Svojevremeno je ispala cijela afera s g. Beštekom koji je vratio Ivici Pančiću protezu. Taj isti Beštek je poslućio i kao politički instrument tijekom i poslije izbora kada mu je Jadranka Kosor pred svim medijima vratila protezu te ga potom i zaposlila kao savjetnika u ministarstvu. Prema odluci suda, Pančić je bio u pravu oko Beštekove proteze i ovih dana je Beštek dao ostavku na svoju poziciju u ministarstvu (iz zdrastvenih razloga), a mora vratiti i nekih stotinjak tisuća kuna na koje nije imao pravo a zbog kojih je cijeli cirkus i nastao. Ovakvu predstavu ne bih inače zapamtio da se Beštek nije dovezao na vraćanje proteze u tada novom novcatom VW Passatu, što tadašnji mediji nisu iskoristili da postave nekoliko pitanja (primjerice kako osoba kojoj je potrebna tuđa njega možđe samostalno upravljati automobilom?).
Category: Politika
Politika i političari; komentari, stavovi, prijedlozi, primjedbe…
Kuda nas vode mediji?
Borja, očigledno isprovociran tekstom na blogu Matije Babića napisao je još jedan u nizu osvrta na stanje medija u hrvata. Pitanje je u stvari što je to stanje medija? U nekom idealnom svemiru, mediji su oni koji prebiru novosti koje su se događale i prenose ih čitateljima/gledateljima i slušateljima. Odgovornost je medija da odaberu relevantne događaje kako bi čitatelj imao ispravnu sliku o tome što se događa; nadalje, mediji imaju pravo i na svoje mišljenje u vidu komentara i kolumni koje također mogu ponuditi čitateljstvu.
Ako krenemo od lakših primjera, a to bi u ovome slučaju bile informatičke novine, ima kod nas cijeli niz primjera u kojem su se novine doslovce prodale za komadiće reklama. Sličnu situaciju sam primjetio i u dobrom dijelu stručnih novina gdje se pod okriljem stručnih članaka i analiza guraju točno određena rješenja koja u nekom globalnom poretku uopće nisu takve kakvima su prezentirane. Nema razloga vjerovati kako je situacija imalo bolja u “velikim medijima”.
Naime, nije osobita tajna kako je prihod (recimo novina) od same prodaje novina vrlo malen i ograničen i u principu ste sretni ako pokrijete troškove tiska, i stoga pravi kolač se nalazi kod oglašivača. Da bi novina bila oglašivačima zanimljiva mora se prodavati u odgovarajućem broju primjeraka, a recimo da je donji minimum da bi postali zanimljivi oglašivačima je nekih 15-20.000 prodanih komada. Ovo je brojka koju nije jednostavno postići na našem malenom tržištu koje ne samo da je maleno nego je i malene kupovne moći pa novine dolaze vjerojatno među zadnjima na red.
U elektroničkim medijima situacija je koncentrirana na način da je HTV gotovo dvostruko veći od svih ostalih televizija zajedno (neki dan pisalo u novinama, ako im se može vjerovati). Na HTVu, koji bi morao biti javna televizija postoji vijeće koje diktira politiku i to oni doslovno i čine. Kako je to mudro primjećeno, mnogi kvalitetni novinari su ispali iz igre između ostalog i zato što su se uhvatili kontroverznih tema o kojima se očigledno ne može niti razgovarati. U radijskom eteru doista ne znam kako stvari stoje, no znam da slušam 101 od malena i primjećujem kako je u ponekim situacijama njihova tolerancija za pojedine diskusije ravna nuli. Obožavam ih jer znaju piliti i zezati i provocirati ama baš svakoga, no ne sviđa mi se da se strani suprotnoga mišljenja ne dozvoljava da dovrši rečenicu do kraja ili obrazloži svoju misao (ako ste slušali prošlu subotu intervju tjedna s onim HSPovcem sve će vam biti jasno). Mislim da je dijelu novinarskog kadra koji je “preživio” onaj pokušaj gašenja ta trauma ostala trajnog karaktera. Ako je situacija s medijima takva u Zagrebu, pitam se što ljudi slušaju u primjerice Vukovaru ili Kninu? Da li je tamo lobotomija sastavni dio troškova života?
U novinskom spektru imamo zanimljivu situaciju u kojoj je EPH s glasovitim Ninom Pavićem na čelu koncentrirao praktički sve što se koncentrirati može. Nino se drži one mudre da treba prodavati časopise za žene, djecu i automobile, a kao dio prošlosti iz koje je proizašao i iz koje je krenuo održava se Globus i Jutarnji. Jutarnji je za mene jedna žuta novina, ima u njemu štogod za pročitati, no naslovi koji doista nemaju veze s tekstom su vrlo često iznad praga moje tolerancije. Globus pak moramo razmatrati uvijek u protuteži s Nacionalom. I jedna i druga novina su naizgled ozbiljne političke novine, no one vrlo često zastupaju međusobno dijametralne stavove i ne vidim kako zaobići zaključak kako upravo ove dvije novine služe za međusobne političke obračune u zemlji.
Gledajući internet medije (ili još bolje nedostatak istih), mogu jedino zaključiti kako internet portali nemaju praktički nikakvu težinu iako imaju doseg. VIP i Tportal su portali telekoma i sami po sebi nisu osobito zanimljivi niti nude neke osobito korisne informacije. Index je prekrasno mjesto na kojem možete saznati daleko više o britanskoj i američkoj celebrity sceni nego što bi to ikada htjeli znati. Iskon/NeT portal je pak jedno OK mjesto i to je kažu ljudi najjačji hrvatski portal no na njemu nema pretjerano puno kulturnih ili političkih tekstova, a i ono što postoji je ograničenoga dosega. Monitor je portal kojeg svakodnevno posjećujem, no on nema jasnu strukturu ili uređivačku politiku osim one koja bi podrazumijevala da se vijesti na njemu postavljaju po načelu zanimljivosti.
Ako postoji dio medija koje bi proglasio korektnima, tada je to poslovni dio medija (financijski i ekonomski časopisi), iako u posljednje vrijeme i među njihovim redovima postoje novine koje su krenule sa žutilom i bombastičnim naslovima a sve kako bi privukli ograničeni broj publike na ionako ograničeno malom tržištu.
Smatram da mediji imaju jasnu odgovornost prema svojoj publici i kako bi morali servirati relevatne informacije, osobito one koje se dotiču svih nas (dakle politike, ekonomije), odnosno teme koje promiču kulturu. Nažalost, to nisu teme koje privlače današnje čitateljstvo a razlog tome je edukacija, i ako želimo taj problem riješiti moramo svi malo učiti i po mogućnosti naučiti.
Postoji razlog zašto su poneki vrlo ozbiljni svjetski mediji jako uspješni (primjerice NYT ili CNN), dok takvi slični sadržaji ne prolaze u našem podneblju. Mediji i novinari su ti koji se moraju zapitati zašto je tako i pronaći recept koji će takvo stanje razriješiti.
(update: mislio sam napisati, no nekako sam propustio, naime treba uočiti zanimljive neformalne koncentracije koje se događaju na našem medijskom tržištu, primjerice eph u kombinaciji s digitelom posjeduje mediaring, mediaring servira svoje usluge različitim radio postajama uključivo i narodnom i obiteljskom radiju koji ako se ne varam imaju nacionalne koncesije, digitel je ujedno i agencija koju koristi tcom, tcom je kupio iskon iz kojeg je izdvojen net portal a znamo da postoje skoro pa rodbinske veze na relaciji tcom -> iskon odnosno sadašnjoj adriatic mediji – a vjerujem da je krug i opsežniji od ovoga što sam nabrojao onako napamet. Ono što ne bi trebalo zaboraviti unatoč tome što nije dokazano je da se u ovom “mediaringu” spominju tvrtke koje su bile u kontekstu afere grupo)
Misao dana:
CNN is one of the participants in the war. I have a fantasy where Ted Turner is elected president but refuses because he doesn’t want to give up power.
Odgovornost vlade
Po izjavama SDPovaca, Požeško-slavonska županija dužna je 340 milijuna kuna. Ovo je jako zanimljiva situacija koja barem na površinu nije isplivala do sada zato što je očigledno prethodna vlast dajući garancije ostvarila razne kredite kod različitih trgovačkih društava zadužila županiju iznad mogućnosti povrata.
Jedinica lokalne vlasti baš kao ni vlast sama po zakonu ne može završiti u stečaju (kako je to novizabrani župan često ponavljao, on je doduše govorio o bankrotu no ta kategorija koliko je meni poznato u hrvatskom zakonodavstvu ne postoji), i obzirom da za njih u principu jamči država, banke su spremne preuzeti jamstva takve jedinice vlasti bez prethodne ili dodatne provjere budući da se smatra da je država idealni dužnik i sam po sebi vraća obveze uredno.
Županije su inače jedno čudno tijelo u hrvatskoj, i njihova funkcija mi nije totalno jasna. Naime imamo ih (mislim) ukupno 17 20i zanimljivo je da je proračun grada zagreba neusporedivo veći od svih županija zajedno. Ja razumijem potrebu da postoje lokalni uredi državne uprave, no da li je potrebno imati 17 nekakvih skupština, župana, sekretarica, vozača i automobila, zgrada i koječega drugoga što je potrebno to mi nije baš razumljivo a svakako nije racionalno, a ako želimo ići argumentiranjem da županije osiguravaju ravnomjerni razvoj države, s budžetima i utjecajem koje one objektivno imaju – mogućnost utjecaja je doista malen (osim za zapošljavanje dodatne, nikome osobito potrebne birokracije).
Postoji jedan koncept koji se zove državna riznica, i koliko ja razumijem, to je mjesto na kojem bi morale biti koncentrirane i evidentirane sve obveze države, pa tako i obveze koje imaju županije. Teško mi je razumljivo da je jedna osoba (župan) bila negativac u domaćem filmu i ispotpisala tolike silne zadužnice i mjenice bez znanja više osoba. Također, još je teže razumljivo objašnjenje (koje će sigurno uslijediti) kako se sve radilo po propisima i kako je sve to predviđeno – a totalno mi je nemoguće da se sve skupa napravilo bez prethodnog znanja državne vlasti a osobito ministarstva financija. Bilo bi nadalje zanimljivo vidjeti strukturu tih 340 milijuna kuna i kako je do te obveze došlo, odnosno koliko je od toga dospjelo a koliko nije, odnosno koliko je stvarno blokiran račun županije?
U travnju 2002 godine, tadašnja nizozemska vlada je dala ostavku zbog propusta koji su se desili u Srebrenici sedam godina ranije. Ostavku je dala vlada koja tada nije vladala i koja s tadašnjom vladom nije povezana niti po političkoj liniji, no unatoč tome su smatrali kako je odgovornost nizozemske vlade dokazana te su odstupili kao moralni čin nakon tadašnje istrage.
Iako bi u svakom normalnom društvu zbog ovoga letile glave – primjerice ministra financija, ureda za državnu upravi uli vlade u cijelosti (dakle ne govorimo sada o krivičnoj odgovornosti osobe koja je dokumente potpisala, nego o moralnoj i političkoj odgovornosti osoba koje su tako nešto omogućile ili previdjele), to se kod nas, kao i u dosada otkrivenim sličnim situacijama sasvim sigurno neće dogoditi. I to je tužno!
Misao dana:
I predict that someday our entire military will be gay. If people are shooting at you, it goes down a lot easier if you’re huddling in a foxhole with a chiseled 20-year old and you can use lines such as, “Bruce, we might die today. But before we go…â€