Categories
Blog Internet

Neka vaš blog bude ergonomski oblikovan…

Iako sam mislio pisati o nečem drugom, naletio sam večeras ponovno na site Jakoba Nielsena koji je opće poznati autoritet za pitanja usability-a na internetu. Riječ “usability” je teško prevesti u ovome kontekstu, no ja bih koristio riječ “ergonomija” iako internet nije nešto što možete primiti u ruku pa da dobro paše, niti u njega možete sjesti pa se zbog toga osjećati ugodno, no usability bi bio skup nekih načela koja treba imati na umu prilikom kreiranja nekog web sitea, pa tako i bloga – a sve skupa kako bi iskustvo posjetitelja bilo najbolje moguće te kako bi ga natjerali da vaš site posjeti ponovno.

Na njegovom web siteu moguće je pronaći desetine zanimljivih članaka koji su vrlo korisni. Primjerice, postoji članak o deset najvećih pogrešaka kod blogova po kojem i moj blog radi nekoliko vrlo bitnih pogrešaka (od kojih prvu, tj. treću s popisa unatoč suzi u oku ispravljam već danas). Neki od članaka se bave i pisanjem za internet koje se po Jakobovom mišljenju prilično razlikuje od pisanja za druge medije (eto, barem ovdje koristim neke od savjeta), a da i ne spominjemo teoriju izvrnute piramide koju treba žestoko i nemilosrdno koristiti. A da bi posjetitelje zaintrigirali da uopće posjete vaš site postoji nekoliko savjeta o tome kako učiniti mikrosadržaj zanimljivijim kroz pisanje korisnih naslova, naziva stranica i tema email poruka.

Nielsen u jednome od tekstova čak govori i o tražilicama kao parazitima interneta koje usisavaju vrijednost s web stranica osoba i tvrtki koje se trude kreirati novu vrijednost.

Misao dana:
Describing the Internet as the Network of Networks is like calling the Space Shuttle, a thing that flies.

Categories
Blog Internet

computer weekend… (3:36, Jean-Michel Jarre, Images, 1988)

Prelaskom bloga na vlastitu domenu pokrenuo sam jedan minijaturni projektić čiji je cilj bolje pozicioniranje http://mrak.org na raznim tražilicama.

Naime, kao što je to diskusija na borjinom siteu nedavno pokazala, domaći blog servisi su donekle jedinstveni po tome što ne pružaju isključivo infrastrukturu tj. alat za blogiranje nego kroz instituciju naslovne stranice i liste koje se tamo objavljuju htjeli mi to ili ne kreirali su blogerski portal kroz koji se može utjecati (i aktivno utječe) na popularnost i razvoj bloga kao alata.

To rješenje je donekle logično jer za razliku od stranih blog servisa koji u nekim slučajevima imaju korisnika koliko i hrvatska stanovnika, a čitatelja više nego blog.hr mjesečnih učitavanja gdje je donekle jednostavno doći do velike publike, mi pak operiramo na daleko manjem prostoru gdje možemo računati na 4.5 milijuna stanovnika lokalno ili u najboljem slučaju nekih 15-16 milijuna regionalno, a gdje je penetracija interneta i dalje relativno malena i što je najgore, upotreba interneta je još manja. Dakle, ne samo da se nalazimo na području s malim brojem potencijalnih čitatelja, nego je taj broj dodatno umanjen ograničenom računalnom pismenošću i potom još manji zbog donekle ograničenog utjecaja interneta na svakodnevne živote ljudi (dakle nepostojanje tipičnih business_to_business ili business_for_business rješenja, komunikacije javne uprave s korisnicima uslugama) koji bi forsirali i propagirali uporabu interneta za obavljanje svakodnevnih zadataka.

To ukratko znači da je mogućnost eksponiranja potencijalnog bloga većoj publici relativno malena i događa se ili usmenom predajom ili kroz liste na stranicama portala.

Treća mogućnost je eksponiranje bloga kroz blogerske mreže koje zasada ne postoje (osim na teoretskoj razini) i jedina koja postoji iako ne funkcionira je bestseler čiji link možete pronaći na desnoj strani.
Četvrta i najrealnija mogućnosto su internet tražilice poput google-a ili domaćeg pogodak.hr koji su vjerojatno odskočna daska mnogima da bi došli do traženog podatka. Nekako sam došao do zaključka u posljednje vrijeme kako ako te nema na tražilici objektivno i ne postojiš jer je site u tom slučaju poput slijepog crijeva na internetu i do tebe se može stići samo greškom.

Kada tražite nešto na tražilici (primjerice googleu koji je meni search engine of choice) u upitu nabrajate ključne riječi, prema tim riječima google odabire odgovore i ako želite da vaša stranica bude u odgovorima na njoj se moraju nalaziti ključne riječi koje su predmet pretrage. No da bi google vašu stranicu proglasio relevantnom i postavio je na prvo mjesto (ili barem među prva mjesta) morate zadovoljiti nekoliko važnih kriterija a koji se za početak odnose na način na koji je stranica formatirana. Relevantnost stranice se često naziva i pagerank, prema tehnologiji koju google koristi za ovjenjivanje, a može biti u rasponu od 1 do 10. Zasada nisam pronašao nijednu desetku, microsoft.com je na devetki, a većina web stranica koje znam su na 4 ili manje. Neki od kriterija za pagerank su;

  • naslov – html oznake h1, h2 su oznake za naslov teksta i pretpostavka je da ukratko opisuju sadržaj koji se na stranici nalazi
  • ime linka – naziv linka (dakle ova stranica ima link http://mrak.org/search-engine-optimizacija) se također koristi kao izvor ključnih riječi, a navodno kombinacija naslova i istovjetnog naziva dokumenta je osobito važna (što u mom slučaju nije moguće realizirati jer imam jasnu politiku oko davanja naslova teksta tako da se mogu zadovoljiti samo alternativnim linkom koji sadrži ključne riječi)
  • naziv stranice – dakle naziv stranice koji se nalazi kao naziv prozora
  • podebljani ili kurzivni tekst – također se pretpostavlja da ima veću važnost od ostalog teksta

Unatoč tome što ste svoju web stranicu možda i optimizirali za tražilice, one će vas vraćati kao relevantne stranice samo ako se drugi linkaju na vas, a linkanje je moguće napraviti na nekoliko međusobno različitih načina od kojih svako ima drugačiju težinu za google.

Primjera radi, upoznao bih vas s novim blogerom WinstonW, ovdje sam iskoristio prvi i najjednostavniji način oblik linkanja u kojem sam samo naveo njegov naziv ili naziv njegovog sitea koji sami po sebi teško da predstavljaju ključne riječi osim ako netko traži WinstonaW (inspiraciju je Winston pokupio iz Pulp fictiona po liku kojeg glume Harvey Keitel).

Druga i daleko bolja varijanta (za pozicioniranje winstonowog bloga na googleu) je da napišem kako on inače baš poput mene piše i o politici, gospodarstvu, businessu i svijetu koji ga okružuje. Ovo je već malo bolji oblik linkanja jer google može zaključiti kako sam se na njegov blog linkao zbog nekih od riječi koje sam iskoristio u linku.

Treća i ujedno optimalna varijanta bila bi da se linkamo na njegov blog koji se usput rečeno zove Svinje u blatu. U trećoj metodi sam iskoristio i službeni naziv njegovog bloga, imamo URL na njegov blog ali smo u opisu linka ponovili tekst iz drugog primjera (tekst bi morao biti vidljiv ako mišem pređete preko linka).

Naravno, teško da možete utjecati na način na koji netko linka na vaše stranice, no pristojno je ponašanje da se potrudite linkati se na druge na način na koji bi htjeli da oni linkaju na vas jer kvalitetnim opisom linka (dakle varijante dva ili tri) dižete relevantnost sadržaja stranice na koju se linkate.
Proučavajući moju poziciju na googleu nije teško kako se mračni blog (onaj stari) pojavljuje vrlo često, no ne osobito visoko iz jednostavnog razloga što blog.hr stranice same po sebi nisu baš pretjerano optimizirane za tražilice i validacija HTML koda javlja doslovce stotine grešaka, no činjenica je da ako tražite bilo što mračnoga da ćete dobiti upravo stari blog kao prvu opciju.
Google zasada ne pokazuje na mrak.org budući da je domena dignuta svega nešto manje od mjesec dana (koliko otprilike treba da se stranica pokaže u njihovom indexu), na yahoo-u sam doduše već u indexu i ako potražite primjerice blog o toyoti upravo ja ću izići na vrhu popisa (isto tako je činjenica kako statistika pokazuje da ljudi na moj blog uglavnom dolaze preko google-a ili povremeno preko pogotka).
Eto, toliko od mene zasada na temu optimizacije za tražilice, vjerojatno će toga biti još, a u međuvremenu za domaću zadaću predlažem da razmotrite načine na koji se linkate prema drugima, a isto tako da poradite malo na kvaliteti svojeg HTML koda kako bi bio prihvatljiviji tražilicama, te formatiranju sadržaja kako bi ključne riječi bile jasno istaknute.

Misao dana:
Trin Tragula – for that was his name – was a dreamer, a thinker, speculative philosopher or, as his wife would have it, an idiot.

Categories
Blog Internet Priroda i društvo

I’m not worried at all… (4:13, Moby, 18, 2002)

Čisto kako se ne bih gužvao u komentarima na moj prethodni post o obračunu s blogerima dajem svoja dva centa kroz još jedan post (možda bi samo bilo dobro napomenuti kako nijedan od priloga nisam vidio, nego vidim kroz reakcije o čemu se radi).

Blog po mom mišljenju nije ništa drugačiji od bilo kojeg drugog medija ako govorimo o odgovornosti za objavljenu informaciju i mislim da je svako inzistiranje ili pokušaj da se napravi razlika unaprijed osuđen na neuspijeh.

No problem nije toliko u samome blogu kao mediju koji je pojedincima omogućio da svoju poruku na jednostavan način distribuiraju neograničenoj publici, koliko u sadržaju koji se objavljuje s jedne strane, odnosno nenaviknulosti aktera cijele priče na povećalo javnosti. Papir (a osobito internet) trpi svašta, i kako ja često citiram “on the internet no one knows you are a dog“, tako i putem interneta možete donositi svoje stavove, konstrukcije, insinuacije i koješta drugoga daleko lakše nego u drugim medijima u kojima će svaka takva objava proći kroz jednu ili više razina uređivanja ili općenito odlučivanja o tome hoće li prezentirana vijest uopće ugledati svjetlo dana. Nešto što se meni čini kao sjajna ideja (o kojoj mogu na blogu raspravljati danima), može biti iznimno dosadna tema ili pak uvredljivi sadržaj za nekog drugog – u nekom klasičnom mediju poput novina, radije ili televizije između mene kao autora i objave nalazi se urednik čiji je posao (između ostalog) da osigura kako je prezentirana informacija relevantna. Na internetu a osobito na blogu takve strukture odlučivanja nema i na blogu ja sam i autor i urednik i lektor.

Problem je naravno i u tome što su školske klupe dugo vremena funkcionirale poput ispovjedaonica, te ono što se događalo iza zatvorenih vratiju učionice vrlo je rijetko izlazilo van jer je očekivani autoritet nastavnika, uza sve njihove nepodopštine vrlo često veći od problema koji se povremeno iza tih vratiju događaju. Danas je to (čini se) daleko teže napraviti ne samo zato što praktički svatko danas ima mobitel s fotoaparatom ili snimanjem, nego i zato što se o pravima učenika daleko više raspravlja nego ranije, a učeničko samo-organiziranje i razmjena informacija je lakša nego ikad.

Kada u sve to ubacimo malo pretjeranog i ponekada bezrazložnog mladenačkog bunta u kombinaciji s konzervativnim i na pažnju javnosti nenaviknutim školskim učiteljima, nastavnicima i profesorima; nije teško za očekivati ne samo burne reakcije nego i sustavnu identifikaciju medija kao potencijalnog izvora svih problema, iz jednostavnog razloga što se prije bloga ovakve stvari jednostavno nisu događale.
Dakle normalno je da su stavovi koje osnovnoškolci i srednjoškolci (pa i studenti) obogaćeni epitetima i karakterizacijama koji možda nisu primjereni, no isto tako činjenica je da se blog napada uglavnom zato što ga se ne razumije – a tada se koriste sva moguća i nemoguća sredstva pa tako i u komentarima spomenuta “trivijalizacija” jer se najlakše obračunati s nečim što je samo po sebi nebitno i nevažno.

A glede onih koji misle da su na internetu anonimni, jedino što mogu reći je da ne razumiju kako sve to skupa funkcionira – nikada manje privatnosti niste imali nego onda kada ste odlučili krenuti na internet jer se svaki vaš klik bilježi i nije pitanje da li je vaše postupke moguće ili nemoguće rekonstruirati nego postoji li dovoljno veliki interes da se to učini. IP adrese, log dokumenti, cookies… Pitanje je samo truda…

Sada mi je primjerice palo na pamet da Google koristi jedan te isti cookie za sve vaše pretrage, ikad i ako ne brišete cookije redovito, ako nitko drugi onda oni imaju popis svih vaših pretraga i onih koje želite podijeliti sa svijetim baš kao i one koje ste upisali u osami svoje sobe misleći da vas nitko ne promatra.

Misao dana:
Another possible source of guidance for teenagers is television, but television’s message has always been that the need for truth, wisdom and world peace pales by comparison with the need for a toothpaste that offers whiter teeth and fresher breath.