Kako će izgledati post-koronavirusna budućnost?

Ako smo prošli u proteklih nekoliko dana fazu samorefleksije i brige za one najbliže oko nas, sasvim sigurno ste se zapitali kako će izgledati naša budućnost nakon koronavirusa. Ovdje koristim termin “budućnost nakon koronavirusa” ali u biti razmišljam o svim pošastima koje su nas zadesile istovremeno, a trenutno se to brojanje svodi na koronavirus, zagrebački potres i ekonomsku krizu koja slijedi (ovaj popis nažalost nije nužno konačan, slobodno možete dodati i HDZ na listu ali tu smo skoro pa već razvili rezistenciju pa ga ne navodim zasebno). Ovo je prvi u vjerojatno dužem serijalu razmišljanja na tu temu.

Ako ste vlasnik ili direktor male ili srednje tvrtke, ili ste pak zaposleni u maloj ili srednjoj tvrtci (isto vrijedi i za obrte i OPGove) – a to je skoro pa polovica svih zaposlenih u RH, našli ste se u velikom problemu. Tvrtka u kojoj radite gotovo sigurno nema novčane rezerve koje su veće od mjesečne ili dvomjesečne plaće, ako ste u ugostiteljstvu ili drugim sličnim uslužnim djelatnostima vaša poslovna aktivnost je trenutno obustavljena odlukom Vlade i nemate načina ostvariti bilo kakav prihod. Opcije koje vam stoje na raspolaganju su podijeliti otkaze zaposlenima (uz manje ili veće obećanje da ćete ih vratiti natrag, ljudi jesu najveće blago većine tvrtki), no tada se izlažete isplati otpremnina koje su opet vjerojatno daleko veće od cash rezervi. Ništa manji problem nije ni sve ostalo, vjerojatno imate dugovanja prema dobavljačima koji panično traže plaćanje kako bi utvrdili cash poziciju i konsolidirali sve što se konsolidirati može, dok istovremeno vaši kupci oklijevaju s plaćanjem i odgađaju svako plaćanje koje nije apsolutno nužno. Investicije su stale (to se valjda podrazumijeva), a krediti i dalje nemilice teku neovisno o tome što je civilizacija povukla ručnu. 3.250 kuna pomoći je u biti jedina konkretna mjera koju je Vlada zasada ponudila. Sve drugo što su do sada na stol stavili je teška homeopatija i u biti samo odgoda neizbježnog.

Promatram ove naše u Vladi i oni pokušavaju kamilicom i nekom projekcijom autoriteta zadržati kontrolu, no vidi se među redovima kako oni u biti samo očekuju da će se probuditi u ponedjeljak i kako će noćna mora nestati (što naravno nije točno). Kao i u drugim krizama, zakvačili su se na dijelove sustava koji percipirano funkcioniraju (nacionalni stožer civilne zaštite i zdravstva), dok su drugi elementi totalno zaboravljeni. Dok naši susjedi (primjerice Janša), jurca okolo i ganja milijarde eura iz europskih novčanika (u kojima zasada treba samo posegnuti), naši genijalci trče panično u krug i diskutiraju o tome da “nema potrebe spekulirati o recesiji” ili slične izjave koje bi u boljim vremenima izazvale solidne napade smijeha. Zanimljivo je da je zabranjeno i kažnjivo u punom kinu vikati “požar, požar”, ali bi po mom mišljenju jednako kažnjivo trebalo biti i objašnjavati kako nema požara iako je zgrada sasvim očigledno u plamenu.

Naravno, javili su se i dežurni moralisti/ekonomisti i socijalisti (liberala koji u ovome času zazivaju državne intervencije ne nedostaje) i svatko daje svoj obol javnoj diskusiji. Liberali traže brzu i snažnu intervenciju države što ima smisla jer država pruža okvir, porezi koje plaćamo su naknada, mogli bi reći polica osiguranja, da će sustav funkcionirati što u ovome trenutku nije slučaj, a sasvim je neizvjesno u kojem trenutku će neka razina normalnosti uopće biti postignuta. Neki pak kažu kako ova situacija odgovara ratnom stanju, što je meni se čini samo donekle točno, jer u ratu uvijek imaš industriju koja velikom brzinom proizvodi za ratne potrebe i postoji velika potreba za raznim robama, no u ovome času kompletni teritorij je (barem privremeno) “pao” u ruke virusnog korona-neprijatelja i proizvodnja je obustavljena po svim razinama i sveli smo se na ono što znamo zvati “hladni pogon”. Većina je kod kuće i čeka razvoj situacije. Socijalisti se pak ismijavaju poduzetnicima i pitaju gdje su sada silni profiti i kako je moguće da se očekuje od nezaposlenog da preživi mjesece bez kuna, a istovremeno velike i navodno solidne tvrtke ne mogu izdržati niti nekoliko tjedana. Od svih su mi najbolji sindikalisti, Vilim Ribič kao posljednji relikt socijalizma (i kojeg bi odavno trebali držati u nekoj vitrini) jučer kaže kako je voljan pristati na smanjenje plaća u javnom sektoru ako mu netko uspije dokazati kako će to pomoći. Ako ignoriramo činjenicu da postoje ljudi kojima 2 i 2 nikada neće biti četiri jer im sinapse u glavi jednostavno nisu tako posložene (a Vilim je tu među najtvrdokornijim slijepcima koji se suočavaju s očiglednim), ono što on u biti kaže jest to da je potrošnja 350.000 ljudi državnog i javnog sektora ključ oporavka ukupnog gospodarstva. Naravno, u ukupnom gospodarstvu ima oko 1.6-1.7 milijuna zaposlenih (ili ih je barem toliko bilo prije koji tjedan), i on kaže/tvrdi i izaziva bilo koga drugoga da ga uvjeri u suprotno kako upravo tih 350.000 mora biti dobro da bi se nas preostalih 1.2-1.3 milijuna oporavilo (nema tu ni S od solidarnosti ali ni od sindikata, jer riječ sindikat označava grupu ljudi koji promoviraju zajednički interes ili pak grupu ljudi ili tvrtki koje su voljne podijeliti zajednički trošak kako bi financirali neku operaciju u kojoj je potrebna velika količina novca). Licemjernije izjave nisam vidio ili čuo dugo vremena. Naravno, sindikalisti koji su inače i jako dobri PR-ovci, sada u prvi plan guraju liječnike i medicinske sestre, vatrogasce i policajce na kojima doista je veliki teret ove situacije (barem ove koronavirusno-potresne), ali dok nas hvataju na emociju, istovremeno iza leđa pokušaju progurati stotine tisuća onih koji trenutno sjede doma i pokušavaju shvatiti kako funkcioniraju MS Teams ili zašto bi oni nešto morali raditi dok cijela država stoji.

Još jedan sjajan argument je taj da u trenucima krize ili gospodarskog usporavanja svaki udžbenik kaže da država svojom potrošnjom mora stimulirati poslovni sektor. Ovdje ima više problema, kao prvo – poglavlje udžbenika koji opisuje ovu situaciju još nije napisano i makar ima sličnosti s nekim drugim starijim dijelovima knjige to ne znači da je ovu situaciju moguće “liječiti” klasičnim ekonomskim doktrinama, a osim toga gospodarstvo nije usporilo nego je stalo, ukopalo se u mjesto i ne želi mrdnuti, što je situacija koju ili nismo nikada imali ili je ona zadnji puta postojala prije puno stotina godina. U globaliziranom svijetu gdje su lanci opskrbe za čak i najjednostavnije proizvode rastepeni na više kontinenata, nema presedana ili iskustva koje bi adekvatno opisalo, a kamoli riješilo ovu situaciju. Neobični problem nećemo riješiti običnim, a posebno ne udžbeničkim rješenjima. Ako nešto treba napraviti, to je da se država mora jeftino zadužiti (a trenutno se može zaduživati sa skoro pa nultim kamatama) i sustav ePorezne treba biti sustav za odobravanje kredita, odgoda i koječega drugoga samo zato da održimo razinu ekonomske aktivnosti. Kasnije ćemo se razračunavati tko jest a tko nije smio nešto zatražiti i da li je 200kn poreznog duga doista (really???) diskvalificirajući faktor.

Nego, nakon ove male retrospektive, da ponudim par stvari za razmišljanje:

  • Ako ste u businessu koji se na bilo koji način može “pivotirati” na online funkcioniranje, prodaju i trgovinu (btw. gdje ste do sada bili), onda svakako krenite razmatrati korake koji idu u tom smjeru. Ova situacija će trajati i trajati će dugo, a njezine posljedice još duže, online poslovanje će postati norma ako to već nije i treba učiniti sve da se prebacite u online svijet. Razmislite i o elektronskom slanju dokumenata i eRačuna, jer je odlazak u poštu postao potencijalno pogibeljni zadatak.
  • Ako ste u turističkom businessu ili bilo čemu naslonjenom na turističku industriju onda opako razmislite o posljedicama ove situacije. Prije neku večer sam došao do zaključka, a vidim da Kina to počinje provoditi već sada, je to da kada ova karantena i prođe ili je krenemo relaksirati, biti ćemo prisiljeni zatvoriti granice za goste na duži rok. To ne znači da oni neće moći doći, nego da ako dođu da će morati prvo u samoizolaciju od četrnaest dana. To će morati biti na nacionalnim granicama jer je više nego očigledno kako različite države rješavaju ovaj problem drugačije i ako obuzdamo epidemiju ovdje (a Hrvatska je, ako je vjerovati brojevima i situaciji, na putu da prođe vrlo solidno), nećemo smjeti dopustiti mogućnost da virus ponovno uđe među populaciju. To znači da barem ove sezone neće biti uopće stranih gostiju, a slobodna putovanja će biti žestoko limitirana do trenutka pronalaska cjepiva.
  • Osim turističke migracije, postoji i veliki broj ljudi koji su prelazili EU granice u potrazi za sezonskim poslovima u poljoprivredi. To više nije moguće i za očekivati je s jedne strane da ti ljudi neće ostvariti dohodak na koji su navikli (a koji je dohodak za preživljavanje a ne za bogaćenje) pa se udara na tu i inače osjetljivu društvenu skupinu, a s druge strane jako će trpjeti i proizvodnja hrane iz čega slijedi da će cijene hrane, osobito svježe, vjerojatno narasti. Ako imate vrt…
  • I uhljebi su u strahu. U potezu bez presedana, HGK je neke članove komore oslobodio plaćanja članarine. Ovdje treba uočiti i nemilosrdno rastaviti na proste faktore dva zanimljiva (a tako tipično birokratska) detalja. prvo, HGK je bila jakooo specifična u djelatnostima koja se oslobađaju članarine. DZS prilikom registracije daje mogućnost odabira djelatnosti i vi u biti napišete nešto (što mislite da će vam biti pretežita djelatnost, ili ako ste malo iskusniji, napišete djelatnost koja će vas odmaknuti od spomeničkih, turističkih članarina ili obveza izvještavanja prema DZS-u), djelatnosti se definiraju po razredima a oni odu do nekih detalja (četiri znamenke). To vam je kao da imate poštanske brojeve, ako poštanski broj počinje s brojem 1 onda znate da je to nešto u ili oko Zagreba, no ako napišete 10115 onda znamo da se to odnosi samo na poštanski ured u Savskoj. Mislim da je totalni idotizam misliti da je samo mali suženi popis djelatnosti zahvaćen, no s druge strane oni vjerojatno žele dati #dojam_da_nešto_rade. Drugi genijalni detalj je to da oni predviđaju mjere da traju do kraja svibnja, civilizacija je u ruševinama ali eto Luka Burilović i njegova ekonomska škola smatraju da će od 1. lipnja biti sve po starom.
  • Naša Vlada je na ovu krizu odlučila krenuti homeopatskim mjerama. Naši susjedi štancaju novce u četiri smjene osam dana tjedno a mi se igramo odgoda plaćanja i koliko mi ptičice iz Vlade dojavljuju, razmatraju hoćemo li moći zadržati kriterije za uvođenje Eura. Zašto su Plenković i Marić u Zagrebu umjesto da su u Briselu i Frankfurtu i zgrću novce u onaj vladin Challenger pa koliko stane, stane? Novca u ovome času ima na bacanje, no smatram da je iluzija vjerovati da će ovaj bal dugo trajati (po mojoj procjeni, otprilike do časa kada se shvati da bacanje novca na vatru samo potpiruje plamen).
  • Silne mjere koje su ovi birokrati iz prethodnog bullet pointa osmislili imaju cijeli niz pratećih pravilnika, uputa, i memoranduma o postupanju. Ono što birokrati naravno ne razumiju jest to da je 95+% svih tvrtki u ovoj državi u kategoriji obrta, mikro ili male tvrtke, a to pak posljedično znači da je osoba zadužena za ispunjavanje tih silnih formulara i obrazloženja poduzetnik – najvredniji resurs tvrtke koji u ovom času mora razmišljati i činiti sve da njegov poslovni poduhvat preživi, no svejedno država iz nekog razloga smatra da on mora obrazlagati savršeno i svima očigledne stvari poput pandemije i potresa. Čudo da nisu tražili da se doda motivacijsko pismo ili barem kraći esej o očekivanim efektima na poslovanje. Najbolji detalj mi je totalno besmislena rečenica na ePoreznoj gdje morate kliknuti checkbox “da pod materijalnom i krivičnom odgovornošću…”, toga ima samo kod nas, i naravn to da morate imate odgovarajuću razinu autorizacije da bi predali zahtjev, nećeš ti meni ništa neovlašteno… (makar ti je USB stick kod osobe u samoizolaciji ili pod ruševinama).
  • Nekako nam je fokus zadnjih dana skroz skliznuo na Vladu, i malo vremena provodimo razmišljajući o jedinicama lokalne uprave i samouprave, njih svih 577 komada koliko ih imamo (+-, teško je pratiti radnju). Kako se oni financiraju iz komunalne naknade i prihoda od poreza na dohodak koji ovih dana strelovito pada nizbrdo, za očekivati je da će oni vrlo, vrlo uskoro postati jako glasni. Možda nas to dovede do zaključka kako ih je jednostavno previše.

Misao dana:
Whatever became of the moment when one first knew about death? There must have been one, a moment, in childhood, when it first occurred to you that you don’t go on forever. It must have been shattering, stamped into one’s memory. And yet I can’t remember it. It never occurred to me at all. We must be born with an intuition of mortality. Before we know the word for it, before we know that there are words,out we come, bloodied and squalling… with the knowledge that for all the points of the compass, there’s only one direction and time is its only measure

Leave a comment

Your email address will not be published.