Prije nekoliko dana analitičari jedne velike banke smanjili su prognoze gospodarskog rasta Hrvatske za par dijelova postotka (što zvuči i dalje daleko bolje od alternativnog tumačenja iste brojke koji kaže da je procjena gospodarskog rasta u 2011. smanjena za 30%). Potom nas je i EU malo izgrdila jer naša kriza u koju smo upali slijedi neke svoje vlastite zakone i zakonitosti koji su eto zaobišli ostatak Europe pa je stoga naša kriza dublja i duža od ovih tuđih, a šlag na metaforičku tortu neuspjeha dodao je i pad Hrvatske na svjetskoj ljestvici konkurentnosti. Vijesti, rekli bi, nisu dobre a prognoza još manje.
Prije gotovo godinu dana Hrvatska Vlada pokazala je svoje antirecesijske mjere koje su navodon bile dizajnirane da izvuku zemlju iz krize, a koje su za potrebe predstavljanja bile uobličene u formi powerpoint prezentacije koji je bio očito sklepan u dan-dva koji su tom predstavljanju prethodili i u kojem nije bilo previše osobito smislenih prijedloga, osobito ne onih koji su se u proteklih godinu dana pretvorili u djelo.
Jedan od temeljnih problema tog pristupa je što se cijeloj ekonomiji pristupa selektivno, pa je ako se sjećate kreiran program prodaje stanova (čiji su rezultati toliko porazni da ga se nitko niti ne usudi spomenuti na glas), pa su tu potom bili programi kreditiranja poduzetnika A, B i C od kojih je ovaj prvi koliko-toliko zaživio, dok su B i C više neuspjeli pokušaji; a zajedničko svojstvo svima njima je da nisu polučili nikakve osobite ili spomena vrijedne rezultate. Veliki dio problema se svodi na ograničeno promatranje ekonomije samih donositelja odluka iz jednostavnog razloga što oni sami nikada nisu radili ili stvarali svoju vlastitu dodanu vrijednost nego su kroz različite političke ili druge veze kvaziupravljali pojedinim sustavima. Uzmite primjer FINA-e u kojoj je svojevremeno stolovao ministar Popijač a koja je u biti relikt nekadašnjeg SDK transformiranog u ZAP transformiranog u FINA-u, a koji sve to vrijeme nosi pod sobom monopol ili barem garantirani dio kolača koji mu donosi država. Čak i u trenucima kada tržišna ekonomija izjede poslovni model FINA-e (transferom bankarskih transakcija u banke i e-poslovanje), država se dosjeti i poluprovedivim zakonom prebaci registar računa i upravljanje ovrhama garantirajući i dalje toj u biti redundantnoj i u zapadonj ekonomiji totalno nezapamćenoj instituciji izvore prihoda. I sada netko od tog ministra očekuje rješenje bilo čega? On čak i kada pogriješi, a pogriješio je uvođenjem pravilnika o evidenciji radnog vremena koji vrijeđa inteligenciju, i dalje treba godinu dana da bi ispravio pogrešku. To je otprilike brzina kojom hrvatska birokracija rješava probleme, dakle sada znamo da za suludi dokument na razini pravilnika ministarstva trebamo godinu dana vremena kako bi ga riješili, neovisno o razini gluposti koja je u tom pravilniku sadržana.
Kako bi rat s recesijom uspio, umjesto da se fokusiramo na pojedinačne slučajeve i pojedinačna gašenja vatre, nužno je promijeniti pristup i početi se boriti s pravnim okvirom koji onemogućava suvisli razvoj. Da li je bolje kreditnom linijom osigurati sredstva za razvoj jedne kompanije koja u ovome času možda ima čak i 1.000 zaposlenih (s time da nikada niste sigurni da li ste tim novcem kupili njihov razvoj ili samo održavanje glave iznad vode za dodatnih godinu-dvije), ili je bolje kreirati mjere koje se primjenjuju na sve poduzetnike, odmah i jednako?
Koji je smisao stvarati mjere koje preferiraju samo jednu granu industrije (primjerice građevinarstvo), a istovremeno zapustiti proizvodnju, uslužni sektor, IT industriju koja je danas neizostavna u temeljima poslovanja svake tvrtke, ili pak ulagati u obrazovanje kojeg nam nedostaje i koje donosi brze povrate?
p.s. ovo je moja četrdeseta i druga kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 16. travnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
Misao dana:
Every decent man is ashamed of the government he lives under.