Categories
Business Ekonomija Priroda i društvo

Digitalno seciranje korupcije

Ako ste ikada gledali sjajnu Netflixovu seriju „Ozark“, onda ćete se možda sjetiti scene u kojoj glavni lik Martyn Byrde, onako retorički, preispituje što sve možete učiniti s brdom novca kojeg ste stekli kriminalom. Ako ne iskoristite neki od mehanizama za pranje novca, jedino što vam je preostalo da napravite sa svojim milijunima je da ih doživotno trošite po supermarketima i benzinskim postajama, to su naime jedina mjesta na kojima možete danas slobodno trošiti gotovinu bez stvarne provjere odakle je on stigao. Ako pak želite malo legalizirati financijske tokove, svakako najpopularnija i jedna od najboljih metoda su „ulaganja“ u nekretnine. Nekretnine su zgodno rješenje jer se mogu kupovati i prodavati pod širokim spektrom uvjeta, pa tako ako želite primiti mito možete „kupiti“ neku nekretninu bitno ispod tržišne cijene (naši političari se sada već redovito pojavljuju kao kupci iznimno povoljnih i običnom puku nedostupnih nekretnina koje se nikada nisu pojavile u oglasnicima ali eto redovito mijenjaju vlasništvo). Druga metoda je da neku nekretninu prodate znatno iznad njezine stvarne cijene i na taj način ostvarite naizgled legalni primitak („dobra prodaja“ nije nužno i legalna prodaja), a uvijek je zgodno imati nekog navodno jako uspješnog, bogatog i teško provjerljivog brata, rođaka ili prijatelja koji po mogućnosti dolazi iz inozemstva i koji će posuditi novac kako bi kupili neku nekretninu bitno iznad vašeg platežnog razreda što je preferirana metoda naših rezača etiketa, vozača Harley Davidsona ili pak ljubitelja stanovitog arhaičnog automatskog oružja. Osim ovih metoda, tu je uvijek i staromodna „polagana“ gradnja gdje sami krenete graditi, pa se gradnjom mučite godinama dok u stvarnosti sve skupa možete sagraditi u tri mjeseca i u konačnici, dobro je da je dom „nepovrediv“ pa onda nitko ne može zaviriti unutra da vidi kako ste opremili vlastitu malu palaču. Posjedovanje nekretnina je osim toga u našem podneblju percipirani plemenski simbol životnog uspjeha pa tako mnogi svoja životna postignuća mjere ciglom i betonom (valjda u odnosu na mjesto odakle ste potekli), a tu je i uvijek zlatni i društveno prihvatljiv argument „štednje za stare dane“ jer nekretninama vrijednost navodno ide samo uzbrdo (što je malo čudna logika u zemlji u kojoj je sve više zgrada a sve manje stanovnika, ali o tome drugom prilikom).

Sve ovo nas dovodi do posljednjeg primjera, u času dok pišem tekst još uvijek aktualnog ministra Kujundžića čiju su imovinsku karticu posljednjih desetak dana neumorno ispunili i dopunili novinari jer je on očito u tri i pol godine mandata nije uspio ispuniti sam. Sve zajedno je krenulo s navodnom greškom u zbrajanju jer se u posljednjoj verziji imovinske kartice našeg ministra odjednom stvorilo nekih 700.000kn za koje nije bilo ponuđeno objašnjenje odakle su stigle i odjednom, kada se sva ta imovina pogledala malo detaljnije, kada su se usporedili različiti podaci koje su supružnici davali za razne institucije, slika koja se odjednom stvorila ne izgleda više nimalo nedužno kao što se to očajnički pokušava prikazati – dapače, ako poslušate odvjetnika kojeg je ministar doveo na vlastitu press konferenciju, uočiti ćete kako se i on pažljivo ograđuje od ministrovih riječi. Ministar Kujundžić tako je postao još jedan u nizu ministara čije su argumente zajednički demontirali mnogobrojni novinari iz više novinskih kuća što je ministar, brže bolje okarakterizirao kao „orkestrirani napad“ zasada neimenovanih interesnih skupina.

Korupcija je osobito komplicirano zlodjelo, jer za razliku od ostalih oblika kriminala, kada je riječ o korupciji svi oni koji su u njoj sudjelovali imaju vrlo jasan motiv da o njemu ne govore i nikada ga ne priznaju. Najbolji lijek protiv korupcije je transparentnost i makar naša država već desetljećima čini maksimalne napore da sakrije sve što se sakriti može, primjerice, za većinu javno dostupnih registara nema jasnog načina pretraživanja, umjesto toga, ako znate podatak onda eventualno možete provjeriti da li je on točan ili nije, no pretragom ga sami nećete pronaći. Svejedno činjenica jest da je razina transparentnosti ipak donekle narasla i da je ponekad moguće spojiti različite informacije koje dolaze iz mnogobrojnih izvora. U slučaju ministra Kujundžića, puno toga je otkriveno uvidom u ipak digitalizirane zemljišne knjige i gdje je očita razlika između upisanih površina u knjigama i onima u imovinsku karticu. Nije pomogao niti incident u Ivanbegovini gdje su seljani htjeli spriječiti novinarku u snimanju navodno naslijeđene kuće koja, barem na fotografijama, jako liči na vilu s bazenom. Nakon što se promotrila likvidacija imovine propale tvrtke Zidni vrt ministrove supruge, iskočili su novi detalji. Jedan od tragova je doveo do imovine na Pagu, gdje je otkriveno kako postoji više stambenih jedinica od prijavljenih pa tako više ne znamo da li je riječ o jednoj nekretnini, dvije ili možda čak i više kako je to nespretno u jednome času rekao ministar, a argument kako su nekretnine prodane ali nisu prenesene ne drži vodu, osobito ako ga usporedimo s zanimljivim i višegodišnjim naporom ministrove supruge da na sebe prepiše livadu u Zagrebačkoj sv. Klari za koju pak tvrdi da uopće nije njezina nego gradska. Iz likvidacijskog postupka nismo doduše saznali jesu li supružnici ikada platili stan u kojem žive i to saznanje ćemo morati prepustiti i vjerovati institucijama da to istraže (jer znamo da je hipoteka na koju se pozivaju bila upisana na više nekretnina a ne samo na njihovu), ali ono što jesmo saznali jest da je likvidator imovine ujedno bio i donator ministrove propale političke inicijative, a to je valjda školski primjer sukoba interesa i nevjerojatni primjer koincidencije lutrijskih razmjera, baš kao što je velika koincidencija da je neproporcionalno veliki broj ljudi koji su financijski popratili politički put ministra završio na raznim položajima ili su kao utješnu nagradu postali milijunski dobavljači ministarstva ili bolnica nad kojima ministar ima evidentni utjecaj. I posljednje, jednako je nevjerojatna koincidencija da je supruga ministrovog najboljeg prijatelja (to je onaj bogati prijatelj koji „posudi“ novac za kupnju nekretnine s početka priče) osnovala tvrtku koja se zove Zidani vrtovi, a koja, čini se gradi zgradu u Zagrebačkoj Kranjčevićevoj ulici na čestici koja ima zanimljivu povijest i u priču možda uvodi i neke druge dobro poznate likove naše političke povijesti.

Podaci su možda teško dostupni, dobro sakriveni i nužan je trud da ih se pronađe i dovede u vezu, no to je moguće i posljednjih nekoliko mjeseci je to i jasno demonstrirano. Na političarima je da svoj nezakonito stečeni novac krenu sakrivati na kreativnije načine jer će ih povećalo javnog interesa zahvatiti prije ili kasnije, ali prva lekcija koju bi svi skupa morali naučiti je kako ispravno ispuniti obrazac imovinske kartice. Biti „ekonomski neverziran“ ne samo da je neuvjerljivo i uvredljivo nego je i diskvalificirajuće, osobito za političara koji upravlja s 40 milijardi kuna novca poreznih obveznika.

Misao dana:
Whoever fights monsters should see to it that in the process he does not become a monster. And if you gaze long enough into an abyss, the abyss will gaze back into you.

Leave a Reply

Your email address will not be published.