža u privatnom sektoru nego su doslovce iz studentskih prebacili se u skupštinske ili saborske klupe. Kako onda možemo očekivati od takve ekipe koja nikada iza sebe nije ništa ostavila (osim eventualno pustoši) da na mudar i trezven način donosi odluke o budućnosti ove zemlje?

Veliki korektivni potencijal mogu donijeti birači, jer oni imaju jednom u četiri godine opciju da izaberu neke druge ljude i barem pokušaju u ovu našu močvaru smrdljivih političara unijeti promjenu. No, promatrajući reakcije koje se događaju nakon Splita (a očekujući što će se desiti u Zagrebu na dan kada ovo budete čitali), čini mi se kako se naši birači i dalje bave nekim davnim i prošlim vremenima i kako nismo u stanju shvatiti da se vremena mijenjaju i ono što je nekada bilo prihvatljivo danas više nije. Danas više nije prihvatljivo bacati kamenje na homoseksualce jednako kao što i prije petnaestak godina nije bilo prihvatljivo paliti nečiju imovinu. Ili kao što smo naučili prije pedesetak godina nema razloga zašto se Rosa Parks ne bi provozala autobusom na prednjem sjedalu, ili zašto žene ne bi smjele glasati, ili zašto su židovi ljudi poput nas, bez apsolutno ikakve razlike.

Nažalost, postoji veliki dio populacije koji se nije uspio prilagoditi zahtjevima novog vremena, baš kao što i naši političari nemaju alternativu, ne zato što mi nemamo alternativu nego oni; i jedni i drugi znaju da su u tom novom vremenu izgubljeni i u biti bezvrijedni pa se stoga grčevito drže onoga što misle da znaju i da funkcionira.

Hrvatska koju smo vidjeli na djelić sekunde prošle subote u biti samo je vrh sante leda koja je na trenutak probila površinu, a oni koji su bili zaduženi da nas odvedu u neka nova, bolja i naprednija vremena nisu u tome uspjeli i to ne zato što su probali pa nije išlo, nego i oni sami tamo ne žele ići. Hrvatska mora mijenjati ne samo svoje političare nego i temeljne vrijednosti na kojima ova država počiva. Bez te promjene neće biti napretka.

p.s. ovo je moja pedeseta i prva kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 18. lipnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
An honest politician is regarded as a sort of marvel, like a calf with five legs, and the news that one has appeared is commonly received with derision.

Categories
Politika

Zatišje pred buru

Jeste li primjetili da u filmovima, taman prije nego što se desi neka velika eksplozija odjednom postane sve jako tiho, ništa se više ne čuje i svega koju sekundu kasnije svijet koji okružuje glavnog junaka se odjednom počne raspadati na najspektakularniji mogući način.

Nekako mi se čini da se ista situacija događa posljednjih nekoliko tjedana vezano za našu Vladu i pristupanje EU. Nitko više ne govori o tome i jedino nam dnevne novine pune stupce najsvježijim europskim tračevima oko toga tko nas to točno koči i zbog kojih razloga, a osim toga nam se i suptilno proturaju poruke koje daju naslutiti da se u pozadini ove gromoglasne tišine odvijaju prave pravcate diplomatske borbe koje su, ako je vjerovati visokim ali ipak anonimnim izvorima, zasigurno barem epskih razmjera ako ne i veće. Borbe ako i ima, ne uključuje nužno Hrvatsku nego velike igrače svjetske scene, a pregovori koji se vode u mračnim hodnicima hotela vjerojatno uopće ne uključuju Hrvatsku osim možda na razini žetona, dok je prava tema diskusije nešto sasvim drugo; netko će propustiti Hrvatsku ako netko drugi napravi ustupak na nekom sasvim trećem i s Hrvatskom totalno nepovezanom mjestu.

S druge strane, čak ni za unutarnje potrebe ne diskutiramo nešto o tome i svi su nekako uperili oči prema Budimpešti gdje bi se odluka trebala dogoditi, Briselu gdje se ona doista kreira, ali nam pogled luta između prijestolnica neimenovanih velikih i ne tako velikih zemalja zapadne europe koje se Hrvatskim završetkom pregovora poigravaju kao lopticom na fliperu. Nije ni čudo da smo toliko zbunjeni.

Ima i još jedan razlog zbog kojeg je tišina, a to je službeni početak neformalne predizborne kampanje koji će uslijediti onog časa kada europski sudije zazvižde da su pregovori gotovi. Oporba hvata zraka i zaleta, dok se vladajući pokušavaju regrupirati i osmisliti način na koji će ovih posljednjih nekoliko godina strmoglavog padanja na neki način pretvoriti u uspjeh.

S pozicije građana, teško je odlučiti koji je mogući scenarij bolji. Primjerice iza vrata broj jedan nalazi se europska unija u svoj raskoši i to već sredinom 2013. godine, no jednako tako i još dodatnih 6-8 mjeseci tragikomičnih pokušaja vladanja ove Vlade što će se u ekonomskim terminima pretvoriti u dodatnih godinu ili dvije oporavka na ionako već očajno dugačke rokove. Iza vrata broj 2 nalazi se privremeni neuspjeh u zatvaranju pregovora i to barem do jeseni, te vjerojatni urnebes u kojem će vjerojatno ama baš svaki imalo značajniji politički akter lijepo pokazati vrata vladi Jadranke Kosor i tražiti izbore i to odmah. S vratima broj 2 slijedi i skoro izvjesni pad kreditnog rejtinga, gubitak pokoje potencijalne milijarde eura iz EU fondova, ali istovremeno sva je šansa da će i oporavak krenuti ranije i brže.

Teško je reći koja je opcija bolja, u nekim idealnim uvjetima bolje bi bilo s oporavkom krenuti odmah, pa čak i po cijenu da EU pričeka još koji mjesec, no ta taktika pretpostavlja da smo u stanju iskoristiti priliku, učiniti nešto i pokrenuti sami oporavak, dok je uključenje u EU i crpljenje eura  opcija koja (barem se tako čini) uključuje manje našeg talenta, pa stoga čini se nije ni čudo da je nacija, kolektivno i jednoglasno izglasala privremeno primirje s vladom Jadranke Kosor.

Kako god bilo, vrlo uskoro ćemo znati rezultate ovog dugačkog i neizvjesnog čekanja i dok se svi nadaju pozitivnoj odluci EU i pozivu na zaključenje ugovora o pristupanju, vrijedi malo razmisliti o dužini tih naših pregovora i zapitati se što će se desiti onoga dana kada doista uđemo u EU te jesmo li dorasli uopće kao nacija, kao političari, kao ekonomija, kao pojedinci igrati se skupa s ostalima u tom europskom pješčaniku?

p.s. ovo je moja četrdeseta i deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 4. lipnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Crazy? I was crazy once. They locked me in my house. There were allot of spiders. spiders? I hate spiders. They drive me crazy. Crazy? I was crazy once.

Categories
Politika

Rastakanje države

Donekle je fascinantan prijedlog o preraspodjeli izbornih jedinica kao i kritika istoga. Prekrajanje izbornih granica je oduvijek bila privilegija vladajućih i treba to tako i promatrati, a na ostalima je da demontiraju te pokušaje. Uostalom, ako se svi slažemo da postojeće stanje nije održivo a još manje legalno, zar ne bi jedan od logičnih pokušaja trebao biti i gradnja kompromisa oko toga kako bi izborne jedinice trebale izgledati? Mislim također i da je pokušaj “usaglašavanja” s koalicijskim partnerima u svojoj biti besmislen jer smo na samom kraju mandata, a sasvim je izvjesno da postojeći koalicijski partneru HDZ-u više ne donose nikakvu dodanu vrijednost i dapače, sva je šansa da neki od njih neće niti proći izborni prag u slijedećem sazivu Sabora, pa stoga zašto se njime zamarati? Nije valjda da bilo tko misli da će se HSS naljutiti i izići iz koalicije (uključivo i same HSS-ovce)? Zanimljivo će biti promatrati i kako Europa promatra te promjene, makar to nije popularno mišljenje, meni se čini da je HDZ u pravu kada kaže da se promjenom granica izbornih jedinica ne mijenjaju izborna pravila i sumnjam da će problem, ako do njega dođe biti iz tog smjera. Dakle vjerojatnije je da će to prekrajanje pravila i silovanje zemljopisa kako bi se ugodilo pojedinim malim, sitnim i u biti beznačajnim interesima pojedinaca biti veći problem Europskoj uniji nego što je to sama promjena zakona koja je ionako neminovnost. Posebno će biti zanimljivo i u biti ironično promatrati prekrajanja dizajnirana da udovolje točno pojedinim kadrovima, pa bi tako jednu od jedinica mogli premenovati u izbornu jedinicu Marijane Petir neovisno o tome prođe li ona ili ne, pa da tako ovjekovječimo i imenujemo ljudsku glupost i političku kratkovidnost kao upozorenje generacijama koje dolaze. Nekako bi to bilo dobro, kao posljednja i jedina doista vrijedna ostavština HSS-a prema ovoj državi.

Drugi izborni problem koji imamo je nedavno izmišljen izborni sustav koji garantira srpskoj manjini odgovarajuću reprezentaciju u Saboru. Nemam ništa protiv pozitivne diskriminacije i sasvim je sigurno da manjine (pa i srpska) obogaćuju ovu državu na razne načine, no pozitivno diskriminirati jednu manjinu između ostalih jednostavno nije dobro pa nije čudno niti da je Ustavni sud koji ionako sudi prorežimski ipak podvlači crtu i odlučuje otvoriti javnu raspravu na tu temu budući da je izvjesno kako mu je uručen vrući krumpir koji neće biti moguće ohladiti, nasjeckati i od njega napraviti salatu kroz tehničke definicije i tumačenja procedura kako to USUD uobičava činiti. Kao što bi bilo dobro da se izborne jedinice prekroje kompromisom, tako bi bilo dobro i da ovaj zakon padne jer on u biti ne donosi ništa novoga srpskoj zajednici u hrvatskoj, niti im daje neko novo osobito pravo koje ionako ne konzumiraju, a jedina je razlika što je on opet pisan da bi udovoljio apetite pojedine opcije unutar te manjinske skupine. Također, ako zakon padne, nije da će srpska manjina uskratiti povjerenje vladi i srušiti je? Kažu politički tračevi visoke politike da je to već bio plan prije nekoliko mjeseci ali je uspješno zaustavljen ovim zakonskim prijedlogom. Da li je taj zakon iskreni prijedlog da se zaustavi rušenje vlade, ili j e bio joker upakiran da kupi nekoliko mjeseci vremena teško je u ovome času reći, no ima onih koji misle da ne bi bilo dobro da upravo srpski glas bude taj koji ruši vladu. Meni se čini da bi to bilo nekako ironično i u biti zasluženo, te bio ionako (ako je vjerovati istraživanjima) većini laknulo, a na neki čudni način zatvorili bi puni krug koji je počeo sa “Hristos se rodi” i završio rušenjem Vlade. Ima neke teološke dubine u tome.

Kao što se vidi iz gornjih primjera, poglavlje 23 je i dalje jako neizvjesno i koncept pravne države i ljudskih prava je u ovoj zemlji i dalje podređen interesima političke kvazi elite, no podsjetio bih na jedan sjajan aforizam koji kaže: Bolje užasan kraj nego užasi bez kraja.

p.s. ovo je moja četrdeseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 2. travnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
An election is coming. Universal peace is declared, and the foxes have a sincere interest in prolonging the lives of the poultry.