Category: Politika

Negdje tamo prije pet šest godina i nakon svega što mi se dogodilo u privatnom businessu bio sam odlučio bi bilo dobro spriječiti da se bilo što slično desi nekome drugome. Naravno, mogao sam svoju frustraciju i bijes iskaliti na neposrednim izvršiteljima, no mene su uvijek više zanimali dugoročni planovi. Koji su to kotačići koje treba pokrenuti danas da bi za 10 ili 20 godina postigli željeni rezultat. No, bolju državu nažalost nije moguće postići s onima koji su problem proizveli i tako se rodio moj mali plan da smijenim Vladu i to zato jer je smatram korumpiranom i nekompetentnom. Mene u biti ne zanima toliko koja će je Vlada zamijeniti iako imam svoje jasne preference, no želim da to bude vlada poštenih i sposobnih ljudi. Ta Vlada neće biti nikada izabrana bez poštenih izbora, a poštenih izbora nikada neće biti bez čiste situacije na biračkim popisima.

Situacija s biračkim popisima je bila dobro poznata i prije mene, no nitko nije baš dobro razumio kako se ta cijela komplicirana shema izborne prevare doista izvodi. Moja ideja koja se pretvorila u web stranicu popisbiraca.pollitika.com bila je vrlo jednostavna jer sam na temelju podataka iz biračkih popisa izračunao koliko je birača prijavljeno na kojoj adresi u Hrvatskoj. S moje pozicije stanovnika centra Zagreba ja doista ne znam tko je taj koji glasa a da ne bi smio, ali sam apsolutno u poziciji da izračunam gdje se on nalazi. Za popis birača sam dobio svjetsku nagradu za demokraciju koju sam pokupio krajem 2009. u francuskom parlamentu, a tu kod nas, kako to obično biva, proveo sam jutro s donekle nezainteresiranim policijskim inspektorom koji kada sam mu rekao da ima barem 600.000 nepostojećih i lažnih birača na popisu od mene tražio konkretna imena (kao u jednom vicu, pa je bilo malo teško održati ozbiljnu facu).

Deveta izborna jedinica koje slove kao bastion Darka Milinovića i Božidara Kalmete posebno je zanimljiva jer je bilo očito da je u razdoblju od 2004. do 2007. godine broj birača tamo narastao za impresivnih 40.000 ili oko 10% biračkog tijela unatoč tome što ta brojka nije mogla biti opravdana unutarnjim migracijama (seobom građana iz jedne u drugu izbornu jedinicu), a još manje eksternim jer prema podacima koje hrvatska predaje eurostatu broj novopridošlih građana je nekoliko puta manji od anomalije koja se desila u Milinovićevom dvorištu. Nakon stotina novinskih napisa reagirao je i DORH koji je dao nalog policiji da istraži cijelu priču no oni nijednog lažnog birača nisu našli, što i nije neko čudo jer tih ljudi tamo ionako nema, no daleko bitnije, nerealno je očekivati od policije da riješi problem budući da su ga oni napravili izdajući dokumente ljudima za koje su morali znati (a morali su, jer kako bi onda objasnili ljude koji su prijavljeni na adresama škola, ambulanti ili policijskih postaja). Prema svježim podacima GONG-a, od 2007. do danas broj birača u devetoj izbornoj je narastao za dodatnih 20.000 ljudi što je dovoljno da se slijedeći X-Files film snima među Ličkim brdima.

Problem se može riješiti novim zakonom o prebivalištu, no vladajući HDZ kao i srpska manjima uspješno su minirali te prijedloge pa će situacija u prosincu biti ista kao i 2007. godine, s tom razlikom da ćemo ovoga puta znati tko su ti misteriozni ljudi koji se pojavljuju samo na dan izbora.

Hrvatski birački popisi ultimativni su primjer krajnje korumpiranog društva koje je povlasticama, subvencijama i na različite druge načine postiglo to da smo praktički svi umočeni jer skoro pa svatko u ovome društvu uživa barem nešto što mu ne pripada. Popis birača koji sam objavio možda je jedna dobivena bitka u tom ratu, no bitka protiv korupcije počinje tako da i sami nismo korumpirani. Pitam se koliko nas može to za sebe reći?

p.s. ovo je moja šezdeseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 20. kolovoza 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Research has shown that the perceived style of leadership is by far the most important thing to most voters in evaluating officeholders and candidates.

Važno je imati fokus. Ako ne znate kuda idete ili koji su vam ciljevi tada često vrludate i ništa, pa ni manji ciljevi ili usputne stanice na putu ne budu obavljene kako treba. Mislim da je to pravilo univerzalno i da se odnosi na sve, jednako na ljude, tvrtke, državu ili bilo što drugo a što vam može pasti na pamet. Ciljevi mogu imati puno različitih formi, pa možete tako odlučiti da je vaš cilj neko dodatno školovanje, kupnja stana ili kuće ili pak nešto treće. Kažu psiholozi da su najjači motivatori ljubav, strah i nada. Možda najbolji od njih je strah i to zato jer je on odmah tu i trenutan je, ljubav je nešto što se stječe s vremenom, dok je nada, koliko god lijepa bila pomalo neodređena. Jedan od boljih primjera korištenja straha kao cilja ili smjera u kojem se krećemo je primjer hladnog rata. Zapad s jedne strane a istok s druge imali su jasnu prijetnju preko granice te je želja za nadmoći bila pokretač cijelog niza aktivnosti od kojih su neke bile mudre a neke malo manje.

U onoj bivšoj državi postojao je jedan cijeli školski predmet posvećen toj tematici. Zvao se opće narodna obrana i društvena samozaštita. Na tom predmetu učili ste kako se baciti na pod u slučaju udara atomske bombe, kako u minimalnom roku staviti gas masku na lice ili kako sastaviti i rastaviti poluatomatsku pušku. A na onom općenitom ili „političkom“ dijelu govorilo se o neprijatelju i kako se s njime odnositi. Neprijatelji su se dijelili na unutarnje i vanjske, jer neprijatelj uvijek vreba i želi uništiti sve što smo marljivo stvorili te ga je nužno naučiti prepoznati. Mnogi će reći kako je predmet ONO i DSZ bio besmislen i donekle bih se čak i složio s time, osobito za generaciju poput moje koja je kraj bivše države dočekala u kabinetu ONO i DSZ-a, no u mojoj školi meni je to bio jedan od najboljih predmeta unatoč tome što je bilo sasvim jasno da je besmislen. Naime, imali smo sjajnog profesora koji je svoj posao shvaćao rijetko ozbiljno i dok možda nisam zapamtio fine nijanse kako se boriti protiv napada sarinom, na njegovim satovima se moglo puno naučiti o redu i disciplini (profesora još uvijek povremeno srećem po gradskoj špici i doista mi je drago vidjeti da je dobro i da ga zdravlje služi).

Kada se promijenila država, nestali su unutarnji i vanjski neprijatelji, no pojavili su se novi ciljevi koji su u biti zauzeli to isto mjesto i motivacija je tu negdje na razini. Dva sasvim sigurno najveća cilja su bili ulazak u NATO i Europsku uniju. Na te ciljeve se cijela nacija fokusirala godinama i prije kojeg tjedna i taj posljednji cilj, ulaska u EU je riješen. Znam da mi i dalje nismo u EU, no posao je odrađen i sve što se trebalo napraviti se napravilo i ovaj dio koji preostaje je birokratsko administrativne prirode koju će riješiti ljudi u zapeglanim odijelima te hrpa veselih polupijanih političara koji će ispotpisivati ugovore koji su birokrati pripremili i potom slaviti svoje velike uspjehe danima i mjesecima. No, s praktične strane, posao je dovršen krajem lipnja.

Postoji i velika opasnost kada izgubite svojeg neprijatelja ili ostvarite svoj cilj. Ako se sjetimo primjerice Feral tribune-a, ili pak daleko svježijeg primjera zagrebačkog Radija 101, sasvim je jasno što se događa s onima koji izgube neprijatelja. Feral se jednostavno više nije snašao, jer dok je imao Tuđmanov HDZ kao jasnog neprijatelja sve je bilo jasno i čisto, točno se znalo što treba raditi i uspjeh Ferala se hranio na tom cilju. Slično i sa 101 koji je dugo vremena bio jasna kritika vlasti, no nakon promjene 2000.-te godine izgubio je svoj fokus i cilj, a njegovo vodstvo se uljuljalo u čahuru uspjeha koji nikada u biti nije ni bio njihov, te su i jedni i drugi s vremenom propali.

Spominjem to zato jer je i cijela naša država izgubila svog neprijatelja, a više je nego očito da naši političari nisu osmislili novoga jer se o njemu jednostavno ne razgovara. Nemamo nikakvog cilja i sve naše želje su sada ispunjene, pa nije stoga niti čudo da nam se događa sve što se događa. Ako postoji pouka ove gornje priče, onda ona glasi kako poanta nije u odredištu nego u putovanju, no da bi mogli putovati moramo znati kuda idemo, a ovi koje smo odabrali da nas vode su, čini se, odlučili kako je ovo posljednja stanica. Moramo samo paziti da nas ne zaskoči sudbina Ferala ili 101.

p.s. ovo je moja pedeseta i peta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 16. srpnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Never interrupt your enemy when he is making a mistake.

Prije nekoliko tjedana sam bio na jednome skupu održanom u Madridu na kojem se okupiljaju ljudi koji žive od toga da savjetuju političare. Jedan od tih ljudi je i savjetnik grčkog premijera Georgius Papandreoua koji se, kao što to cijel svijet zna, suočava s jednom od najvećih kriza ikada. U internim diskusijama koje su se vodila u gluho doba noći, izrečena je procjena da Europa ne može više braniti Grčku, pa možda čak niti Portugal ili Španjolsku nego da treba zbiti redove i podvuči crtu što se može a što ne može spasiti. Po riječima gore spomenutog savjetnika, oni su doista očekivali da Grčka bude izbačena iz eurozone prije nekoliko tjedana. To se zasada nije desilo, no takav razvoj događaja još uvijek nije isključen.

Grčka je pod velikim pritiskom svih mogućih međunarodnih institucija i od nje se očekuje ne samo radikalna privatizacija, nego i drastični rezovi u proračunu koji su rezultirali velikim otporom u Grčkoj javnosti. Jedan od razloga za otport je, kako to kažu grci, zašto bi oni kao pojedinci odgovarali za aktivnosti vlade i velikih kompanija? Načelno, pitanje stoji na mjestu.

Jučer je u Britanskom Telegraphu gradonačelnik Londona Boris Johnson rekao kako bi EU i zemlje eurozone morale pustiti da Grčka ode u default (ekvivalent bankrota), te da bi morala biti izbačena iz eurozone i da ne bi smjeli dopustiti da banke i EU spašavaju Grčku ekonomiju. Kako kaže Boris; “Godinama, europske vlade su govorile kako bi bilo suludo i nezamislivo da neka zemlja napusti euro. Ali ova druga opcija je sada neizbježna, i što se prije to dogodi to bolje”.

Paul Krugman, nobelovac za ekonomiju, govori pak o tome kako se EU našla u vrlo nezavidnoj poziciji te kako pružanje ekonomske pomoći Grčkoj uopće nije rješenje problemam nego je to posudba novca državi koja mora izvršavati svoje obveze i samim činom posudbe on nije riješen nego je samo gurnut za neko drugo vremensko razdoblje. Istovremeno, Krugman kaže kako će izbjegavanje rješavanja Grčkog problema ujedno značiti i produženje razdoblja velike nezaposlenosti i smanjene proizvodnje – a ta rečenica već i za nas hrvate mora zvučati poznato.

Pred donekle sličnom dilemom se nalazi i naš vlastiti guverner Rohatinski koji suočen s apsolutnom paralizom izvršne vlasti ima dvije opcije na stolu. Prva opcija je da kroz mehanizme HNB-a krpa situaciju koliko god može, dok je druga opcija da jednostavno pusti da se cijela ekonomija i vlast dezintegriraju. Boris Johnson ali i Paul Krugman u slučaju Grčke preporučuju ovaj drugi recept jer smatraju da je prvotni scenarij čekanja i vatrogasnih mjera kratkotrajne prirode i da ne rješava nijedan bitan problem, dok političari iz EU kao u ostalom i Rohatinski čine sve što mogu da cijela ekonomija ne eksplodira svima nama u lice.

Krugman nadalje govori kako rentna ekonomija, a hrvatska ekonomija ima izrazite karakteristike rentne ekonomije, ne može funkcionirati na dugu stazu i s dugoročno poznatim efektima jer bi ona podrazumijevala da oni koji žive od rente, bio to kapital ili imovina neće pristati ili im nije dopušteno da u bilo kojem trenutku pretrpe gubitak (što bi bio recimo ekvivalent Grčkog defaulta). Prevedeno na hrvatski, možete li zamisliti da bi bilo tko, a tko je kupio stan po recimo 2.300 eur svojevoljno dopusti scenarij u kojem bi vrijednost te iste imovine pod nekim novim ekonomskim uvjetima pala na recimo 1.300eur? Pretpostavljam da ne.

Grci sada protestiraju protiv privatizacije i rezova jer smatraju da nisu sudjelovali u lošim odlukama, no istovremeno nisu se bunili kada su prodavali imovinu po cijenama iznad svih očekivanja, kada su za svoj posao bili plaćeni u gotovi ili kada su gradili svoje kuće bez dozvole. Dobro promatrajte što se događa u Grčkoj jer će nam njihova iskustva trebati, s tom razlikom što se za nas nitko neće osobito boriti.

p.s. ovo je moja pedeseta i druga kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 24. lipnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
There can’t be a crisis next week. My schedule is already full.