Category: Business

Sve o businessu, poduzetništvu i poduzetnicima

Kako je nastala Konverzija? -Konverzija nije obeštećenje? – II dio

Post author By Marko
Post date 30 August, 2025
No Comments on Kako je nastala Konverzija? -Konverzija nije obeštećenje? – II dio

Ako imate ili ste imali kredit(e) u švicarskim francima (ili drugim valutama), Druga fundacija je i dalje zainteresirana za komisijski prijenos tražbine. Voljni smo raditi na tome da osiguramo vaše pravo na obeštećenje, neovisno o tome što je u međuvremenu nastupila zastara, a uključujući i pravo na utvrđenje potpune ništetnosti ugovora. Sve što treba napraviti je javiti nam se. Postupak ugovaranja je jednostavan i nakon toga Druga fundacija preuzima brigu o postupku sve do naplate od banke.

Ovo je drugi tekst iz serije, uvodni tekst i linkove na preostale možete pronaći ovdje.

Kako je nastala Konverzija?

Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) poznatiji kao „Zakon o konverziji“ stupio je snagu 30. rujna 2015. godine. Ovim promjenama pokušao se urediti pravni položaj potrošača (dužnika) kredita u švicarskom franku: „Odredbe ove glave primjenjuju se na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojima dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora o kreditu nije ispunjena ili prisilno ostvarena.“ na način da se: „položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“.

Cilj ove promjene zakona je bio da se ugovore o kreditu dužnika koji su u trenutku donošenja ove zakonske promjene otplaćivali kredite u švicarcima i (još gore) dužnike čiji su krediti u švicarcima dospjeli radi nemogućnosti uredne otplate (uslijed rasta tečaja CHF/HRK) i prisilno su naplaćeni, aneksom postojećeg ugovora promijeni tj. konvertira ugovorena valuta iz švicarskog franka u euro. Zakonom propisani postupak konverzije ne stvara novi pravni posao nego je riječ o kontinuitetu istog pravnog posla (kredita za stan, automobil, adaptaciju i dr.), što je bjelodano jasno pregledom dokumentacije gdje je sporazum o konverziji kod svih banaka naveden kao “aneks” ili “dodatak” osnovnog ugovora, a kod nekih se eksplicitno navodi kako se radi o kontinuitetu pravnog posla.

Mnogobrojne CHF kredite koji su u međuvremenu bili prisilno naplaćivani (i automatizmom dospjeli u cjelosti) banke su grupirale u portfelje neprihodonosnih plasmana (što je „društveno prihvatljivi“ bankarski izraz za „loše i nenaplative dugove“ u financijske pakete spremne za daljnju prodaju trećima) i „micale“ s svojih bilanci na način da su ih aukcijski prodavali i to putem aukcija unutar regulatornog okvira HNB-a, a temeljem Odluke u kupoprodaji plasmana kreditnih institucija i ugovora o cesiji između banaka i agencija za naplatu potraživanja.

Mala digresija: u tužbama koje Druga fundacija vodi protiv banaka, njihovi odvjetnici redovito prigovaraju kada potrošači svoja potraživanja prema bankama ustupaju Drugoj fundaciji, a istovremeno istovjetnim mehanizmom posljednjih 10-15 godina marljivo preprodaju „loše plasmane“ agencijama za naplatu potraživanja.

Odredbe zaštite položaja potrošača regulirane su člankom 14. Odluke o kupoprodaji plasmana kreditnih institucija. Po toj odluci dužnici čija su potraživanja prodana agencijama za naplatu potraživanja kao što su APS Croatia, EOS Matrix, B2 Kapital i drugi, nisu smjeli doći u nepovoljniji položaj po osnovi zaštite potrošača u odnosu na položaj koji su imali prema bankama s kojim su potpisali osnovne ugovore, a čiji su stambeni i drugi krediti u švicarcima (i drugim valutama) završili kod agencija za naplatu potraživanja zajedno s nekretninama koje su bile osiguranje tih plasmana.

Danas znamo da su nekretnine potrošača čiji su krediti postali nenaplativi (između ostalog) stekli viceguverner HNB-a Roman Šubić, direktorica agencije za naplatu potraživanja APS Croatia Maja Dubenik, direktor agencije za naplatu potraživanja EOS Matrix Bernhard Melischnig. Sve ovo je samo ilustracija koliko se malo vodilo računa o zaštiti prava potrošača čija su dugovanja dospjela i koja su prodana agencijama za naplatu potraživanja (morala i etike u tim transakcijama nismo pronašli ni u tragovima).

Iako ova tema zaslužuje vlastito istraživanje, postoje dužnici koji su prošli gore od svih ostalih kategorija dužnika i čijim se „lošim dugovima“ trgovalo i po diskontu od 90% ugovorene glavnice (prema kupoprodajnim cijenama navedenim u ugovorima o cesiji tih portfelja između banaka i agencija za naplatu potraživanja koje sam imao prilike pročitati) i čija su založna prava u svoje ime i definitivno za svoj račun zaposlenici regulatora, banaka i agencija za naplatu potraživanju kupovali od istih tih agencija kojima su banke prodale „loša dugovanja“, a sve za djeličak tržišne cijene kako bi postali vlasnici kuća i stanova potrošača uništenih promjenom tečaja franka.

Malo niže u tekstu detaljno je objašnjeno i argumentirano službenim podacima, no razlog zašto je nastao zakon o konverziji je vrlo jasan i očigledan, u trenucima kada se provodila konverzija, čak 63% svih CHF kredita se našlo u nekoj od mogućih razina neuredne otplate. Poanta cijele priče o konverziji je doslovno iz starog i izlizanog vica; ako ste dužni banci i ne možete podmiriti dug onda je to vaš problem, no ako svi dužnici ne mogu platiti, tada je to problem banke. Zakon o konverziji je u prvome redu bila nužnost kako bi se očuvao i stabilizirao bankarski sektor kojem je u vrlo kratkom roku veliki broj klijenata izgubio mogućnost redovnog vraćanja svojih dugovanja (iako su se u procesu mnogi „namirili“ na nesreći potrošača).

Ako imate ili ste imali kredit(e) u švicarskim francima (ili drugim valutama), Druga fundacija je i dalje zainteresirana za komisijski prijenos tražbine. Voljni smo raditi na tome da osiguramo vaše pravo na obeštećenje, neovisno o tome što je u međuvremenu nastupila zastara, a uključujući i pravo na utvrđenje potpune ništetnosti ugovora. Sve što treba napraviti je javiti nam se. Postupak ugovaranja je jednostavan i nakon toga Druga fundacija preuzima brigu (i troškove) sve do naplate od banke.

Misao dana:
It is well enough that people of the nation do not understand our banking and monetary system, for if they did, I believe there would be a revolution before tomorrow morning.

Tags Addiko banka, B2, Bernhard Melischnig, Boris Vujčić, CHF, Druga fundacija, EOS Matrix, Erste, EURIBOR, HNB, HPB, LIBOR, Maja Dubenik, OTP banka, Privredna banka, Roman Šubić, VIKR, Zagrebačka banka, Zdravko Marić

Business Druga fundacija Priroda i društvo

Konverzija nije obeštećenje! – I dio

Post author By Marko
Post date 30 August, 2025
No Comments on Konverzija nije obeštećenje! – I dio

Prije dvije godine osnovao sam Drugu fundaciju čiji je jedini posao osigurati obeštećenje potrošačima koje su banke oštetile temeljem nepoštenih ugovora o kreditu. Neposredni povod je tada bila nadolazeća zastara za tužbene zahtjeve za kredite koji su bili vezani valutnom klauzulom na švicarske franke (tzv. slučaj Franak). O cijelom poduhvatu sam tada pisao kroz tekstove O legitimnom interesu i najvećoj bankarskoj tajni, te u tekstu O još jednoj bankarskoj tajni (i regulatornoj snošljivosti). Danas, dvije godine kasnije, pišem cijelu seriju tekstova kako bi nakon nekoliko stotina presuda ilustrirao gdje se nalazimo, osobito s konvertiranim kreditima i što je još sve pred nama.

Ovo je prva serija tekstova o konverziji kredita u CHF. U ovom, prvom dijelu ukupne serije, navodim i sistematiziram uglavnom poznate podatke (i neke do sada nepoznate) o kreditnim plasmanima u švicarskim francima, o tome kako je došlo do konverzije, anomalijama koje su uočene tijekom konverzije i što se događalo u pozadini tog procesa.

Tekstovi su podijeljeni po poglavljima i ovdje se nalaze linkovi na sve tekstove po njihovom redoslijedu:

Ovo je prvi u seriji tekstova o konverziji kredita u CHF. U ovome, prvome dijelu, navodim i sistematiziram uglavnom poznate podatke (i neke do sada nepoznate) o kreditnim plasmanima u švicarskim francima, o tome kako je došlo do konverzije i što se događalo u pozadini tog procesa.

Misao dana:
I sincerely believe that banking establishments are more dangerous than standing armies, and that the principle of spending money to be paid by posterity, under the name of funding, is but swindling futurity on a large scale.

Tags Addiko banka, B2, Bernhard Melischnig, Boris Vujčić, CHF, Druga fundacija, EOS Matrix, Erste, EURIBOR, HNB, HPB, LIBOR, Maja Dubenik, OTP banka, Privredna banka, Roman Šubić, VIKR, Zagrebačka banka, Zdravko Marić

Business eDržava Ekonomija

Konfuzija oko eRačuna

Ako ste poduzetnik ili se bavite računovodstvom, tada ste u proteklih nekoliko mjeseci sigurno primjetili diskusiju oko toga što elektronički račun doista jest?

eRačuni su kod nas obavezni prilikom slanja javnim naručiteljima od 1. srpnja 2019. (iako ima niz izuzetaka), te se samo djelomično koriste u poslovanju između poduzetnika. Po aktualnim planovima porezne uprave, očekuje se da će vrlo uskoro u javnosti završiti zakonski i podzakonski prijedlozi o tzv. fiskalizaciji 2.0 koja će uključivati obveznu razmjenu računa između pravnih osoba putem sustava eRačuna. Dakle neosporno je da su eRačuni već sada dio poslovne prakse te će njihovo korištenje odjednom višestruko narasti. Nuspojava obveze razmjene računa između poslovnih subjekata je i to što će porezna uprava imati direktni uvid u sadržaje računa u realnom vremenu; to s jedne strane omogućuje daleko veći nadzor poduzetnika ali će u perspektivi omogućiti i smanjenje izvještajnog tereta nad samim poduzetnicima (čisto informacije radi, postoje europske države gdje ovakav sustav postoji već godinama). Nadam se da će fiskalizacija 2.0 biti posložena malo liberalnije od fiskalizacije za promete u gotovini jer obveza digitalnog potpisivanja kreira odgovarajući teret na infrastrukturu i zahtjeva organizacijske pripreme i vjerojatno promjene. Fiskalizacija 2.0 je moguće rješiva na način da smo šaljete račune, dok bi timestamp i digitalni potpis mogao odraditi posrednik prilikom preuzimanja a prije odašiljanja u pretinac primatelja.

Cijela problematika koja se dogodila, opisana je u mnogim tekstovima (poput ovoga), te je bila dio raznih javnih konverzacija, na jednoj od njih sam i ja bio pozvan sudjelovati.

Elektronički račun je u osnovi digitalno potpisani XML zapis koji je strukturiran po odgovarajućim standardima. Ideja elektroničkih računa je višestruka ali načelno riječ je o digitalnom dokumentu koji je namijenjen razmjeni između računalnih sustava, pa ako ste to ispravno posložili onda će vaš ERP sustav izdati fakturu i poslati je odgovarajućem kupcu koji će taj račun zaprimiti i “importirati” u svoj računalni sustav koji će potom automatski upariti to sa zapisom o vama kao dobavljaču, a ako je sve ispravno popunjeno onda će upariti i račun s odgovarajućim ugovorom ili narudžbom, a stavke računa ispravno povezati s odgovarajućim primkama/otpremnicama, osnovnim sredstvima ili troškovnim pozicijama (ako ste dobro sve skupa posložili kroz pravila knjiženja i povezivanja). Primarna prednost elektroničkih računa je to što su isporučeni gotovo instant i postoji jasna sljedivost kretanja računa, što nema prepisivanja podataka (dakle manje grešaka), te što stvaraju uštedu u razmjeni. Znam da mnogi protestiraju na troškovima eRačuna, no kada to stavite u perspektivu ispisa računa, kuvertiranja, odlaska na poštu, poštarine (skupa s vremenom koje se troši na otpremu, zaprimanje i obradu), tada o tome uopće ne bi trebali raspravljati osim ako mislite da je vaše vrijeme besplatno (u kojem slučaju vam očajno treba mali tečaj iz stvarnih troškova poslovanja).

Osim ovih prednosti elektroničkih računa, jedan od parametara koje osobito morate imati na umu je pitanje vjerodostojnosti dokumentacije, a ona je definirana na mnogim mjestima ali za poduzetnike je to uglavnom Zakon o računovodstvu. Tricky part je u tome što elektronički račun da bi bio smatran vjerodostojnim mora biti sačuvan/arhiviran u njegovom izvornom obliku a to bi bila XML datoteka. Sasvim je svejedno gdje se ona nalazi ali mora biti u svom nepromijenjenom izvornom obliku koji nije nimalo čitljiv ljudima. Kako je 90+% svih poduzetnika kod nas u kategoriji obrta, mikro i malih, većina njih (myself included) funkcionira na način da koriste različite metode računovodstva koje opet uglavnom koriste ručne upise u različite knjigovodstvene softvere. I tu otprilike nailazimo na problem, jer su mnogi i već godinama elektroničke račune krenuli ispisati u tzv. vizualizaciju no to je samo vizualna reprezentacija XML dokumenta i tako ispisani dokument nije vjerodostojni dokument. To pak znači da ako vam dođe porezni ili drugi nadzor u kontrolu, i ako postavi takvo pitanje, da im morate ponuditi da pregledaju i originalne XML datoteke, jer ako takvih dokumenata nemate tada poreznici mogu te transakcije proglasiti nevažećima pa ste u mogućnosti izgubiti pravo na knjiženje troška, povrata PDV-a i tko zna što sve još.
Za razliku od papirnatog računa koji ima svoj jasni izvornik (a kojeg potom možete umnožavati u neograničenom broju kopija), u digitalnom svijetu je koncept “izvornika” malo kompliciraniji i u biti neprimjenjiv pojam budući da su sve kopije međusobno istovjetne. Svejedno, u slučaju eRačuna se točno zna što se može smatrati izvornikom tj. vjerodostojnim dokumentom. Ispis vizualizacije koja je nastala iz XML datoteke i potom arhiviranje takve vizualizacije u papirnatom ili čak digitalnom obliku nije prihvatljivo jer nema načina da se utvrdi da li je riječ o izvornom dokumentu ili je riječ o krivotvorini.

Poanta je dakle da morate paziti na svoju arhivu eRačuna te ih morate čuvati propisanih 11 godina. Ne moram objašnjavati da je 11 godina jako puno i pokušajte na svojim diskovima pronaći dokumente koje ste stvarali daleke 2014. godine? U međuvremenu ste promijenili nekoliko računala te se možda koje od njih i pokvarilo pa su neki podaci nestali, a backup ako imate pitanje je da li radi na ispravan način (kopiranje podataka na eksterni USB nije backup, imate puno dojam backupa ali su takvi diskovi i USB mediji jednostavno podložni kvarenju). Pravi backup uključuje 3-2-1 pravilo, što znači da imate najmanje tri kopije svojih podataka, na najmanje dva različita medija te je najmanje jedna od tih kopija pospremljena na udaljenoj lokaciji (kao zaštita od krađe ili neke nepogode poput npr. potresa, požara ili poplave). Malo tko ima podatke tako arhivirane, a ako i imate onda znate da takav sustav arhiviranja ima svoje jasne troškove u opremi, software-u, uloženom vremenu i održavanju (da ne kažemo da tijekom 11 godišnje obveze čuvanja arhive morate promijeniti opremu najmanje dvaput, potencijalno triput a da bi je održali u zoni sigurne upotrebe). Morate se dakle pouzdati da su podaci sigurno spremljeni kod vas, vašeg knjigovođe ili možete ugovoriti uslugu arhiviranje kod vašeg posrednika elektroničkih računa (gdje će trošak arhive uvijek biti manji nego da to sami odradite po “pravilima struke”).

Posrednici za razmjenu elektroničkih računa su zanimljivi koncept i najbolja analogija koju mogu smisliti je da su oni poput telekoma s kojima imate ugovor o pružanju usluga. Oni osiguravaju infrastrukturu koja je nužna da bi elektronički račun stigao do vas. Zanimljiva razlika kod elektroničkih računa je u tome da možete imati više od jednog dobavljača tih usluga te da ne postoji jedno mjesto gdje završavaju svi eRačuni nego ih može biti više – što može kreirati konfuziju. Zamislite da imate dva mobilna telefona, jedan je npr. 091 a drugi 099. U normalnoj upotrebi, svi pozivi prema 091 će završiti na 091 telefonu i obrnuto; no u slučaju distribucije elektroničkih računa, ako netko s 091 (posrednikom) pokuša poslati na 099 (posrednika), ako imate otvoren račun kod 091 posrednika, račun će završiti u 091 pretincu (i potencijalno “pogrešnom” posredniku što vam može proizvesti različite organizacijske probleme).

I malo konkretnih situacija. Kako sam se i sam krenuo baviti problematikom arhive elektroničkih računa, jedna od odluka je bila i da konsolidiram svoje pružatelje usluga (jer sam ih iz različitih razloga koristio više). Prvi servis kojeg sam krenuo gasiti je FINA eRačun kojeg sam koristio isključivo za slanje računa, ali su neki dobavljači unatoč mojim pokušajima da ih preusmjerim na drugi servis svejedno isporučivali svoje račune u FINAu. Problem koji imate prilikom pokušaja arhiviranja eRačuna s FINAe je u tome što je kod njih nemoguće odabrati sve ulazne račune i potom ih samo downloadati, pa je nužno ići po redosljedu i potom skidati jedan po jedan (malo XML-a, malo vizualizacije, malo priloga) pa proces jednostavno traje i podložan je greškama i propustima. Specijalni je problem što ako pogledate svoje ulazne eRačune, nećete biti u mogućnosti downloadati originalne XML dokumente koji su stariji od 1. siječnja 2023. godine – dakle već sada su vam nedostupni (to je naravno pokopano negdje u općim uvjetima i koliko razumijem da bi došli do tih podataka morate prvo ugovoriti arhivu pa vam oni “otključaju” taj dio priče).

Kod mog drugog posrednika je moguće odabrati arbitrarni broj ulaznih računa (dakle select ALL je moguć) ali, zasada, ta arhiva neće sadržavati XML nego samo vizualizaciju i eventualne priloge. Dakle brže ali ne i idealno, iako je XMLove moguće vrlo brzo poklikati jer je korisničko sučelje daleko bolje posloženo nego ono od FINA-e.

Malo sam frustriran što sam morao odraditi sve ovo jer normalni servisi koje koristite po vani svi redom imaju takeout opciju (dakle specifični dio usluge koji omogućava da vam sve vaše podatke pripremi i zapakira u jednu arhivu koju potom jednostavno downloadate). Razumijem ja da pružatelji usluga žele maksimalno otežati odlazak i učiniti ga teškim, no to je jednostavno primitivna i loša poslovna praksa i na tome bi trebali raditi (dakle, poruka pružateljima usluga, svih ne samo posrednicima, budite dostojanstveni gubitnici).

Potrošio sam dakle nekoliko sati da bih downloadao sve stare eRačune i napravio backup kod sebe (koji jest 3-2-1). Ali, uočio sam jednu iznimno zanimljivu situaciju o kojoj također vrijedi razmišljati. Naime skidajući tu silnu arhivu (u mom slučaju nije osobito velika, par stotina računa u nekoliko godina), uočio sam da uvjerljiva većina dobavljača u biti kreira klasične račune (u PDFu) koje potom radi obveze isporuke transformiraju u eRačune, te se cijeli sustav razmjene elektroničkih računa u svojoj osnovi uopće ne koristi kao sustav elektroničkih računa nego kao sustav sigurne razmjene i isporuke računa. Dakle neovisno o tome što ste račun zaprimili od npr. svojeg telekoma, izvorni račun u PDF-u (a mogli bi argumentirati i da je onda upravo taj PDF vjerodostojni dokument), dok je XML samo modalitet transporta računa (ne očekujem da se složite s time ali i letimični pogled kaže da je tako). To će se sve promijeniti dolaskom fiskalizacije i tada ćete morati biti spremni izdavati i zaprimati eRačune, ali imati i riješeno pitanje arhiviranja na dugačke i zakonom propisane rokove.

I posljednje, sustav eRačuna je u svojoj biti dizajniran za razmjenu poruka između računalnih sustava, dakle da vaš računovodstveni ili ERP sustav automatski putem API sučelja šalje ili prima račune. No u praksi, kako većina nas spada u grupu malih i mikro poduzetnika, to najčešće nije slučaj. Zasada dok dobijamo sporadične eRačune (u mom slučaju komunalije, telekom i HAC) to je podnošljivo, no kada svi budemo prisiljeni prebaciti se na fiskalizaciju 2.0, tada će situacija odjednom biti daleko kompliciranija i teža za upravljati i trebate razmisliti o tome koje rješenje ćete koristiti za razmjenu eRačuna od 1. siječnja 2026. od kada se očekuje početak nove sheme.

Misao dana:
Bureaucracy is like a fungus that contaminates everything.

Tags eRačuni, erp, fina, fiskalizacija, XML