Categories
Business

Švicarci

Nije mi totalno jasna priča o Švicarskim francima i ulozi naše vlade u toj bjelosvjetskoj zavjeri. Ako ste pratili malo priču, ili što je vjerojatnije slušali malo bolje susjede, prijatelje ili rodbinu, ako ste u nekome času kupili nešto na kredit u francima i imali mjesečnu ratu od 1.800 kuna, te ako je kredit dovoljno dugotrajan ta ista rata će na današnji dan biti dramatično veća pa čak može doseći i tri tisuće kuna, dok će vaša glavnica, koliko je god do danas otplatili po svemu sudeći biti veća od iznosa koji ste u startu u kunama posudili i koliko ste isplatili prodavatelju stana, kuće, automobila ili čega već.

Iz nekog čudnog razloga, naša Vlada se gura da riješi problem nekontroliranog rasta švicarskog franka te da pokuša ublažiti efekte tih tečajnih razlika. Vjerojatno je neki ministar do grla zadužen u švicarcima, trebalo bi malo provjeriti imovinske kartice – čisto da razumijemo motivaciju. Uopće ne razumijem zašto se vlada petlja u taj dio, budući da znamo da do sada nisu bili uspješni u rješavanju niti jednog jedinog drugog problema koji im leži na ramenima a koji su svi redom veći od problema dijela populacije zaduženog u francima. Onako na prvu, na pamet mi pada problem tri stotine tisuća nezaposlenih, polovice stanovništva koje je radno nesposobno iako to tako ne bi smjelo biti, ekonomija koja se raspada impresivnom brzinom, problem korupcije i kriminala kao uostalom i tisuće drugih problema na nižim razinama.

S druge strane, pogledajte to sa strane osobe koja nije odabrala kredit u švicarcima nego je odabrala primjerice kredit u kunama (s većom kamatom) ili kredit u eurima. Koji je smisao da država na bilo koji način utječe na kredite onih koji su u nekome času mislili kako su jako mudri i uzeli kredit u švicarcima? Mislili su kako je kamata niska i kako će nadmudriti nas ostale, a sada kada im se to razmišljanje obilo o glavu onda traže pomoć države. Što mislite, da je švicarac pao, na kunu dvije, bi li onda ta solidno zadužena ekipa prijavila to državi i rekla “Gle, uštedili smo brdo novaca, evo državi malo da i ona nešto dobije od toga?”. Pretpostavljam da ne. No poanta je to da smo mi duboko u kapitalizmu i za to smo se borili i sada bi se morali uloviti u koštac s posljedicama te odluke. Morali bi shvatiti i to da hrvatska kuna nikada nije bila osobito uspješna valuta jer u nju objektivno nitko nije vjerovao pa je stvorena famozna devizna klauzula jer nitko ne vjeruje da ona dugoročno može ostati stabilna (da ne kažemo da smo jedna od rijetkih zemalja svijeta u kojoj imamo godišnju inflaciju a istovremeno valuta jača).  Nisu pomogli niti političari jer kada daju izjave umjesto da govorimo o iznosima investicijama u kunama, oni uporno o eurima ili dolarima. Kako da očekujete da bilo tko povjeruje takvoj valuti ako se nitko na nju niti ne referira? Kuna je žestoko indeksirana i vezana za euro i ako smo već odlučili ploviti na tom brodu, onda moramo živjeti i s konsekvencama te odluke, no bitno je na početku birati mudro i ako je ikako moguće dugoročno. No mudre, a još manje dugoročne odluke nisu često  viđane na ovim prostorima.

Kažu neke analize kako se 60% ukupnog privatnog bogatstva ovoga svijeta nalazi u Švicarskoj, a to bi moglo značiti i da ljudi čiji su novci u toj državi-banci i nemaju nekog osobitog razloga da se brinu o rastu franka. S druge strane, čak i Švicarska ima industriju koja proizvodi i prodaje, njima također ne odgovara da franak bude skup jer su onda njihovi sirevi, satovi i turizam skupi. Kad malo bolje razmislim možda im i treba pomoć, a kako ovi naši vladajući očito ne znaju da je to nemoguće, možda i uspiju. Ako se to slučajno desi, neka im netko kaže kako imamo i problem mira na bliskom istoku a o gladi u svijetu da i ne govorimo. Možda ako prebace fokus na te velike probleme, mi ovdje uspijemo riješiti ove naše.

p.s. ovo je moja pedeseta i osma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 6. kolovoza 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
If only God would give me some clear sign! Like making a large deposit in my name at a Swiss bank.

Categories
Business

Daje se na znanje

Eto, ponovno ulazimo u izborno razdoblje. Kao što znate, jedan dio mog posla od kojeg živim su izborne kampanje, a obzirom da istovremeno radim i mnoge druge aktivnosti koje se također bave politikom moje je mišljenje da je nužno da javno napišem za koga radim i s kime surađujem, te uostalom gdje su moje političke preference. Mislim da je bitno da to imate na umu u času kada čitate neki od mojih tekstova ili tumačite neku od aktivnosti koje pripremam u slijedećim mjesecima. Puno energije ulažem u to da uskladim svoje aktivnosti i izbjegnem potencijalni sukob interesa, a za svaki slučaj ako mislite da on postoji mislim da je bitno da on bude jasno i transparentno iskazan.

Tekstove slične ovome sam napisao i pred parlamentarne izbore 2007. godine, lokalne izbore 2009. te predsjedničke izbore 2010, pa ponavljam taj dobar običaj i danas.

Ove godine na parlamentarnim izborima surađujem s Ladonjom. Ladonja je organizacija koja djeluje na području Istre i Kvarnera i koja pokušava promijeniti status quo koji postoji u tom prostoru. O Ladonji više možete pročitati na njihovoj web stranici a ako ima konkretnih pitanja rado ću odgovoriti zašto upravo oni.

Categories
Business Ekonomija

O industrijskoj proizvodnji

Uskoro možemo očekivati prve procjene o gospodarskoj aktivnosti u posljednjem kvartalu 2010. godine i nakon što je treći kvartal prošao sa simboličnih 0,2% gospodarskog rasta mnogi očekuju kako će se isto desiti i u četvrtom čime bi (makar neuvjerljivo) mogli proglasiti izlazak iz krize. No, čini se kako se to ipak neće desiti i kako je u četvrtom kvartalu ipak došlo do nekakvog pada tako da se brojčanik za izlazak iz krize resetirao i brojanje je ponovno počelo s početkom ove godine.

Ono što me svojevremeno najviše fasciniralo kod državnog zavoda za statistiku je formular kojeg dobijete i morate ispuniti jednom mjesečno a koji govori o padu i rastu gospodarske aktivnosti odnosno morate ispuniti nekakve tablice u kojima ispunjavate koliko ste čega proizveli. To samo po sebi ne bi bilo ni na koji način sporno kada kriterij i krajnji rezultat te tablice ne bi bio izražen u jedinicama mjera koje nemaju ama baš nikakve veze sa tržištem pa i životom kao takvim.

Uzmimo primjerice situaciju da proizvodite opruge (inače, jedna od najvećih europskih tvornica opruga je locirana u hrvatskoj) i jedan mjesec proizvodite malene oprugice koje se stavljaju u olovke, namještaj i slične proizvode. Vaši strojevi su u stanju proizvesti doslovce milijune opruga u mjesec dana i na izvješću koje ste ispunili imate ogromne količine opruga i svi su jako sretni. No međutim, slijedeći mjesec dobijete veliku narudžbu nekog automobilskog proizvođača i u istom vremenskom razdoblju proizvedete jedva nekoliko desetina tisuća opruga ali za amortizere, te opruge su daleko veće, skuplje, proizvodni proces je daleko sofisticiraniji i u biti ostvarili ste nekoliko puta veći promet u kunama, no u komadima je rezultat poražavajući i državni zavod za statistiku zaključi kako je proizvodnja pala. Možda proizvodite posudice za npr. kesten pire koje su malene i to je tipični zimski proizvod i u ovimn mjesecima se prebacujete na proizvodnju daleko većih posudica za sladolede. Promet je opet veći, no broj komada je manji i zavod je sada već zabrinut. Možda ste čak i neki brodograditelj i u nekom kvartalu prošle godine ste proizveli nekoliko ogromnih i teških tankera, no u ovome kvartalu isporučujete sofisticirane brodove za prijevoz automobila ili stoke koji su daleko manji, no neusporedivo vrijedniji i s daleko više dodane vrijednosti, no koje vam koristi od toga kada na Markovu trgu ministri i ministrice (oni koji se barem malo razumiju u brojeve) čupaju kosu i otkopčavaju svoje prevelike konfekcijske brojeve košulja od hladnog znoja koji ih je oblio?

Istovremeno, niti sama proizvodnja ne mora puno značiti za gospodarsko zdravlje neke zemlje. Proizvođač može zaključiti da mu je iz nekog razloga dobro proizvoditi za skladište, a imovina zatečena u skladištu se računa u aktivi poduzeća, a po nekom pomalo zastarjelom shvaćanju sve što je u aktivi poduzeća se smatra dobrime pa je dobro imati i bogato skladište. To što je novac na takvom skladištu zamrznut i ne oplođuje se je često manji problem pa čak i ako smo proizvodili da se sve pušilo, to i dalje ne govori o nekom gospodarskom rastu iz jednostavnog razloga što to nismo nikome prodali, no iz nekog čudnog razloga neki statističar će to proglasiti dobrom viješću.

Čudom statistike, puno tih suludih podataka u konačnici da ipak kakvu takvu smislenu brojku, no činjenica i dalje ostaje kako zastarjela mjerila teško da mogu kvalitetno funkcionirati u društvu u kojem dvije trećine svih zaposlenih funkcionira u uslužnom sektoru. Osim toga, prije ili kasnije morali bi napraviti stratešku odluku kuda želimo ići i kako do tamo želimo doći, a onda sukladno tome moramo odabrati i mjerila uspjeha koje ćemo na tom putu provjeravati. U međuvremenu, podaci koje šaljemo jednom mjesečno državnom zavodu za statistiku samo su još jedna nepotrebna gomilica podataka koja govori mnogo, ali ništa osobito pametno.

p.s. ovo je moja trideseta i peta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 26. veljače 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Give me a highly successful unionized industry.