Najčešće sam kritičan prema onome što naša država radi (nije da daju puno materijala da ih se podržava u potezima ili pohvali), no evo dogodilo se prije nekoliko dana nešto pozitivno što svakako treba istaknuti i pohvaliti.
Naime, nakon jako dugo vremena, na 65-toj sjednici Vlade, izglasana je nova Uredba o uredskom poslovanju. Uredba o uredskom poslovanju zvuči kao (i za većinu građana vjerojatno i je) nebitan i dosadan dokument, no u svojoj biti to je “biblija” postupanja s dokumentima unutar državne uprave, uredba se odnosi i na sva druga državna tijela, lokalnu i područnu samoupravu kao i svih drugih pravnih osoba koja imaju javne ovlasti. Nadalje, ta uredba je u manjoj ili većoj mjeri standard postupanja s dokumentima gotovo pa svugdje, te se može koristiti kao predložak za postupanje s dokumentacijom u praktički bilo kojoj pravnoj osobi neovisno bila ona državna, javna ili privatna. Naravno da u malim organizacijama to zvuči suviše komplicirano, no čim tvrtka naraste – pravila o postupanju s dokumentacijom su nužna da bi tvrtka (ili institucija) učinkovito funkcionirala. Uredba o uredskom poslovanju je zato iznimno bitan dokument koji velikim dijelom utječe na efikasnost državnog aparata.
Kao i puno toga drugoga, rukovanje dokumentacijom svoje korijene vuče još iz vremena Habsburške monarhije (dakle doslovno iz vremena Marije Terezije) koja je svojevremeno puno učinila za efikasnost upravljanja svojim teritorijima pa je tako jedna od temeljnih ideja u administraciji nastao i koncept urudžbenih brojeva i klasa koji su aktualni i dan danas. Novom uredbom se nismo udaljili od urudžbenog broja i klase (što je manje bitno, jer te oznake uglavnom služe za identifikaciju tko je i gdje proizveo neki dokument – čini se da je aktualni pravilnik o formiranju klasa i urudžbenih brojeva još iz 1988. godine, čisto da dobijete sliku koliko je to sve skupa antikno), ali smo uveli nekoliko velikih i za našu administraciju gotovo revolucionarnih novina, pa tako već članak 3. uredbe definira ukupni ton cijele uredbe:
Uredba sada definira da država komunicira primarno elektroničkim putem, a kaže i da sva tijela moraju imati javno istaknutu adresu i način za zaprimanje elektroničkih dokumenata. Osim toga, uredba u više navrata i na više načina propisuje da se cijeli spis (ili zbirke spisa) kada je god to moguće moraju stvarati, kolati i čuvati u elektroničkom i strojno čitljivom obliku. Izjednačavaju se elektronički potpis (ok, i pečat) s običnim potpisom i pečatom, a pismena (dokumenti) se obrađuju isključivo u informacijskom sustavu, a dokumenti zaprimljeni u fizičkom obliku pretvaraju se u elektronički oblik.
I posljednje, jednako bitno (a možda i najbitnije), propisuje se da informacijski sustavi tijela moraju moći međusobno komunicirati i razmjenjivati podatke/spise elektroničkim putem (koliko je to bitno najbolje je shvatiti na konkretnom primjeru kod obnove od potresa gdje dva tijela radi propisa, iako su u istoj zgradi, moraju dokumente razmjenjivati poštom). Ova uredba stupa na snagu za koji dan, no puna implementacija se mora osigurati najkasnije do 1. siječnja 2023. godine što je više nego dovoljno vremena da se osiguraju svi preduvjeti za “nove” okolnosti.
Ova uredba je (po meni), drastični odmak od postojeće prakse i ima potencijala stvoriti kolosalne promjene u funkcioniranju državne/javne/lokalne uprave kakve nijedna od dosadašnjih promjena zakona i/ili pripadajućih im ministara nisu uspjeli osigurati, pa čak ni u pretpostavci. Ova uredba je temelj i nužni preduvjet za doista efikasnu upravu i njezino donošenje će imati pozitivne dugoročne i dalekosežne posljedice za sve nas zajedno.
Misao dana: One of the greatest threats to mankind today is that the world may be choked by an explosively pervading but well camouflaged bureaucracy.
p.s. nadam se samo da ćemo uspjeti iz ove velike prilike, kroz labirinte nesposobnosti državnih službenika i korumpirane javne nabave uspjeti dobaviti rješenja koja će actually funkcionirati a ne da ćemo ih morati popravljati i nadograđivati sljedećih deset godina dok se koferi naših crony dobavljača ne napune (nažalost malo je dokaza da će se to i dogoditi, osobito ako pratimo razvoje javnih nabava koje se na to odnose posljednjih dana ali svi možemo biti idealisti i nadati se)
Share the post "Nova Uredba o uredskom poslovanju"
Jučer na sjednici vlade se govorilo o gospodarskim rezultatima i očekivanjima u ovoj godini. Ministar Marić je tako podijelio projekcije kretanja gospodarstva koja je proglasio “konzervativnima” što je donekle čudna formulacija u ovim okolnostima, pojašnjavajući što to znači nije bio puno precizniji kada je rekao:
Projekcije su nam i do sada bile konzervativne, pa je izvršenje bilo bolje. U ovom okolnostima uzet je također konzervativan pristup.
Malo je nejasno što to znači, da li to znači da je do sada vlada prognozirala manji rast nego što je stvarno bio slučaj (nekako mi je ostalo kako uporno precjenjuju rast), ili to pak znači da su sada pad procijenili većim nego što ga doista očekuju? Jer ako je tako, onda je ova rečenica još zanimljivija:
Bazni scenarij po njegovim riječima ne uključuje pretpostavku da se virus vraća najesen, uz posljedično ponovno zatvaranje ekonomije.
Što je od toga točno konzervativna procjena meni je i dalje nejasno (ministar Marić i dalje misli da se može spasiti turistička sezona u što duboko sumnjam).
Vlada je u Programu konvergencije za 2020. i 2021. godinu za ovu godinu projicirala pad BDP-a za 9,4 posto, a za 2021. očekuje oporavak po stopi od 6,1 posto te manjak proračuna opće države od 6,8 posto BDP-a ili 24,8 milijardi kuna u 2020., a u 2021. godini projicirano je smanjenje manjka proračuna opće države na 2,4 posto BDP-a.
Ja sam opet nešto računao pa mi je taj scenarij vrlo, vrlo nevjerojatan, naime moja kalkulacija prebačena u tablicu čisto da vidite vremenski slijedi izgleda ovako:
Samo da objasnim od čega se tablica sastoji, imamo vremenski slijed od 2002. do 2019. godine, podaci o rastu BDP-a u drugoj kolumni su stigli iz tablice glavnih makroekonomskih indikatora HNB-a (podaci za 2018. i 2019. su i dalje privremeni, dakle i dalje ne znamo 100% točno koliki je rast bio). Podaci o potrošnji opće države dolaze iz tablice vremenskih serija Ministarstva Financija (koju sam koristio već ranije). Do 2014. imamo samo podatke središnje države, a potom se prebacujemo na opću državu (iskreno, to su malo kruške i jabuke ali kako je uvjerljiva većina opće države i dalje središnja država prisiljen sam vjerovati kako su odnosi, jer nas oni zanimaju, točni ili vrlo, vrlo blizu točnih). Da bi situacija bila još kompliciranija, napominjemm da je između 2014. i 2015. godine došlo do promjene metodologije konsolidacije opće države pa je prekinut vremenski slijed (pa se zato prebacujemo iz treće u četvrtu kolumnu radi kalkulacije). I u posljednjoj kolumni se nalazi rast opće države (dakle koliko je para više prikupljeno).
Dva su bitna zaključka koja proizlaze iz gornje tablice, prvi od njih je da rast BDP-a od 1% donosi otprilike 2% rasta proračuna (to je prst puta oko metoda, prosjek je 1.71% opet uz par intervencija u brojeve). Analogno tome, pad BDP-a od 1% donosi i pad poreznih i drugih državnih prihoda od 2% proračuna (pa slagali se mi s time ili ne). To znači da ako nam BDP pada 9.4% onda očekujemo pad proračunskih prihoda (aka. proračunska rupa za koju se moramo zadužiti) od cca. 16%. To je jako daleko od gore spomenutih 6.8 posto BDP-a i ima nekoliko mogućih objašnjenja (makar se uglavnom čini kako naši političari namjerno bacaju krive podatke samo zato da se ne shvati što su točno rekli):
Pad BDP-a se računa kao apsolutna brojka u odnosu na rezultat kojeg smo postigli u 2019. godini, dok naš ministar pad proračunskih prihoda računa ne u odnosu na postojeći proračun nego na proračun nakon rebalansa – a taj rebalans prvo mora resetirati plan 2020 (a plan je bio 2.8%) na stanje iz 2019 da bi tek onda došli do pada od -9.4% (što nam dijelom daje gabarite koliko misle srezati proračun, jer treba zbrojiti 2.8% plana s 9.4% pada, pa smo u biti na 12.2% – moj opis tog rezanja je jednostavan i nadam se razumljiv: nedovoljno).
Druga metoda da ra razlika između pada BDP-a i pada proračunskih prihoda ne bude takva jest ta da se uvedu neki novi porezi. Ako pogledate gornju tablicu, postoje dvije godine (pada) u kojima razlika proračunskih prihoda i pada ne prate gornju formulu to su 2009. i 2012. godina. U 2009. godini je vlada Jadranke Kosor uvela krizni porez, čime se nadomjestila pad ekonomske aktivnosti i pripomoglo da se na duži rok država zakopa u recesiju. Drugi takav događaj je 2012. godina, kada je Milanovićeva vlada podigla PDV s 23% na 25% i također nadomjestila proračunsku rupu.
Ono što je gotovo sigurno jest to da će pad BDP-a biti ogroman (promatrajte samo procjene prvih kvartala zapadnih zemalja u kojima je kriza tek kretala u krajem prvog kvartala, drugi će biti devastirajući), a sve skupa to stavite u relaciju s nama gdje smo drugi kvartal pregazili, a koncentracija našeg turističkog BDP-a dolazi u trećem kvartalu. Tako da “konzervativno” nije metoda kojom treba pristupiti procjenama.
Vlada se priprema na izbore i uvažavanje činjenica i ekonomskih pravila im ne ide ni u normalnim vremenima, a kamoli vremenima krize a ponajmanje u vremenima izbora. U sljedećim tjednima možemo od njih očekivati puno magle, suludih obećanja i otvorenog laganja.
Misao dana: An election is coming. Universal peace is declared, and the foxes have a sincere interest in prolonging the lives of the poultry.
Share the post "O padovima (BDP-a i proračunskih prihoda)"
U iskrenom čudu promatram ove sindikalce koji komentirajući najave smanjenja plaća viču “Zašto baš sada i zašto baš nama“, zbog vlastitog psihičkog zdravlja nisam išao dalje od naslova ali se baš pitam jesu li ponudili neke očigledne i imalo smislene alternative. Isto tako se čudim i našoj Vladi koja je isproducirala brdo ekonomskih mjera (koje sam u više navrata nazvao homeopatijom), ali čisto intelektualne vježbe radi krenuo sam malo računati, zbrajati i oduzimati da vidimo što je to Vlada točno dala i kome (i, neusporedivo bolje pitanje: da li je uopće dala), rezultati i moji zaključci su u najmanju ruku zanimljivi.
Sindikalci; male pčele što kroz let u čudu gledaju svijet.
Kao prvu neposrednu mjeru, Vlade je ponudila odgodu plaćanja nekih poreza i doprinosa (u biti svih osim PDV-a), odgoda ima trajanje od tri mjeseca i nakon toga svi oni koji su korisnici te mjere moraju ili platiti poreze i doprinose koje su ili će akumulirati u prethodnom periodu ili moraju tražiti obročnu otplatu u sljedećih dvije godine uz neku kamatu. Ne vidim da je tu Vlada nešto osobito pogodovala bilo kome, kamatne stope su ionako nula ili blizu nje i sve obveze koje poduzetništvo stvori po toj mjeri moraju biti plaćeni. Dakle trošak je ostao, obveza je tu samo je plaćanje odgođeno za minimalno devedeset dana. Nikome nije ništa oprošteno ili poklonjeno. Proračunski prihodi ostaju neizmjenjeni iako se novčani tok (dospijeće) mijenja.
Druga neposredna mjera (ili splet mjera) a koju je u biti prekomplicirano nabrajati je kreditna aktivnost koja se provodi kroz komercijalne banke, HBOR i HAMAG. Kao i gore, u biti je riječ o najobičnijem kreditnom odnosu između onoga tko posuđuje novac i onoga tko prima, možda po posebnim uvjetima koji uvažavaju trenutnu situaciju, no when all is said and done, to je i dalje kreditni odnos, na novac se plaća kamata i taj novac se mora vratiti u nekom određenom roku a kredit/zajam se osigurava nekim kolateralima (u rasponu od zadužnica i mjenica, preko zaloga na zalihe i opremu do nekretnina ili možda čak zaloga na nenaplaćena potraživanja). Ove mjere su podložne nekim odlukama, odlučivanjima kreditnih odbora, bonitetima, vremenski su dugotrajne i nema jamstva da ćete novac dobiti ako i aplicirate za njega. Nadalje, i ovo je u stvari najbitnije, ako i kada bude isplaćen ovaj novac uopće nije proračunski novac nego novac koji se nalazi u bilancama HBOR-a i banaka (dok HAMAG odrađuje posao za koji je ionako predviđen). Dakle da ponovimo, sporo i razgovjetno, za one sindikalce koji sporije (ili uopće) ne kopčaju; država nije nikome ništa dala, nema troška u proračunu, nema manjih prihoda (u stvari bi mogli argumentirati da će prihodi proračuna biti veći).
Kako su nastale Vladine mjere?
I tu dolazimo do jedine mjere kroz koju poduzetnici primaju neki novac od države – mjere za sufinanciranje neto plaće. Kao prvo, uočite da se mjera zove “sufinanciranje neto plaće”, što znači da država plaća dio neto iznosa koji se isplaćuje zaposlenom. Kasnije, iz razloga koji su dijelom očigledni a dijelom logističko-administrativna noćna mora, odlučeno je kako se isto odnosi i na pripadajuće doprinose koji bi se na taj iznos morali platiti. Uočite da se to odnosi samo na doprinose i porezi nisu spomenuti i to zato jer je osobni odbitak u RH u ovome času 4.000kn mjesečno po zaposleniku pa se na taj iznos ionako ne plaća porez iz čega slijedi da se nema što od poreza oprostiti sve kada bi i htjeli. Mjera traje najviše 90 dana (zasada, vidjeti ćemo kuda će nas budućnost odvesti) i po novinskim napisima u ovome času je ta mjera zatražena za 550.000 zaposlenih (u članku se problematizira pitanje onih koji imaju manju plaću od sufinanciranog iznosa ali to za sada stavimo po strani). Plaća za ožujak koja se isplaćuje u travnju je sufinancirana do 3.250kn, dok će plaće za travanj i svibanj biti sufinancirane sa 4.000kn po radnom mjestu. Kada to malo raščlanimo po stavkama to vam izgleda otprilike ovako:
Struktura sufinanciranja neto plaće.
Kao što vidite, ukupna suma koja se očekuje nakon isteka devedest dana je skoro pa okruglo 9 milijardi kuna. Ali mislim da treba malo pogledati pod povećalom taj ukupni iznos. Plaćanja poduzetnicima će iznositi 6.2mlrd kuna i taj iznos ide na rashodnu stranu proračuna. Istovremeno, ovih 2.8milijardi doprinosa se u biti odnosu na prihodnu stranu proračuna, dakle to je percipirani prihod državnog proračuna (konkretnije, doprinos za mirovinsko i zdrastveno). Mislim da s ovim doprinosom za mirovinskog koje država “sufinancira” u najmanju ruku treba biti oprezan jer država neće taj novac nikome uplatiti, dakle udio mirovinskog doprinosa u prvi stup neće nitko uplatiti u vaše ime, jednoga dana kada budete išli u mirovinu oni će doista računati ova tri mjeseca kao vaš staž, ali iznos uplata za ta tri mjeseca će biti i dalje nula kuna i iznos mirovine neće biti povećan zbog veće uplate u solidarni bunar prvog mirovinskog stupa – tako da u najboljem slučaju od ovih 2.823mlrd kuna doprinosa stvarni “minus” proračuna se odnosi na 16.5% doprinosa za zdrastveno koji u ovoj ukupnoj cifri sudjeluje s 1.127mlrd kuna. Država će ipak uplatiti II mirovinski stup (tako barem piše na stranicama RIF-a, nisam našao referencu na službeni izvor). Iako nije vrijeme da cjepidlačimo o tome što zdrastveni sustav točno radi u ovome času (i u kojem postotku kapaciteta, makar je jedan dio napet do maksimuma), mislim da nije sporno zaključiti kako je količina uobičajenih aktivnosti cijelog sustava (od primarne zdrastvene zaštite, laboratorijskih i drugih obrada, bolničkih liječenja i terapija – ovo nije link na domaći tekst nego na američki, ali nema razloga vjerovati da je kod nas situacija drugačija) drastično niža od uobičajenog, pa ni ovih 1.127mlrd kuna neće u cijelosti nedostajati. Naravno, plaće treba obračunati svima, u punim ugovorenim iznosima i na sve iznad ovog sufinanciranja i dalje treba prijaviti sve poreze i doprinose (a koje morate platiti kada istekne rok odgode plaćanja). Ako ste sretni, onda je vaša plaća iznad tog iznosa i dobiti ćete nešto povrh državnog sufinanciranja, a ako niste i ako je vaša tvrtka pogođena, onda ste vjerojatno već bili izloženi smanjenju plaće koje može biti privremeno dok traje kriza ali je puno vjerojatnije da punu plaću poput one za veljaču nećete vidjeti još dugo vremena. Privatni sektor nije imao puno izbora i morao se prilagoditi vrlo, vrlo brzo.
Pay me my money down.
Gore spomenuti sindikalci se dakle bune zbog ovih 6mlrd kuna “sufinanciranja” neto plaća, jer se novac dijeli privatnom sektoru a želi se oduzeti javnom (državnom, javnom, lokalnom). Oni smatraju da je riječ o nekom velikom ničim izazvanom poklonu ali imam dva protuargumenta (ili drugačija scenarija, kako to već želite nazvati).
Prvi od njih kaže kako je država odabrala, u pokušaju da spasi radna mjesta, napraviti sufinanciranje neto plaća kako bi spriječila masovna otpuštanja. 550.000 ljudi koji su zahvaćeni ovom mjerom predstavljaju otprilike jednu trećinu ukupne radne snage u našoj zemlji i makar je to totalno očigledno, postavlja se pitanje kakav ekonomski šok se dogodio i koji su njegovi pravi i potpuni razmjeri da je jedna trećina ekonomije u potrebi da joj se pomogne. Podsjećam da prosječna iskazana dobit trgovačkog društva, dakle udjela “ekstra profita” u ukupnom godišnjem prihodu društva sudjeluje s 3-6%. Na milijun kuna prihoda bogati kapitalist će prijaviti 60.000kn dobiti, na koju mora platiti 12% poreza na dobit, a prilikom isplate, na tu isplatu dodati još 12% poreza na dividendu/isplatu dobiti + pripadajući prirez, dakle od milijun kuna u džep, ako nema prireza, može spremiti 46.464kn godišnje (ili 3.872kn mjesečno), što teško da može pokriti vilu s bazenom ili skromnog Bentleya. Ako se vratimo na pitanje sprečavanje otpuštanja, poslodavci su naravno imali i imaju još uvijek priliku dati otkaz velikom broju zaposlenih, ti zaposleni bi potom završili na burzi gdje bi u prva tri mjeseca mogli dobiti naknadu koja smije biti najviše 70% prosječne neto plaće iz prethodne godine ili 4.369kn po osobi mjesečno (potencijalno je ovaj iznos danas veći, ali nisam našao službeni izvor) iz čega pak slijedi da bi trošak za državu bio oko 200 milijuna kuna mjesečno veći (2.403.170.000kn ukupne naknade na 550.000 ljudi) nego što će biti sada ovom mjerom sufinanciranja neto plaće (ako je 4.000kn, ako smo na 3.250, onda je to 600mil kuna, što je čista neto ušteda državi od milijardu kuna). OK, naravno da ne bi svih 550.000 ljudi dobilo otkaz i da, nemaju svi prosječnu plaću ali mislim da je jasno kako bi to bile ogromne brojke (a od opasnosti tog događaja i dalje nismo pobjegli). Državi je jednostavno jeftinije ponuditi ovo sufinanciranje nego se suočiti s kompletnim ekonomskim rastakanjem.
Drugi argument je puno radikalniji, sindikati kažu kako se “poklanja” novac, no u okolini u kojoj je ekonomija stala uz radikalnu upotrebu ručne kočnice i u kojoj je ogromnom broju zaposlenih doslovno zabranjeno obavljanje djelatnosti (dakle, da to nacrtamo sindikalcima – doslovno ne smijete otići u svoju tvrtku/dućan i otvoriti ga za kupce, ne smijete organizirati koncert ili nekome napraviti pedikuru), netko bi mogao argumentirati da je trenutno takvim poslodavcima nametnut 100% porez jer su prisiljeni plaćati plaću i doprinose za one djelatnike koji ne obavljaju nikakav posao i koji je stvaraju nikakvu vrijednost za tvrtku u kojoj su zaposleni i to ne krivnjom niti zaposlenih a još manje poslodavaca (analogno tome, isto to vrijedi i za ogromni dio državnog, javnog i lokalnog sektora), tako da mislim da je pogrešno ovo sufinanciranje nazvati “poklonjenim novcem” jednako kao što je pogrešno očekivati neku pretjeranu zahvalnost privatnog sektora. Posao države je da osigura nesmetano poslovanje i pravni okvir u kojem je moguće raditi. Ništa od toga trenutno nije izvedivo.
Ali, reći će sindikalisti, država je rekla da će kasnije otpisati određene iznose poreza i doprinosa (a na ove poreze i doprinose koji su iznad sufinanciranog dijela). Da, to je točno, ako imate dokumentirani pad prihoda 50% ili više onda ćete biti trajno oslobođeni plaćanja poreza i doprinosa, a ako vam je prihod inače veći od 7.5mil kuna godišnje, onda ćete plaćati obveze u postotku. Nekako si mislim da je ovo samo priznavanje očiglednog, jer ako imate tvrtku koja je u stanju preživjeti 50% pada prihoda onda tim ljudima treba dati medalju i plaćanje poreza i doprinosa je daleko od njihovog primarnog problema ili prioriteta. Puno tvrtki, imovine i radnih mjesta će biti nepovratno izgubljeno i ta bitka tek stiže.
Sindikalci lupetaju gluposti (ok, nismo od njih ni očekivali da budu imalo konstruktivni, nije im to u prirodi), ali ni Vlada se nije nešto iskazala. Ministri koji pohode televizije i daju intervjue ovih dana neumorno nabrajaju milijarde kuna ne razumijevajući da je onaj tko im je pisao taj šalabahter olako pomnožio kruške s jabukama, pozbrajao proračunske prihode i rashode, pridodao na sve i bilance banaka i svemu skupa nadodao pad državnih prihoda jer se država našla zatečena time da je ekonomija stala i da neće sustići proračunske planove. Objektivno, od četrdeset i pet milijardi kuna s kojima se država hvali, gospodarstvo će ukupno dobiti oko 6mlrd (a solidan dio će ionako morati vratiti na razne načine), dok ostatak novca uopće ne postoji nigdje osim u mašti naših ministara i sindikalnih vođa.
Država se u biti po prvi puta našla u situaciji kao i tvrtke koje u njoj djeluju, odjednom i bez najave je izgubila ogromni postotak prihoda, a nije se u vremenima pijanstva i kiča pripremila za teška vremena koja su nam zakucala na vrata. U nekim drugim recesijskim vremenima bi digli PDV za koji postotak i jednostavno uzeli više, ali danas to više nije opcija jer smo dijelom po poreznoj presiji dosegli plafon, a dijelom zato što dodatnih 3% PDV-a od nule je i dalje nula. Stoga, nema alternative nego odrezati u najskuplji dio državnog aparata a to su njihove plaće.
Misao dana: We the willing, led by the unknowing, are doing the impossible for the ungrateful. We have done so much, with so little, for so long, we are now qualified to do anything with nothing.
Share the post "Što nam je Vlada točno dala (o ekonomskim mjerama)?"
Jednom tjedno (nedjeljom ujutro, taman u doba jutarnje kave) šaljem odabir desetak tema o kojima niste imali priliku čitati u domaćim medijima, a koje smatram bitnima. Prethodne newslettere možete pregledati u arhivi newslettera.
