Categories
Blog eDržava Politika Priroda i društvo Putovanja

Mala inventura

Već duže vremena mi je na pameti kako bi se morao malo intenzivnije baviti ovim blogom, no količina posla, razno raznih obveza a ponekad i nedostatak ideje onda i kada volje ima jednostavno su ga stavili u sjenu pa stoji tu i trpi zub vremena. Malo sam danas ažurirao tekst o blogeru, malo reorganizirao arhivu, izbacio van knjižnicu i podesio widgete u desnoj kolumni pa će to za neko vrijeme sada biti ok. Čisto da znate, neovisno o tome što na blogu vrlo rijetko pišem (evo, ovo je tek drugi tekst u prosincu ove godine), blog je ove godine posjetilo 106.000 ljudi, što i nije tako loše za svega pedesetak tekstova koliko sam ih u ovoj godini napisao. Nadam se, a pokušati ću se disciplinirati, da u slijedećem razdoblju pišem daleko više. Moja suradnja s Obzorom Večernjeg lista je prije nekoliko tjedana završila i moram još vidjeti u kojoj formi i gdje točno ću nastaviti pisati.

Prethodna 2010. godina je za mene bila iznimno neugodna, kao prvo tu je bila priča o mojim porezima koja je lansirana bila u iznimno neugodnom trenutku kada se zbog mnogih razloga s time nisam mogao boriti. Ta cijela priča me baš iznimno pogodila jer je u cijelosti fabricirana, a okolnosti što se točno desilo i kako ispričana je tek naknadno ali nakon što mi je pozicija u Uredu predsjednika promakla. Da odmah bude jasno ta pozicija je sa sobom nosila dobre i loše stvari, dobro je bilo to što se u kratkom trenutku otvorila prilika da se napravi neka konkretna promjena u strukturi državne uprave i napravi primjer za kojeg sam uvjeren da ga dugo nećemo gledati; a loše bi pak bilo to što ja (budimo realni) nisam baš timski igrač ili osoba koja osobito poštuje hijerarhiju, a Ured predsjednika je upravo to – sve je s razlogom podređeno isključivo instituciji predsjednika i to tako mora biti. Biti će još prilika, a u međuvremenu postoje i drugi načini da se pomogne (državi, društvu, vlasti i predsjedniku).

Druga neugodna stvar koja se desila nedugo zatim je bila priča o registru branitelja kada sam bio uhićen i nekih desetak dana redoviti gost u Policiji dok se pregledavala zaplijenjena oprema. Stresno je bilo biti uhićen jer ni danas ne vidim razloga zašto je to bilo potrebno, od čega je daleko najgore bilo čitati koje su potencijalne konsekvence (a konsekvenca je 10 godina zatvora što bi me valjda učinilo posljednjim političkim disidentom u Europi), no daleko je stresnije živjeti s policijskom zaštitom ili znajući da si pod konstantnim praćenjem i prisluškivanjem. Posljedica toga je bilo otkazivanje nekih suradnji što me efektivno učinilo nezaposlenim i bez prihoda cijele 2010. godine ne zato što posla nije bilo nego zato što sam jednostavno neko vrijeme bio toksični materijal. Jedan moj prijatelj kaže da se najviše uči kada gubiš, i ako je postojala godina u kojoj sam puno naučio to je svakako bila 2010.

Ironično, u veljači sam naučio kako mediji mogu biti površni i nemilosrdni (što sam morao znati i prije toga jer se dobrim dijelom njima bavim profesionalno), a da bi svega dva mjeseca kasnije mogao upravo medijima i medijskom pritisku zahvaliti što je moje uhićenje trajalo tek pola dana (iako su neugodnosti koje su slijedile trajale mjesecima).

U desetak dana ispitivanja u Heinzlovoj odlučio sam i pokrenuo Vjetrenjaču koja je u proteklih godinu i pol odradila nekoliko zanimljivih akcija od kojih je posljednja ona o registru javne nabave. Poanta svih aktivnosti u kojima sudjelujem je stvaranje boljeg društva. Naravno da to zvuči apstraktno i u biti idealistički, no jednako tako riječ je o dugotrajnom procesu. Moramo se suočiti s problemima koje imamo (na svim razinama) neovisno o tome koliko to bolno bilo. Problemi koje sam pomogao” prokazati” nisu nužno riješeni ali smatram da su barem definirani i da je sada samo pitanje odluke da se oni i razriješe. Druga razina koju mislim da je sada svima jasna je kako je vrlo malo potrebno da se napravi mjerljiva razlika, odnosno kako vrlo mala skupina fokusiranih ljudi mogu pridonjeti promjeni. Ideje nisu iscrpljene i bitka s Vjetrenjačama u biti tek započinje.

Ova godina je daleko bolja, iako i dalje daleko od idealne. Imao sam prilike iznimno puno putovati, nemam nabrajati destinacije ali recimo samo da foursqare kaže da sam bio na više od dvadeset različitih aerodroma (i imao nekih stotinjak letova na nekoliko kontinenata po nekoliko puta), a i kilometri u automobilu su se poprilično impresivno nakupili. Upoznao sam neke sjajne ljude a koji su na moje totalno iznenađenje znali tko sam, a imao sam i nekoliko iznimno popraćenih predavanja koja su direktno rezultirali novim poslovnim angažmanima. Mislim da ću u slijedećem razdoblju sve više vremena boraviti izvan granica jer je tamo daleko jednostavnije raditi; preko granice ne moraš objašnjavati “tko si” i “čiji si”, ljude puno više zanima što si u stanju napraviti i kakve ideje imaš nego da preispituju plemensku pripadnost ili motive. Putovanja su naporna, zbog nedostatka vremena često putujem u zadnji čas i zadržavam se donji minimum vremena, no putovanja mi daju ideje i pune baterije.

Ove godine sam imao i priliku raditi za Ladonju koja je pokušala ući u Hrvatski sabor. Ladonja nažalost nije ušla u Sabor ali je prošla izborni prag, što je inače prvi puta u posljednjih dvadeset godina da je totalno nova politička opcija uopće prošla izborni prag. Ovaj rezultat je iznimno frustrirajući jer smo s jedne strane pobijedili (prešli prag), a s druge strane izgubili (za 189 glasova) na najspektakulariji mogući način. Ono što je također bilo zanimljivo u toj kampanji je razina otpora koja se pojavila. Ladonja djeluje na području Istre i Kvarnera i otpor političke strukture (prvenstveno IDS-a) je doista impresivan, premreženost i ovisnost politike i lokalnih medija je vjerojatno daleko najizraženiji upravo tamo i totalno je nerealno čitati neke od tekstova koji se tamo redovito objavljuju a autori još što je najbolje imaju i obraza potpisati se. Drugi vrlo izraženi element je otpor prema čelniku Ladonje Pliniu Cuccurinu koji kod pojedinih novinara, političara i IDS-ovih aktivista graniči (barem meni) s govorom mržnje, dok istovremeno deseci prijateljskih i ostalih savjeta i argumenata koje sam dobijao tijekom proteklih mjeseci neodoljivo podsjećaju na sve ono što se događalo 2009. godine kada sam radio kampanju za Josipa Kregara a percipirano protiv SDP-a. Pogledajte danas tko sjedi u saborskoj klupi SDP-a, a tko je van njega? Nekako mi se čini da će se isto dogoditi i u Istri. Nažalost propustili smo to napraviti ove godine no promjena u Istri je nužna i u svojoj biti neizbježna. Nevjerojatno je koliko s jedne strane kolektivno tražimo ljude koji će nas izvući iz problema i krize, a onda kada se oni i pojave i istaknu barem malo, tada ih svim silama želimo ne samo spustiti ponovno dolje nego ih još pritom moramo i malo iscipelariti (valjda da zapamte gdje im je mjesto).

Politika je dobrim dijelom lišena racionalnih odluka, političari su ljudi koji po svojoj definiciji moraju imati izraženi ego, a birači u političarima pokušavaju vidjeti sebe. No unatoč tome povremeno bi boljima i uspješnijima trebalo dati priliku.

Nakon osam godina jučer smo napokon dobili novu Vladu. O onoj prethodnoj SDPovoj od prije skoro pa dvanaest godina puno se toga ružno pisalo i nekako je kolektivna memorija odlučila da ih se proglasi lošima, no s moje pozicije to je vjerojatno najbolja vlada koju smo do sada imali. Proteklih osam godina, kako bi Balašević rekao “pijanstva i kiča” su bili vrlo naporni za promatrati ali i preživjeti a posljednje dvije su bile osobito mučne. Ne znam kako Vama ali meni je bilo strašno promatrati to javno vrijeđanje inteligencije građana sa skoro pa svake moguće govornice. Nadam se da ćemo imati daleko bolju Vladu, ne zato što je SDPova nego zato što nam bolja Vlada očajnički treba. Zoran Milanović je baš kao i gore spomenuti čelnik Ladonje lik kojeg ili volite ili mrzite ali rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Ono što je sigurno je da se čini kako je u protekle četiri godine sazrio i njegov nastup posljednjih mjeseci to jasno pokazuje. Do jučer smo od njega imali šanse vidjeti samo pakiranje i celofan koji je poprilično dobar, ali sada kreće posao i kroz prve odluke će se vrlo brzo vidjeti što nas čeka.

Ako postoji karakteristika prethodnih vlada (a posljednje osobito), to je neodlučnost i apsolutna nesposobnost za bilo kakve pomake i odluke. Ova vlada može biti dobra ili loša, što je manje bitno, no ono što si ne smije dopustiti je da propusti donositi odluke (i zato su Čačić i Linić dobrodošli jer se oni ne boje zauzeti stav i donijeti odluku), a nadam se da će i barem neki od ministara koji su također ušli u Vladu raditi isto.

Slijedeća godina neće bit ugodna, a vjerojatno neće biti ni bolja od 2011. no u njoj barem imamo potencijal posložiti temelje da godine koje dolaze budu bolje.

Misao dana:
The world is full of people whose notion of a satisfactory future is, in fact, a return to the idealised past.

Categories
Blog

Večernji list

Samo kratka servisna obavijest. U subotnjem večernjem ovoga puta nije bilo moje kolumne. Razlog je promjena formata Obzora (repozicioniranje, redesign i smanjenje troškova kako to već ide), no moja kolumna (za razliku od nekih drugih) nije ukinuta nego će biti objavljivana u nešto opsežnijem izdanju svake druge subote. Dakle, već ove subote evo mene natrag.

Također, ako sve bude ok, u ove subote u kojima neće biti moje kolumne, pojavljivati će se drugi tekstovi s mojim potpisom (no o tome kada dođe vrijeme).

p.s. također, razmišljam i o potencijalnim novim formatima kako bih dao malo ekstra života ovom blogu koji malo trpi posljednje vrijeme

Misao dana:
If opportunity doesn’t knock, build a door.

Categories
Blog Gadgets

Jesen stiže Dunjo moja

Nekada davno, pročitao sam jedan članak u kojem je ondašnji predsjednik uprave informatičkog giganta Hewlett Packarda rekao kako je jako jednostavno poslovati u razdobljima velikog rasta, no u času kada se rast svede na rast tržišta (ili možda koji postotak ili čak promil gore/dolje) onda vas troškovi poslovanja sustignu poput zaostalih vagona. Troškovi uvijek sporije slijede od prihoda.

U mom poslu, automobil se pretvorio u vrlo značajno osnovno sredstvo pa tako moja sadašnja godišnja kilometraža polako nalikuje na kilometražu omanjeg kamionđije. Kako moj trenutni auto ulazi lagano u godine kada počinje kvariti prosjek starosti automobila u Hrvatskoj, a financije nažalost nisu takve da bih se upustio u kupovinu novog, pomislio sam prije nekoliko tjedana kako bi bilo dobro pogledati što se nudi na tržištu polovnih automobila. Do prije dvije godine, u Hrvatskoj se prodavalo oko 80.000 novih automobila, velikom većinom na kredit ili leasing i mislio sam da vrijedi testirati mit o tisućama zaplijenjenih automobila. Kako god okrenuli, na tržištu polovnih automobila ponuda je bogata iz jednostavnog razloga što je došlo vrijeme kada je gore spomenuti vagon troškova sustigao posustalu lokomotivu prihoda i da bi se kompozicija nastavila kretati vrijedi nam svima skupa rezati troškove, a automobili, kao očigledni simbol luksuza jedni su od prvih na redu za racionalizaciju.

Proces kupovine novog automobila kod mene je poprilično racionalna kategorija te ja tako prvo popišem što želim od novog (polovnog) automobila, pa je tako tu obavezna veličina auta (svojevremeno sam bio u jednom lančanom sudaru u njemačkoj i dodatnih metar željeza uvijek dobro dođe), neki sitni luksuzi poput grijanih sjedala (zimi) ili automatske klime (za cijelu sezonu), pa do nekih malo naprednijih dodataka poput tempomata (kojeg smatram alatom za ekonomičnu vožnju). I na kraju, pokušam odrediti i količinu novca koju sam u stanju za to potrošiti i staviti to u balans s očekivanim troškovima eksploatacije i održavanja automobila.

Ono što se zanimljivo desilo kada sam krenuo pretaživati njuskalo.hr (ali i ostale specijalizirane oglasnike) je da su se u mom cjenovnom rangu odjednom počeli pojavljivati i relativno novi automobili visoke srednje ili čak visoke klase po iznimno niskim cijenama. Zajednički parametar svim tim automobilima je benzinski motor iznimno velike zapremine (od 3 litre pa sve do negdje 6) i vrijedi malo prosurfati i pogledati što se to sve nudi i u kojim količinama (doista ćete se iznenaditi).

Nekako mislim da nema stvarnog razloga zašto bi htjeli kupiti automobil s 5.7 litara HEMI motorom, taj automobil ima visoku potrošnju goriva, ima veće troškove redovnog održavanja, njegova nabavna cijena je komparativno vrlo visoka, prodajna cijena kao rabljenog niska, a mislim da je krivo reći i da ga imate gdje voziti u granicama njegovih parametara. No svejedno, na njuskalo.hr ima veliki broj različitih automobila različitih proizvođača s upravo takvim karakteristikama.

I tu sam se dosjetio, poput Balaševićeve pjesme „Stiže jesen Dunjo moja“, ti silni nekad skupocjeni a sada gotovo bezvrijedni automobili svjevrsni su spomenici ili simboli doba „pijanstva i kiča“, površni pokazatelji nepostojećeg bogatstva (a u praksi kreditnog zaduženja) i vremena u kojem se moglo kupiti skupocjeni automobil praktički uz samo jedan telefonski poziv i nekoliko potpisa kod javnog bilježnika. Danas, kada su vagoni troškova sustigli lokomotivu koja je silom prilika svoj šestolitarski, osmerocilindrični benzinski motor morala zamijeniti skromnijim ali neusporedivo ekonomičnijim dvolitarskim dizelom, mislim da se vrijedi zapitati da li je taj novac s kojim smo se neko vrijeme tako razbacivali mogao biti bolje iskorišten i bi li danas zbog toga situacija bila drugačija? A ako je već tako moralo biti, da li smo barem izliječili djetinjaste frustracije koje su nas natjerale na takve investicije?

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 14. kolovoza 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://njuskalo.hr Njuškalo je najpopularniji hrvatski internet oglasnik i ako niste posjetili tu web stranicu krajnje je vrijeme da to učiniti. Osim što možete pokušati prodati neki vama nepotrebni predmet, beskonačne količine vremena možete utrošiti na razgledavanju predmeta koje drugi nude, a često se možete i od srca nasmijati kada vidite cijenu po kojoj se to nudi.