COVID-19 pandemija je uzrokovala globalnu zdravstvenu krizu i pritom pokrenula i onu ekonomsku. Pune razmjere zdravstvene komponente katastrofe ovog jedinstvenog događaja, htjeli mi to ili ne, promatrati ćemo iz prvih redova u sljedećih nekoliko tjedana. Tamo negdje u prosincu, siječnju počeli smo dobivati prve informacije o nepoznatoj bolesti, malo „jačoj“ gripi koja je na svoj put totalne svjetske dominacije, kao i mnoge druge gripe prije nje krenula iz Kine. Kada sam prije dva mjeseca bio u Washingtonu, po hodnicima i uz večernje pivo već se ozbiljno razmatralo koji se efekti COVID-a i do koje će mjere on zahvatiti zapadni svijet, da bi koji tjedan kasnije žarište epidemije eksplodiralo u našem neposrednom susjedstvu, zahvaćajući ulice gradova kojima smo i sami do nedavno šetali. Neki kažu kako je COVID-19 fenomen koji se događa jednom u generaciji, no čak ni Joža Manolić koji je rođen krajem pandemije Španjolske gripe ne može ponuditi slično iskustvo. Slobodno možemo reći kako je riječ o katastrofi koja se događa jednom u stotinu godina, a dok sve bude gotovo, vjerojatno će civilizacija koju poznajemo trajno izgledati bitno drugačije.
Sam COVID-19 virus je vrlo jednostavan i sastoji se od svega četiri proteina i komadića RNA; ukupni genetski kod cijelog virusa je veličine 8kb, otprilike kao i dužina ovog teksta. Taj jednostavni virus ulazi u naš organizam kroz usta, oči ili nos i napada gornje dišne puteve od nosa pa negdje do glasnica, dok se ponekad spušta skroz do pluća. Naš organizam u pokušaju obrane, često zna pretjerati u reakciji i počne napadati pluća, a infekcija u osobito teškim slučajevima uzrokuje totalno zatajenje respiratornog sustava. Sam virus se širi kroz kapljice nastale disanjem, kihanjem i kašljanjem, a na raznim površinama može preživjeti od nekoliko sati do nekoliko dana. Molekule sapuna ga uspješno i lako razaraju pa ako ste ga i dotakli rukama, pranje ruku može spriječiti širenje. Jedna zaražena osoba zaraziti će negdje između 1.6 do 2.4 druge osobe, virus čini se neproporcionalno snažno napada muškarce. Obzirom na opću ograničenost testiranja smatra se kako je osobito opasan za starije osobe, no ako promatramo rezultate Južne Koreje koja je imala vrlo široki opseg testiranja, sasvim je jasno kako su upravo mladi najveći raznositelji virusa. COVID-19 je bitno smrtonosniji i zarazniji od obične gripe, ali i dalje bitno manje od SARS-a s kojim smo se bavili i čiju smo pandemiju izbjegli prije nešto više od petnaest godina, a s kojim COVID-19 dijeli solidni dio genetskog materijala i ako nisu braća sigurno su bratići.
Ako promatramo smrtnost od COVID-19, sasvim je jasno kako on napada starije osobe, što je bolno vidljivo u našoj susjednoj Italiji gdje je struktura populacije bitno starija pa nije stoga ni čudo što je Italija prije nekoliko dana pretekla neusporedivo mnogoljudniju Kinu u broju preminulih. To je naravno samo dio kalkulacije smrti, jer iako Kina ima 20 puta više stanovnika, razlike u kulturi pokazuju kako je broj dnevnih kontakata mlađih generacija sa starijima u Italiji dva do tri puta češći od onoga u Kini.
Temeljni problem liječenja u doba pandemije je ogromni pritisak na zdravstveni sustav koji je jednostavno ograničen svojim kapacitetima koji se mjere u broju liječnika i medicinskih sestara, kreveta, a u ovom konkretnom slučaju i broju respiratora za one ozbiljno bolesne koji trebaju pomoć u disanju. Povrh svega, budući da su bolnice mjesta u kojima je nadprosječno veliki broj bolesnih i zaraznih pacijenata, za očekivati je kako će se infekcije brzo raširiti među medicinskim osobljem. I dok krevet, sobu ili hodnik možemo efikasno i brzo dezinficirati i vratiti u prvobitnu funkciju, oboljelog liječnika ili medicinsku sestru teško da možemo nadomjestiti u i u normalnim vremenima preopterećenom sustavu. Ograničeni kapaciteti nužno dovode do trijaže bolesnih prema težini oboljenja, a u konačnici, zbog nedostatka temeljnih resursa opada kvaliteta liječenja pa nažalost stradavaju i oni koji bi u nekim normalnijim vremenima bili izliječeni.
Konsenzus struke je stoga „izravnavanje krivulje“, pokušaj da se strelovito i eksponencijalno širenje epidemije maksimalno uspori. U prijevodu to su sve ove mjere kojima smo podvrgnuti proteklih nekoliko tjedana i koje smo nespretno nazvali „socijalno distanciranje“, a uključuju opće zabrane javnih okupljanja, obvezu kretanja s minimalnim razmakom među osobama i ograničavanje kretanja u prostoru kako bi spriječili da zaražene osobe iz jednog područja infekciju prošire na druge. Drugi smjer „izravnavanja“ je širenje kapaciteta. Realno je očekivati je kako će se sve više objekata privremeno prenamijeniti za tretiranje bolesnika COVID-om 19, od studentskih domova, preko kasarni do hotela. Kako je Hrvatska relativno rano krenula u rigorozne mjere sprečavanja širenja epidemije, a istovremeno relativno kasno bila zahvaćena širenjem pandemije – u ovome času prilično dobro stojimo, a naši epidemiolozi zasada uspijevaju izbjeći nekontroliranu transmisiju virusa.
Izravnavanje krivulje ima i svojih mana, jer je teže postići „imunitet krda“ (a zasada i ne znamo sa sigurnošću hoće li se osoba koja je jednom preboljela COVID-19 ponovno razboljeti ili razviti trajni imunitet), pa stoga uz manje kratkoročne žrtve izlažemo se većim rizicima u srednjem roku o čemu se tek posljednjih nekoliko dana počelo govoriti. To ukratko znači kako je za vjerovati da će ovo suzbijanje pandemije skoro pa izvjesno dovesti do još jednog vala epidemije koja će uslijediti nekoliko mjeseci nakon dovršetka ovog vala – što je situacija koja se već dogodila sa Španjolskom gripom prije stotinu godina. U našim okolnostima to bi značilo da se drugi val može očekivati krajem ljeta, tj. početkom jeseni.
Radikalne promjene u našem ponašanju pokrenula su i novu ekonomsku krizu, putovanja su efektivno zabranjena i kao posljedica turizam više ne postoji. Sve djelatnosti koje su naslonjene na industriju putovanja, turizam ali i ugostiteljstvo u ovome času trpe ogromne gubitke. Neki od najvećih generatora gospodarskog rasta, poput proizvođača automobila, prijavljuju pad prodaje u vrlo, vrlo visokim dvoznamenkastim postocima pa je proizvodnja gotovo u cijelosti zaustavljena u zapadnoj hemisferi. I dok se može očekivati da će prodaja pojedinih kategorija proizvoda relativno brzo doseći prethodne razine – poput recimo potrošačke elektronike (računala, mobilnih telefona), za auto industriju koja je jedan od najvećih svjetskih poslodavaca, situacija nije nimalo bajna. Sve ovo znači da nisu ni sva zanimanja podjednako pogođena pa tako možemo očekivati da će oni koji svoj posao mogu raditi od kuće vjerojatno bolje proći od onih koji to ne mogu, a neki sektori će na duži rok biti osuđeni na rad od kuće poput školovanja i svih drugih vrsta obrazovanja.
COVID-19 i ekonomska kriza neproporcionalno će pogoditi i obrte, mikro i malene tvrtke koje nemaju financijske snage oduprijeti se dugotrajnim padovima prihoda, što će nužno dovesti do smanjenja plaća i zatvaranju radnih mjesta u do sada neviđenim razmjerima; a to će pak imati kaskadni efekt na cijele sektore poput najma ili kreditiranja kupnje stanova i opći pad potrošnje i daljnje valove zatvaranja tvrtki. Recesija uzrokovana pandemijom ima sve predispozicije da se pretvori u dugotrajnu spiralu ekonomske depresije.
Mjere izolacije imaju neosporno pozitivne efekte na zdravstvenu komponentu ove krize, ali jednako tako vrlo mjerljivo negativne efekte na ekonomiju. Očekivani pad ekonomije bez kvalitetnih ekonomskih mjera koje još nismo vidjeli (neovisno o tome što vam kažu naši političari), teško može biti manji od 15%. Usporedbe radi, recesija 2007-2009 umanjila je BDP razvijenih zemalja za oko 5% i one do danas nisu nadoknadile taj gubitak. Ekonomske mjere za borbu protiv recesije i depresije moraju biti brze i masivne, otprilike na razini očekivanih gubitaka ekonomije. Više nismo u mogućnosti spriječiti ekonomsku katastrofu prvog vala pandemije u čijem se središtu nalazimo, ali imamo još uvijek dovoljno vremena da se pripremimo za drugi val pandemije koji je izvjestan i koji će se dogoditi krajem godine – to znači s jedne strane pripremiti i opremiti zdravstveni sustav, ali i očvrsnuti ekonomiju, a posebice male i mikro poduzetnike kako bi mogli preživjeti sve ono što nam slijedi.
Ovo je zdravstveni i ekonomski maraton, a ne sprint i tako se moramo početi ponašati.
Ovaj tekst je nastao kao sažetak studije „Ekonomija pandemije: slučaj COVID-19“, a koju su napisali Paolo Surico i Andrea Galeotti, profesori ekonomije na Londonskoj business školi, Wheelerovom institutu za poslovanje i razvoj.
Misao dana:
The reserves of emotion pent up during those many months when for everybody the flame of life burned low were being recklessly squandered to celebrate this, the red-letter day of their survival. Tomorrow real life would begin again, with its restrictions. But for the moment people in very different walks of life were rubbing shoulders, fraternizing. The leveling-out that death’s imminence had failed in practice to accomplish was realized at last, for a few gay hours, in the rapture of escape.
