Category: Politika

Prije nekoliko tjedana sam bio na jednome skupu održanom u Madridu na kojem se okupiljaju ljudi koji žive od toga da savjetuju političare. Jedan od tih ljudi je i savjetnik grčkog premijera Georgius Papandreoua koji se, kao što to cijel svijet zna, suočava s jednom od najvećih kriza ikada. U internim diskusijama koje su se vodila u gluho doba noći, izrečena je procjena da Europa ne može više braniti Grčku, pa možda čak niti Portugal ili Španjolsku nego da treba zbiti redove i podvuči crtu što se može a što ne može spasiti. Po riječima gore spomenutog savjetnika, oni su doista očekivali da Grčka bude izbačena iz eurozone prije nekoliko tjedana. To se zasada nije desilo, no takav razvoj događaja još uvijek nije isključen.

Grčka je pod velikim pritiskom svih mogućih međunarodnih institucija i od nje se očekuje ne samo radikalna privatizacija, nego i drastični rezovi u proračunu koji su rezultirali velikim otporom u Grčkoj javnosti. Jedan od razloga za otport je, kako to kažu grci, zašto bi oni kao pojedinci odgovarali za aktivnosti vlade i velikih kompanija? Načelno, pitanje stoji na mjestu.

Jučer je u Britanskom Telegraphu gradonačelnik Londona Boris Johnson rekao kako bi EU i zemlje eurozone morale pustiti da Grčka ode u default (ekvivalent bankrota), te da bi morala biti izbačena iz eurozone i da ne bi smjeli dopustiti da banke i EU spašavaju Grčku ekonomiju. Kako kaže Boris; “Godinama, europske vlade su govorile kako bi bilo suludo i nezamislivo da neka zemlja napusti euro. Ali ova druga opcija je sada neizbježna, i što se prije to dogodi to bolje”.

Paul Krugman, nobelovac za ekonomiju, govori pak o tome kako se EU našla u vrlo nezavidnoj poziciji te kako pružanje ekonomske pomoći Grčkoj uopće nije rješenje problemam nego je to posudba novca državi koja mora izvršavati svoje obveze i samim činom posudbe on nije riješen nego je samo gurnut za neko drugo vremensko razdoblje. Istovremeno, Krugman kaže kako će izbjegavanje rješavanja Grčkog problema ujedno značiti i produženje razdoblja velike nezaposlenosti i smanjene proizvodnje – a ta rečenica već i za nas hrvate mora zvučati poznato.

Pred donekle sličnom dilemom se nalazi i naš vlastiti guverner Rohatinski koji suočen s apsolutnom paralizom izvršne vlasti ima dvije opcije na stolu. Prva opcija je da kroz mehanizme HNB-a krpa situaciju koliko god može, dok je druga opcija da jednostavno pusti da se cijela ekonomija i vlast dezintegriraju. Boris Johnson ali i Paul Krugman u slučaju Grčke preporučuju ovaj drugi recept jer smatraju da je prvotni scenarij čekanja i vatrogasnih mjera kratkotrajne prirode i da ne rješava nijedan bitan problem, dok političari iz EU kao u ostalom i Rohatinski čine sve što mogu da cijela ekonomija ne eksplodira svima nama u lice.

Krugman nadalje govori kako rentna ekonomija, a hrvatska ekonomija ima izrazite karakteristike rentne ekonomije, ne može funkcionirati na dugu stazu i s dugoročno poznatim efektima jer bi ona podrazumijevala da oni koji žive od rente, bio to kapital ili imovina neće pristati ili im nije dopušteno da u bilo kojem trenutku pretrpe gubitak (što bi bio recimo ekvivalent Grčkog defaulta). Prevedeno na hrvatski, možete li zamisliti da bi bilo tko, a tko je kupio stan po recimo 2.300 eur svojevoljno dopusti scenarij u kojem bi vrijednost te iste imovine pod nekim novim ekonomskim uvjetima pala na recimo 1.300eur? Pretpostavljam da ne.

Grci sada protestiraju protiv privatizacije i rezova jer smatraju da nisu sudjelovali u lošim odlukama, no istovremeno nisu se bunili kada su prodavali imovinu po cijenama iznad svih očekivanja, kada su za svoj posao bili plaćeni u gotovi ili kada su gradili svoje kuće bez dozvole. Dobro promatrajte što se događa u Grčkoj jer će nam njihova iskustva trebati, s tom razlikom što se za nas nitko neće osobito boriti.

p.s. ovo je moja pedeseta i druga kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 24. lipnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
There can’t be a crisis next week. My schedule is already full.

Jeste li primjetili da u filmovima, taman prije nego što se desi neka velika eksplozija odjednom postane sve jako tiho, ništa se više ne čuje i svega koju sekundu kasnije svijet koji okružuje glavnog junaka se odjednom počne raspadati na najspektakularniji mogući način.

Nekako mi se čini da se ista situacija događa posljednjih nekoliko tjedana vezano za našu Vladu i pristupanje EU. Nitko više ne govori o tome i jedino nam dnevne novine pune stupce najsvježijim europskim tračevima oko toga tko nas to točno koči i zbog kojih razloga, a osim toga nam se i suptilno proturaju poruke koje daju naslutiti da se u pozadini ove gromoglasne tišine odvijaju prave pravcate diplomatske borbe koje su, ako je vjerovati visokim ali ipak anonimnim izvorima, zasigurno barem epskih razmjera ako ne i veće. Borbe ako i ima, ne uključuje nužno Hrvatsku nego velike igrače svjetske scene, a pregovori koji se vode u mračnim hodnicima hotela vjerojatno uopće ne uključuju Hrvatsku osim možda na razini žetona, dok je prava tema diskusije nešto sasvim drugo; netko će propustiti Hrvatsku ako netko drugi napravi ustupak na nekom sasvim trećem i s Hrvatskom totalno nepovezanom mjestu.

S druge strane, čak ni za unutarnje potrebe ne diskutiramo nešto o tome i svi su nekako uperili oči prema Budimpešti gdje bi se odluka trebala dogoditi, Briselu gdje se ona doista kreira, ali nam pogled luta između prijestolnica neimenovanih velikih i ne tako velikih zemalja zapadne europe koje se Hrvatskim završetkom pregovora poigravaju kao lopticom na fliperu. Nije ni čudo da smo toliko zbunjeni.

Ima i još jedan razlog zbog kojeg je tišina, a to je službeni početak neformalne predizborne kampanje koji će uslijediti onog časa kada europski sudije zazvižde da su pregovori gotovi. Oporba hvata zraka i zaleta, dok se vladajući pokušavaju regrupirati i osmisliti način na koji će ovih posljednjih nekoliko godina strmoglavog padanja na neki način pretvoriti u uspjeh.

S pozicije građana, teško je odlučiti koji je mogući scenarij bolji. Primjerice iza vrata broj jedan nalazi se europska unija u svoj raskoši i to već sredinom 2013. godine, no jednako tako i još dodatnih 6-8 mjeseci tragikomičnih pokušaja vladanja ove Vlade što će se u ekonomskim terminima pretvoriti u dodatnih godinu ili dvije oporavka na ionako već očajno dugačke rokove. Iza vrata broj 2 nalazi se privremeni neuspjeh u zatvaranju pregovora i to barem do jeseni, te vjerojatni urnebes u kojem će vjerojatno ama baš svaki imalo značajniji politički akter lijepo pokazati vrata vladi Jadranke Kosor i tražiti izbore i to odmah. S vratima broj 2 slijedi i skoro izvjesni pad kreditnog rejtinga, gubitak pokoje potencijalne milijarde eura iz EU fondova, ali istovremeno sva je šansa da će i oporavak krenuti ranije i brže.

Teško je reći koja je opcija bolja, u nekim idealnim uvjetima bolje bi bilo s oporavkom krenuti odmah, pa čak i po cijenu da EU pričeka još koji mjesec, no ta taktika pretpostavlja da smo u stanju iskoristiti priliku, učiniti nešto i pokrenuti sami oporavak, dok je uključenje u EU i crpljenje eura  opcija koja (barem se tako čini) uključuje manje našeg talenta, pa stoga čini se nije ni čudo da je nacija, kolektivno i jednoglasno izglasala privremeno primirje s vladom Jadranke Kosor.

Kako god bilo, vrlo uskoro ćemo znati rezultate ovog dugačkog i neizvjesnog čekanja i dok se svi nadaju pozitivnoj odluci EU i pozivu na zaključenje ugovora o pristupanju, vrijedi malo razmisliti o dužini tih naših pregovora i zapitati se što će se desiti onoga dana kada doista uđemo u EU te jesmo li dorasli uopće kao nacija, kao političari, kao ekonomija, kao pojedinci igrati se skupa s ostalima u tom europskom pješčaniku?

p.s. ovo je moja četrdeseta i deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 4. lipnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Crazy? I was crazy once. They locked me in my house. There were allot of spiders. spiders? I hate spiders. They drive me crazy. Crazy? I was crazy once.