CNN (blog.hr da ga ne zamijenite s TV postajom) objavio je prije dva dana vrlo zanimljivi dioničarski ugovor kojime se regulira tzv. javno privatno partnerstvo između države i luksemburške ORCO u projektu Sunčanog Hvara.
Sunčani Hvar je jedna zanimljiva priča jer je na njemu zube polomio još i Slavko Linić 2002 godine kada je zbog pritisaka javnosti privatizacija morala biti obustavljena. Dolaskom HDZove vlasti sunčani Hvar se na fini način htio ugurati Škegrinom Quaestusu, da bi se ponovno zbog pritiska javnosti raspisao natječaj kojeg je dobio luksemburški Orco property group.
Po meni, najzanimljiviji dio cijele priče je u stvari to javno privatno partnerstvo. Naime, JPP nije hrvatski prizvod i to je model suradnje države i privatnog kapitala koji se koristi (osobito u europi) već godinama. No, najbitnija značajka svakog JPPa je da se ono odnosi uvijek i isključivo na neki javni interes društva, a to bi mogle biti škole, bolnice, vrtići, ceste, komunalna infrastruktura ili neka slična javna usluga. JPP se ne koristi u slučajevima poslovnih subjekata koji posluju na otvorenom tržištu, a Sunčani Hvar je definitivno takav primjer i stoga je tzv. JPP u Sunčanom Hvaru jedinstveni hrvatski proizvod. Ukratko, poanta JPPa je javni interes, i on mora biti jasno definiran – Sunčani Hvar je čisti ekonomski interes. EU posjeduje cijeli niz propisa koji reguliraju i definiraju JPP, a i hrvatska vlada je u više navrata diskutirala o tome te postoje čak i smjernice za JPP koje možete i sami pročitati i potom usporediti sa stanjem u Sunčanom Hvaru.
Orco je ovih dana krenuo u novu dokapitalizaciju društva što im je omogućeno dioničarskim ugovorom. HANFA je odobrila prospekt i ono što smatram da je netočno preneseno u medijima je tvrdnja kako je dokapitalizacija otvorena za svakog ulagača. U dioničarskom ugovoru jasno piše da jedino Orco smije upisati dionice – da li su se oni odrekli tog prava nije totalno jasno, ali ako su u osnovi kupili društvo za tako malo novaca, uz vrtoglav rast cijena nekretnina to bi s njihove strane bilo nerazborito. Bottom line cijele priče je činjenica da se u slučaju Sunčanog Hvara ne radi o JPPu, no isto tako u sam ugovor su ugrađene obveze koje država mora ispoštivati a koje direktno omogućuju Orcou da postane većinski vlasnik društva, te po isteku dioničarskog ugovora može slobodno istisnuti državu iz vlasničke strukture.
Pitanje koje bih ja postavio, a vidim da HSP i Tonči Tadić postavlja slično je slijedeće: koji je mogući motiv prodavatelja (dakle države) da napiše takav ugovor? Da li je to obećanje nekog političkog sponzorstva (gle koincidencije, ugovor s Orcom je potpisan u 2005 godini taman u vrijeme luksemburškog predsjedanja unijom??), ili je u igri neki novac koji je izmijenio neke džepove (i npr. omogućio kupovinu nekih ručnih satova)?
Misao dana:
Thieves respect property. They merely wish the property to become their property that they may more perfectly respect it.
Prema pristupnim ugovorima, kvote se uopće ne mogu propisivati nego samo ulazne carine koje imaju ograničeno trajanje – a čak i to se može desiti samo u slučajevima kada bi hrvatski izvoz napravio značajniji udar na tržištu unije, no kako naš šećer sudjeluje sa svega 1% tržišnog udjela tako nešto nije realno. Svejedno, pojavio se zahtjev EU administracije za propisivanjem kvota (na koje hrvatska nije dužna pristati) i vjerovali ili ne naša vlada je na to pristala.