Categories
Hrana i piće Ostalo

shock the monkey… (3:57, Peter Gabriel, Shaking The Tree, 1982)

Svima preporučam gledanje King Kong-a, tehnički sjajno odrađeni fillm, pa čak niti priča nije loša. U tom filmu ima više dinosaura nego u Jurasic parku, a osim toga ne znam ni sam zašto svako malo mi je na pamet padao Alien vs. Predator iako nakon gledanja KKa nema nikakve dvojbe tko bi u eventualnom sukobu izvukao duži ili kraći kraj. Nema stvarne potrebe snimiti KK2 jer je KK nalupao sve što se nalupati dalo, te na kraju umire kao pravednik među gorilama (nije valjda da je to neki spoiler? king kong je prastara priča s još starijim filmom, ako ga dosada niste gledali onda doista…).

Sve sam čekao blooperse na kraju trosatne projekcije (tro i pol satne ako uračunamo pauzu, reklame i najave), no nije ih bilo.

2005. je na odlasku i ako se mene pita bilo je i vrijeme; nadam se da će slijedeća godina biti bolja od ove (u mom slučaju to neće biti osobito teško za izvesti), a to isto želim i vama.

Novogodišnju večeru smo ove godine odlučili “outsourcati”, pa kroz koji sat idem ponovno u Šumećane gdje me čeka piće dobrodošlice (i nadam se tople kiflice), obilna večera, ponoćni vatromet i novogodišnji krijes, kuhano vino, lovački gulaš, a ujutro sat i pol šetnje kroz snijegom prekrivenu šumu. Gdje vi dočekujete novu godinu?

Bio sam jutros u Algoritmu kupiti nekoliko kg knjiga i prošetati malo gradom; otkako sam preselio urede, u centar grada (koji mi je desetak minuta pješke od kuće) idem samo u iznimnim slučajevima. Uočio sam testne panele na fasadi nebodera u ilici 1, ima šanse da taj nebodera napokon počne ličiti na nešto.

Misao dana:
Why is it called tourist season if we can’t shoot at them?
Categories
Hrana i piće

the man who loved beer… (2:40, David Byrne, Grown Backwards, 2004)

Danas popodne smo slavili doktoriranje jedne moje drage prijateljice. Ova zgoda se desila na imanju seoskog turizma obitelji Janković u selu Stara Marča. Stara Marča je naselje desetak kilometara udaljeno od Kloštar Ivanića, a ovaj je pak koji kilometar udaljeno od Ivanić Grada, a sve skupa je (po mojoj satelitskoj navigaciji) udaljeno 55km od moje kuće koja je za potrebe ove diskusije locirana nekoliko minuta hoda od trga bana jelačića.

Kako je dan bio tmuran i hladan osim hoda od auta do same zgrade teško da sam mogao dobiti kakav dojam o ambijentu, no činjenica je da je prostor vrlo, vrlo velik i u ljepše dane je ovo pravo utočište za pojest i popit.

Sam restoran je prilično malen i teško da u njega stane više od tridesetak ljudi. Smješten je u staroj zgradi (drvena konstrukcija ispunjena ciglom). Sve skupa je čisto, a sredinu prostora krasi prava prastara peć (koja je ugodno gorila i grijala sa onim krasnim pucketanjem). Krenuli smo sa aperitivom u vidu likera; osim klasične ponude (rakije i likera od višnje), bilo je likera od vina, rogača i šljiva. Ja bih rekao da je snaga likera ispod očekivane, no liker je bio dovoljno dobar da sam zveknuo dva (što je nažalost bio i moj posljednji alkohol budući da sam designated driver).

Predjelo je bio kulen i kulenova seka u kombinaciji sa sirom. Ovaj sir je donekle poseban jer se radi o siru i vrhnju pomiješanom sa komadićima luka (ili nečim sličnim luku, moram malo razmisliti da se točno sjetim što je to bilo jer su komadići bili maleni i okrugli, kao tanke stabljike izrezane na 1-2mm dužine). Predjelu bih zamjerio to što je nedostajalo barem još jedne vrste mesa (šunka ili nešto slično) jer iako mogu jesti kulena u velikim količinama ipak nije dobro pojesti ga previše. Sve skupa smo jeli sa sjajnim i autentičnim kruhom ispod peke. Pravi kruh ispod peke (za one koji nisu znali) peče se u velikim komadima (po 5-6 kila ako ne i većim) i bude sa debelom korom i velikim rupama, a nakon što odstoji daje pomalo gumasti osjećaj u ustima (obožavam jesti kruh i vrlo sam kritičan prema kruhu, a pravi kruh ispod peke obožavam). Industrijski kruh kojeg možete kupiti u dućanu nema apsolutno nikakve veze (osim možda u sastojcima) sa domaćim kruhom. Ovaj kruh je bio vrlo dobar.

Goveđu juhu koja se nudila smo preskočili, a za glavno jelo se nudila teletina s njokima, slanim krumpirom i nekim saftom, odojak te lovački gulaš od divljači. Kako ne jedem svinjetinu (uz časni izuzetak suhomesnatih prozvoda), a isto tako teško podnosim divljač jer je meso vrlo često tvrdo i bezukusno, odabrao sam teletinu. Teletina je stigla u nekoliko komada, na nekoj kosti, bila je dobro pečena i ukusna; vjerojatno pečena ispod peke. Teletinu ispod peke mogu jesti no nisam neki pretjerani ljubitelj jer mi se to čini kao neko “fast food” jelo koje je prilično jednostavno za pripremiti. Dobru teletinu ispod peke se može jesti u ličkoj kući na plitvicama (gdje je peku sa sjajnim krumpirom i povrćem koje izvuče maksimum iz te teletine). Slani krumpir mi se ne čini baš kao idealni prilog za teletinu, njoki su bili karakterističnog Ledo izgleda i pripadajućeg im okusa, a saft je bio relativno rijedak ali dobro začinjen s tragovima šampinjona. Ostatak ekipe je jeo lovački gulaš kojeg su proglasili pikantnim, no očigledno predimenzionirane porcije su bile pojedene pa zaključujem kako je bio dobar. Osim genijalne zelene salate (koja po defaultu dolazi sa teletinom), dobio sam i porciju marčanske salate koja se sastoji od kombinacije krumpira, paprike, kuruze i graha. Kako je ova salata očigledno stigla iz frižidera nisam je pojeo do kraja (a osim toga bio sam impresioniran zelenom salatom).

Nakon glavnog jela nudio se jedan kolač i to neki bućin kolač s kuruznim brašnom od kojeg sam odustao. Iako nisam baš fanatik za kolače, u rijetkim trenucima kada ih jedem smatram da dobar kolač po definiciji ne može biti zdrav. Kuruzno brašno i buća definitivno ide u tu kategoriju pa sam stoga kolač ignorirao kao sigurni znak da je loš (iako su kolači bili pojedeni, ostatak ekipe nije bio s njima presretan).

Umjesto zaključka, napisao bih da danas nisam imao kulinarsko otkrivenje, no isto tako mi se čini da smo Jankoviće ulovili na lijevoj nozi i da im treba dati barem još jednu šansu, po mogućnosti kada bude malo ljepše vrijeme.

Misao dana:
Ask not what you can do for your country. Ask what’s for lunch.

Categories
Hrana i piće Humor Muzika Ostalo Priroda i društvo Putovanja

more than this… (4:09, Bryan Ferry & Roxy Music, More Than This: The Best Of Bryan Ferry And Roxy Music, 1996)

Malo prije je na prvom programu slovenije završio film “Lost in translation”, a koji je pokupio brdo oscara prošle godine i u središtu svoje priče ima Billa Murraya i onu jednu curu (koja mi ni po čemu nije ostala u sjećanju, no znam da je često spominju u zadnje vrijeme). Poanta filma je dvoje ljudi koje posao nanese u Japan i totalna izgubljenost koju oni doživljavaju u toj sasvim drugačijoj zemlji.

Gledajući film ponovno, došao sam do zaključka kako će film prokužiti oni koji često putuju; naime mnogima putovanja su rijetkost i donekle oznaka luksuza, dok neki drugi ljudi koji imaju prilike, potrebe ili obvezu putovati češće svemu tome pristupaju malo drugačije. Neki ljudi malo dužu vožnju proglašavaju putovanjem, pakiraju prtljagu i pripremaju suhu hranu i napitke za vožnju. Neki drugi (poput npr. mene) sjednu u auto i odu u Beč ne provjeravajući vremensku prognozu (što se eto meni desilo prije deset dana pa sada ležim doma sa bolovima u sinusima i psujem).
Ljudi koje susrećete po anonimnim hotelima širom svijeta, industrijske zone koje posjećujete i općenito “noćni život” koji se događa nakon što obavite dnevne obveze jako su slični gore opisanom filmu. Znam da sve to skupa izgleda jako idilično jer posjećujete svjetske prijestolnice, imate prilike šetati centrima moći u kasne večernje sate, no nakon nekog vremena svako takvo putovanje se pretvori u rutinu, a svaki novi grad u varijantu nečega što smo vidjeli negdje drugdje. Luksuzni restorani u koji vas vodaju ili u koje sami idete kasnije iste večeri, možda izgledaju luksuzno i egzotično, no nakon nekog vremena čovjek si zaželi zdjelicu graha ili “čušpajza” kojeg davnih godina nije podnosio.
High point filma je po mom mišljenju scena u kojoj Murray pjeva karaoke verziju Bryan Ferryeva “More then this”. Makar je Bryan Ferry neki polusladunjavi pisac koji se nikada nije istakao nekom osobito dubokom muzikom, ipak ima iza sebe nekoliko sjajnih melodija od kojih je ova svakako posebna. Kao što je Johnny Cash na osobiti način otpjevao “Hurt” od nine inch nailsa, tako i Murray u ovoj karaoke verziji daje posebnu dimenziju. Ne znam da li ste u mogućnosti slušati muziku na način da se izgubite u njoj, no ako jeste, onda ćete znati na što sam mislio.

Kako sam jutros ležao u krevetu a oporavio sam se do te mjere da sam bio u mogućnosti gledati televiziju, čitajući knjigu (dovršavam Joe Buffa i Straits of fire; Anansi boyse sam dovršio prije neki dan) paralelno sam imao uključen i drugi program koji je prenosio aktualni sat iz sabora. Nikada do sada nisam pratio sjednicu na ovaj način (uvijek su bili neki isječci na dnevniku ili nekoj emisiji). E kako se ta ekipa dobro zabavlja, malo se ovi iz vlade smijulje zastupnicima, malo zastupnici vladi, a šeks dere po svojem. Odgovori vlade su uglavnom besmisleni i u cijelosti neupotrebljivi, neka od pitanja su očigledno “namještena” jer kroz poluretoričke tvrdnje iskazane u pitanjima daju priliku vladajućima da se pohvale nekim svojim nepostojećim uspjehom ili da zavrte malo statistiku na način kako bi iskazali pozitivne trendove tamo gdje ih nema, ili opadajuće tamo gdje bi trebali biti. I posljednje, imamo brdo nekih zastupnika koji nisu u stanju formulirati pitanje i koji umjesto da svojim pitanjima satru tu vladajuću bagru koriste svaku moguću i nemoguću priliku da spuste nešto, kada je tko tkome nešto rekao, tko je kada dao prijedlog pa ga netko je ili nije usvojio… Uglavnom ekipa većinu vremena provodi dobro se zabavljajući i u prošlosti. I što je najbolje, svi su neograničeno pristojni i oslovljavaju se sa “g. predsjedniče, g. predsjedniče vlade dr. sc. Ivo” ili kako to već ide.

Sinusi su bolje (hvala na pitanju i željama), nizozemsku i švicarsku sam odgodio za daljnjih sedam dana; mislim da ću sutra još biti kod kuće iako u planu imam neke obveze po gradu za srediti.

Misao dana:
In Japan, you have no idea what they are saying, and they can’t help you either. Nothing makes any sense. They’re very polite, but you feel like a joke is being played on you the entire time you’re there.