Category: Ekonomija

Ekonomija, domaća i svjetska, globalna i lokalna

Categories
Business Ekonomija Politika Priroda i društvo

Post korona-virusna budućnost, II dio

Ako ste čitali vijesti (barem one međunarodne), mogli ste pročitati kako su amerikanci jučer prijavili dodatnih 6.2 milijuna nezaposlenih, što znači da je u protekla tri tjedna u Americi bez posla ostalo oko 17 milijuna ljudi. Perspektive radi, riječ je o oko 10% ukupnog broja zaposlenih i postavlja se pitanje kako to da je kod njih toliko eksplozivni rast nezaposlenih a kod nas toliko manji? Radne snage kod nas (ovisno tko i kako broji), moglo bi biti između 1.5 i 1.7 milijuna (malo su nejasni kriteriji kako se broje zaposleni jer neke samostalne djelatnosti i OPG-ovi nisu uvijek dio statistike), ali recimo da je to oko 1.7 milijuna, što je taman 1% američke radne snage. Analogno tome i kada bi pratili trendove, mi bi morali prijaviti oko 170.000 nezaposlenih a danas smo bliže 17.000 (što se lijepo vidi na index.hr), što je dakle 1/10 onoga što se desilo u americi.

Dio odgovora sigurno možemo pronaći u Vladinim mjerama jer trgovačka drušva pokušavaju sagledati koliko je ova situacija trajna, odnosno koje će ukupne efekte imati na njihovo poslovanje. Drugi, neusporedivo veći faktor (barem kako ja to vidim), su naši zakoni o radu koji između ostalog predviđaju otkazne rokove koji su vrlo raskošni u odnosu na one američke. Ako malo prevrtite film unazad, onda ćete znati da je posljednji dan škole bio 13. ožujka, dok je karantena (ili lockdown ili kako god želimo nazvati ovu situaciju) stupila na snagu 23. ožujka. Ako pretpostavimo da je tipični otkazni rok mjesec dana, za očekivati je kako će oni koji su dobili otkaz od 13. ožujka na dalje na HZZ početi dopirati tek sljedeći tjedan i tada ćemo početi dobivati pravu sliku nezaposlenosti.

Nema nikakve sumnje kako će ogromni broj ljudi završiti ili je već završio na HZZ-u, a kako nas je korona ulovila taman u uzlaznom ciklusu sezonskog zapošljavanja, za očekivati je kako ti sezonci neće moći pronaći posao niti na našem moru, ali zbog općih zabrana međugraničnog kretanja neće moći pronaći posao niti u inozemstvu (a o nedostatku sezonskih radnika u poljoprivredi i efektu na dostupnost i rastu cijena pojedinih poljoprivrednih proizvoda u tjednima koji dolaze sam pisao već ranije). Ti sezonci su ljudi kojima je posao elementarna egzistencija i situacija tu nažalost nije dobra. Svakako treba spomenuti i famoznih tridesetak posto sive ekonomije, siva ekonomija nisu samo ugostitelji koji rade na crno ili kriminalci, nego i cijele društvene skupine (primjerice blokirani), koji nemaju alternative nego raditi na crno. U okolnostima zabranjenog kretanja, zaustavljanja opće ekonomije ali obustave svih investicija (razmišljajte o sitnoj građevini po obali, raznim kućnim radovima po kontinentu ili ispomoći “na crno” u raznim obrtima i trgovačkim društvima) – ti ljudi su ostali bez ikakvih, pa makar i nelegalnih prihoda i dodatno će skliznuti prema siromaštvu. Mislim da kolektivno podcjenjujemo efekte ekonomske krize u koju smo uletili punom brzinom. Do sada se u ekonomske krize (i depresije) ulazilo polako i toliko nježno da nismo dugo vremena shvaćali što se desilo, ovo sada je sasvim druga situacija.

Pravo je pitanje, a mnogi diskutiraju o tome, u kojem času se možemo početi približavati bilo čemu što liči na naše živote prije gore spomenutog petka trinaestog ožujka? Ako pogledate ovaj dokument (PDF) od Boston Consulting Group, i ako promatramo nama susjedne zemlje ili zemlje u kojima je rasprostranjenost virusa donekle slična našoj situaciji, mislim da nema dvojbe kako neće biti moguće krenuti s olakšavanjem mjera kretanja prije drugog tjedna lipnja. To također znači da još nismo stigli niti do polovice krize i pitanje je kako će izgledati život za dva mjeseca? Predsjednica ECB-a Lagarde prošli je tjedan rekla kako svaki mjesec lockdowna znači 2-3% BDP-a manje, a tu brojku u našim specifičnim okolnostima treba vjerojatno pomnožiti s nekim faktorom, a sve skupa treba dodatno pomnožiti da bi saznali kolika će biti proračunska rupa. Da se vratimo na olakšavanja mjera izolacije, slušati ćemo puno o primjerima Austrije, Danske ili Češke gdje su u olakšavanje mjera odlučili krenuti ranije, ali treba biti jako oprezan da se ne desi ono što se desilo Singapuru koji, iako se to tako činilo, nije uspio riješit pitanje širenja epidemije. Situacija je kod nas vrlo slična i većina zaraženih se mogla popratiti do nekog konkretnog “uvoznika” virusa, no posljednjih nekoliko dana i proboj virusa u staračke domove i bolničke prostore ne daje baš puno razloga za zadovoljstvo.

Ni Singapur nije uspio zaobići lockdown (Economist).

Singapurska situacija je zanimljiva i zato jer naši vlastodršci u pokušaju instalacije sustava masovnog nadzora navode upravo primjer Singapura kao dobrog primjera gdje je aplikacija za praćenje navodno uspješno pomogla širenju epidemije. Eh, nove činjenice su upravo stigle i ne zvuče tako dobro. Južno Korejski primjer također pokazuje znakove “umora” i vrijedi ponoviti još jednom kako nema čak niti naznake kako ovakve aplikacije imalo pomažu u rješavanju problema, a istovremeno na najspektakularniji način narušavaju pravo na privatnost i slobodu od nadzora (o čemu sam pisao za index). Ne bih sada htio biti sitničav, ali odjednom imamo jedan cijeli niz novih aplikacija i rješenja (recimo onaj od stožera civilne zaštite za izdavanje propusnica), pa me zanima, a sve u duhu GDPR-a, tko je točno voditelj zbirke, koje sve točno privole dajete kada upisujete podatke i tko će tome imati pristupa, zašto i koliko dugo. Jasno je meni da je riječ o percipiranom javnom dobru (premda, ako 1/6 populacije ima propusnice, postavlja se pitanje koji je smisao njihovog postojanja), no svejedno postoje neki zakonski okviri iz kojeg ne bi smjeli iskakati – baš kao i onaj da odluke i opseg odluka koje donosi nacionalni stožer nisu unutar zakona. Kako li je samo to promaklo silnim pravnicima pozapošljavanima po državi i javnom sektoru?

Vrijedi naravno spomenuti i kriterije transparentnosti. Naime u ovome času suspendirano je puno toga i hitnosti radi radi se cijeli niz razno raznih nabavki kojekakve opreme i materijala koji su nužni u borbi protiv ove pošasti. Svejedno (a u biti upravo zato), potrebno je da država, javni sektor a osobito ovi lokalci (od Bandića na dalje), sve troškove vezane za ovu katastrofu isporučuju javnosti u realnom vremenu. Nema isprike niti izgovora da se to ne radi. Možemo početi sa samom web stranicom koronavirus.hr, a za koju ne znamo tko njome točno upravlja (znam da zvuči nebitno i sitničavo ali…), pa do toga da nisu u stanju mjesec dana kasnije dijeliti podatke u strojno obradivom formatu (ja mislim da je to namjerno, jer oni sami moraju imate te podatke ali ih ne žele dijeliti). A tu su onda i sve ostale informacije koje bi mogle biti zanimljive, od primjerice pitanja testiranja (zašto se testira koliko se testira, naša taktika se čini drugačijom od mnogih). Koji su razlozi za to, da li je problem u materijalima (reagensima, nisam stručnjak pa ne zna) ili ima neki drugi razlog, od koga ih nabavljamo i po kojim cijenama? A onda se možemo prebaciti i na mjere subvencija gdje sam prisiljen složiti se sa sindikatima i reći da bi trebalo javno napisati koje trgovačko društvo/obrt su dobili koliko novca i za koji broj zaposlenih (a ima logike i zahtjev da se društvima koja su zatražila dobit zabrani isplata dobiti u sljedećem razdoblju, na sličan način kako je to napravljeno bankama, uočite da je EU preporučila neisplatu dobiti dok su naši HNB i HANFA zabranili isplatu dobiti – osjećam neku parnicu i naknadu štete na vidiku). Transparentnost bi pomogla da vrlo brzo identificiramo zloupotrebu ali bi i odvratile one koje razmišljaju o tome da pribjegnu nekom zamračivanju javnog novca. Nažalost, transparentnost i javni uvid u trošenje javnog novca nije baš bog zna kako popularan u našim krajevima. Biti će zanimljivo pogledati da li se te uplate vide na web stranici Ministarstva Financija (koju sam ja još davno osmislio, premda moja ideja i ova realizacija nemaju puno veze jedno s drugim ali tako je to kada birokratski um čita upute).

Ono što mislim da će se dogoditi s ekonomskim mjerama naše Vlade (a nekako mi se čini da treba vrlo pažljivo čitati i razlikovati očekivane efekte mjera od stvarnog novca koji je upumpan u sustav) je to da smo puno toga napravili da mjere ekonomske pomoći koje bi po svim kriterijima morale biti jako brze to jednostavno nisu. Kreditiranje kroz HBOR, HAMAG i tko zna koje sve druge institucije (uključivo i banke) uključuje administrativne procese koje traju vremena, koje su podložne raznim provjerama i preispitivanjima i naravno odlukama. U okolini gdje će biti tisuće ili desetine tisuća takvih zahtjeva teško je očekivati propulzivnost administrativnog aparata pa će mjere, ako dođu i budu odobrene, za mnoge doći prekasno. Apsolutni pobjednik u kreiranju besmislenih servisa je naravno FINA (oni su i u normalnim vremenima sigurna oklada tako da nije trebalo daleko ili puno tražiti), oni su naime kreirali web stranicu na kojoj se možete prijaviti za neke gospodarske mjere. Oni nisu provedbeno tijelo, ne odlučuju niti o čemu, a s podacima koje prikupljaju iz samo njima znanih razloga ne naprave apsolutno ništa nego proslijede dalje banci ili gore navedenim institucijama. Zašto bi to netko napravio a ne kontaktirao direktno svoju banku je apsolutno nejasno. Vjerojatno su genijalci u FINI shvatili da i oni moraju_učiniti_nešto, pa makar bilo i besmisleno. Dojam je sve.

Update: na sjednici Vlade FINA ipak je dobila zadatak da radi nešto, svejedno, oni su ionako abominacija sustava s nepostojećom paralelom u zapadnom svijetu i kao takvi nemaju razloga postojati. Kao osobito parazitirajući relikt socijalizma potrebno ih je što je prije moguće ukinuti budući da oni samo usisavaju i proždiru zdravo tkivo ove države (ono malo što je ostalo)m okupiraju vrijeme i prostor i ne stvaraju ama baš nikakvu tržišno nedostupnu dodanu vrijednost.

S druge strane, država nam se radikalno digitalizira i sada kada je kontakt sa strankama potencijalno pogibeljni zadatak odjednom se sve može preko interneta ili emailom. Nadajmo se samo da ekipa dokumentira to što radi jer kasnije neće biti moguće raspetljati što se dogodilo jednom kada nešto negdje zastane.

Misao dana:
When faced with a radical crisis, when the old way of being in the world, of interacting with each other and with the realm of nature doesn’t work anymore, when survival is threatened by seemingly insurmountable problems, an individual life-form — or a species — will either die or become extinct or rise above the limitations of its condition through an evolutionary leap.

Share the post "Post korona-virusna budućnost, II dio"

  • Facebook
  • X
Categories
Ekonomija Priroda i društvo

Ekonomija pandemije

COVID-19 pandemija je uzrokovala globalnu zdravstvenu krizu i pritom pokrenula i onu ekonomsku. Pune razmjere zdravstvene komponente katastrofe ovog jedinstvenog događaja, htjeli mi to ili ne, promatrati ćemo iz prvih redova u sljedećih nekoliko tjedana. Tamo negdje u prosincu, siječnju počeli smo dobivati prve informacije o nepoznatoj bolesti, malo „jačoj“ gripi koja je na svoj put totalne svjetske dominacije, kao i mnoge druge gripe prije nje krenula iz Kine. Kada sam prije dva mjeseca bio u Washingtonu, po hodnicima i uz večernje pivo već se ozbiljno razmatralo koji se efekti COVID-a i do koje će mjere on zahvatiti zapadni svijet, da bi koji tjedan kasnije žarište epidemije eksplodiralo u našem neposrednom susjedstvu, zahvaćajući ulice gradova kojima smo i sami do nedavno šetali. Neki kažu kako je COVID-19 fenomen koji se događa jednom u generaciji, no čak ni Joža Manolić koji je rođen krajem pandemije Španjolske gripe ne može ponuditi slično iskustvo. Slobodno možemo reći kako je riječ o katastrofi koja se događa jednom u stotinu godina, a dok sve bude gotovo, vjerojatno će civilizacija koju poznajemo trajno izgledati bitno drugačije.

Sam COVID-19 virus je vrlo jednostavan i sastoji se od svega četiri proteina i komadića RNA; ukupni genetski kod cijelog virusa je veličine 8kb, otprilike kao i dužina ovog teksta. Taj jednostavni virus ulazi u naš organizam kroz usta, oči ili nos i napada gornje dišne puteve od nosa pa negdje do glasnica, dok se ponekad spušta skroz do pluća. Naš organizam u pokušaju obrane, često zna pretjerati u reakciji i počne napadati pluća, a infekcija u osobito teškim slučajevima uzrokuje totalno zatajenje respiratornog sustava. Sam virus se širi kroz kapljice nastale disanjem, kihanjem i kašljanjem, a na raznim površinama može preživjeti od nekoliko sati do nekoliko dana. Molekule sapuna ga uspješno i lako razaraju pa ako ste ga i dotakli rukama, pranje ruku može spriječiti širenje. Jedna zaražena osoba zaraziti će negdje između 1.6 do 2.4 druge osobe, virus čini se neproporcionalno snažno napada muškarce. Obzirom na opću ograničenost testiranja smatra se kako je osobito opasan za starije osobe, no ako promatramo rezultate Južne Koreje koja je imala vrlo široki opseg testiranja, sasvim je jasno kako su upravo mladi najveći raznositelji virusa. COVID-19 je bitno smrtonosniji i zarazniji od obične gripe, ali i dalje bitno manje od SARS-a s kojim smo se bavili i čiju smo pandemiju izbjegli prije nešto više od petnaest godina, a s kojim COVID-19 dijeli solidni dio genetskog materijala i ako nisu braća sigurno su bratići.

Ako promatramo smrtnost od COVID-19, sasvim je jasno kako on napada starije osobe, što je bolno vidljivo u našoj susjednoj Italiji gdje je struktura populacije bitno starija pa nije stoga ni čudo što je Italija prije nekoliko dana pretekla neusporedivo mnogoljudniju Kinu u broju preminulih.  To je naravno samo dio kalkulacije smrti, jer iako Kina ima 20 puta više stanovnika, razlike u kulturi pokazuju kako je broj dnevnih kontakata mlađih generacija sa starijima u Italiji dva do tri puta češći od onoga u Kini.

Temeljni problem liječenja u doba pandemije je ogromni pritisak na zdravstveni sustav koji je jednostavno ograničen svojim kapacitetima koji se mjere u broju liječnika i medicinskih sestara, kreveta, a u ovom konkretnom slučaju i broju respiratora za one ozbiljno bolesne koji trebaju pomoć u disanju. Povrh svega, budući da su bolnice mjesta u kojima je nadprosječno veliki broj bolesnih i zaraznih pacijenata, za očekivati je kako će se infekcije brzo raširiti među medicinskim osobljem. I dok krevet, sobu ili hodnik možemo efikasno i brzo dezinficirati i vratiti u prvobitnu funkciju, oboljelog liječnika ili medicinsku sestru teško da možemo nadomjestiti u i u normalnim vremenima preopterećenom sustavu. Ograničeni kapaciteti nužno dovode do trijaže bolesnih prema težini oboljenja, a u konačnici, zbog nedostatka temeljnih resursa opada kvaliteta liječenja pa nažalost stradavaju i oni koji bi u nekim normalnijim vremenima bili izliječeni.

Konsenzus struke je stoga „izravnavanje krivulje“, pokušaj da se strelovito i eksponencijalno širenje epidemije maksimalno uspori. U prijevodu to su sve ove mjere kojima smo podvrgnuti proteklih nekoliko tjedana i koje smo nespretno nazvali „socijalno distanciranje“, a uključuju opće zabrane javnih okupljanja, obvezu kretanja s minimalnim razmakom među osobama i ograničavanje kretanja u prostoru kako bi spriječili da zaražene osobe iz jednog područja infekciju prošire na druge. Drugi smjer „izravnavanja“ je širenje kapaciteta. Realno je očekivati je kako će se sve više objekata privremeno prenamijeniti za tretiranje bolesnika COVID-om 19, od studentskih domova, preko kasarni do hotela. Kako je Hrvatska relativno rano krenula u rigorozne mjere sprečavanja širenja epidemije, a istovremeno relativno kasno bila zahvaćena širenjem pandemije – u ovome času prilično dobro stojimo, a naši epidemiolozi zasada uspijevaju izbjeći nekontroliranu transmisiju virusa.

Izravnavanje krivulje ima i svojih mana, jer je teže postići „imunitet krda“ (a zasada i ne znamo sa sigurnošću hoće li se osoba koja je jednom preboljela COVID-19 ponovno razboljeti ili razviti trajni imunitet), pa stoga uz manje kratkoročne žrtve izlažemo se većim rizicima u srednjem roku o čemu se tek posljednjih nekoliko dana počelo govoriti. To ukratko znači kako je za vjerovati da će ovo suzbijanje pandemije skoro pa izvjesno dovesti do još jednog vala epidemije koja će uslijediti nekoliko mjeseci nakon dovršetka ovog vala – što je situacija koja se već dogodila sa Španjolskom gripom prije stotinu godina. U našim okolnostima to bi značilo da se drugi val može očekivati krajem ljeta, tj. početkom jeseni.

Radikalne promjene u našem ponašanju pokrenula su i novu ekonomsku krizu, putovanja su efektivno zabranjena i kao posljedica turizam više ne postoji. Sve djelatnosti koje su naslonjene na industriju putovanja, turizam ali i ugostiteljstvo u ovome času trpe ogromne gubitke. Neki od najvećih generatora gospodarskog rasta, poput proizvođača automobila, prijavljuju pad prodaje u vrlo, vrlo visokim dvoznamenkastim postocima pa je proizvodnja gotovo u cijelosti zaustavljena u zapadnoj hemisferi. I dok se može očekivati da će prodaja pojedinih kategorija proizvoda relativno brzo doseći prethodne razine – poput recimo potrošačke elektronike (računala, mobilnih telefona), za auto industriju koja je jedan od najvećih svjetskih poslodavaca, situacija nije nimalo bajna. Sve ovo znači da nisu ni sva zanimanja podjednako pogođena pa tako možemo očekivati da će oni koji svoj posao mogu raditi od kuće vjerojatno bolje proći od onih koji to ne mogu, a neki sektori će na duži rok biti osuđeni na rad od kuće poput školovanja i svih drugih vrsta obrazovanja.

COVID-19 i ekonomska kriza neproporcionalno će pogoditi i obrte, mikro i malene tvrtke koje nemaju financijske snage oduprijeti se dugotrajnim padovima prihoda, što će nužno dovesti do smanjenja plaća i zatvaranju radnih mjesta u do sada neviđenim razmjerima; a to će pak imati kaskadni efekt na cijele sektore poput najma ili kreditiranja kupnje stanova i opći pad potrošnje i daljnje valove zatvaranja tvrtki. Recesija uzrokovana pandemijom ima sve predispozicije da se pretvori u dugotrajnu spiralu ekonomske depresije.

Mjere izolacije imaju neosporno pozitivne efekte na zdravstvenu komponentu ove krize, ali jednako tako vrlo mjerljivo negativne efekte na ekonomiju. Očekivani pad ekonomije bez kvalitetnih ekonomskih mjera koje još nismo vidjeli (neovisno o tome što vam kažu naši političari), teško može biti manji od 15%. Usporedbe radi, recesija 2007-2009 umanjila je BDP razvijenih zemalja za oko 5% i one do danas nisu nadoknadile taj gubitak. Ekonomske mjere za borbu protiv recesije i depresije moraju biti brze i masivne, otprilike na razini očekivanih gubitaka ekonomije. Više nismo u mogućnosti spriječiti ekonomsku katastrofu prvog vala pandemije u čijem se središtu nalazimo, ali imamo još uvijek dovoljno vremena da se pripremimo za drugi val pandemije koji je izvjestan i koji će se dogoditi krajem godine – to znači s jedne strane pripremiti i opremiti zdravstveni sustav, ali i očvrsnuti ekonomiju, a posebice male i mikro poduzetnike kako bi mogli preživjeti sve ono što nam slijedi.

Ovo je zdravstveni i ekonomski maraton, a ne sprint i tako se moramo početi ponašati.

Ovaj tekst je nastao kao sažetak studije „Ekonomija pandemije: slučaj COVID-19“, a koju su napisali Paolo Surico i Andrea Galeotti, profesori ekonomije na Londonskoj business školi, Wheelerovom institutu za poslovanje i razvoj.

Misao dana:
The reserves of emotion pent up during those many months when for everybody the flame of life burned low were being recklessly squandered to celebrate this, the red-letter day of their survival. Tomorrow real life would begin again, with its restrictions. But for the moment people in very different walks of life were rubbing shoulders, fraternizing. The leveling-out that death’s imminence had failed in practice to accomplish was realized at last, for a few gay hours, in the rapture of escape.

Share the post "Ekonomija pandemije"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija Priroda i društvo

Digitalno seciranje korupcije

Ako ste ikada gledali sjajnu Netflixovu seriju „Ozark“, onda ćete se možda sjetiti scene u kojoj glavni lik Martyn Byrde, onako retorički, preispituje što sve možete učiniti s brdom novca kojeg ste stekli kriminalom. Ako ne iskoristite neki od mehanizama za pranje novca, jedino što vam je preostalo da napravite sa svojim milijunima je da ih doživotno trošite po supermarketima i benzinskim postajama, to su naime jedina mjesta na kojima možete danas slobodno trošiti gotovinu bez stvarne provjere odakle je on stigao. Ako pak želite malo legalizirati financijske tokove, svakako najpopularnija i jedna od najboljih metoda su „ulaganja“ u nekretnine. Nekretnine su zgodno rješenje jer se mogu kupovati i prodavati pod širokim spektrom uvjeta, pa tako ako želite primiti mito možete „kupiti“ neku nekretninu bitno ispod tržišne cijene (naši političari se sada već redovito pojavljuju kao kupci iznimno povoljnih i običnom puku nedostupnih nekretnina koje se nikada nisu pojavile u oglasnicima ali eto redovito mijenjaju vlasništvo). Druga metoda je da neku nekretninu prodate znatno iznad njezine stvarne cijene i na taj način ostvarite naizgled legalni primitak („dobra prodaja“ nije nužno i legalna prodaja), a uvijek je zgodno imati nekog navodno jako uspješnog, bogatog i teško provjerljivog brata, rođaka ili prijatelja koji po mogućnosti dolazi iz inozemstva i koji će posuditi novac kako bi kupili neku nekretninu bitno iznad vašeg platežnog razreda što je preferirana metoda naših rezača etiketa, vozača Harley Davidsona ili pak ljubitelja stanovitog arhaičnog automatskog oružja. Osim ovih metoda, tu je uvijek i staromodna „polagana“ gradnja gdje sami krenete graditi, pa se gradnjom mučite godinama dok u stvarnosti sve skupa možete sagraditi u tri mjeseca i u konačnici, dobro je da je dom „nepovrediv“ pa onda nitko ne može zaviriti unutra da vidi kako ste opremili vlastitu malu palaču. Posjedovanje nekretnina je osim toga u našem podneblju percipirani plemenski simbol životnog uspjeha pa tako mnogi svoja životna postignuća mjere ciglom i betonom (valjda u odnosu na mjesto odakle ste potekli), a tu je i uvijek zlatni i društveno prihvatljiv argument „štednje za stare dane“ jer nekretninama vrijednost navodno ide samo uzbrdo (što je malo čudna logika u zemlji u kojoj je sve više zgrada a sve manje stanovnika, ali o tome drugom prilikom).

Sve ovo nas dovodi do posljednjeg primjera, u času dok pišem tekst još uvijek aktualnog ministra Kujundžića čiju su imovinsku karticu posljednjih desetak dana neumorno ispunili i dopunili novinari jer je on očito u tri i pol godine mandata nije uspio ispuniti sam. Sve zajedno je krenulo s navodnom greškom u zbrajanju jer se u posljednjoj verziji imovinske kartice našeg ministra odjednom stvorilo nekih 700.000kn za koje nije bilo ponuđeno objašnjenje odakle su stigle i odjednom, kada se sva ta imovina pogledala malo detaljnije, kada su se usporedili različiti podaci koje su supružnici davali za razne institucije, slika koja se odjednom stvorila ne izgleda više nimalo nedužno kao što se to očajnički pokušava prikazati – dapače, ako poslušate odvjetnika kojeg je ministar doveo na vlastitu press konferenciju, uočiti ćete kako se i on pažljivo ograđuje od ministrovih riječi. Ministar Kujundžić tako je postao još jedan u nizu ministara čije su argumente zajednički demontirali mnogobrojni novinari iz više novinskih kuća što je ministar, brže bolje okarakterizirao kao „orkestrirani napad“ zasada neimenovanih interesnih skupina.

Korupcija je osobito komplicirano zlodjelo, jer za razliku od ostalih oblika kriminala, kada je riječ o korupciji svi oni koji su u njoj sudjelovali imaju vrlo jasan motiv da o njemu ne govore i nikada ga ne priznaju. Najbolji lijek protiv korupcije je transparentnost i makar naša država već desetljećima čini maksimalne napore da sakrije sve što se sakriti može, primjerice, za većinu javno dostupnih registara nema jasnog načina pretraživanja, umjesto toga, ako znate podatak onda eventualno možete provjeriti da li je on točan ili nije, no pretragom ga sami nećete pronaći. Svejedno činjenica jest da je razina transparentnosti ipak donekle narasla i da je ponekad moguće spojiti različite informacije koje dolaze iz mnogobrojnih izvora. U slučaju ministra Kujundžića, puno toga je otkriveno uvidom u ipak digitalizirane zemljišne knjige i gdje je očita razlika između upisanih površina u knjigama i onima u imovinsku karticu. Nije pomogao niti incident u Ivanbegovini gdje su seljani htjeli spriječiti novinarku u snimanju navodno naslijeđene kuće koja, barem na fotografijama, jako liči na vilu s bazenom. Nakon što se promotrila likvidacija imovine propale tvrtke Zidni vrt ministrove supruge, iskočili su novi detalji. Jedan od tragova je doveo do imovine na Pagu, gdje je otkriveno kako postoji više stambenih jedinica od prijavljenih pa tako više ne znamo da li je riječ o jednoj nekretnini, dvije ili možda čak i više kako je to nespretno u jednome času rekao ministar, a argument kako su nekretnine prodane ali nisu prenesene ne drži vodu, osobito ako ga usporedimo s zanimljivim i višegodišnjim naporom ministrove supruge da na sebe prepiše livadu u Zagrebačkoj sv. Klari za koju pak tvrdi da uopće nije njezina nego gradska. Iz likvidacijskog postupka nismo doduše saznali jesu li supružnici ikada platili stan u kojem žive i to saznanje ćemo morati prepustiti i vjerovati institucijama da to istraže (jer znamo da je hipoteka na koju se pozivaju bila upisana na više nekretnina a ne samo na njihovu), ali ono što jesmo saznali jest da je likvidator imovine ujedno bio i donator ministrove propale političke inicijative, a to je valjda školski primjer sukoba interesa i nevjerojatni primjer koincidencije lutrijskih razmjera, baš kao što je velika koincidencija da je neproporcionalno veliki broj ljudi koji su financijski popratili politički put ministra završio na raznim položajima ili su kao utješnu nagradu postali milijunski dobavljači ministarstva ili bolnica nad kojima ministar ima evidentni utjecaj. I posljednje, jednako je nevjerojatna koincidencija da je supruga ministrovog najboljeg prijatelja (to je onaj bogati prijatelj koji „posudi“ novac za kupnju nekretnine s početka priče) osnovala tvrtku koja se zove Zidani vrtovi, a koja, čini se gradi zgradu u Zagrebačkoj Kranjčevićevoj ulici na čestici koja ima zanimljivu povijest i u priču možda uvodi i neke druge dobro poznate likove naše političke povijesti.

Podaci su možda teško dostupni, dobro sakriveni i nužan je trud da ih se pronađe i dovede u vezu, no to je moguće i posljednjih nekoliko mjeseci je to i jasno demonstrirano. Na političarima je da svoj nezakonito stečeni novac krenu sakrivati na kreativnije načine jer će ih povećalo javnog interesa zahvatiti prije ili kasnije, ali prva lekcija koju bi svi skupa morali naučiti je kako ispravno ispuniti obrazac imovinske kartice. Biti „ekonomski neverziran“ ne samo da je neuvjerljivo i uvredljivo nego je i diskvalificirajuće, osobito za političara koji upravlja s 40 milijardi kuna novca poreznih obveznika.

Misao dana:
Whoever fights monsters should see to it that in the process he does not become a monster. And if you gaze long enough into an abyss, the abyss will gaze back into you.

Share the post "Digitalno seciranje korupcije"

  • Facebook
  • X