Categories
Blog Humor

murder incorporated… (4:27, Bruce Springsteen, Greatest Hits [Columbia], 1995)

Otkrio sam prije nekog vremena dilbertov blog. dilbert je za one koji nisu znali nepresušni izvor korporativnog humora koji se smije svemu i svačemu. Iako je blog osvježavan svakodnevno, prije nekoliko dana izašao je jedinstveni recept za kreiranje humora; a koji kaže da morate imati najmanje dva od šest mogućih elemenata za dobru šalu; simpatično, zločesto, bizarno, mudro, prepoznatljivo ili okrutno. Kvaliteta šale ovisi o količini kombiniranih preduvjeta. Najčešće šale kreću s dvije ili tri kategorije, dok su odlične one sa četiri ili pet dok je svih šest elemenata teško ili nemoguće pronaći.

Čisto usput, Dilbert web site je još jedno mjesto gdje možete pronaći Dilberta na dnevnoj osnovi, a daleko najjednostavniji način je da naručite dnevni newsletter i dobijete dilberta u mailbox.

Misao dana:
I can picture in my mind a world without war, a world without hate. And I can picture us attacking that world, because they’d never expect it.
Categories
Ostalo

untitled… (1:43, Crash Test Dummies, God Shuffled His Feet, 1993)

Ovaj vikend je bio definitivno sportski vikend (opet). Koliko se god ja trudio razumjeti sport to mi jednostavno ne uspijeva, iz nekog čudnog razloga totalno sam stoički orijentiran prema sportu i to je na rubu averzije. Moj je stav da sport škodi i da ga treba izbjegavati jer kada su me god prisiljavali da se bavim nekim sportom uvijek sam ili zaradio neke udarce, ili bi se porazbijao (pao, spotaknuo) ili me ulovila glavobolja od sunca jer smo bili vani (imam česte glavobolje tako da bilo koja šetnja po sunčanom danu završava u krevetu i s značajnom medikacijom).

No imao sam ja i nekoliko iznimnih sportskih trenutaka; jednom prilikom sam zabio tri trice za redom te sam uvidjevši važnost tih udaraca odmah napustio košarku na vrhu karijere (u stvarnosti ono što se doista dogodilo je slijedeće: prelazio sam iz nekog razloga preko igrališta pa je pala neka oklada da nisam u stanju koš pogoditi i eto), a jednom drugom prilikom (u stvari nekoliko puta) imao sam prilike biti u središtu UEFAe gdje sam također mudro postupio i emailom dojavio svima koje znam kako napuštam nogomet na vrhu karijere (a vjerujte mi iz one zgrade na ženevskom jezeru to nije bila laka odluka :).
Od ostalih sportskih postignuća mogu se pohvaliti da stanujem blizu Kostelića (iako sam iz današnje crne kronike skužio kako su u međuvremenu preselili), poznam Cicu Kranjčara a maloga Nike se sjećam još dok je išao u jaslice.

Mislim da je to apsolutno sve od sporta; još jedino znam igrati bilijar (iako je moja motivacija za igranje bitno različita od suigrača pa rijetko nailazim na razumijevanje), stolni tenis (u kojem čak i nisam tako loš) i šah (koji mi je iznimno dosadna i previše spora igra da bi je htio igrati).

Ove godine sam bio odlučio i igrati golf i čak sam dobro krenuo jer sam dobio enciklopediju golfa, u lipnju sam dobio na poklon tri loptice, a u jednome času sam bio obavio i neki consulting kod kojega sam honorar zamijenio odlaskom na golf teren (iako taj dogovor još nisam konzumirao) – a u planu je bilo da i na teren odem barem jednom ove godine no to se jednostavno nije desilo. Ima vremena i mislim da zasada moj golf projekt napreduje dobro (definitivno dobro u odnosu na ostatak moje sportske karijere).

Sada sam se sjetio, u jednome času sam u srednjoj školi zbog toga što sam uporno markirao tjelesni morao ići na trku grada zagreba gdje sam (nitko pa ni ja ne može objasniti kako) osvojio 37 mjesto koje je uz nekoliko stotina trkača bio impresivan rezultat i profesor mi je unatoč svemu bio prisiljen dati peticu.

Ono što sam htio napisati je da kužim ja kako je jučer ekipa nešto osvojila i da je to očigledno big deal, ali zbog toga nije bila repriza Jamesa Bonda i zbog toga se osjećam prikraćenim i oštećenim.

Misao dana:
I went to a restaurant that serves “breakfast at any time”. So I ordered French Toast during the Renaissance.
Categories
Blog Internet Politika

black celebration… (4:54, Depeche Mode, Depeche Mode 101 (Disc 2), 1989)

Promatram ovu priču o odšteti austrijancima i više mi fakat ništa nije jasno. Naime, svima je očigledno kako je načimanje te teme ekvivalent otvaranja konzerve s crvima i jedini pouzdani način za rješavanje tog problema je da otvorenu konzervu stavite u prvu veću.

Idemo to sada ovako promotriti; naime očigledno se spominju Osimski i Rimski sporazumi kao osnova kojom se izuzima pravo povrata imovine. Iskreno, nisam čitao niti proučavao ovu materiju, no ako ljudi kažu da po tim sporazuma nema obeštećenja valjda im treba vjerovati na riječ (iako prema onome što slijedi to i nije nužno tako jer, čini se, mnogi ne znaju čitati). Kao finalni dokaz Sanaderove nekompetencije, spominje se i široko citirani sporazum između bivše nam države i austrije (potpisan osamdesete) gdje se izrijekom kaže da Austrija;

…neće prema SFRJ zastupati austrijske fizičke ili pravne osobe ni u kojem zahtjevu nastalom kao izravna posljedica jugoslavenske mjere (o nacionalizaciji, op.a.)… niti će takav zahtjev poduprijeti

Koliko god ja puta pročitao gore navedeni citat – jednostavno ne uspijevam pročitati kako se tu Austrija odrekla odštete za svoje građane. Ovdje samo piše kako Austrija neće pomagati građane u nastojanju da povrate svoju imovinu niti će ih u tome podupirati. Ne vidim kako bi takva rečenica mogla značiti da će Austrija zabraniti svojim građanima da pokušaju to pravo ostvariti samostalno kada im već naša vlada to dobrovoljno nudi?
Kada bi sada samo znali kada su se Sanader i njegov dobar prijatelj Schuessel (austrijski kancelar iliti ekvivalent Sanadera u austriji; to jer onaj lik koji je u plaćenom tv spotu prije izbora govorio o Sanaderu) to sve skupa dogovorili, onda bi znali možemo li tužiti Austriju za povredu ugovora :).
Tu je i pitanje ustavnog suda koji je propisao da svi građani, pa i oni strani imaju pravo na povrat imovine te je propisao da to vlada mora riješiti. To ne znači da oni moraju tu imovinu dobiti nazad, nego da se to pitanje mora (za početak) riješiti zakonskim aktom.

Da smo mi normalna država (a nismo), onda bi vlada zbog ovakvog direktnog pogodovanja morala pasti (i neće). Otvaranjem gore spomenute konzerve biti ćemo presedanom prisiljeni otvoriti i ostale konzerve na isti način; iz prve konzerve su izišli crvi, tko zna što će ispasti iz ostalih?

Samo da podsjetim kako je zgrada zagrebačke NAMAe u Ilici nekada bila Kastner-Oehler; ta zgrada sama vjerojatno vrijedi otprilike kao (ili možda nešto manje) od 117mil kuna na koliko je ministrica pravosuđa procijenila ukupni iznos odštete koji je potrebno isplatiti.

Na (tiskanim) stranicama PC-Chipa izašao je popis najboljeg i najgoreg na hrvatskom webu; skupa s jesus quintanom dijelim titulu najboljeg bloga za 2005 godinu. Kao što sam u posljednjem postu (ne anticipirajući novo izdanje pcchipa) citirao Andy Warhola koji je rekao da će u budućnosti svatko imati svojih petnaest minuta slave, čini se da je i mojih petnaest minuta stiglo.

Umjesto misli dana, parafrazirati ću Nick Caveov MTV music award acceptance speech iz 1996 godine:

To all those at PC-Chip,I would like to start by thanking you all for the support you have given me over recent year and a half and I am both grateful and flattered by the nomination that I have received in best blog category. The links and quotations given to my blog has not gone unnoticed and has been greatly appreciated. So again my sincere thanks.

Having said that, I feel that it’s necessary for me to request that my best blog recognition be withdrawn and furthermore any awards or nomination for such awards that may arise in later years be presented to those who feel more comfortable with the competitive nature of these award ceremonies. I myself, do not. I have always been of the opinion that my blog is unique and individual and exists beyond the realms inhabited by those who would reduce things to mere measuring. I am in competition with no-one.

My relationship with my muse is a delicate one at the best of times and I feel that it is my duty to protect her from influences that may offend her fragile nature.

She comes to me with the gift of writing and in return I treat her with the respect I feel she deserves – in this case this means not subjecting her to the indignities of judgement and competition. My muse is not a horse and I am in no horse race and if indeed she was, still I would not harness her to this tumbrel – this bloody cart of severed heads and glittering prizes. My muse may spook! May bolt! May abandon me completely!

So once again, to the people at PC-Chip, I appreciate the zeal and energy that was put behind my blog, I truly do and say thank you and again I say thank you but no…No thank you.

Yours sincerely,
mracniblog, Dec 3rd 2005