Categories
Business Literatura Toyota TPS

new machine, pt. 1… (1:46, Pink Floyd, A Momentary Lapse of Reason, 1987)

Liječeči moje posrnule sinuse u posljednjih desetak dana imao sam dovoljno vremena da za vrijeme terapije čitam malo knjiga, aktivnosti u kojoj ozbiljno zaostajem proteklih mjeseci. Prije desetak dana stigle su mi tri zanimljive knjige od kojih se sve tri odnose na lean proizvodnju i koje sam nabavio kako bih produbio znanje o tom glasovitom Toyotinom proizvodnom sistemu.

Prva knjiga koju sam dovršio zove se “Machine that changed the world” a koju je napisala ekipa sa MITa pokušavajući objasniti stanje automobilske industrije kroz višegodišnje istraživanje koje je koštalo više od pet milijuna dolara. Za razliku od prethodnih knjiga koje sam čitao na temu TPSa, ovu knjigu (a to je ujedno i prva knjiga koja je spomenula lean manufacturing koncept) pisali su amerikanci koji uspoređuju različite automobilske proizvođače u americi, japanu, zapadnoj i istočnoj europi – a kroz desetke grafikona i vrlo jasnih matematičkih i statističkih pokazatelja ukazuju na superiornost japanskog lean pristupa, za kojeg u samoj knjizi kažu kako su došli do zaključka da je superiorni način proizvodnje.
Ako se bavite proizvodnjom, ova knjiga je obavezno štivo i nemojte štediti dolare, eure ili druge valute (a vjerojatno je možete kupiti/naručiti i u Algoritmu).
Druga knjiga se zove “20 keys to workplace improvement” i napisao ju je Iwao Kobayashi, čovjek koji je napisao “recept” o tome kako neka kompanija može postati lean kroz implementaciju dvadeset ključeva, a svaki od ključeva pokriva jedan dio tvrtke. Knjiga ukratko objašnjava svaki od dvadeset ključeva, te unutar definicije svakog ključa opisuje kako prepoznati na kojem se od pet mogućih stupnjeva nalazite, odnosno koji se izazovi pojavljuju na pojedinoj razini.

Treća knjiga ili bolje rečeno priručnik zove se “Kaizen in the workplace” i govori o principu kontinuiranog napretka na radnome mjestu, odnosno o načinima kako provoditi Kaizen radionice.

Prije dva mjeseca kada su me nagovorili da napišem štogod o Toyoti i lean proizvodnji krenuo sam ponovno čitati dostupnu mi literaturu i kroz dvanaestak postova koliko sam dosada o TPSu napisao osvježio sam dobar dio svojeg znanja o tome. Postovi na blogu su mi omogućili neke zanimljive kontakte, a kao krajnji rezultat nedavno je moja tvrtka potpisala ugovor o dvogodišnjoj implementaciji gore spomenutog programa “20 ključeva” kojeg u hrvatskoj (uz sufinanciranje ministarstva gospodarstva) provodi konzultantska kuća Deloitte.
Proučavajući svu tu literaturu došao sam do zaključka kako u našoj zemlji postoje dva osnovna problema koji muče proizvodne tvrtke, pojedinačno najveći je produktivnost koja je jednostavno preniska u odnosu na svjetska iskustva neovisno o tome s kime se uspoređujete. Iako postoje stotine subjektivnih i objektivnih razloga zašto je domaća tvrtka neučinkovitija, sve češće i češće danas radimo na identičnim strojevima i sirovinama kao i naši konkurentni u zemljama zapadne europe no učinkovitost i dalje ne prati optimalne uvjete. Drugi problem je problem organizacije zbog kojeg učinkovitost i trpi. Lean sustav upravljanja tvrtkom uključuje neprekidno napredovanje u organiziranju svakodnevnog posla i povećanja učinkovitosti.

Čitajući tu literaturu dobijam svakodnevno nove ideje kako i što učiniti da bih povećao učinkovitost tvrtke u kojoj radim i nekako si mislim da bi bilo sjajno kada bi više ljudi to isto pokušalo i u svojoj okolini; neovisno o tome da li se bavite proizvodnjom ili uslugama.

Misao dana:
Perfection (in design) is achieved not when there is nothing more to add, but rather when there is nothing more to take away.

Categories
Internet Literatura

tales of the future… (4:45, Vangelis, Blade Runner, 1994)

Pišu svi oko mene o tom famoznom Webu 2.0 pa da i ja kažem koju (nakon što sam odgooglao jedno sat-dva na tu temu). Dakle mnogi spominju web 2.0 no rijetko tko u stvari objašnjava što bi to trebali biti, tako da samo čitajući te naslove ili tvrdnje možete doći do različitih zaključaka.

Moj zaključak kaže kako je web 2.0 u stvari ideja, a ne konkretni set alata ili standard (postojeći ili u stvaranju). Osnovna značajka web 2.0 je interakcija s korisnikom, ali ne na razini linkova ili on_demand multimedijalnog sadržaja nego aktivno sudjelovanje u kreiranju ili sadržaja ili u usmjeravanju kuda će neki od sadržaja krenuti.

Kažu kako je blogiranje jedan od važnijih web 2.0 sadržaja, budući da korisnik aktivno sudjeluje u kreiranju contenta. Neki drugi servisi poput primjerice del.icio.us-a bave se primjerice javnim sakupljanjem bookmarka pa je moguće kroz sortiranje i uparivanje bookmarka različitih korisnika pokušati određivati relevantnost pojedinih sadržaja na internetu (dakle ako 500 ljudi odabere moj blog u svoj bookmark, pretpostavka je da se na njemu nalazi neki važni sadržaj zbog kojeg ste poželjeli ponovno posjetiti blog). Osim bloga i bookmarka, tipična web 2.0 aplikacija je i tag-cloud; kao što sam napisao u kojem postu od radnije, tagovi su popisi karakteristika određenog teksta, fotografije ili drugog tipa sadržaja, no za razliku od ključnih riječi ili kategorija koje strogo određuju pojedini post na blogu, tagovi su popisi većeg broja važnih pojmova sa stranice. Jednostavnom statističkom metodom se oni potom grupiraju te se kroz tzv. tag-cloud ili tag-cosmos mogu pregledavati te je vrlo jednostavno pronači kritične/ključne koncepte koji se nalaze na npr. mojem blogu.

Ja sam instalirao tag-cosmos na mojem blogu i moram priznati da nakon što sam si dao truda i tag-irao jednu solidnu količinu postova koje sam preuzeo iz arhive staroga bloga, danas imam daleko bolju sliku o čemu ja u stvari pišem.

Odličan članak na temu web 2.0 možete pronaći na O Reillyevom blogu.

Kada malo bolje razmislim o svemu što sam pročitao, u principu ideja o kojoj sam nedavno razglabao a koje borja spominje je social networking – dakle samoorganiziranje u složenije forme. To je tipični evolucijski korak i kao što su se amebe grupirale i počele stvarati kompleksnije organizme, sasvim je logično da se i avatari na internetu počinju organizirati i okupljati. Ukratko, to nam je svima skupa u genima i to je razlog zašto ja čitam vaše i vi moj blog (a uz malo sreće tu i tamo nekoga zarazimo blog-groznicom).

Update: sve to skupa me strašno podsjeća na SnowCrash i to je must_read kjniga ako je dosada niste pročitali, SnowCrash ili Potpuni raspad kako su to algoritmovci preveli je (kako to lijepo piše na ovitku) Neuromancer devedesetih kojeg je napisao Neal Stephenson (autor koji je dobro poznat i po Cryptonomiconu [također must_read] ili po Baroque Cycle seriji knjiga).

Misao dana:
Is it true that cannibals don’t eat clowns because they taste funny?

Categories
Humor Literatura

god is a DJ… (3:28, Faithless, Forever Faithless, 2005)

Ako imate malo vremena i dobre volje, ako znate dobro engleski (onoliko dobro koliko je potrebno da čitate njigu na engleskom), te ako još pritom imate volju knjigu čitati s ekrana (iako je možete bez problema isprintati, onda vam preporučam da posjetite slijedeći link;

http://www.andrewsmcmeel.com/godsdebris/

Na ovoj adresi možete downloadati besplatnu e-knjigu “God’s Debris”, što bi mogli slobodno prevesti kao “Božji ostaci”. Knjigu je napisao Scott Adams kojeg inače pratim na njegovom blogu odnosno kroz njegov dnevni newsletter sa dilbertom (na kojeg se možete prijaviti i dobijati ga svakodnevno emailom).

Anyway, knjiga (na svega 144 stranice, pisane velikim slovima na malome formatu – ako imate dobri vid možete isprintati 4 stranice na jedan A4) se bavi raspredanjem o Bogu, nešto slično metafizičkom eksperimentu poput onoga u “Zen i umijeće popravljanja motocikla”, ili knjizi “Goedel, Escher, Bach” – ukratko, čitajući ovu knjigu (za što vam objektivno treba dva sata vremena) nećete spoznati ništa specijalno novoga, niti ćete biti obogaćeni žestokim literarnim radom, nego ćete odjednom imati otvorena mnoga nova pitanja, i to ona najteža, egzistencijalna za koja ne postoje jednostavni ili jednostrani odgovori.

Misao dana:
15 Feb 94 – Brain Meets Brawn
“Pinky, are you pondering what I’m pondering?”
I think so, Brain, but if they called them “Sad Meals”, kids wouldn’t buy them!