Category: Business

Sve o businessu, poduzetništvu i poduzetnicima

Categories
Business Ekonomija Politika

Kako je MOL kupio INA-u a da to nismo niti primjetili?

Nekako ispod radara je prošla informacija kako je Hrvatska vlada prodala INA-u mađarskom MOL-u. Naravno, akteri priče će zasigurno demantirati da se tako nešto dogodilo, cijela akcija je posložena tako da i ne bude primjećena, a lansiran je prigodni dimni zid koji je trebao odvratiti i ono malo ljudi koji bi se možda zakvačili na informaciju da se tako nešto uopće dogodilo.

Svi dakle znamo kako je MOL prvo ušao kao “strateški partner” uz dionički ugovor koji je njega postavio u strateški povoljni položaj u odnosu na vlasnike ostatka dionica (ne kažem da je ovo nužno loše, no činjenica je kako su drugi dioničari a koji bi možda mogli utjecati na sudbinu tvrtke bili i u biti jesu i danas zakinuti).  Naravno, ova pozicije nije zadovoljila MOL, te je krajem 2008. godine objavljena javna ponuda u kojoj je MOL pokušao kupiti dionica a kako bi (u najgorem slučaju) osvojio 50% + jednu dionicu.  Na kraju ponude što je bilo 3. listopada 2008. godine MOL u konačnici nije uspio te se broj dionica zaustavio na 44.3%.

Javna ponuda je dakle (u svojoj biti) propala, no MOL se približio polovici svih dionica i zahvaljujući malom podmazivanju naših vladajućih (o čemu ćemo tek pričati u mjesecima koji dolaze) konzumirao je prava kao da je većinski vlasnik, o čemu smo pak puno čitali tijekom veljače u aferi SPICE gdje je naš vrli potpredsjednik vlade Damir Polančec u nekom svom osobnom dealu odlučio pogodovati MOL-u, a sve skupa kako bi on sam dobio nešto jaču polugu u Podravci gdje on već godinama pokušava kroz management buyout preuzeti tu Koprivničku tvrtku (vjerovali ili ne, ali prvi puta sam o tome pisao još davne 2007. godine).

Ukratko, MOL je skoro pa većinski vlasnik, efektivno po pravima doista i je no radi “legitimiteta” fali im tih 6-7% dionica. Naravno, uvijek postoji mogućnost ponavljanja javne ponude (a znamo kako je to prvi puta završilo), postoji i mogućnost otkupa dionica od Vlade (gdje je pak vlada pod pritiskom javnosti pa ne može to tek tako napraviti) pa je sukladno tome došlo do nove ideje koja je prvi puta prezentirana još početkom godine kada je predstavnik MOLa doslovce rekao slijedeće:

There are some possible options under evaluation, like a direct capital increase, a convertible bond or selling a fixed asset as an alternative. This latter one seems, so far, the least probable option but there is no formal decision yet,” Hernadi told the news agency in an interview. (upstreamonline)

Obzirom na nevjerojatne gubitke INAe koji su se sakupili u proteklom razdoblju (inače, nije li barem malo čudno da u vremenima kada naftna industrija ubire rekordne profite INA ostvaruje rekordne gubitke? kako je to moguće i zašto?), te dugove koje INA ima što prema državi a što prema svojim dobavljačima, a i investicijski ciklus te famozne rekonstrukcije rafinerija kasni dramatično odlučeno je da se izda obveznica u vrijednosti od 1.5mlrd kuna. Ono što je zanimljivo je to da su dionice izdane samo velikim vlasnicima (dakle državi i MOLu) te se one u nekome času (tri godine) mogu pretvoriti u dionice jednom ili za oba partnera u ovom poslu.

Kako su stvari sada krenule, do kraja godine će obveznice biti izdane što bi značilo da će država dati kredit INA-i u iznosu od 750mil kuna, a isto će učiniti i MOL. Obzirom da u državnom proračunu nije primjećena stavka izdavanja obveznica (a država valjda ima i većih briga od INAe) vjerojatno će se manevar desiti zamjenom potraživanja države na ime PDVa i sličnih obveza za obveznice (usput, bilo bi interesantno vidjeti kako će se to papirnato riješiti sa strane Vlade), dok će MOL vjerojatno osigurati cash novce. Po isteku tri godine pod određenim uvjetima jedna ili druga strana može tražiti upis dionica umjesto povrata duga i to je trenutak u kojem će MOL (najvjerojatnije) postati većinski vlasnik INAe.

I sada dolazimo do zadnjeg detalja a to je kako je to sve skupa prošlo i odlučeno a bez da je to itko osobito primjetio? Skupština dioničare INAe a na kojoj se je desila gore navedena odluke bila je 18. svibnja 2010. godine, te je na naslovnicama novina za 19. svibnja (dakle dan poslije, isti onaj dan kada se trebalo izvještavati o toj skupštini) izašla informacija o tome kako je dosadašnji šef INAe Tomislav Dragičević dobio otpremninu od 6.8 milijuna kuna.

Ako kao novinar i urednik morate birati između priče u kojoj imate relativno poznatu osobu koja je dobila neke neshvatljivo velike novce (od firme gubitaša) u odnosu na administrativnu odluku skupštine u kojoj se odlučilo nešto što će se tek dogoditi, skupa sa efektima koji će na snagu stupiti tek za tri godine – što mislite koja će priča dobiti više prostora u novinama?

Ništa nije slučajno i ništa nije onako kako izgleda.

Misao dana:
Let us not be deceived we are today in the midst of a cold war.

Share the post "Kako je MOL kupio INA-u a da to nismo niti primjetili?"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija

Superhik nacija

O utjecajima reforme sustava poreza na dohodak sam već pisao prije nekoliko tjedana (vidi originalni tekst ovdje). U međuvremenu Vlada je izašla sa svojim prijedlogom i sada možemo reproducirati na stvarnom uzorku kako će izgledati novonastala distribucija plaća. Opet, kao i posljednji puta, u kombinaciji s Markom Krištofom napravio sam malu analizu (on je radio brojeve a ja piskarao, tako da i njemu ide barem polovica slave :). Prvi graf sada izgleda ovako:

Odnos starog i novog obračuna plaće

Dakle, kao što se vidi iz priloženog grafa (kliknite da bi ga uvećali), praktički svaka plaća čiji je bruto do 22.800 kuna raste. Ovisno o rasponu neke rastu više, neke manje (cijeli jedan raspon je gotovo ravan sa 122kn što će ujedno biti i povećanje za veliku većinu ljudi), da bi onda rast počeo padati i u rasponu bruto plaće od 22.800kn do nekih 42.800 kuna nitko neće profitirali ali odmah nakon toga zbog zadnje stope poreza na dohodak plaća u biti ide strelovito gore. Zanimljivo je da je rast plaće za veliku većinu ljudi u biti na razini 1-3% netto iznosa plaće, dok za ove “teškaše” taj rast može iznositi i do 7% netto iznosa.

Ukratko, koliko god mala bila populacija ljudi koji primaju velike plaće (one čiji je bruto veći od 42.800kn) oni su neproporcionalno bolje prošli od svih ostalih.

No, to nije jedina pogodnost koju ta populacija uživa. Skrenuo bih vam pozornost na malo poznati detalj koji je objavljen u narodnim novinama.

Naime, ima još jedna zanimljivost s velikim plaćama, u našem zakonu postoje naime maksimalni iznosi doprinosa koje uopće možete platiti na svoju plaću. Vjerujem da vam je to iznenađenje jer se malo tko susreo s tim fenomenom, i taj iznos je reguliran kao 6x prosječna plaća u protekloj kalendarskoj godini (za razdoblje siječanj – kolovoz). To ukratko znači da ako vam je bruto plaća u 2010. godini veća od 46.296,00 kuna tada na iznos plaće veći od toga ne plaćate doprinose (ali uopće).

Grafikon izgleda ovako:

Povrat poreza zbog maksimalno plaćenih doprinosa

Vjerujem da je malo konfuzno, no u grafikonu s desne strane se vidi os sa iznosom povećanja netto plaće zbog prelaska maksimalnog iznosa doprinosa za pojedine iznose bruto plaća. Prevedeno, osoba koja ima bruto plaću 102.800 kuna, a za koju većina ljudi misli da ima netto plaću na mjesečnoj razini netto plaću od 54.000 kuna, zbog novonastalih promjena u izračunu poreza na dohodak sada ostvaruje dodatnu isplatu nešto veću od 6.000kn što znači da je njegova netto plaća u biti oko 12% veća od iznosa za kojeg smo mislili da je dobija.

Iznosi maksimalnih doprinosa se primjenjuju već godinama pa nemojte misliti da je to friška ideja. Naravno, ovaj maksimum nije ukinut poput drugih poreznih olakšica kojima se koriste ljudi čija je plaća u nekim uobičajenijim rasponima.

Na temelju zastarjelih podataka REGOSa kojim raspolažemo (a koji se odnose na plaće iz relativno davne 2007 godine) broj primatelja plaće čiji bruto prelazi maksimalni iznos koji je određen za plaćanje doprinosa je oko 3.500 (pretpostavljam da je ta brojka u posljednje dvije godine narasla unatoč krizi), i ako kažemo da je distribucija iznosa plaća između 46.300 i 104.440 kuan ravnomjerno opada s time da je najveći broj onih koji su na 46.300kn bruta, ispada kako država samo temeljem ove odredbe gubi nešto više od 30 milijuna kuna (točni iznos nažalost nije moguće izračunati jer su podaci REGOSa zastarjeli a i ne daju točnu distribuciju broja ljudi po visini plaća iznad gore navedenog iznosa).

Ili, da to maksimalno pojednostavimo, zahvaljujući novim poreznim stopama i načinu obračuna poreza na dohodak, a u kombinaciji sa već prethodno postojećim odredbama jednoj vrlo maloj grupi ljudi s ekstremno visokim plaćama njihove će netto plaće moći narasti (u maksimalnom scenariju) i do nekih 19%. Doista impresivno (za socijalnu državu).

Misao dana:
Governments last as long as the undertaxed can defend themselves against the overtaxed.

Share the post "Superhik nacija"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija

Kako rasturiti domaću industriju (dio deveti – “stečajevi”)

Ovo je deveti dio iz serije, prvih osam dijelova (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi, osmi.

Pitanje stečaja je jako kompleksno i teško ga je objasniti ljudima koji nemaju neposredno iskustvo u vođenju tvrtke. Naime, u biti je čak i teoretski nemoguće zaustaviti poslovanje jedne tvrtke bez da se u tom postupku stvore nekakvi gubici i netko mora preuzeti trošak gašenja tvrtke. Postoje naravno izuzeci (koji su svi redom plod lošeg i u svojoj biti nezakonitog računovodstva).

Ne znam koliko znate o knjigovodstvu, no u Hrvatskoj (kao i u ostatku svijeta) se koristi dvojno knjigovodstvo, to su oni famozni “duguje” i “potražuje”. U bilanci, na jednoj strani imate svoju imovinu (bio to novac na računu, temeljni kapital, potraživanja, vrijednost skladišta) a na drugoj svoje obveze (prema dobavljačima, državi, kreditorima, rezervacije za sporove i slično). Vrijednost duguje je uvijek jednaka onome potražuje ako je situacija kod vas drugačija onda imate veliki problem.

Zamislite sada situaciju da odjednom u svom poslovanju ostvarite gubitak (to je jedna mogućnost) ili druga da primjerice dobijete sudsku presudu da ste dužni neke ogromne novce koji nisu iskazani u vašoj bilanci do sada (a to se može desiti zato jer ste nešto propustili prije proknjižiti, jer ste nešto namjerno napravili da umanjite svoje obveze ili pak zato što ste izgubili neki spor koji nema veze sa životom). Odjednom, balans vaše bilance je u problemu, jer morate proknjižiti gubitak (primjerice jer je kupac koji je kupovao robu od vas bankrotirao i nikada neće platiti svoj dug) ili morate proknjižiti obvezu (primjerice dug prema vašem dobavljaču, banci ili državi).

Ja sam bio prošao obje kombinacije. Prvu, situaciju u kojoj je kupac naglo bankrotirao sam prošao 1998 godine kada je tvrtka TISAK otišla u stečaj. Ono što je zanimljivo bilo u toj situaciji je to da je TISAK u biti isplatio svima svoje dugove no ja sam svejedno izgubio preko 2 milijuna kuna i to zbog toga što mali izdavači (a tada je moja tvrtka bila jako eksponirana prema izdavačima časopisa) nisu uspjeli preživjeti nagli prekid dotoka novca te su u biti kao konsekvenca oni bankrotirali i ostali dužni ogromne količine novaca. Naravno, tada je već na tih 2mil kuna bio plaćen PDV (nekih dodatnih 440.000kn), a na sve skupa ste morali platiti i porez na dobit (koji je tada bio 35%) – tako da je ukupna izloženost tvrtke u biti bila i veća od same cifre koju je trebalo otpisati, a u ono doba zbog tadašnjih pravila, male tvrtke nisu mogle tek tako otpisati dug (danas je to ipak nešto jednostavnije i korektnije napravljeno i makar ćete izgubiti PDV kako god okrenuli, barem ostatak možete knjižiti kao gubitak i porezno priznati trošak).

Kako god okrenuli, to nije dobra situacija jer bilo koja tvrtka (a moja je tada spadala u male poduzetnike) teško može podnijeti takav financijski udarac. Te probleme rješavate na različite načine, od toga da se pokušate zadužiti kod banke kako bi sanirali štetu iz budućih profita, tako da produljite rokove plaćanja prema dobavljačima, krenete malo bolje raspolagati resursima (recimo skladištem), rasprodate nešto imovine ako je imate… Tu 1998. sam preživio zato jer je tvrtka imala veliki temeljni kapital i bilo je rezervi iz kojih se moglo crpiti, no, bottom line ostaje identičan a to je da ako netko odluči umjesto vas povući ručnu kočnicu nemoguće je zaustaviti business a da netko u tom postupku ne strada. Osobito je to komplicirano u sustavima gdje pravosuđe ne funkcionira poput našeg, jer će svaki kupac koji ne plati samo izjavom žalbe na vašu ovrhu dobiti 4-5 godina vremena dok ja istovremeno svoje obveze moram platiti. Isto tako, postoje ljudi koji sustavno rade na tome da vas doslovce prevare a prema vama nastupaju preko jedne tvrtke, dok prodaju obavljaju preko druge. Ova prva povremeno ode u stečaj ili bude blokirana, no core_business im je zaštićen i nedodirnut. I tu negdje dolazimo do koncepta stečaja.

Načelno, koncept stečaja ne bi smio biti osobito problematičan, veliki broj kompanija imaju ideju koja ne zaživi na tržištu i jednostavno se moraju ugasiti. Da, tehnički gledano bankrot tvrtke je neuspjeh, no odgovorno poslovanje uključuje i to da kada ideja očito ne funkcionira treba zaustaviti pogon i minimalizirati štetu – i to ne samo prema sebi nego prema svima. U Hrvatskoj to nažalost nije tako, jer sama odluka da krenete u stečaj neminovno na sebe dovodi milijune inspekcija koji će vas, dok ležite na podu u lokvi vlastite krvi odlučiti zatući na svim mogućim razinama. Također, tvrtka u tom času odlazi pod ingerenciju trgovačkog suda i stečajnog upravitelja.

Koncept stečajeva u Hrvatskoj je iznimno problematičan (barem prema mom mišljenju) jer je iznimno neefikasan i dizajniran za lopovluke. Prema istraživanju svjetske banke (famozni doing business report), Hrvatska jako loše stoji po pitanju stečajeva, te vjerovnici mogu očekivati da će na svaku kunu dugovanja tvrtke tijekom stećaja naplatiti svega 30 lipa (ako ne vjerujete, pogledajte doing business report 2010, na stranici 128 su brojevi za Hrvatsku). Pogledajte te iste brojeve za primjerice Dansku ili Finsku, gdje ćete dobiti do 85-87% uloženog natrag, ili pak neke druge europske zemlje. Naravno, ne cvjeta svugdje cvijeće, no po mojem razumijevanju stečajnog postupka u Hrvatskoj, donekle je neodgovorno posrnulu tvrtku prepustiti stečajnom upravitelju.

Tijekom godina pokušao sam u stečajnim postupcima u nekoliko navrata kupiti nešto od imovine stečajnog dužnika. U jednoj prilici sam od tvrtke u stečaju koja se nalazila u Krapini pokupao otkupiti jedan stroj kojeg oni nisu bili u stanju uopće pokrenuti, a iskreno sumnjam da su uopće znali o čemu se radi. Stroj je bio visoko sofisticiran, osoba koja je njime znala upravljati je odavno dala otkaz i jednostavno je stroj stajao pokriven ceradom. Istovremeno, kompletna imovina tvrtke je preko stečajnog upravitelja bila iznajmljena tvrtci čiji je vlasnik i direktor bio ujedno i direktor tvrtke koja je otišla u stečaj. Razmislite malo o ovome, dakle odvedete tvrtku u stečaj, u nju uleti stečajni upravitelj i trgovački sud i oni onda vama daju tu istu tvrtku na upravljanje i korištenje njezinih resursa. U kojim uvjetima bi tako nešto bilo normalno? U svakom slučaju, poslao sam ponudu na javni natječaj i kao krajnji efekt bio predmet policijske istrage koja je vjerovala da sam ja u dosluhu s gore navedenim bivšim direktorom tvrtke te da sam ja samo paravan za izvlačenje opreme po kikiriki cijenama. Stečajni direktor je naravno znao da nisam uključen ni u kakvu shemu te mi je vrlo jasno i glasno rekao kako nema šanse da on meni proda bilo što iz jednostavnog razloga što on već ima deal s gore navedenom osobom.

Druga situacija je bila stečaj jedne tvrtke u Zagrebu gdje sam htio od njih u stečajnom postupku kupiti zgradu u koju bih smjestio tiskaru. Uglavnom, radilo se o sjajnom prostoru i cijena je bila ok i u biti sve smo se dogovorili i onda je stečajni počeo diskutirati o tome kako je on pobožan čovjek. Uglavnom, objasnio mi je on kako on živi na selu te kako u njegovom selu nema crkve, te kako su mještani sagradili malenu kapelicu te im nedostaje 40.000 tadašnjih DEM kako bi je dovršili. Meni je to bilo zabavno, dapače ugodno za čuti kako je čovjek pobožan i kako se trudi da i njegovo selo dobije kapelicu, no problem je bio što ama baš svaki puta kada bi mi krenuli pričati i pokušali finalizirati dogovor on je priču skrenuo na njegovu kapelicu. to je u jednom času bilo vrlo frustrirajuće pa sam pitao neke ljude kojima ja vjerujem za savjet, a gdje su mi oni rekli da kako to da nisam shvatio da on (stečajni) traži od mene 40.000 DEM kako bi mi prodao taj objekt. Meni mozak (vjerovali ili ne) jednostavno nije “wired” da pokopča takve signale, za 100 godina ne bih došao do tog zaključka.

Tu zgradu nisam kupio iz dva razloga, prvi je bio taj što nisam htio platiti 40.000 DEM mita za nepostojeću kapelicu, no drugi je bio taj što se tada kada se to događalo nije moglo dobiti kredit za nekretninu. Naravno, niti to nije bio problem, prijedlog stečajnog je bio da uplatim 100.000kn i uđem u posjed objekta, a onda tko te živ iz njega može istjerati. Osim ovog prvog, meni jednostavno nije bilo prihvatljivo ući u deal za kojeg ne znam kako ću ga isfinancirati te od cijelog posla ništa. Znam tvrtku koja je bila voljna investirati u sakralne objekte te koja je bila na nepoznato ući u takav objekt te koja je danas veliki i vrijedni gospodarski subjekt koji zapošljava veliki broj ljudi i, poput drugih dobrih investicija, oni su znali prepoznati priliku i sada imaju nekretnine milijunskih vrijednosti. Znam, naivac sam u nekim stvarima (istovremeno, u jednom selu u Zagorju vjerojatno je do sada sagrađena katedrala, ako je ugledate javite, please).

Ovo nije sve što imam reći o stečajevima, ali tek toliko da shvatite što to znači i koje su konsekvence.

Misao dana:
There are no secrets to success. It is the result of preparation, hard work, and learning from failure.

Share the post "Kako rasturiti domaću industriju (dio deveti – “stečajevi”)"

  • Facebook
  • X