Categories
Hrana i piće Putovanja

Get off of My Cloud…

Idem danas popodne put aerodroma i u Birmingham (Engleska). Imam tamo nešto posla kojeg sam nekako uspio posložiti preko vikenda i ako doista sve obavim možda mi ostane ponedjeljak ujutro za hodanje po Oxford street-u u potrazi za Warner Bross dućanom i Starbucksom na kojeg sam se navukao kada sam u rujnu prošle godine bio u Chicago-u.

Malo sam pretraživao po bespućima moje memorije i zemlju nisam napustio od studenog prošle godine (ne računajući Sloveniju) tako da je već krajnje vrijeme da malo vidim svijeta i provjerim da li je trava tamo doista zelenija. Englesku travu sam posljednji puta pregledavao prije četiri godine u otprilike isto doba i taj put ću zapamtiti jer sam na avionu pokupio infekciju suznog kanala. Ukratko, oči bi mi suzile bez prestanka i do podneva bi se oči toliko iziritirale da sam bio u stanju žlicom čupati ih van samo kako bi prestalo (nešto slično nedavnoj epizodi sa sinusima ali malo gorje). Otišao sam njihovom liječniku i svaka četiri sata sam morao ići na ukapavanje antibiotika. Oči su bilile strašno i plakao sam nekoliko dana u komadu.

Negdje tamo drugi ili treći dan, sjeli smo u indijski restoran kojima Birmingham obiluje pa sam tamo naručio “Chicken, only for the brave”, kada je jelo stiglo, stavio sam prvi zalogaj u usta, potom drugi i kroz maglu se sjećam trećega kada je nešto eksplodiralo u mojim ustima – te sam odjurio (onako plačući) prema WCu da isperem usta. Po prvi puta u nekoliko dana me nešto bolilo više od očiju. Koliko god bilo nepodnošljivo, ta bol je bila dobrodošla.

Nosim sa sobom samo BlackBerry, dakle nema notebooka pa vjerojatno neće biti niti blog update-a do ponedjeljka kasno navečer ili objektivno utorka. Ostavljam Vas sa sjajnom pjesmicom koju je spjevao Nick Cave, a koja se nalazi na trećem CDu posljednjeg trostrukog albuma “B sides and rarities”.

Misao dana:
When I get home,

I’m gonna clean up my house,
When I get home,
I’m gonna kick out that mouse;
When I get home,
I’m gonna put things in order.
..
But right now, right right now,
right now I am a-roaming.

When I get home,
I’m gonna make that call;
When I get home,
I’m gonna talk it through;
When I get home,
I’m gonna straighten it out…
But right now, right now,
right now I am a-roaming.

When I get home,
I’m gonna give up the booze;
When I get home,
I’m gonna eat me some food;
When I get home,
I’m gonna kick them drugs…
But right now, right now,
right now I am a-roaming.

When I get home,
I’m gonna call my mother;
When I get home,
I’m gonna cook her some dinner;
When I get home,
I’m gonna invite my brothers…
But right now, right right now,
right now I am a-roaming.

When I get home,
I’m gonna see my little boy;
When I get home,
I’m gonna buy him a toy;
When I get home,
he’s gonna jump for joy…
But right now, right right now,
right now I am a-roaming.

When I get home,
I’m gonna unpack my bags;
When I get home,
I’m gonna wash these dirty rags;
When I get home,
I’m gonna pack ’em up again
and I’m gonna go,
I’m gonna go,
I’m gonna go right back a’roaming.

Categories
Edukacija i školstvo Hrana i piće

this cowboy song… (5:00, Sting, Fields Of Gold: The Best Of Sting 1984-1994, 1994)

Jučer sam navečer bio jako zadovoljan našim ministrom poljoprivrede. Onako neuvjerljiv kakav inače je, uspio je krizu s kravljim ludilom vrlo komforno odraditi bez početničkih pogrešaka (poput onih koje su napravljene u posljednjoj takvoj epizodi s ptičjom gripom prošle godine).

Spadam u rizičnu grupu korisnika budući da obožavam bifteke i kvalitetu kulinarstva pojedine države mjerim između ostalog i po kvaliteti bifteka koje sam pojeo. Kod bifteka je važna veličina (mislim, došli smo se najesti zar ne), potom kvaliteta pečenja koja pak ovisi o vremenu i temperaturi (hoću malo pečeni biftek pečen na niskoj temperaturi), te priprema mesa koja se svodi na to u kakvim je sve mirodijama i koliko dugo biftek odstajao prije pečenja. Moj omiljeni biftek je malo manje pečen od medium rare (dakle u sredini sirov sa donekle zapečenom površinom), ideja je da bude mekan i da se onako gadljivo cijedi kada ga stisneš vilicom, a najbolje mi paše sa pomfrijem i kuhanim povrćem. Povremeno volim i biftek u zelenom papru ili neke druge kombinacije na temu bifteka (eto nedavno sam jeo jedan prilično dobar biftek s tartufima), no kako bilo, poželjno je da se biftek pomalo miče kada dođe u tanjuru.
Vrlo sam kritičan na temu bifteka i nema puno mjesta gdje bifteke ocjenjujem dobrima (ili dapače, odličnima).
Neke vrlo dobre bifteke sam jeo prošle godine u Chichago-u te mi sline cure samo na pomisao (pitajte Arsenyeva on je dobar dio vremena bio sa mnom iako je on preferirao piletinu). Chicago je inače domovina bifteka, tamo s izmislili i weber grill (btw. i tamo smo bili), a vjerojatno najbolji biftek koji sam tao jeo se prodaje pod nazivom New York Strip.

Kada sam bio prošle godine u gore spomenutom gradu, jedna od stvari koje sam tamo napravio je i to što sam osigurao jednu donaciju za jednu školu u Zagrebu. Ako znate prave ljude i znate da je to njima porezna olakšica, a osim toga se radi o intelektualnom vlasništvu (čitaj: software) nije bilo teško iskamčiti brdo softvera (nekoliko desetaka tisuća dolara vrijednosti). I ja sam to lijepo skupio, doveo do Zagreba uz malo poštovanja prema carinskoj proceduri (objektivno, nemam grižnju savjesti jer sve to skupa ionako ide u državni proračun) i nešto što je u startu trebala biti malena donacija ispao je već solidni projekt koji bi u školi o kojoj govorimo zamijenio praktički 1/3 školskog programa.
Problem je nastao naravno u realizaciji jer da bi sve skupa instalirali trebalo je osigurati minimalne tehničke uvjete u vidu umreženja pojedinih učionica, nabavci dva računala i tome slično za što škola teško da ima novaca, ajde i to smo nekako riješili i sada sam u fazi rovovske borbe kako bih dokazao da je ono što su ljudi dobili daleko naprednije od bilo čega što oni trenutno posjeduju unutar tih istih zidova (da ne kažem da za neke od softvera koje su dobili i meni sline cure, a da bi kušnja bila veća instalacijski CDovi i keylock-i su kod mene). I na kraju, svi ljubomorno čuvaju svoj teško osvojeni komadić školske nekretnine i teško da su spremni uopće razmatrati alternative (a da i ne spominjem alternative koje se ne uklapaju u njihvu viziju svemira).

No, umjesto da se hvalim, htio sam reći kako je kod nas školstvo u velikim problemima. Primjerice, ako to niste znali, razvikani katalog znanja uključuje i informatiku, no informatika nije obavezni predmet u osnovnim školama. Iako moj klinac neće patiti zbog toga, činjenica je da postoje tisuće drugih kojima će to nedostajati ili zbog toga što kod kuće ne mogu imati računalo ili jednostavno zato što ih tome nema tko naučiti. Ne vjerujem da postoji više radno mjesto na kojem je poznavanje rada na računalo nepotrebno.
Posebna problematika su nastavnici i općenito školski kadar koji je (nažalost) dobrim dijelom i dalje u dubokom vjerovanju kako je s njihovim izlaskom s fakulteta svo znanje stalo i uporno se zadržava na toj točci. To naravno nije tako i borba za znanjem tj. školovanje mora biti kontinuirani proces, od prvih dana u vrtiću pa sve do smrti – tehnologija se toliko brzo mijenja da je kontinurana edukacija neminovnost i nužnost a ne opcija.

Mišljenja sam nadalje da bi se najbrži efekti za napredak ove naše male države napravili kada bi se unaprijedilo osnovno i srednje školstvo. Naime, mislim da kao prvo vrlo malo ljudi završava fakultet i oni bi (po nekoj definiciji) morali biti ili oni pametniji ili oni uporniji (a ponekad i oboje) – pa kako god bilo pretpostavka je da će se znati izboriti za sebe. Osim toga, ljudi koji završavaju fakultete (opet po nekoj definiciji) ionako nisu spremni za posao koji trebaju obavljati nego moraju odraditi neki period kroz koji se formiraju za svoje novo radno mjesto. No ekipa koja završava samo osnovnu ili samo srednju školu ide praktički iz klupa direktno na posao i najčešće kako ga lansiraš iz te klupe tako će on sletiti i ostati na tome mjestu, osim ako ga ne usmjeriš i natjeraš da se brine o sebi. To znači da ne samo da ga se do maksimuma mora pripremiti za život u času kada napušta školu, nego u njega treba usaditi kulturu da se educira, školuje i općenito kontinuirano traži nova znanja i vještine.

U jednome času sam bio spomenuo kako poslodavca interesiraju samo tri elementa kod zaposlenog; znanje, vještina i odgovornost. Različita zanimanja traže različite odnose tih triju parametara, i dok odgovornost dolazi s autoritetom kojeg sami morate izgraditi na licu mjesta, pitanje znanja odnosno vještina je nešto na čemu možete raditi cijeli život. Može biti da ste električar, no vještina spajanja vodovodnih cijevi ili ličenja prostora može biti dodatni plus da vas netko zaposli. Može biti da ste zaposleni kao neki adminstrator no znanje kreiranja ili održavanja web stranica može biti okidač koji vas zapošljava. Što više znanja i vještina (kompetencija) posjedujete to sve vredniji – a svemu gore navedenome je zajedničko školovanje.

Misao dana:
A human being should be able to change a diaper, plan an invasion, butcher a hog, conn a ship, design a building, write a sonnet, balance accounts, build a wall, set a bone, comfort the dying, take orders, give orders, cooperate, act alone, solve equations, analyze a new problem, pitch manure, program a computer, cook a tasty meal, fight efficiently, die gallantly. Specialization is for insects.
Categories
Hrana i piće Ostalo

malted milk… (3:36, Eric Clapton, Unplugged, 1992)

Donijeli su mi sendvič (neću sada raspredati o tome tko, kako i zašto), sendvič je po mom zahtjevu složen od izrazito nezdravih komponenata – upravo onako kako ja to volim, no neću više o sendviču jer je jogurt u stvari fokus cijele priče.

Jogurt koji sam dobio je onaj u malenoj bijeloj plastičnoj čašici; iskreno, nisam pio jogurt iz takve čašice godinama iako sam uz njih praktički odrastao i pritom uspio razviti narkomansku ovisnost za mliječnim proizvodima (interesantno, skupa s večernjom dozom jogurta dobijao sam i komadić “talijana” i posebnu ili parizer salamu koje mi se sada vrlo uspješno gade, iako protiv talijana nemam ništa protiv). Jogurte iz čašice ne konzumiram više jer su mi postali premaleni, obožavam one poluliterene odnosno litrena pakiranja kada ih imam prilike kupiti jer lokalni dućani koji me okružuju ih ne drže.
Odrastao sam na Dukatovom jogurtu jer u ono doba nije bilo ničega drugog; dobro bih ga promućkao i onda zubima probio rupu u aluminijskom poklopcu i jezikom proširio rupu; onda bih to isto napravio s druge strane i jednostavno popio jogurt.

Dukatove jogurte sam zamijenio vindijinima prije nekoliko godina jer imaju puno “svilenkastiji” okus, za razliku od dukata koji je pomalo brašnasti (teško mi je to objasniti no iz sličnog razloga preferiram Janu u odnosu na Studenu). Za idealno iskustvo ispijanja jogurta treba ga nakon kupovine održati još koji dan u frižideru, no generalno; vindijin jogurt je bolji od dukatovog.

Anyway, dukatov jogurt se nalazi u toj bijeloj čašici koja se, čini mi se, smanjila tijekom godina.

No bit moje cijele lamentacije o jogurtu se u stvari ne odnosi na tu meni dragu bijelu tekućinu nego na čašicu koja je u posljednjih nekoliko dana dramatično dobila na vrijednosti. Kažu neki brojevi kako ona vrijedi čak kunu do kunu i dvadeset lipa što mi se čini neproporcionalno vrijednosti samog jogurta koji se u njemu nalazi.

Kako se to dogodilo?

Misao dana:
21 Feb 98 – The Family that Narfs Together, Poits Together
“Pinky, are you pondering what I’m pondering?”
I think so, Brain, but why does a forklift have to be so big if all it does is lift forks?