Category: eDržava

eDržava; tekstovi o državi infomacija i informacije o državi

Categories
eDržava

Propuštene prilike

Prije nekoliko mjeseci po hrvatskom internetu provukao se link na internu stranicu Zagrebačkog električnog tramvaja gdje ste mogli vidjeti poziciju ama baš svakog ZETovog vozila. Kada je bilo očito da je link postao javan, on je uklonjen s obrazloženjem da je to napravljeno iz sigurnonosnih razloga. Ovaj primjer je u biti najbolji da ilustrira apsolutno nesposobnost birokracije da prepozna sjajnu priliku kada joj se ona pruži na dlanu i to pritom besplatno i kao nuspojava nekog drugog procesa (u ovom slučaju ZETovog praćenja vozila i sustava javnog prijevoza).

Kao i ZET i ja bih se složio da je pitanje pozicije tramvaja i autobusa pitanje sigurnosti. Mislim da uopće nije svejedno da li kada se vaš sin ili kćer u dva u noći vraća kući iz nekog kluba mora čekati na tramvaj 45 minuta ili će on doći za pet minuta; a takvu informaciju može dobiti putem jednostavne web aplikacije koju može instalirati na svoj novi pametni telefon. Nažalost, ZETovci misle da je to potencijalni sigurnonosni rizik jer im netko može napasti autobus (ili štogod im je prolazilo kroz glavu) ignorirajući činjenicu da autobusi i tramvaju imaju vozne redove i rute kojima prolaze te da će potencijalni terorista ionako pričekati na tramvajskoj stanici da se tramvaj pojavi.

Isti taj ZET nedavno je instalirao sustave za malo moderniju kontrolu karata koja između ostaloga sada pruža mogućnost da za dobar dio putnika znamo na kojim su relacijama putovali ili barem gdje su u vozilo ušli. Ako iskoristimo taj ogromni skup podataka prikupljen na duži period, s velikom sigurnošću možemo raditi različite analize koje u svojoj konačnici mogu pridonjeti boljoj razradi voznih redova. Zašto ZET ne bi te setove podataka ponudio totalno besplatno informatičarima, studentima prometa i tko zna kome u nadi da će ovi iz tog skupa podataka izračunati nešto dosada totalno neočekivano (razviti algoritam koji će omogućiti ZETu da malim promjenama uštedi energiju) ili pak razviti servis ili aplikaciju koja stvara neku totalno novu vrijednost (npr. ovisno o broju putnika u tramvaju podešavati vrijednost oglasnog prostora na displayima)? Primjerice aplikaciju koja vas upozorava na gužvu u tramvaju broj 2 radnim danom oko 14 sati zbog toga što je analiza pokazala da učenici srednjih škola na Žitnjaku kao i radnici preostalih tvornica upravo u to doba imaju smjenu i kreiraju gužvu izvan uobičajenih termina?

Zašto primjerice ZagrebParking traži da prilikom kupovine parkirne karte morate donijeti kopiju izvoda iz trgovačkog suda (ako je automobil vlasništvo tvrtke) i to ne stariju od 6 mjeseci, kada je taj isti izvod javno dostupni dokument na internetu? Zašto se porezna prijava ne može poslati putem interneta i zašto uostalom u dvadeset i prvom stoljeću bilo koji formular ispisujemo rukom umjesto da izvod iz matične knjige rođenih (kao u nekim drugim malo modernijim zemljama) ne naručujemo putem formulara na internet stranici (i što će nam uopće taj izvod)?

Priča o tome kako moramo privući velike korporacije poput Googlea ili Nokie u Hrvatsku su totalno besmislene jer one u biti ukazuju na to da mi sami nismo u stanju riješiti vlastiti problem već očekujemo da to netko učini umjesto nas? U globalnom i informatiziranom svijetu dvadeset i prvog stoljeća vrijednost proizlazi iz toga da imamo originalnu i novu ideju koju potom realiziramo i ponudimo tržištu. Ideje i kreativnost su danas ključ uspjeha, a s naših prostora su potekle mnogobrojne sjajne ideje koje su promijenile svijet (Mohorovčić, Schwarz, Tesla, Penkala…) i nema razloga da to ne učinimo ponovno.

U času kada srušimo barijere koje našim kreativnim ljudima koče realizaciju njihovih sjajnih ideja, tada će i velike kompanije doći k nama. Ironično, one nam tada nam više neće trebati, nego će one trebati nas i to je cilj kojem trebamo težiti.

p.s. ovo je moja trideseta i treća kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 12. veljače 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
The future is not google-able.

Share the post "Propuštene prilike"

  • Facebook
  • X
Categories
eDržava

Što je to dobar gospodar?

Negdje u našim zakonima piše da kada se nalazite na nekoj poziciji, bila ona rukovodeća ili ne, dužni ste postupati s pažnjom “dobrog gospodara”. Zamislite recimo situaciju da ste jedan od tisuća malih poduzetnika ili obrtnika. Na preporuku ili kako već, odlučili ste izvršiti nekome neku uslugu ili isporučiti proizvod koji je u biti male vrijednosti. Recimo da ste isporučili uslugu (npr. elektroinstalacija) u vrijednosti od 7.000 kuna neto. Obzirom da je posao male vrijednosti, ugovor ne postoji, papirnate narudžbe također nema nego je posao ugovoren onako s nogu ili kroz nekoliko telefonskih razgovora i jedan izlazak na teren da vidite o čemu se radi. Uredno ste obavili posao i potom ga fakturirali no od vašeg kupca više ni traga ni glasa. Kupac je odlučio ne platiti vaš račun.

U času kada se to dogodilo vi ste već u minusu. Ne računajući na troškove koje ste imali da bi uopće obavili posao, na razliku morate platiti 20% poreza na dobit (1.400kn ako je riječ o usluzi), i morate platiti državi porez na dodanu vrijednost u iznosu od 1.610 kuna. Dakle, samom činjenicom da ste ispostavili račun 3.000 kuna u biti ide državi. Krenuli ste se naganjati kupca, pisati mu pisma, opomene, prolaziti njegovom ulicom kada ste u blizini u nadi da ćete ga pronaći u uredu ili kod kuće. U jednom trenutku ste odlučili odustati i jednostavno želite to otpisati i krenuti se dalje baviti svojim poslom. U tom trenutku će vam vaš knjigovođa reći kako to i nije baš tako jednostavno jer da bi mogli otpisati neko dugovanje i učinili taj otpis porezno priznatim (dakle da vratite barem dio od onih tri tisuće kuna koje ste već platili državi) morate učiniti sve pravne radnje koje vam stoje na raspolaganju, a to znači da morate napraviti prijedlog za ovrhu i u slučaju da se stranka žali (a žaliti će se jer mu je cilj ne platiti) prolongirate sve skupa za nekoliko godina koliko traje sudski spor.

Čini se kako je ovo logičan scenarij, no možda to i nije baš tako. Angažiranje odvjetnika za ovrhu košta novaca, javni bilježnik koji provodi ovrhu košta novaca, a ako se stranka žali, sve se skupa prebacuje na sud gdje će imalo motivirani dužnik iskoristiti svoja prava i tražiti koješta, od vještačenja pa do zvanja svjedoka; a cijelo to vrijeme vi kao dužnik morate plaćati sud i svojeg odvjetnika te dio svog vremena utrošiti na svu to papirologiju, svjedočenja i vještačenja. U postupak morate uložiti minimalno 4-5.000 kuna povrh ovih 7.000 koje ste već u biti izgubili i povrh 1.610kn PDVa koje ste već platili državi, a sve skupa kako bi za nekoliko godina možda došli do pravomoćne presude i to u trenutku kada će vaš dužnik možda biti u blokadi ili predmet stečaja ili likvidacije i nikada se nećete naplatiti. Sudska naplata potraživanja je rizik.

Imate li strpljenja i novaca da uložite u sudsku parnicu ili bi bilo bolje da tih 7.000kn otpišete odmah, a 5.000 uložite u business od kojega živite? Ne bi li to bilo mudrija odluka? Što bi dobri gospodar trebao učiniti? Nažalost, iako je logičnije da odmah otpišete tih 7.000kn i fokusirate se na svoju djelatnost, država kaže da morate utužiti prije nego ostvarite pravo na otpis potraživanja. Država kaže da bez gore opisane procedure smijete otpisati potraživanje do najviše 5.000 kuna bruto. Ne bi li bilo bolje tu letvicu podići, na 20 ili možda čak 30.000 kuna i na taj način omogućiti poduzetnicima da sami odrežu trošak i proglase gubitak prije nego što se on multiplicira, da na taj način smanjite pritisak na bilježnike i sudove koji onda to dobiveno vrijeme mogu potrošiti na kvalitetnija i brža suđenja ljudima poput onih koji se bave farbanjem tunela po cijeni pozlate? Eto anti recesijske mjere, samo kada bi je netko još usvojio!

p.s. ovo je moja trideseta i prva iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 29. siječnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
The income tax created more criminals than any other single act of government.

Share the post "Što je to dobar gospodar?"

  • Facebook
  • X
Categories
eDržava TPS

Industrijska proizvodnja magle

Prije nekoliko kolumni spomenuo sam Toyotinu filozofiju proizvodnje automobila. Ono po čemu su oni poznati i što je danas industrijski standard zove se “Just In Time” proizvodnja. Glavna karakteristika JIT proizvodnje je to što se skladište sirovina smanjuje na donju moguću mjeru, pa tako Toyotine tvornice imaju zalihe repromaterijala koje su dostatne jedva za nekoliko sati proizvodnje. Ovaj njihov stav proizlazi iz filozofije da roba koja stoji ne stvara vrijednost pa se sukladno tome smatra otpadom. U njihovoj filozofiji najveći otpad od svih je prekomjerna zaliha.

Ako imate previše zalihe kao prvo zamrznuli ste veliku količinu novaca, ta zaliha zauzima puno prostora i možda morate iznajmiti ili čak sagraditi skladište da bi je negdje držali. U tom skladištu će raditi ljudi koji će utovarivati i istovarivati tu zalihu, možda morate kupiti i viličara ili kombi da bi je razvozili. Ako je skladište dovoljno veliko netko mora njime upravljati, a robu koja je u skladištu morate i prebrojavati. Zaliha zahtjeva i neku brigu, jer nekim artiklima ističe rok trajanja, a neki zahtjevaju neko održavanje iako stoje na polici (npr. od korozije) što će vas prije ili kasnije dovesti do toga da morate investirati u veliki računalni sustav koji će upravljati svim tim silnim procesima koji se događaju s vašim otpadom (iako ga knjigovođe vode pod zaliha). Ono što je najgore, u nekome trenutku će neki od direktora zatražiti ili prodati neki od artikala za kojeg će se ispostaviti da ih nema na skladištu te će doći do zaključka kako im treba još strojeva i još više zalihe kako bi sustigli zahtjeve tržišta.

Naša država nema zaliha, ali zato ima previše birokracije. Ako imate previše zaposlenih onda ćete učiniti sve da ih nekako zaposlite, pa će novi (ali nepotrebni) radni zadaci biti osmišljeni kako bi neiskorištenoj radnoj snazi dali nekakve zadatke. Izvršavanje tih zadataka zahtjeva materijal i energiju, no u biti oni ne proizvode ništa nego otpad. Višak ljudi morate negdje smjestiti pa im trebate iznajmiti ili kupiti poslovni prostor, koji potom treba biti hlađen i grijan, mora biti umrežen i opremljen adekvatnim namještajem. Nepotrebni činovnici će po prirodi svojih nepotrebnih radnih zadataka komunicirati s drugim jednako nepotrebnim činovnicima pa ćemo im morati osigurati i email accounte, mobilne telefone ali i osobna vozila kako bi se nalazili na zajedničkim sastancima koordinacija koja će raspravljati važna pitanja oko radnih zadataka prekobrojnih ljudi kojima upravljaju. Naravno, ti silni zaposleni zahtjevaju i neku brigu pa je potrebno oformiti i kadrovsku službu koja brine o svim evidencijama i dokumentaciji koja je nužna da bi upravljali svojim zaposlenima, a prije ili kasnije morati ćete oformiti i neko krovno tijelo (nazovimo ga za potrebe ovog teksta Ministarstvom uprave) koje će i upravljati svim tim nepotrebnim ljudima. I na kraju, neki od dežurnih političara će osmisliti neki novi zadatak kojeg gore navedeni zaposleni neće biti u mogućnosti riješiti jer su zaokupljeni drugim zadacima koji opravdavaju njihovo postojanje i jednostavno neće biti druge alternative nego zaposliti nove činovnike.

Da bi se mogli uhvatit u koštac s eliminiranjem otpada, morate za početak shvatiti što je to otpad i početi ga rješavati. U jeziku birokracije, to je kod nas bio projekt Hitroreza s tom razlikom što je on u nas bio korišten kao marketinški alat za potrebe jedne predizborne kampanje. Iako je njegov kredibilitet potrošen, (hitro)rez mora biti napravljen. Ponekad je traženje rješenja slično potrazi za nečime što ste izgubili. Samo zato što vam je dugo trebalo da pronađete izgubljeni predmet ne znači da ga je bilo teško naći.

p.s. ovo je moja trideseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 22. siječnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Join in the new game that’s sweeping the country. It’s called “Bureaucracy” Everybody stands in a circle. The first person to do anything loses.

Share the post "Industrijska proizvodnja magle"

  • Facebook
  • X