Category: Business

Sve o businessu, poduzetništvu i poduzetnicima

Categories
Business Ekonomija Politika Toyota TPS

one way or another… (3:36, Blondie, Best Of Blondie, 1984)

Pita AnarhijaWeekly kako zaposliti 300.000 ljudi u visokoj tehnologiji?

Pa moj bi odgovor je da ih uopće ne treba zaposliti u visokoj tehnologiji. Postoji cijeli niz načina da se zaposle ljudi, no prvi i osnovni je da se dopusti privatnom sektoru da diše punim plućima. No to nije moguće ako se polovicu radnog vremena bavite besmislenim poslovima koji proizlaze iz hiperprodukcije pravila, pravilnika i zakona. Zato sam veliki pobornik ukidanja viška zakona, a osobito pravilnika i raznih pisanih uputa, a jedno od idiotskijih su donijeli baš nedavno:
Eto primjerice mogli bi se malo okomiti na jedno pravilo kojeg je izdala porezna uprava a koje se odnosi na način evidentiranja lokalne vožnje. Ako niste znali, privatna tvrtka ako posjeduje ili unajmljuje osobni automobil, ali i ako koristi privatni automobil nekog od zaposlenika u poslovne svrhe mora raditi evidenciju. Ja osobno smatram da je to glupo i nepotrebno iz jednostavnog razloga što je unaprijed definirano da je 30% svih troškova osobnog automobila porezno nepriznati trošak te ga tako treba tretirati. To ukratko znači da je država unaprijed odredila da je 30% svih kilometara koje sam napravio u tvrtkinom automobilu bilo napravljeno za moje osobne potrebe i da tih 30% ne smijem tretirati kao trošak poslovanja nego kao dobit na koji se plaća porez.

OK, mogu razumjeti taj potez jer doista, činjenica je da koristim automobil osobne svrhe, iako bi bilo upitno da li to radim u čak 30% svih situacija. S druge strane, nekako si razmišljam da poslodavac koji ima neku flotu automobila i sam razmišlja o tome da bi se neki zaposlenici mogli voziti u njima za svoje osobne svrhe i vjerojatno je to nekako regulirao kako bi se zaštitio od zloupotreba koje će definitivno nanijeti štetu tvrtki; ne vidim potrebe da država intervenira u tom segmentu, osim ako se želi izbjeći situacija da ljudima umjesto plaće iznamljujem tvrtkine automobile (što bi mogli nazvati npr. managerskom povlasticom), no tada bi to bilo izbjegavanje plaćanja poreza i po meni je to pokriveno nekimm drugim pravilima. Treće gledište koje često koristim je da bi, recimo, kao vlasnik ili direktor tvrtke svoju dobrobit poistovjetio s dobrobiti tvrtke, a to može značiti da smatram da je dobro da meni tvrtka plaća automobil s kojim se brzo dovedem do svog radnog mjesta i na njemu provedem sat vremena duže, nego da to isto vrijeme neproduktivno provedem u vozilima javnog gradskog prijevoza.

Bilo kako bilo, na vožnju osobnim automobilom morate platiti 30% poreza na dobit (tj. na 30% svih troškova morate platiti punu stopu poreza), taj trošak ne smijete koristiti i taj PDV ne smijete odbiti. Izuzeci na ovo pravilo ne postoje.

Da bi sve skupa bilo zabavnije, porezna je propisala vođenje evidencije koja uključuje da je potrebno voditi evidenciju vožnje u kojoj se mora napisati relacija na kojoj se putuje, vrijeme polaska i dolaska, marku i registarsku oznaku automobila, svrhu, izvještaj te početno i završno stanje brojila. Ovo nije odredba koja se koristi samo za putovanja nego i za lokalnu vožnju!!!

Ako su već odlučili da mi ne vjeruju i naplaćuju mi flat_tax na 30% svih troškova, zašto bih ja vodio evidenciju za nešto što će ionako biti oporezovano na isti način? Ne vidim pretjerane logike/benefita u tome. Prosvjetlite me ako uspijete? Meni bi recimo bilo logično da imam opciju da ili odaberem 30% neoporezvih troškova kao jednu varijantu vođenja osobnog automobila, ili pak da se odlučim na vođenje evidencije kako bih dokazao da manje od 30% troškova osobnog automobila ide u osobne svrhe.

Osoba koja ispunjava takve formulare (ako već nemate random generator takvih naloga i loko vožnji) bavi se poslom koji ne donosi nikakvu vrijednost apsolutno nikome (uključivo i državi), te su ti radni sati zauvijek izgubljeni i produktivnost tvrtke je smanjena za vrijeme utrošeno na ispunjavanje te evidencije.

Znam da skačem s teme na temu i da me je zadnjih dana teško pratiti ali da završim sa slijedećim…

Čitam ovih dana The Machine That Changed the World : The Story of Lean Production što je priča o skoro pa desetogodišnjem američkom istraživanju proizvođača automobila širom svijeta, a sve u stvari da pokušaju objasniti zašto su japanski proizvođači toliko efikasniji od svih ostalih. Knjiga je začinjena desecima grafikona i rezultata pojedinih usporedbi i moram reći da sam i ja šokiran koliko je lean sustav proizvodnje u stvari različit od svih tradicionalnih metoda koje upotrebljavamo; ove knjige koje sam dosada proučavao više su ili filozofskog ili praktičnog tipa, dok ova prezentira hladne i izmjerene činjenice koje su zastrašujuće, osobito ako ste dio neefikasnog sustava koji je konkurent nekoj lean proizvodnji.

Naša cijela država je neefikasna i neproduktivna i to na apsolutno svim razinama, od državne uprave, preko školstva, zdravstva, preko javnih poduzeća kao nepresušnih izvora dosade i “slacka”, većih privatnih sustava pa sve do nas srednjih i malenih.

Put do globalnog rješenja uključuje izbacivanje svih nepotrebnih operacija (dakle zakona, pravilnika i pravila), kako bi to japanci rekli muda ili izbacivanje svih otpada (a pretjerana produkcija je najveći otpad od sviju), ukidanje tih operacija daje nam vremena da se bavimo produktivnim stvarima. Slijedeći korak bi bio “optimizacija” državne uprave i cilju smanjenja troškova države, smanjenje troškova države će dovesti do smanjenja poreza, a zbog čega će privreda biti konkurentnija te će lakše prodavati ono što proizvodi. Uz rast ekonomije i privatnog sektora idu i nova radna mjesta te će valjda dio ovih koje smo otpustili iz neproduktivnog državnog sektora dobiti priliku da nauče raditi u privatnom sektoru.

Da ne duljim (jer se i sam već gubim nakon pet dana u komadu po 12-14 sati u uredu), poanta bi bila da je daleko bolje za sve nas skupa da napravimo jedan krupni i teški lom, nego da se poput kroničnog bola u zglobu vucaramo u mikroskospkim pomacima slijedećih trideset godina da bi u trideset postigli ono što bi kvalitetnom ali bolnom odlukom mogli napraviti za pet.

Misao dana:
But in our enthusiasm, we could not resist a radical overhaul of the system, in which all of its major weaknesses have been exposed, analyzed, and replaced with new weaknesses.

Share the post "one way or another… (3:36, Blondie, Best Of Blondie, 1984)"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija

the hardest thing in the world… (2:42, The Stone Roses, The Complete Stone Roses, 1992)

Još malo da se nadovežem na prethodni post, a osobito na WinstonW-ov komentar i općenito na priču o porezima, našem društvu i problemima u kojima se svi skupa nalazimo (usput rečeno Winston, kada će novi post, prošlo je 50 dana od prošlog a ja i dalje čekam novi).

Napomenuo sam kako je tamo u godini uvođenja PDVa državni proračun u prekonoćnoj akciji rebalansa budžeta narastao za praktički 50% te smo tako u posljednjih 8 godina taj proračun uvećali za 2,5x što je neusporedivo više od ukupnog rasta naše ekonomije u cijelom tom razdoblju.

Obzirom da proračun nije mogao rasti toliko iz organskog rasta privrede on se hrani ili povećanjem poreza (trošarina i novih nameta),  privatizacijom kao posljednjim preostalim izvorom prihoda državnog proračuna ili pak zaduživanjem. Državni proračun je tijekom godina (kao uostalom i gomilanje državne uprave) služio kao amortizer socijalnog mira, baš kao i privatizacija.

Mišljenja sam kako je privatizacija obavljena tijekom devedesetih kombinirala taj famozni feudalni model podjele države (dakle, onih sjajnih 200 bogatih obitelji) kroz kupovinu socijalnog mira; tj. da budem vrlo konkretan, mislim da je pretvorba i privatizacija u dobrom dijelu bila ne samo izvor bogatstva za novopečene tajkune nego da je i dio dogovora po kojem je taj grijeh struktura bio uopće omogućen bila i kupovina socijalnog mira kroz neotpuštanja u tim sustavima. Neke od tih privatizacija su propale same od sebe jer su ionako bile osuđene na neuspjeh, neke su propale zato što su novopečeni vlasnici postali nepodobni, dok se neki vuku i danas (a vi si mislite koji je koji).

Svi ti veliki sustavi koji zapošljavaju tisuće ljudi vrlo su malo učinili na svojoj učinkovitosti, što znači da racionalizacija koja je mogla i trebala uslijediti se jednostavno nije dogodila i danas imamo kompletnu državu koja je propustila doživjeti potpuni slom. Mnoge slične države u našem okruženju taj su slom odavno proživjele pa su sa dna krenule ispočetka, dok smo mi iz ovih ili onih interesa (a primarno interesa stranke da se održi vlasti) samo nastavili tamo gdje smo devedesete i bili bez da smo uklonili osnovni i strukturni problem. Znam da se s velikom pažnjom i kritikom ljudi koncentriraju na otpuštanja u recimo T-Comu, no činjenica je da isti takav val otpuštanja slijedi i u ostalim velikim sustavima, zvali se oni INA ili nekako drugačije.
Vjerujem da nisam totalno jasan, no da se vratim na slučaj željezare Sisak. Taj gigant s desecima tisuća ljudi koji je praktički stvorio grad u svojem tvorničkom dvorištu jednostavno tehnološki nije u mogućnosti pratiti kvalitativne i produktivne kriterije svoje bjelosvjetske konkurencije. Umjesto da se ta željezara u jednom trenutku zatvorila, u času kada su ljudi bili voljni na žrtve, sudbina se te iste željezare beskonačno produžavala, a supstanca (imovina, obrtni kapital) sustavno isisavao kroz ili nepotrebne troškove nerentabilne proizvodnje ili kroz čistu pljačku, malverzacije vlasnika ili managementa.

Da je grad Sisak proživio taj slom željezare, do danas bi na mjestu te željezare niklo nešto sasvim drugo, ljudi bi preživjeli i nastavili s nečim novime, a ovako se desilo polagano i sustavno odumiranje jednog ogromnog industrijskog potencijala i grad s jednim od najvećih potencijala u državi se sveo na skoro pa socijalni slučaj. (nije da ovime povlačim vodu na Vidovićev mlin, ali je doista tako)

Misao dana:
Security is mostly a superstition. It does not exist in nature, nor do the children of men as a whole experience it. Avoiding danger is no safer in the long run than outright exposure. Life is either a daring adventure, or nothing.

Share the post "the hardest thing in the world… (2:42, The Stone Roses, The Complete Stone Roses, 1992)"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija Politika

sugarhigh… (2:37, Coyote Shivers, Empire Records, 1995)

Pitali me neki što online a što offline što mislim o nedavnom prijedlogu za FlatTax sustav.

Kao prvo, ja mislim da to jednostavno više nije moguće izvesti iz razloga što su odnosi unutar hrvatskog državnog proračuna toliko definirani i unaprijed zadani da bez nekog žešćeg pospremanja državnih financija to neće biti moguće izvesti. Ako se sjećate, sve nam je krenulo nizbrdo u času kada smo uveli PDV, no ne zbog sustava PDVa koji je inače jedan sjajan princip oporezivanja nego zato što je naglo veličina državnog proračuna skočila za skoro 50%. Bilo bi zanimljivo vidjeti što se desilo s tih 10-15 milijardi kuna koliko se odjednom slilo u državni proračun 1998. godine i kako je država uspjela u tako kratkom roku potrošiti tolike količine novaca?

U svakome slučaju, postojeći porezni sustav se ustalio i manje ili više ekonomski tokovi (to znači: kako business funkcionira) se prilagodio ovome sustavu. Prihodi od PDVa i poreza na dohodak su većinski prihodi proračuna i svaka promjena koja bi promijenila te odnose (a flat tax o kojem se raspravlja u svakome slučaju bi smanjio porezne stope) značajno bi promijenio odnose prihoda i država da bi uopće realizirala državni proračun (a sjetimo se; plaće državnih službenika + running_costs administracije su praktički 50% proračuna , dok je drugi dio rezerviran za socijalne transfere u sustav mirovinskog i zdravstvenog, a tek je minorni dio zadužen za investicije), ukratko smanjenjem poreza ili promjenom odnosa među porezima država to jednostavno to mora uzeti negdje drugdje, ili otpustiti pola proračuna, smanjiti rashode u zdravstvu ili mirovinskom ili odustati od investicija.

Naša država se nikada nije bavila rashodnom stranom proračuna već isključivo prihodnom, i ako pogledate što naš knjigovođa iz Velike Gorice radi onda nije teško zaključiti kako je njemu odgovor na skoro pa svako pitanje; financijska policija i povećanje prihoda od trošarina.

Protivnik sam flat tax sustava ne zato što on na jednaki način oporezuje sve zaposlene (jer bih ja dobio višu plaću zbog toga), nego zato što se mudrom primjenom poreznih politika može stimulirati domaća proizvodnja u odnosu na uvoz. Primjer; ako imate stolicu koja košta 100kn u domaćoj proizvodnji i 100kn na našoj granici iz uvoza. Danas je cijena te stolice u dućanu 122kn u oba slučaja. Kada bi smanjili stopu PDVa, odnos na tržištu se ne bi promijenio niti milimetra. Ako bi pak umjesto PDVa smanjili doprinose za mirovinsko, zdrastveno ili porez na dohodak, tada bi proizvodna cijena te stolice u hrvatskoj bila manje opterećena troškovima rada i stolica bi možda koštala 5% manje, i u dućanu više ne bi imali dvije stolice po 122kn nego jednu po 115 a drugu po 122 kune. Da uopće i ne spominjem da bi radnik dobio veću netto plaću u nekom iznosu, u odnosu na smanjenje PDVa gdje bi se u dućanima roba koja je tipično socijalna kategorija (kruh, mlijeko, brašno…) pojeftinila tek koju lipu. (znam, na ove artikle se treuntno ne plaća PDV no to je samo pitanje trenutka kada će se vratiti natrag)
Naši političari to ne razumiju (ili barem o tome ne govore na glas), a svi se redovito okome na PDV kao da je on uzrok svih problema, dok je u stvarnosti PDV jedan od rijetko dobrih sustava oporezivanja.

Korijen svih naših problema je prerastrošna i preglomazna državna uprava. Dok se tome ne stane na kraj nema nama napretka. Volje da se s time netko obračuna jednostavno nema.

Naš drugi problem je produktivnost u svim sferama društva. Prošli tjedan sam bio u tvrtci koja gotovo cijelu svoju proizvodnju izvozi i čovjek je pokazao na prezentaciji slide na kojem piše kako je njihova prosječna bruto plaća 1.100EUR, dok njihov najveći konkurent ima 2.200EUR (tvrtka u italiji). Prihod po zaposlenome u Italiji je 139.000EUR godišnje, a prihod u njihovoj tvrtci svega 45.000EUR. Iz toga slijedi da je udio cijene rada u krajnjem proizvodu u hrvatskoj tvrtci i dalje 50% veći od istovjetne tvrtke u Italiji unatoč tome što Talijani imaju 100% veća primanja. To se, ljudi moji, zove produktivnost.

Problemi koje mi danas imamo nisu ništa novoga, eto, i stari rimljani su imali identični problem. A svi znamo što se njima desilo.

Misao dana:
The national budget must be balanced. The public debt must be reduced; the arrogance of the authorities must be moderated and controlled. Payments to foreign governments must be reduced, if the nation doesn’t want to go bankrupt. People must again learn to work, instead of living on public assistance. (Marcus Tullius Cicero, 55 B.C.)

Share the post "sugarhigh… (2:37, Coyote Shivers, Empire Records, 1995)"

  • Facebook
  • X