Category: Business

Uskoro možemo očekivati prve procjene o gospodarskoj aktivnosti u posljednjem kvartalu 2010. godine i nakon što je treći kvartal prošao sa simboličnih 0,2% gospodarskog rasta mnogi očekuju kako će se isto desiti i u četvrtom čime bi (makar neuvjerljivo) mogli proglasiti izlazak iz krize. No, čini se kako se to ipak neće desiti i kako je u četvrtom kvartalu ipak došlo do nekakvog pada tako da se brojčanik za izlazak iz krize resetirao i brojanje je ponovno počelo s početkom ove godine.

Ono što me svojevremeno najviše fasciniralo kod državnog zavoda za statistiku je formular kojeg dobijete i morate ispuniti jednom mjesečno a koji govori o padu i rastu gospodarske aktivnosti odnosno morate ispuniti nekakve tablice u kojima ispunjavate koliko ste čega proizveli. To samo po sebi ne bi bilo ni na koji način sporno kada kriterij i krajnji rezultat te tablice ne bi bio izražen u jedinicama mjera koje nemaju ama baš nikakve veze sa tržištem pa i životom kao takvim.

Uzmimo primjerice situaciju da proizvodite opruge (inače, jedna od najvećih europskih tvornica opruga je locirana u hrvatskoj) i jedan mjesec proizvodite malene oprugice koje se stavljaju u olovke, namještaj i slične proizvode. Vaši strojevi su u stanju proizvesti doslovce milijune opruga u mjesec dana i na izvješću koje ste ispunili imate ogromne količine opruga i svi su jako sretni. No međutim, slijedeći mjesec dobijete veliku narudžbu nekog automobilskog proizvođača i u istom vremenskom razdoblju proizvedete jedva nekoliko desetina tisuća opruga ali za amortizere, te opruge su daleko veće, skuplje, proizvodni proces je daleko sofisticiraniji i u biti ostvarili ste nekoliko puta veći promet u kunama, no u komadima je rezultat poražavajući i državni zavod za statistiku zaključi kako je proizvodnja pala. Možda proizvodite posudice za npr. kesten pire koje su malene i to je tipični zimski proizvod i u ovimn mjesecima se prebacujete na proizvodnju daleko većih posudica za sladolede. Promet je opet veći, no broj komada je manji i zavod je sada već zabrinut. Možda ste čak i neki brodograditelj i u nekom kvartalu prošle godine ste proizveli nekoliko ogromnih i teških tankera, no u ovome kvartalu isporučujete sofisticirane brodove za prijevoz automobila ili stoke koji su daleko manji, no neusporedivo vrijedniji i s daleko više dodane vrijednosti, no koje vam koristi od toga kada na Markovu trgu ministri i ministrice (oni koji se barem malo razumiju u brojeve) čupaju kosu i otkopčavaju svoje prevelike konfekcijske brojeve košulja od hladnog znoja koji ih je oblio?

Istovremeno, niti sama proizvodnja ne mora puno značiti za gospodarsko zdravlje neke zemlje. Proizvođač može zaključiti da mu je iz nekog razloga dobro proizvoditi za skladište, a imovina zatečena u skladištu se računa u aktivi poduzeća, a po nekom pomalo zastarjelom shvaćanju sve što je u aktivi poduzeća se smatra dobrime pa je dobro imati i bogato skladište. To što je novac na takvom skladištu zamrznut i ne oplođuje se je često manji problem pa čak i ako smo proizvodili da se sve pušilo, to i dalje ne govori o nekom gospodarskom rastu iz jednostavnog razloga što to nismo nikome prodali, no iz nekog čudnog razloga neki statističar će to proglasiti dobrom viješću.

Čudom statistike, puno tih suludih podataka u konačnici da ipak kakvu takvu smislenu brojku, no činjenica i dalje ostaje kako zastarjela mjerila teško da mogu kvalitetno funkcionirati u društvu u kojem dvije trećine svih zaposlenih funkcionira u uslužnom sektoru. Osim toga, prije ili kasnije morali bi napraviti stratešku odluku kuda želimo ići i kako do tamo želimo doći, a onda sukladno tome moramo odabrati i mjerila uspjeha koje ćemo na tom putu provjeravati. U međuvremenu, podaci koje šaljemo jednom mjesečno državnom zavodu za statistiku samo su još jedna nepotrebna gomilica podataka koja govori mnogo, ali ništa osobito pametno.

p.s. ovo je moja trideseta i peta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 26. veljače 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Give me a highly successful unionized industry.

Jeste li znali da više od 80% svih poduzetnika propada ne zbog toga što posluju s gubitkom nego zato što im je novčani tok negativan? Tako je to barem u uređenim zemljama. U Hrvatskoj poduzetnik je obavezan predavati samo dva temeljna izvještaja. Jedan je bilanca, tj. popis imovine, kapitala i obveza, a drugi je račun dobiti i gubitka. Kada naši novinari mudro analiziraju poslovanja poduzeća onda promatraju u biti račun dobiti i gubitka koji pokazuje kolike je poduzetnik imao prihode u nekoj godini, koliki su mu bili troškovi, a sve ono što je preostalo je dobit na koju treba platiti porez i s onime što ostane može raditi što želi. Račun dobiti i gubitka je u biti formular kojime izračunavamo obveze prema državi i on ima relativno malo veze sa slikom poslovanja nekog poduzetnika. Evo i nekoliko primjera.

Zamislite situaciju da odradite neki posao i za njega dobijete okruglih 500.000 kuna (plus PDV, no on je posebna priča), ako uzmemo da niste imali nikakvih troškova (recimo, izradili ste studiju po narudžbi potpredsjednika vlade), vaš prihod je istovjetan i vašoj dobiti. Istovremeno, potaknuti velikim uspjehom odlučili ste se nagraditi kupnjom skupocjenog automobila (primjerice shvatili ste kako jedna politička stranka relativno povoljno, na brzinu i u tišini prodaje blindirani BMW). Ono što ste u stvari učinili je investicija od pola milijuna teško stečenih kuna u reprezentativni automobil (ionako je u konzultantskom poslu image pola obavljenog posla). U času predaje izvješća poreznoj upravi, u vašoj bilanci će pisati da posjedujete imovinu od pola milijuna kuna, a u računu dobiti i gubitka da ste ostvarili pola milijuna kuna dobiti. Novinari će najčešće zaključiti kako eto imate veliku imovinu i ogromnu dobit (pola milijuna vrijednosti automobila i pola milijuna dobiti će odjednom biti milijun), no u praksi se događa nešto sasvim drugo.

Promatrano sa strane novčanog toka, ono što se desilo je to da ste dobili pola milijuna kuna na žiro račun tvrtke, potom ste kupili automobil za pola milijuna kuna (+ PDV) i na računu ste ostali bez ijedne jedine kune. Na izvješću dobiti i gubitka pokazati će se dobit od pola milijuna kuna i stvoriti će se obveza plaćanja poreza na dobit od 100.000 kuna (stopa poreza na dobit je 20%), a obzirom da ste kupili osobni automobil, 30% svih njegovih troškova je porezno nepriznato pa kao donji minimum imate iznos plaćenog PDV-a kojeg nemate pravo odbiti pa ga stoga treba i platiti državi.

Kada to sve zbrojite i oduzmete, činjenica je da u imovini imate pola milijuna kuna vrijedan automobil, činjenica je da ste ostvarili pola milijuna kuna dobiti, ali istovremeno ste ostali dužni poreznoj upravi 100.000 kuna poreza na dobit i još trebate na to dodati nekih 34.500 kuna obveze plaćanja porezno nepriznatog PDVa. Obzirom da ste sve novce koje ste zaradili utrošili u auto, na računu nema novaca i odjednom morate odnekuda stvoriti 134.500 kuna za plaćanje poreza, porezna uprava izdaje nalog za blokadu i nakon 60 dana blokade obavezni ste proglasiti stečaj unatoč tome što po tumačenju nekih posjedujete milijunsku imovinu.

Pojednostavljeno rečeno, unatoč tome što imate sjajnu bilancu i još impresivniji račun dobiti i gubitka, u hipotetskom korporativnom džepu imate rupu od 134.500 kuna koju financijaši nazivaju negativni novčani tok i to je razlog zašto onih gore spomenutih 80% poduzetnika propada. Možete biti najprofitabilnija tvrtka na svijetu, no ako nemate dovoljno novca da uredno servisirate svoje obveze tada ste na rubu bankrota.

Eto još jednog prijedloga antirecesijske mjere; učinit izvješće novčanog toka obaveznim za sve vrste poduzetnika, a sve u nadi da kada poduzetnik vidi da mu je izvješće novčanog toga negativno da će se zapitati da li je to dobro i kako to može spriječiti.

p.s. ovo je moja trideseta i druga kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 5. veljače 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
This Department of Treasury, run by this administration, using the same tried and true accounting methods that every business in America uses, cast new light on the fiscal severity that our Nation is facing, what some would call a mess.