Categories
Business Ekonomija Politika

sugarhigh… (2:37, Coyote Shivers, Empire Records, 1995)

Pitali me neki što online a što offline što mislim o nedavnom prijedlogu za FlatTax sustav.

Kao prvo, ja mislim da to jednostavno više nije moguće izvesti iz razloga što su odnosi unutar hrvatskog državnog proračuna toliko definirani i unaprijed zadani da bez nekog žešćeg pospremanja državnih financija to neće biti moguće izvesti. Ako se sjećate, sve nam je krenulo nizbrdo u času kada smo uveli PDV, no ne zbog sustava PDVa koji je inače jedan sjajan princip oporezivanja nego zato što je naglo veličina državnog proračuna skočila za skoro 50%. Bilo bi zanimljivo vidjeti što se desilo s tih 10-15 milijardi kuna koliko se odjednom slilo u državni proračun 1998. godine i kako je država uspjela u tako kratkom roku potrošiti tolike količine novaca?

U svakome slučaju, postojeći porezni sustav se ustalio i manje ili više ekonomski tokovi (to znači: kako business funkcionira) se prilagodio ovome sustavu. Prihodi od PDVa i poreza na dohodak su većinski prihodi proračuna i svaka promjena koja bi promijenila te odnose (a flat tax o kojem se raspravlja u svakome slučaju bi smanjio porezne stope) značajno bi promijenio odnose prihoda i država da bi uopće realizirala državni proračun (a sjetimo se; plaće državnih službenika + running_costs administracije su praktički 50% proračuna , dok je drugi dio rezerviran za socijalne transfere u sustav mirovinskog i zdravstvenog, a tek je minorni dio zadužen za investicije), ukratko smanjenjem poreza ili promjenom odnosa među porezima država to jednostavno to mora uzeti negdje drugdje, ili otpustiti pola proračuna, smanjiti rashode u zdravstvu ili mirovinskom ili odustati od investicija.

Naša država se nikada nije bavila rashodnom stranom proračuna već isključivo prihodnom, i ako pogledate što naš knjigovođa iz Velike Gorice radi onda nije teško zaključiti kako je njemu odgovor na skoro pa svako pitanje; financijska policija i povećanje prihoda od trošarina.

Protivnik sam flat tax sustava ne zato što on na jednaki način oporezuje sve zaposlene (jer bih ja dobio višu plaću zbog toga), nego zato što se mudrom primjenom poreznih politika može stimulirati domaća proizvodnja u odnosu na uvoz. Primjer; ako imate stolicu koja košta 100kn u domaćoj proizvodnji i 100kn na našoj granici iz uvoza. Danas je cijena te stolice u dućanu 122kn u oba slučaja. Kada bi smanjili stopu PDVa, odnos na tržištu se ne bi promijenio niti milimetra. Ako bi pak umjesto PDVa smanjili doprinose za mirovinsko, zdrastveno ili porez na dohodak, tada bi proizvodna cijena te stolice u hrvatskoj bila manje opterećena troškovima rada i stolica bi možda koštala 5% manje, i u dućanu više ne bi imali dvije stolice po 122kn nego jednu po 115 a drugu po 122 kune. Da uopće i ne spominjem da bi radnik dobio veću netto plaću u nekom iznosu, u odnosu na smanjenje PDVa gdje bi se u dućanima roba koja je tipično socijalna kategorija (kruh, mlijeko, brašno…) pojeftinila tek koju lipu. (znam, na ove artikle se treuntno ne plaća PDV no to je samo pitanje trenutka kada će se vratiti natrag)
Naši političari to ne razumiju (ili barem o tome ne govore na glas), a svi se redovito okome na PDV kao da je on uzrok svih problema, dok je u stvarnosti PDV jedan od rijetko dobrih sustava oporezivanja.

Korijen svih naših problema je prerastrošna i preglomazna državna uprava. Dok se tome ne stane na kraj nema nama napretka. Volje da se s time netko obračuna jednostavno nema.

Naš drugi problem je produktivnost u svim sferama društva. Prošli tjedan sam bio u tvrtci koja gotovo cijelu svoju proizvodnju izvozi i čovjek je pokazao na prezentaciji slide na kojem piše kako je njihova prosječna bruto plaća 1.100EUR, dok njihov najveći konkurent ima 2.200EUR (tvrtka u italiji). Prihod po zaposlenome u Italiji je 139.000EUR godišnje, a prihod u njihovoj tvrtci svega 45.000EUR. Iz toga slijedi da je udio cijene rada u krajnjem proizvodu u hrvatskoj tvrtci i dalje 50% veći od istovjetne tvrtke u Italiji unatoč tome što Talijani imaju 100% veća primanja. To se, ljudi moji, zove produktivnost.

Problemi koje mi danas imamo nisu ništa novoga, eto, i stari rimljani su imali identični problem. A svi znamo što se njima desilo.

Misao dana:
The national budget must be balanced. The public debt must be reduced; the arrogance of the authorities must be moderated and controlled. Payments to foreign governments must be reduced, if the nation doesn’t want to go bankrupt. People must again learn to work, instead of living on public assistance. (Marcus Tullius Cicero, 55 B.C.)

Categories
Business Ekonomija Politika Priroda i društvo Putovanja

one… (3:52, Johnny Cash, Unearthed Disc 5, 2003)

Skrenuo bih vam pozornost na jednu genijalnu inicijativu koju je jučer predstavio Darko Marinac (čelnik Podravke) kroz nevladinu instituciju Nacionalnog vijeća za konkurentnost.
Inicijativa koja je prezentirana zove se Regulativna giljotina predlaže Vladi Republike Hrvatske novi model uklanjanja suvišnih zakona i pravilnika koji opterećuju hrvatsko gospodarstvo. Istraživanje koje je napravljeno pokazuje kako je moguće unutar godine dana smanjiti broj regulativa za 20-50% i na to još treba dodati preko 12.000 različitih dokumenata naslijeđenih iz bivše jugoslavije koji više nemaju nikakvu vrijednost ali se po sili zakona i dalje moraju primjenjivati.

O preregulaciji našeg društva pisao sam jako puno puta i ponovno skrećem pažnju na našu komunističku praksu po kojoj sve što nije u zakonu automatski nije dozvoljeno u odnosu na inozemnu praksu gdje je to doslovce obrnuto. Ovo sivo područje generator je ne samo sive ekonomije nego i mita i korupcije na svim mogućim i nemogućim razinama.

S velikim zanimanjem sam jučer pogledao i reportažu o priči s kravljim mozgom koji možda je ili nije lud, te kako naši domaći CSI upravo DNA analizom pokašava dokazati koja je krava otputovala u englesku(?). Obzirom na pažnju koja se posvećuje kravljem ludilu ne samo kod nas nego i u svijetu, otkriće takvog propusta i zamjena uzoraka ne samo da je očigledno kriminalno djelo koje je moguće sankcionirati unutar vlastitog zakonodavstva, nego ćemo postati žarište žestokog međunarodnog incidenta u kojem će se sva kredibilnost sustava svesti na negativnu nulu. Za našu dobrobit se nadam da se to nije desilo, jer ono što se događa u našem dvorištu može biti i ružno ali nitko o tome neće previše pisati osim možda tu i tamo pokazati prstom – no zamjena uzoraka kod ovako osjetljive tematike (da ne kažemo da će englezi ispasti budale u toj priči) će sasvim sigurno imati dalekosežne posljedice.

Kada smo već kod engleske, taman sam se bio dvoumio da li da odem do engleske slijedeći mjesec ili ne, koliko god bih htio vidjeti svijeta (nisam napustio .hr od mislim prosinca) imam toliko posla i nekoliko dana izvan ureda bi me ozbiljno unazadilo, no s druge strane na suvislom odmoru također nisam bio dugo vremena pa bi mogao spojiti ugodno s korisnim. Veselim se da neću morati do britanske ambasade po vizu, tamo naime nikada ne znaš da li će netki neoprezni djelatnik aktivirati bombu ili ne :)

Odbrojavanje; one – toliko je postova preostalo… vidimo se sutra

Misao dana:
Prepare for Metamorphosis, are you ready Kafka?

Categories
Blog Business Ekonomija

lest we forget… (4:21, The Walkabouts, Ended Up A Stranger, 2001)

Priča o vijećnicima prebjezima nije još došla do kraja, danas je SDP ostavio vladi da do kraja mjeseca razriješi situaciju s prebjezima u Velikoj Gorici ili će oni dati ostavku. WTF? Meni je ta ekipa strašno simpatična, no fascinira me da nisu apsolutno u stanju napraviti odlučni potez; nije mi jasno što ovime žele postići – dali su im ultimatum (HDZu ili kome već) i ovi bi se sada trebali strašno uplašiti jer će Tonino Picula (kojeg ionako teško da možemo zamisliti da napravi neki teški, macho, donekle bezobrazni a u svakom slučaju ne prijeteći potez) dati ostavku, i to u gradu u kojem je do nedavno žario i palio naš ministar financija kojem je gubitak grada očigledno teško pao?
Da sam ja Ivo (uzevši u obzir da će se uopće pozabaviti ovom temom), ja bih mrtav hladan pričekao kraj mjeseca i dočekao informaciju o ostavci; svima super, SDP je napravio odlučnu akciju, HDZ je opet na vlasti i što bi rekli to je jedna win-win situacija :)

Nema načina da se taj problem riješi jer bi zakonsko reguliranje da je stranka vlasnik mandata odvela ponovno u partijski sustav iz kojega bježimo. Zamislite da vam stranka, poput Đapića određuje slobodno kada će nekoga smijeniti ili zamijeniti, ili odvedite to korak dalje i zamislite situaciju u kojoj stranka dobije izbore na jednoj listi i potom ih odmah zamijeni s nekim sasvim trećim ljudima.
Nadalje, nema načina niti da spriječite te vijećnike/zastupnike da idu negdje drugdje jer uvijek mogu izigravati neutralne a potom (u dogovoru s njima idealnom opcijom) dizati marljivo ručice.
Jedini način da to profunkcionira je da se birači tu i tamo sjete toga, te na izborima kazne one koji su napravili propust; dakle one stranke koje su u startu imale ljude koji su bili potkupljivi ili pak one stranke ili opcije koje su takve prebjege vrbovale i/ili prigrlile.

Nego, moj kolega i novopečeni bloger arsenyev (znam, baš ga opako reklamiram, no njegovi Putevi Dersu Uzale su dobili već treći i četvrti dio na www.bestseler.net-u i taj putopis fakat morate pročitati). U svakom slučaju, poslao mi je link na sjajan članak 2006: The year of oil colapse koji ukratko objašnjava što bi se moglo dogoditi (i zašto) tijekom 2006 godine, a neposredno nakon toga sam imao prilike slušati o razlikama između indije i kine i zašto je Indija ta koja će postati svjetska sila, da bi me danas dočekala informacija o rastu BDPa u hrvata.

Teorija ovog prvog članka kaže kako je 90% ekonomskog rasta amerike u posljednjih nekoliko godina nastalo na temelju rasta građevinarstva i rapidne izgradnje novih stambenih jedinica. Ništa strašno, rekli bi, no stanovi su oblik krajnje potrošnje i financiraju se kreditima – dakle novcem koji će biti zarađeni kroz dugo vremensko razdoblje – ako, tj. kada, taj lanac pukne – na tržištu će se pojaviti ogromna količina stambenih jedinica koje neće biti moguće prodati, građevinari i prateća industrija ostaju bez posla, sve skupa ulazi u recesiju, vrijednost nekretnina pada a prihodi padaju čime će direktno biti pogođena Kina budući da se američka industrijska baza preselila u Kinu. Kina ima BDP koji raste stravičnim postotkom (9% ili većim) te je njihov interni pritisak na rast standarda ogroman i ako nestane potražnje, ili bolje rečeno ako nestane rapidnog rasta potražnje koji je trenutno na djelu – njihove interne efikasnosti isplivavaju na površinu. Kinezi su specifični i po tome što imaju ograničenja na broj djece, tj. obitelj smije imati najviše jedno dijete i za pretpostaviti je da se to pravilo daleko strože provodi u gradovima (industrijskim centrima) nego u provincijama – što me dovodi do pitanja što će se desiti kroz 30-40 godina kada postojeća ekipa završi u mirovini a istovremeno nema dovoljno novih radnika koji će ovim prvima isplaćivati mirovinu; istvoremeno Indija nema tih ograničenja a njihova ekonomija (polupostojeća ali također rapidno rastuća) nije orijentirana isključivo na Ameriku pa je stoga za očekivati kako će lakše proći kroz recesiju uzrokovanu nadolazećim američkim kolapsom.
U svakome slučaju vrlo crne prognoze.

Slična se sudbina piše i nama jer bi trebalo vidjeti koliki udio rasta BDPa kod nas ovisi o gradnji stambenih jedinica odnosno o rastu krajnje potrošnje – dok nam istovremeno industrijska baza i dalje stagnira i polako ali sigurno odumire (sva sreća eto imamo ovaj pravilink o otpadu koji će sam po sebi biti zaslužan za 1% BDPa). 4% rasta BDPa je sjajna brojka, no mislim da kada se uračuna samo rast cijena nafte u prošloj godini (dakle rast cijena energije) što je tipično uvozni proizvod, mislim da nam taj rast neće biti toliko sjajan, oduzmimo malo građevinske operative, auto cesta koje se više ne grade i situacija nikako ne miriše na dobro.

Misao dana:
I wanted to join the Army the sign said ‘Be All That You Can Be’, they told me it wasn’t enough.