Categories
eDržava Politika

mary had a little lamb… (4:15, Stevie Ray Vaughan & Double Trouble, From Dusk Till Dawn, 1983)

Prije nekog vremena pokrenut je ePDV servis kojeg sam ja downloadao (u petom pokušaju) prvoga dana. Problem je bio u tome što software očekuje .net services i još neke module koji iako su bili kod mene instalirani na računalu, nisu bili prepoznati pa sam morao umjeto 6mb arhive downloadati neku od 60+ MBa s web stranica porezne uprave s koje je download moguć brzinom od 2kb/sec (tek toliko o brzini državne uprave).

Anyway, cijela najava ePDVa je bila hoax budući da je servis nominalno proradio tek jučer ovo ostalo vrijeme je bio samo PR.

Ukratko, utipkao ja PDV podatke i pokušao to uploadati no dobio sam neki non-descript error koji sam poslao na support email adresu u poreznu upravu (he, he – support adresa u poreznoj upravi, ako sam ikada govorio o oksimoronu onda je to ovaj). Uključio sam štopericu i mjerim vrijeme odaziva, moj wild_guess je da neću dobiti odgovora uopće ili ću ga dobiti duboko nakon što problem riješim sam (ako je to uopće moguće). Kao što vidite, očekivanja mi nisu velika i doista ne bi bilo teško usrećiti me, pa makar da mi se javi nekompetentna osoba s pitanjem “da li sam ispravno instalirao windowse xp” ili nečime sličnime.

Nego, nisam komentirao politku već duže vremena jer me Toyota zaokupila.

Primjećujem kako se pojedini problemi rješavaju na pogrešnim razinama. Primjerice već zaboravljena priča o bianco ostavkama je riješena na način da se tražilo mišljenje (čitaj; alibi) na pravnom fakultetu umjesto da se lijepo (kako bi to po ps-u trebalo ići) napravi tužba na ustavni sud i tamo riješi problem. Nije da ja imam nešto protiv katedre pravnog fakulteta, no ono nije pravosudno tijelo i njihovo mišljenje (za koje sam duboko uvjeren da je ispravno) nije u stvari obavezno, nego je samo dalo dr. Ivi ispriku da pod krinkom legalnosti izvrši korak koji je izvršio. Da smo istu priču protjerali preko ustavnog suda uklonili bi jednom zauvijek sve dvojbe, a ovako ta vrata ostaju otvorena.
Općenito – zanimljiv je razvoj događaja koji je uslijedio budući da su imenovani povjerenici u nekim sredinama, dok u drugima nisu. Razlika je u tome što su na jednim mjestima korištene bianco-ostavke koju su iskoristili HSPovci u odnosu na druge slučajeve gdje se radilo o prebjezima iz jednog tabora u drugi. S pozicije biračkog tijela nema stvarne razlike jer je došlo do promjene vlasti bez volje glasača (iako je i to pomalo napeta tvrdnja) no u svakome slučaju došlo je do promjene ili zadržavanja vlasti na silu nakon što je konstituirana vlast. Ignorirajući moralne probleme te situacije bilo bi zanimljivo kako naprednije demokracije od nas rješavaju takve probleme (osim što takve vijećnike i zastupnike okupaju u metaforičkom katranu i perju)?

Slična priča se odnosi i na pitanje smjene VŠO koja je dobila nogu zbog dilanja materijalima (navodno i fonograma sjednice vlade – ovo mi nije jasno, kaj oni fakat svakome tko je bio u krugu od 100m od banskih dvora dostave traku ili CD s audio zapisom)? Što je jedan sasvim OK razlog ako se mene pita, no način na koji naša vlast funkcionira je takva da je vrlo često curenje informacija ipak opće dobro i da je to (po meni) napravilo do sada više koristi nego štete. DC je objektivno stranka koja ne postoji i njihov horoskop pod zdravlje je danas jako upitan ali snaći će se oni, ne sumnjam ja u njih.

Gledao sam (uz gađenje) emisiju Drugo lice na novoj TV gdje su se sučelili Vujić i Hebrang. Moja dijagnoza je da Hebrang ima nekih ozbiljnih zdrastvenih problema i da bi morao potražiti profesionalnu pomoć. Način na koji lik izvrće informacije je totalno nevjerojatna i u najboljoj maniri drugog rajha, a priča o televiziji je na granici nevjerojatnoga (da ne kažem kako je cijelo diskutiranje o poreznom rješenju za TV pretplatu totalno neargumentirano i nema nikakve veze sa stvarnim stanjem jer su ovi raspravljali o nečemu što se uopće nije dogodilo). Vujić mi je oduvijek nekako bio OK i odmjereni političar, mislim da je bio sjajni ministar kulture no od njega nikada odlučnih odluka, za razliku od Hebranga koji drugačije odluke u životu nikada nije donio.

Danas je Baroso na dolcu probao sir i vrhnje; što su time htjeli postići osim da Ivanković opet dobije ničim zaslužen prostor na televiziji totalno je nejasno.

Misao dana:
If toast always lands butter-side down, and cats always land on their feet, what happens if you strap toast on the back of a cat and drop it?
Categories
Politika

everybody’s talkin… (3:27, King, Return to splendor, 2000)

Na posao putujem preko Gupčeve zvijezde, Cmroka, Nazorove do britanca. Nije teško uočiti kako je koncentracija mean_looking crnih automobila s neuglednim saborskim naljepnicama daleko veća nego inače.
Na vijestima su rekli kako danas počinje nova sjednica Sabora, a nakon zimskim praznika, mogu samo reći; huuuuurrrrrrrraaaaaaaaaaaa

Da li je itko skužio da ih nije bilo?

Misao dana:
I must confess the the activities of the governments for the past couple of years have been watched with frank admiration and amazement. Outright theft as a policy had never occured to me.
Categories
Politika

life is a lemon and I want my money back… (7:59, Meat Loaf, Bat Out Of Hell II – Back Into Hell, 1993)

Još malo o pretvorbi i privatizaciji (nadam se da ću danas dovršiti ovu sagu).

No prije toga da odgovorim na pitanje zašto bi država privatizirala sve i sva kako sam ja to bio predložio. Dakle ako dosada nisam uspio argumentirati zašto je to nužno, onda još jedini razlog koji mogu smisliti je pogled na bilance tih poduzeća. Nisam se previše trudio pronaći aktualni podatak, no sjećam se gledanjem Privrednog vjesnika kada su se uspoređivali poslovni rezultati državnih poduzeća vs. poduzeća u privatnom vlasništvu da su ovi privatni bili u plusu dok je država u žestokom minusu. Dakle, ako te tvrtke ne donose dobit vlasniku koji je smisao njihovog održavanja? Ili još jednostavnije, ako nisi sposoban upravljati tvrtkom i donijeti profit onda svoje talente ili sposobnosti treba usmjeriti na aktivnosti koje donose dodanu vrijednost.
U mojim očima ne vidim razloga zašto bi država trebala održati i jedno, jedino trgovačko društvo osim možda pokojeg dobro argumentiranog izuzetka.

Dakle, tema su javna poduzeća iliti komunalci. Uzmite situaciju grada Zagreba s kojom smo i pokrenuli cijelu priču. Zatečeni smo s 23 javna poduzeća u vlasništvu grada koji obavljaju razno razne djelatnosti, uglavnom komunalne prirode. Neke od njih (primjerice Gradske ljekarne) ne bi ni trebalo trpati u taj paket nego bi ih trebalo istoga časa prepustiti tržištu iz jednostavnog razloga što je riječ o djelatnosti koja je široko dostupna na tržištu i te ljekarne same po sebi ne obavljaju nikakvu drugu društveno korisnu djelatnost (barem ne onu koju jednako dobro ili bolje ne bi mogla odraditi privatna tvrtka).
Ostaju nam poduzeća poput Čistoće, Vodoopskrbe i odvodnje i njima sličnih.

Duboko sam uvjeren kako su mnoga od tih poduzeća pretjerano opterećena viškom zaposlenih, te kroz svoju tromu i prastaru organizaciju jednostavno koštaju više nego što su u stanju privrediti, ili pak kao rezultat njihove neefikasnosti pojedine usluge koštaju previše. GSKG je jedno od takvih poduzeća koje mlati ogromne pare i još veće profite za uslugu koja je najmanju ruku ograničena.
Grad Zagreb kao vlasnik mora imati dva osnovna interesa; a to je normalno funkcioniranje grada (redovita opskrba vodom, kanalizacija koja radi, smeće koje se odvozi) odnosno profit tih tvrtki kroz dobit poduzeća; trećeg razloga ja jednostavno ne vidim – komunalna poduzeća ne plaćaju koncesije jer one u ovome času ne postoje i praktički jedini doticaj s gradom je obavljanje djelatnosti i transfer dobiti ako ona postoji, tj. žicanje novaca ako posluju s gubitkom.

Uzmimo primjer ZETa koji je duboko subvencioniran od strane grada, to znači mojim i vašim novcima – postoje javni prijevoznici u drugim gradovima koji posluju pozitivno i bez subvencija. Da li je tome kriva loša organizacija, višak ljudi, preveliki troškovi održavanja, loša naplata karata ili što već nije toliko bitno, no nepobitna činjenica je da grad subvencionira dobrim dijelom ZET kako bi ovaj uopće poslovao. Prodajom dijela udjela u ZETu, grad bi dobio novog upravitelja tvrtkom s vrlo jasnim ciljem da tvrtka postane profitabilna (što se dosada nije dogodilo), novi vlasnik/suvlasnik bi poradio na efikasnosti sustava, uveo novi način naplate karata, unio brdo novina koje su po svijetu normalne te bi sasvim sigurno udio subvencija bio manji. A kada govorimo o neprofitabilnim linijama, tada bi trebalo takve linije identificirati i grad bi se onda odlučio sam da li želi sudjelovati i osigurati građanima subvenciju ili ne.

Slična stvar vrijedi i za primjerice Čistoću, jer vrijedi razlikovati uslugu deponiranja ili obrade otpada (Jakuševac) koja je inače svugdje u svijetu visoko profitabilna djelatnost i primjerice odvoz smeća (dnevni i glomazni otpad) što je posao koji se bez problema može privatizirati na isti način kao što se i zimsko posipanje ulica odrađuje kroz najam kamiona tijekom zimskih mjesec.
I dolazimo ponovno do Vodoopskrbe i odvodnje koja bi morala osigurati crpljenje vode, njezinu distribuciju kao i izgradnju i državanje vodovodne i kanalizacijske mreže. U ovom slučaju bi se primjerice mogla napraviti koncesija, a koncesija je popis uvjeta pod kojim neka tvrtka može obavljati određenu djelatnost i kroz taj koncesijski ugovor treba regulirati prava i zadatke koncesionara. Ako se stvar postavi inteligentno, nije nikakva zapreka da se taj posao napravi kvalitetno na zadovoljstvo sviju, a da novi koncesionari svoju dobit ne pronalaze kroz povećanje cijene usluga nego kroz racionalizaciju neracionalnog poslovanja koje je trenutno na djelu.

Bacite pogled na popis komunalnih poduzeća grada zagreba i neka me netko pokuša uvjeriti da je većina tih društava doista nužna u gradskom portfelju? Apsolutno nije.

Misao dana:
I’m an instant star, just add water.