Naletio sam na Pulsovo istraživanje o globalizaciji koje je postavilo tri jednostavna pitanja i odgovori koji su hrvati dali (uzorak od 1.000 ljudi) je u totalnom raskoraku s odgovorima koje su dali ispitanici u 63 druge države svijeta (ovo istraživanje je dio Gallupova globalnog istraživanja).
Prvo pitanje je glasilo da li ispitanik smatra da je globalizacija dobra ili loša stvar za hrvatsku? Svega 18% ljudi smatra do dobrom stvari, 31% lošom, 35% neutralnom a 16% pojma nema. Usporedbe radi, u Africi 71% ljudi smatra da je globalizacija dobra stvar, 9% loša, 11% neutralna a 9% ne zna. Svjetski prosjek je 38% dobra, 15% loša, 31% neutralna i 16% ne zna.
Drugo pitanje je glasilo o tome što ispitanici misle o stranim ulaganjima u hrvatsku? Svega 33% ispitanika smatra to dobrim, a 50% opasnim. Opet, afrički prosjek je 74% smatra investicije dobrim i korisnim, 19% opasnim. Svjetski prosjek je 51% za i 32% protiv, a interesantno je da se ovaj odnos u kojem je više ljudi protiv nego za zabilježen samo u sjevernoj americi (38:43).
Treće pitanje je ispitivalo tko ima više koristi od globalizacije, bogati, siromašni ili podjednako? Totalno očekivano, 69% hrvata smatra d su to bogati, 1% da su to siromašni, 14% podjednako, a 15% je i dalje clueless. Svjetski prosjek je 58% bogati, 5% siromašni, 21% podjednako i 17% patuljaka pojma nema. Zanimljivo je da i u ovom slučaju hrvatski slijede trend zapada gdje jedino u zapadnoj europi ima više ljudi koji smatraju da se bogati bogate i dalje.
E sada, ono što je meni zanimljivo je to kontriranje hrvatske u odnosu na naše okruženje i na svjetske tokove, odnosno suglasnost naših stavova (barem u nekom općem generalnom smjeru) kao i recimo amerikanci ili zapadni europčani. Ne kažem ja da je jedan ili drugi stav krivi, no indikativno je da prostori kojima je razvoj ekonomije nužan (a to bi bila afrika i azija) su odabrali u cijelosti suprotne odgovore od nas kojima je to također jako potrebno. Može biti da smo pametniji, a može biti i da ljudi u tim krajevima razumiju da sami ne mogu izići iz kaljuže u koju su upali.
No imam ja jednu drugu globalizacijsku priču iz mojeg businessa. Naime u mom poslu posao možete podijeliti an dvije osnovne faze (prvu i drugu), i zanimljivo je kako je prva faza kapitalno strašno intenzivna (govorimo o stotinama i milijunima eura za minimalni pogon), traži malo ljudi i u principu visoko je automatizirana – te postoji druga faza koja također očekuje neke strojeve (koji su ipak daleko jeftiniji), no očekuje puno ljudi. U primjerice nizozemskoj, gdje sam prošle godine obilazio desetke tvrtki koje se bave poslom poput mojeg business se razvio na način da imate tvrtke koje se bave prvom fazom i potom se ostatak posla pošalje u tvrtku koja se bavi drugom fazom. I jedna i druga tvrtka je najbolja u poslu koji obavlja, imaju novaca i investiraju u najmodernije strojeve koji se kupiti mogu.
U hrvatskoj je totalno suprotna situacija; dakle u prvoj fazi kupiš visokoautomatizirani stroj (iz jednostavnog razloga što nemaš stvarnog izbora i moraš kupiti takav pogon), no onda u drugoj fazi tipično pokupuješ ono za što imaš novca, a to su niskoproduktivni strojevi, polovni strojevi ili strojevi koji su kapacitetom primjereni tvojoj proizvodnji.
Fora je u tome da recimo nizozemac iz faze dva ulupa u mašineriju recimo 3mil eura i može proizvesti 15.000 nekog proizvoda u satu, dok recimo mi kupimo dobar stroj, recimo i tehnološki vrlo dobar ali daleko nižeg kapaciteta recimo 500 jedinica na sat. Kvalitativno smo jednaki s nizozemcem, no kada fiksne troškove podijelimo s jedinicom proizvoda ispada da je hrvatski proizvod daleko skuplji (jer neovisno o tome koliko je nizozemac skuplji od hrvata, a to je dokazano faktor 4, njegov stroj je i dalje 30x učinkovitiji i u konačnici njegov proizvod objektivno sadrži svega jednu sedminu cijene rada ugrađenog u hrvatskog proizvoda). Sad but true, rekla bi metallica.
Needless to say, sve ovo je plod nekolicine faktora. Kao prvo, riječ je o tzv. hrčak efektu u kojem poduzetnici pokušavaju sve odraditi pod svojim krovom. Ovo je jedna besmislena strategija jer osim što je nemoguće, ono što se najčešće događa je da umjesto da jednu stvar radite najbolje na svijetu, njih 30 radite prosječno ili loše. Drugi problem je nepovjerenje, zašto bih ja outsourcao svoj proizvod kod drugog poduzetnika (koji se može pokazati kao moj konkurent), kada ovaj može otići mom kupcu i preuzeti posao. I posljednje, poduzetnici međusobno rijetko ili nikada ne razgovaraju, a i kada razgovaraju rade to s figom u džepu, što nikako nije dobro – networking – dakle zajednička suradnja više poduzetnika je u inozemstvu nužnost, a kod nas se ona javlja tek u pojedinim industrijama.
Dakle, dok ne prevladamo tri osnovna problema; “moram imati sve”, nepovjerenje i dok ne sagradimo međusobne veze, nećemo se izdići iz ove naše malene bare u kojoj (barem zasada) čim se netko izdigne, odmah ga srežu u početku.
Misao dana:
There is an island of opportunity in the middle of every difficulty. Miss that, though, and you’re pretty much doomed.