Categories
Blog eDržava Politika Priroda i društvo Putovanja

Mala inventura

Već duže vremena mi je na pameti kako bi se morao malo intenzivnije baviti ovim blogom, no količina posla, razno raznih obveza a ponekad i nedostatak ideje onda i kada volje ima jednostavno su ga stavili u sjenu pa stoji tu i trpi zub vremena. Malo sam danas ažurirao tekst o blogeru, malo reorganizirao arhivu, izbacio van knjižnicu i podesio widgete u desnoj kolumni pa će to za neko vrijeme sada biti ok. Čisto da znate, neovisno o tome što na blogu vrlo rijetko pišem (evo, ovo je tek drugi tekst u prosincu ove godine), blog je ove godine posjetilo 106.000 ljudi, što i nije tako loše za svega pedesetak tekstova koliko sam ih u ovoj godini napisao. Nadam se, a pokušati ću se disciplinirati, da u slijedećem razdoblju pišem daleko više. Moja suradnja s Obzorom Večernjeg lista je prije nekoliko tjedana završila i moram još vidjeti u kojoj formi i gdje točno ću nastaviti pisati.

Prethodna 2010. godina je za mene bila iznimno neugodna, kao prvo tu je bila priča o mojim porezima koja je lansirana bila u iznimno neugodnom trenutku kada se zbog mnogih razloga s time nisam mogao boriti. Ta cijela priča me baš iznimno pogodila jer je u cijelosti fabricirana, a okolnosti što se točno desilo i kako ispričana je tek naknadno ali nakon što mi je pozicija u Uredu predsjednika promakla. Da odmah bude jasno ta pozicija je sa sobom nosila dobre i loše stvari, dobro je bilo to što se u kratkom trenutku otvorila prilika da se napravi neka konkretna promjena u strukturi državne uprave i napravi primjer za kojeg sam uvjeren da ga dugo nećemo gledati; a loše bi pak bilo to što ja (budimo realni) nisam baš timski igrač ili osoba koja osobito poštuje hijerarhiju, a Ured predsjednika je upravo to – sve je s razlogom podređeno isključivo instituciji predsjednika i to tako mora biti. Biti će još prilika, a u međuvremenu postoje i drugi načini da se pomogne (državi, društvu, vlasti i predsjedniku).

Druga neugodna stvar koja se desila nedugo zatim je bila priča o registru branitelja kada sam bio uhićen i nekih desetak dana redoviti gost u Policiji dok se pregledavala zaplijenjena oprema. Stresno je bilo biti uhićen jer ni danas ne vidim razloga zašto je to bilo potrebno, od čega je daleko najgore bilo čitati koje su potencijalne konsekvence (a konsekvenca je 10 godina zatvora što bi me valjda učinilo posljednjim političkim disidentom u Europi), no daleko je stresnije živjeti s policijskom zaštitom ili znajući da si pod konstantnim praćenjem i prisluškivanjem. Posljedica toga je bilo otkazivanje nekih suradnji što me efektivno učinilo nezaposlenim i bez prihoda cijele 2010. godine ne zato što posla nije bilo nego zato što sam jednostavno neko vrijeme bio toksični materijal. Jedan moj prijatelj kaže da se najviše uči kada gubiš, i ako je postojala godina u kojoj sam puno naučio to je svakako bila 2010.

Ironično, u veljači sam naučio kako mediji mogu biti površni i nemilosrdni (što sam morao znati i prije toga jer se dobrim dijelom njima bavim profesionalno), a da bi svega dva mjeseca kasnije mogao upravo medijima i medijskom pritisku zahvaliti što je moje uhićenje trajalo tek pola dana (iako su neugodnosti koje su slijedile trajale mjesecima).

U desetak dana ispitivanja u Heinzlovoj odlučio sam i pokrenuo Vjetrenjaču koja je u proteklih godinu i pol odradila nekoliko zanimljivih akcija od kojih je posljednja ona o registru javne nabave. Poanta svih aktivnosti u kojima sudjelujem je stvaranje boljeg društva. Naravno da to zvuči apstraktno i u biti idealistički, no jednako tako riječ je o dugotrajnom procesu. Moramo se suočiti s problemima koje imamo (na svim razinama) neovisno o tome koliko to bolno bilo. Problemi koje sam pomogao” prokazati” nisu nužno riješeni ali smatram da su barem definirani i da je sada samo pitanje odluke da se oni i razriješe. Druga razina koju mislim da je sada svima jasna je kako je vrlo malo potrebno da se napravi mjerljiva razlika, odnosno kako vrlo mala skupina fokusiranih ljudi mogu pridonjeti promjeni. Ideje nisu iscrpljene i bitka s Vjetrenjačama u biti tek započinje.

Ova godina je daleko bolja, iako i dalje daleko od idealne. Imao sam prilike iznimno puno putovati, nemam nabrajati destinacije ali recimo samo da foursqare kaže da sam bio na više od dvadeset različitih aerodroma (i imao nekih stotinjak letova na nekoliko kontinenata po nekoliko puta), a i kilometri u automobilu su se poprilično impresivno nakupili. Upoznao sam neke sjajne ljude a koji su na moje totalno iznenađenje znali tko sam, a imao sam i nekoliko iznimno popraćenih predavanja koja su direktno rezultirali novim poslovnim angažmanima. Mislim da ću u slijedećem razdoblju sve više vremena boraviti izvan granica jer je tamo daleko jednostavnije raditi; preko granice ne moraš objašnjavati “tko si” i “čiji si”, ljude puno više zanima što si u stanju napraviti i kakve ideje imaš nego da preispituju plemensku pripadnost ili motive. Putovanja su naporna, zbog nedostatka vremena često putujem u zadnji čas i zadržavam se donji minimum vremena, no putovanja mi daju ideje i pune baterije.

Ove godine sam imao i priliku raditi za Ladonju koja je pokušala ući u Hrvatski sabor. Ladonja nažalost nije ušla u Sabor ali je prošla izborni prag, što je inače prvi puta u posljednjih dvadeset godina da je totalno nova politička opcija uopće prošla izborni prag. Ovaj rezultat je iznimno frustrirajući jer smo s jedne strane pobijedili (prešli prag), a s druge strane izgubili (za 189 glasova) na najspektakulariji mogući način. Ono što je također bilo zanimljivo u toj kampanji je razina otpora koja se pojavila. Ladonja djeluje na području Istre i Kvarnera i otpor političke strukture (prvenstveno IDS-a) je doista impresivan, premreženost i ovisnost politike i lokalnih medija je vjerojatno daleko najizraženiji upravo tamo i totalno je nerealno čitati neke od tekstova koji se tamo redovito objavljuju a autori još što je najbolje imaju i obraza potpisati se. Drugi vrlo izraženi element je otpor prema čelniku Ladonje Pliniu Cuccurinu koji kod pojedinih novinara, političara i IDS-ovih aktivista graniči (barem meni) s govorom mržnje, dok istovremeno deseci prijateljskih i ostalih savjeta i argumenata koje sam dobijao tijekom proteklih mjeseci neodoljivo podsjećaju na sve ono što se događalo 2009. godine kada sam radio kampanju za Josipa Kregara a percipirano protiv SDP-a. Pogledajte danas tko sjedi u saborskoj klupi SDP-a, a tko je van njega? Nekako mi se čini da će se isto dogoditi i u Istri. Nažalost propustili smo to napraviti ove godine no promjena u Istri je nužna i u svojoj biti neizbježna. Nevjerojatno je koliko s jedne strane kolektivno tražimo ljude koji će nas izvući iz problema i krize, a onda kada se oni i pojave i istaknu barem malo, tada ih svim silama želimo ne samo spustiti ponovno dolje nego ih još pritom moramo i malo iscipelariti (valjda da zapamte gdje im je mjesto).

Politika je dobrim dijelom lišena racionalnih odluka, političari su ljudi koji po svojoj definiciji moraju imati izraženi ego, a birači u političarima pokušavaju vidjeti sebe. No unatoč tome povremeno bi boljima i uspješnijima trebalo dati priliku.

Nakon osam godina jučer smo napokon dobili novu Vladu. O onoj prethodnoj SDPovoj od prije skoro pa dvanaest godina puno se toga ružno pisalo i nekako je kolektivna memorija odlučila da ih se proglasi lošima, no s moje pozicije to je vjerojatno najbolja vlada koju smo do sada imali. Proteklih osam godina, kako bi Balašević rekao “pijanstva i kiča” su bili vrlo naporni za promatrati ali i preživjeti a posljednje dvije su bile osobito mučne. Ne znam kako Vama ali meni je bilo strašno promatrati to javno vrijeđanje inteligencije građana sa skoro pa svake moguće govornice. Nadam se da ćemo imati daleko bolju Vladu, ne zato što je SDPova nego zato što nam bolja Vlada očajnički treba. Zoran Milanović je baš kao i gore spomenuti čelnik Ladonje lik kojeg ili volite ili mrzite ali rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Ono što je sigurno je da se čini kako je u protekle četiri godine sazrio i njegov nastup posljednjih mjeseci to jasno pokazuje. Do jučer smo od njega imali šanse vidjeti samo pakiranje i celofan koji je poprilično dobar, ali sada kreće posao i kroz prve odluke će se vrlo brzo vidjeti što nas čeka.

Ako postoji karakteristika prethodnih vlada (a posljednje osobito), to je neodlučnost i apsolutna nesposobnost za bilo kakve pomake i odluke. Ova vlada može biti dobra ili loša, što je manje bitno, no ono što si ne smije dopustiti je da propusti donositi odluke (i zato su Čačić i Linić dobrodošli jer se oni ne boje zauzeti stav i donijeti odluku), a nadam se da će i barem neki od ministara koji su također ušli u Vladu raditi isto.

Slijedeća godina neće bit ugodna, a vjerojatno neće biti ni bolja od 2011. no u njoj barem imamo potencijal posložiti temelje da godine koje dolaze budu bolje.

Misao dana:
The world is full of people whose notion of a satisfactory future is, in fact, a return to the idealised past.

Categories
eDržava Politika

Praćenje financiranja političkih stranaka i kandidata

Bio sam jutros na nečemu što je bila kombinacija predstavljanje web aplikacije koju je APIS IT izradio za potrebe državnog izbornog povjerenstva a čija je funkcija nadzor nad financiranjem i trošenjem sredstava u izbornoj kampanji a sve skupa temeljem novog zakona o financiranju izborne promidžbe i koječega drugoga.

Poanta aplikacije je u biti plemenita i služi zato da bi se u aplikaciju unosili podaci koje bi potom DIP mogao lagano pregledavati i provjeravati da li stranke i kandidati posluju sukladno zakonu, no nekako mi se čini da je u praksi sustav dizajniran samo s DIPom na pameti bez osobite podrške onima koji podatke moraju puniti u aplikaciju.

APIS IT je zanimljiva kompanija koja je (ako me sjećanje ne vara, a previše sam lijen da provjeravam), 50% u vlasništvu grada Zagreba a druga polovica u vlasništvu RH. Kad dođete do njihove zgrade zapuhne vas takav zadah kraja sedamdesetih i osamdesetih godina kojeg može pružiti samo izvorna socrealistička arhitektura koju je danas već donekle teško naći. Mimo donekle jedinstvene arhitekture interijera, APIS IT je institucija koja se brine za IT potrebe ove države i oni su vjerojatno vlasnici i oni koji održavaju državne data centre (ne sve ali sasvim sigurno neke bitnije), i po svojoj funkciji su donekle slični FINA-i s time što paze da budu low_profile. Meni osobno su izletili u radar u času kada je Milan Bandić počeo adresirati ljude po tome da li su invalidi ili nisu, da li su obrtnici ili nisu i po sličnim kriterijima, a što su podaci koje njegova kampanja nikako nije smjela imati ali ako ih je odnekle dobila to je bio upravo APIS IT (za što po mojim saznanjima do danas nitko nije odgovarao).

Anyway, aplikacija je dizajnirana da radi na internet exploreru 6 ili većem jer po riječima voditelja projekta “99% korisnika u Hrvatskoj koristi Internet explorer” (tom rečenicom se odmah sam diskvalificirao iz daljnje rasprave).

Ono što je dalje zanimljivo je da je korištenje aplikacije “opcionalno” dakle nije propisano Zakonom, no međutim zbog potrebe DIPa za dnevnim uvidom u financijske podatke stranaka i kandidata oni “očekuju” da je koristite (ove dvije tvrdnje su malo u kontradikciji no to se ne smatra osobitom problemom). Nadalje, krajnji rezultat tih aplikacija su pravilnikom propisani izvještaji koji se iz aplikacije printaju i potom potpisuju i pečatiraju i šalju DIP-u (što je pomalo redundantno i ekipa iz DIPa i APISa ne vidi neku pretjeranu ironiju o tome), a same PDFove po riječima voditelja projekta nije moguće digitalno potpisati (u čemu je totalno u krivu jer ja zakon o elektroničkom potpisu poznat, važeći i institucije su obvezne preuzeti takav dokument ako ga dobiju; to što ne znaju ili ne mogu provjeriti potpis je sasvim drugi par rukava).

Tijekom prezentacije i diskusije pojavilo se nekoliko situacija (daleko više nego što mislim da je pristojno priznati) koje nisu predviđene aplikacijom iz čega su se pokazale slabosti, besmislenosti i u biti neprovedivost pojedinih točaka zakona o financiranju izborne promidžbe, a više je nego očito kako su web aplikaciju izradili inženjeri i birokrati bez čak i minimalnog uvida u stvarno ponašanje korisnika i “situaciju na terenu”.

Kako god bilo, nužno je pohvaliti napor DIP-a u razvoju ovakve aplikacije (premda bi bilo interesantno čuti koliko je ona koštala) i vjerujem da će slijedeća verzija biti daleko bolja, no isto tako treba kritizirati očigledni nedostatak pripreme a osobito nedostatak komunikacije s krajnjim korisnicima u fazi dizajniranja same aplikacije.

Očekujem da će se o ovome još puno pisati u novinama u slijedećem razdoblju kao velikom problemu, pa čisto da dam 3+ za ideju i trud, te nategnutu dvojku za izvedbu.

Categories
eDržava

Partnerstvo za otvorenu vlast

Prije dva tjedna (14. rujna) u prostorijama novinarskog doma u Zagrebu predstavljeno je Partnerstvo za otvorenu vlast. Ova inicijativa dolazi od američkog predsjednika Baracka Obame koji je prošle godine na zasjedanju Ujedinjenih naroda najavio pokretanje ove inicijative, a čiji je cilj globalno partnerstvo prema otvaranju vlada i vlasti prema svojim građanima. Partnerstvo se sastoji od osam država inicijalnih pokretača, a Hrvatska se uključila već u prvu grupu od tridesetak zemalja koje su se obvezale djelovati u smjeru izgradnje otvorene vlasti i rasta transparentnosti.

Usred afere s HDZ-ovom crnom blagajnom na političkom dijelu otvaranja partnerstva pojavili su se i predsjednik Sabora Luka Bebić i potpredsjednik Vlade Gordan Jandroković, od kojih je ovaj potonji nabrajao silne uspjehe i slučajeve u kojima on smatra da bi Hrvatska morala biti primjer ostalima.

Nažalost, stanje nije uopće sjajno ili za pohvalu i vrijedilo bi argumentirati zašto i dio ovoga što slijedi sam i naveo u svojem kratkom govoru kojeg sam tada izgovorio.

Hrvatska ne zadovoljava niti jedan jedini suvisli kriterij o transparentnosti. Naime mi imamo Zakon o pravu na pristup informacijama i neki dokumenti doista jesu dostupni, no način na koji se to radi je jednostavno loš i u svojoj biti neupotrebljiv. Praktički svatko može svoj podatak proglasiti tajnim, a agencija za zaštitu osobnih podataka je ta koja je zadužena da rješava eventualne žalbe. Na gornjem okruglom stolu požalili su se kako ih je svega četvero na cijelu državu što se činilo barem petnaest minuta razumnim argumentom, sve dok nismo čuli da su u prvih osam mjeseci ove godine dobili ukupno 120 žalbi. Moje je mišljenje da predmeti koji se odnose na zakon o pravu na pristup informacijama moraju biti očigledni i da tu nema u biti pretjerano duge deliberacije i četvero ljudi nema što raditi s tih 120 žalbi (osim naravno ako imamo jednog načelnika, jednu tajnicu i dva referenta što donekle mijenja omjere).

Krenimo primjerice s državnim proračunom kojeg do prošlog kolovoza nismo uopće imali javno dostupnog u obliku baze (ili tablice). U mojim nastojanjima da pribavim taj dokument, tražio sam čak primjerak proračuna u digitalnom obliku i dobio sam PDF dokument sa skeniranim stranicama. Kada sam upitao kako oni to mogu smatrati digitalnim oblikom, odgovoreno mi je da je dokument došao na CD-u pa je sukladno tome digitalan. Proračun kojeg smo u Vjetrenjači koristili za vizualizaciju državnog proračuna dobili smo polulegalnim metodama direktno od djelatnika ministarstva financija. Na sreću, nakon objave naše vizualizacije i javne kritike, excel dokument se pojavio na stranicama ministarstva.

Državni proračun nadalje ima samo tri razine detalja, tako da imate situacije da postoje stavke koje nose iznose u milijardama kuna. Možemo mi sada diskutirati o tome da je to otvoreno i transparentno, no mislim da je nevjerojatno očekivati da država dobije jednu pojedinačnu fakturu na milijardu kuna? Smiješno, no dodatnu razinu detalja smo imali do 2008. godine kada je to skinuto jer je netko (a pogledajte moj blog iz tog razdoblja) izračunao da država godišnje troši oko 32 milijuna kuna na zimske gume, što je dovoljno za 14.000 setova guma pa je tadašnji ministar doslovce i javno izgovorio da “neće mene niko zaje….” i tako je pala razina transparentnosti proračuna u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj nadalje ne postoji nijedno tijelo koje se sustavno bavi informatizacijom. Znam da će sada neki skočiti i upozoriti na instituciju koja se zove eHrvatska, no ako malo bolje pogledate njihove web stranice biti će vam jasno kako je jedan od njihovih najvećih dosega digitalizacija TV signala što je posao koji je trebala istjerati agencija za elektroničke medije a ne oni, i govoriti o tome kao o digitalizaciji je isto kao i da kažem da je moja kuhinja digitalna zbog toga što imam mikrovalnu pećnicu koja na sebi ima digitalni sat. Istovremeno, jedan od najboljih projekata koji je proizašao iz kuhinje eHrvatske je hitrorez koji je nažalost bio korišten isključivo kao marketinški alat za dobijanje izbora 2007. godine. Od 14.000 zakona i propisa koje je pobrojao USAID i vijeće za konkurentnost, hitrorez je pronašao njih oko polovice, da bi za svega njih nekoliko stotina dobili bilo kakve prijedloge i promjene ili brisanja, da bi na kraju brojka koliko je propisa stvarno promijenjeno bila toliko porazno loša da me je sram uopće napisati brojku. Ako ne vjerujete, pogledajte samo nedavne odluke ministarstva gospodarstva koje je prije nekoliko tjedana ukinulo odredbe o obvezi osiguravanja mineralne vode i soli rudarima, a koja je bila obvezujuća od polovice prošlog stoljeća. Nažalost, hitrorez je zaživio u nekim drugim zemljama (Egipat, Vijetnam…) dok je kod nas to bio samo predizborni trik, a čelnici su se više bavili rasporedom posade na “Malo vitra” nego s državnim poslom. Koliko “nove tehnologije” sporo dolaze možete i sami provjeriti šetajući pokraj ureda eHrvatske i pokušavajući se checkirati s npr. FourSquare-om pa onda možete provjeriti tko je mayor te institucije.

Usput rečeno, cijeli niz zemalja, od naših susjeda na dalje ima ili ministarstvo informatike (ili ministarstvo za informacijsko društvo ili neku izvedenicu koja pokriva taj dio), dok mi u Hrvatskoj, izuzevši eHrvatske nemamo nijednog jedinog državnog tajnika koji bi se bavio tim problemima. Podsjetimo se, imamo više od 4.400 jedinica uprave i samouprave i nijednu osobu ili instituciju (osim disfunkcionalne eHrvatske) koja bi se bavila integracijom informatičkog potencijala ove zemlje. Toliko o nama kao o potencijalnoj informatičkoj velesili.

Veliki problem transparentnosti je i apsolutno nerazumijevanje potencijala koje informatika i informacijski sustavi pružaju. Pa tako s jedne strane imamo političare koji pojma o informatici nemaju (u što se možete uvjeriti promatrajući TV kadrove njihovih kancelarija), a s druge strane imamo cijeli niz nekakvih kvazi IT voditelja i načelnika čija je jedina zasluga da su na određenoj poziciji bili dovoljno dugo da po sili inercije birokracije svojom nekompetencijom napreduju do razine na koju su stigli. I jedni i drugi dakle pojma nemaju, još manje da imaju vizije ili energije za iskorak, a za obje grupe je kritični faktor uspjeha zaustavljanje svake promjene koja bi mogla ukazati na njihove nekompetencije. Dobar dio napretka ove države, a ne samo naše infrastrukture zarobljen je u toj birokraciji mediokriteta koji s nama upravljaju u posljednjih dvadeset godina. Uspjesi i kompetencije u takvim uvjetima nisu niti mogu biti parametar napredovanja.

Ponekad se desi da neki informatički biser doista ispadne van, pa smo primjerice tako prije godinu i nešto dana vidjeli kako zagrebački ZET posjeduje aplikaciju koja ukazuje na trenutne pozicije tramvaja i autobusa. Nekoliko dana nakon objave tog podatka, ta aplikacija je ugašena (iako je u biti samo prebačena na drugi port routera) s izgovorom da se radi o sigurnonosnom problemu. Pretpostavka je da bi odavanje lokacije tramvaja moglo dati neočekivanu prednost teroristima ili vandalima, kao da tramvaji ili autobusi koriste svaki puta drugu rutu i neočekivano vam se prikradu na stanicu? U drugim zemljama, takvi podaci se javno dijele i onda imate cijeli niz aplikacija koje možete instalirati na svoje pametne telefone i vidjeti koliko ćete čekati određeni oblik javnog prijevoza i tu bi se u biti složio s ZETom da je riječ o pitanju sigurnosti, jer nije svejedno hoće li vaše dijete u dva ujutro čekati pola sata neki tramvaj ili autobus ili svega nekoliko minuta.

Zamislite, da su ti podaci slobodni i javno dostupni, danas bi imali pokoju aplikaciju za naše pametne telefone, neki lokalni developer bi možda prodao tehnologiju u svijet, možda bi koji od besposlenih mladih dobio priliku zaraditi svoju plaću? A da i ne kažem da bi do danas netko mogao proučiti uzorke ponašanja tramvaja i autobusa i predložiti reorganizaciju, alternativne vozne redove ili nešto treće što bi dovelo do efikasnijeg i energetski učinkovitijeg javnog prijevoza. Nažalost, ovako to nikada nećemo saznati.

Imamo mi još problema, da bi uopće bili otvoreni i transparentni potrebno je i digitalizirati sve i svašta. Imamo tako primjer FINA-e koja je od hrvatske vlade dobila zadatak i više od dvadeset milijuna kuna da prebroji zaposlene u državnom sektoru. Njih ima oko 330-350.000 i razumno bi bilo očekivati da je to podatak koji ne bi smjelo biti teško saznati, no eto, nakon godinu i nešto dana, dvadesetak milijuna kuna kasnije mi to i dalje ne znamo. Ako ćemo već govoriti o FINAi, pogledajte koliko REGOS plaća FINAi za usluge vođenja i infrastrukture za prvi i drugi mirovinski stup. Radi se o stotinama milijuna kuna koje su otišle u rupu bez dna pod imenom FINA. Našim novcem subvencioniramo i saniramo instituciju za koje u modernom tržišno orijentiranom svijetu nema mjesta. FINA je nadalje nositelj i izdavatelj digitalnog potpisa koji je temelj elektroničke razmjene dokumenata (što se onda u kasnijim iteracijama mora reflektirati na transparentnost i otvorenost društva), no ako malo bolje pogledate, osobe koje su radile na digitalnom potpisu prije nekoliko mjeseci su iz donekle elitnog prostora FINAe u Vukovarskoj preseljene u posljednju kancelariju u slijepom crijevu poslovnice u Šoštarićevoj, a sam pogled na te izgubljene službenike i količinu fascikala koji posjeduju jasno govori o tome koliko su digitalnih potpisa do sada izdali i kakva je budućnost tog projekta.

Kada smo već kod digitalnog potpisa, vrijedi spomenuti i priču koja se nekad događala s potpisom. Naime, po zakonu JMBG ne smije biti digitalnog potpisa, dok istovremeno Porezna uprava (koja koristi digitalni potpis za primanje dokumenata) očekuje taj broj u potpisu. To su duže vremena riješavali tako (ne znam da li to rade još uvijek) da su čekali da na serveru vide grešku prilikom prvog pokušaja potpisivanja da bi potom ručno pronašli JMBG i ručno intervenirali kako bi usluga proradila (tako da ako vjerujete u male ljude u računalima, nije to baš tako daleko od istine, barem kada je riječ o javnoj upravi).

A ako mislite da je situacija u poreznoj porazna, onda niste vidjeli druge. Usluga ePorezne je bazirana u cijelosti na Microsoftovoj tehnologiji koju je za potrebe APIS IT-a sagradila privatna tvrtka, a sve skupa po narudžbi porezne uprave. FINA pak koristi module za potpisivanje koji se baziraju na kombinaciji jave i activeX kontrola što znači da je opet vezano za MS platforme, a Mirovinsko i Zdrastveno su koristili digitalno potpisane PDF dokumente – koji, uzgred rečeno, nisu korišteni za upisivanje u baze, nego bi to bila samo autentikacija da je doista odgovorna osoba potpisala formular, dok bi se sve ostalo rješavalo na identičnom šalteru kao i da ste se sami odšetali do lokalne poslovnice mirovinskog ili zdrastvenog. Oni su napravili jednu vrlo skupu verziju faxa koja daje dojam da se radi o nekoj “e” usluzi.

Dakle, ono što je činjenica je da razne institucije koriste razne tehnologije i da podaci nisu jedinstveni niti se pazi da ne budu redundantni (kao što je to primjerice u biračkim popisima koji su u biti samo “kanta za smeće” svih drugih baza i evidencija koje postoje), pa tako primjerice gore spomenuti podaci koje redovito šaljete regosu morate istovremeno slati i poreznoj upravi iako se radi o apsolutno istom setu podataka.

Ukratko, ako se na gornje načine država odnosi prema “ulaznom” dijelu podataka, kako onda bilo tko može očekivati transparentnost ili otvorenost prema građanima? S jedne strane imate političare koji se grčevito bore da ostanu na poziciji, voditelje informatike koji su ionako većinom završili na tim pozicijama iako nemaju elementarne kompetencije, preko toga da svaka institucija vodi svoju politiku pa samim time i informatičku infrastrukturu.

Pogledajte baze podataka koje su navodno javne. Baza podataka registra trgovačkog suda je pretraživa samo po dva kriterija, što bi značilo da morate imati točni podatak da bi eventualno dobili potvrdu da je podatak točan. Ostali registri (obrtnika, udruga) su rasuti po drugim institucijama i napravljeni na identičan način. Nijedan od tih registara nema engleski prijevod a dio institucija ih ne prihvaća kao autentični dokument. U biti, mi nemamo jedno mjesto gdje su popisane sve javne baze podataka, Amerika primjerice ima registriranih gotovo 400.000 data setova različitih podataka, od ovih očiglednih o državnoj potrošnji, dok učestalosti kriminala ili frekvenciji izdavanja parkirnih kazni.  Europska komisija objavljuje sve svoje troškove do razine pojedinačnog troška, što znači da ako je iz proračuna europske komisije isplaćeno 10kn za refundiranje troška parkinga njihovog diplomata u Zagrebu, tada je taj podatak vidljiv (i preporučam da ga pronađete), a susjedi slovenci su nedavno objavili svoju aplikaciju Supervizor koja ima identičnu funkcionalnost.

U Hrvatskoj ima oko 4.400 tijela uprave i samouprave (uključujući i sve institucije, agencije i sve druge pravne subjekte koji na ovaj ili onaj način upravljaju javnim novcem ili resursima) i mi se u biti borimo da osiguramo donji minimum transparentnosti i otvorenosti koji je ionako garantiran zakonom. No istovremeno skroz izbjegavamo primjetiti kako zakon ne priječi nikome da bude pretjerano transparentan, ali se to ipak nije dogodilo u 4.400 tijela kroz 20 godina i možda nas u transparentnosti i otvorenosti ne priječe zakoni ili infrastruktura nego nešto sasvim drugo. Možda bi ipak prvo morali poraditi na temeljnim vrijednostima.

I da se vratim na gornji skup, da ste bili tamo i samo pogledali tko su bili ljudi koji su s državne strane došli braniti boje otvorenosti i transparentnosti (uz jedan jedini izuzetak državnog tajnika iz ministarstva financija) bilo je sasvim jasno da su poslani ljudi iz nižih ešalona birokracije što najbolje demonstrira interes i političku volju da se nešto učini na ovu temu, a gore spomenuti ministar i predsjednik Sabora su bili tamo ionako da bi iskoristili javni forum za ublažavanje političke štete koja je tih dana odjekivala zemljom.

Sav novac koji je prikupljen kroz naše poreze je javan i njegova potrošnja mora biti javna, a ljudi koji u naše ime donose odluke kako će taj novac biti utrošen moraju za to odgovarati. Nažalost, mi smo još uvijek u potrazi za jednim jedinim svijetlim primjerom. Dok se mi borimo da pojedini podaci uopće budu dostupni, svijet je odavno krenuo u kontekstualizaciju tih podataka kako bi se iz tih mnogobrojnih skupova podataka iscrpio maksimum te kako bi iz njih izvukli dodatnu vrijednost.

Istovremeno, koruptivna djela, a i sukobi interesa su djela koja je teško otkriti jer svi koji u njima sudjeluju imaju vitalni interes da štogod da su napravili nikada ne vidi svjetlo dana. Nema jednostavnijeg, bržeg i jeftinijeg načina da se pronađu takva djela od toga da budemo transparentni. U posljednje dvije godine silne borbe protiv korupcije, nije bilo nijednog jedinog pomaka u otvorenosti i transparentnosti javne vlasti, dapače, samo su se povukli na svoje pozicije a zakonska regulativa je postala još zatvorenija nego ranije.

I na kraju, pogledajte kratki video o otvorenoj vlasti koji opisuje što bi ona sve mogla biti zajedno s nekolicinom sjajnih primjera.

Open Government from The Academy on Vimeo.