Radikalna ideja

Ovih dana sam se dosta vozio po svijetu i promatrajući njemačke krovove došao sam do radikalne ideja kako spasiti zemlju. Ideja je iznimno jednostavna; moramo što prije pokrenuti što je više moguće proizvodnje koja donosi velike količine dodane vrijednosti. Znam da se odmah na prvo čitanje ideja ne čini radikalnom, a sasvim sigurno ne originalnom, no način na kojeg sam došao do ovog zaključka je totalno drugačiji od uobičajene političarsko-ekonomske kamarile.

Naime, temeljni problem naše ekonomije što je nekonkurentna, tj. štogod mi pokušali proizvesti to je u konačnici jednostavno preskupo da bi to itko kupovao uključivo i nas same. Razlog zašto je naš proizvod nekonkurentan je trošak njegove proizvodnje, a on je takav zbog toga što nam je cijela država neučinkovita (osim pojedinih dijelova, no o tome malo kasnije). Kada bi počeli proizvoditi proizvode koji imaju ogromnu dodanu vrijednost, tada bi bili u poziciji da te proizvode prodajemo po tržišnim cijenama, a neučinkovitost same proizvodnje i visoke troškove koje takva proizvodnja sa sobom nosi bi sakrili u krajnjoj cijeni proizvoda i tada bi u konačnici i dalje bili konkurentni, ali za razliku od naših inozemnih suparnika koji zarađuju ogromne količine novaca, mi bi jedva pokrivali nulu, no i to je prihvatljivo jer smo zaposlili ljude i plaće dolaze na vrijeme. Ukratko, neučinkovitost proizvodnje bi kompenzirali minimalnim profitima.

Evo i nekoliko primjera; promatrajući njemačke krovove primjetio sam kako su u posljednjih nekoliko godina sve više i više prekriveni solarnim kolektorima. Možemo mi svašta govoriti o njemačkoj, no činjenica je da ako postoji komparativna prednost to je onda da u hrvatskoj imamo sasvim sigurno više sunčanih dana nego bilo koji dio njemačke. Sunce radi besplatno (nažalost isto tako je i u njemačkoj što nam donekle ugrožava komparativnu prednost) i u biti mi bi struju mogli proizvoditi jeftinije nego nijemci. Mi na sreću nismo upali u zamku malih profita koje ostvarujete solarnim kolektorima i jedva da ima pokoji širom hrvatske (navodno je nedavno izdana druga takva dozvola, provjerite molim vas).

Ili primjerice voda, svi mi trošimo velike količine vode i nekako mi je totalno nejasno kako je moguće da primjerice INA ostvaruje ogromne profite prerađujući naftu koju skupo kupuje u inozemstvu, dok istovremeno veliki proizvođač izvorske i mineralne vode jedva da na kraju godine iskaže profit, osobito stoga što litra vode košta u Hrvatskoj jednako ili više nego litra benzina, a razlika je utolika što vam za proizvodnju vode treba komad cijevi, elektromotor s pumpom i nešto struje s prethodno spomenutog krova (ironije radi, vrijedi istaknuti kako je dobar dio naših izvora vode pronađen greškom jer su marljivi inženjeri INA-e u stvari tražili naftu).

Jedini segment države koji je po mom mišljenju učinkovit je državna uprava. 300 i više tisuća državnih činovnika iz dana u dan hrabro se bori s tisućama propisa, zakona, odluka i podzakonskih akata na temelju kojih poduzetnici i građani na dnevnoj bazi bombardiraju tu istu državnu upravu. Primjerice samo za stavljanje solarnog kolektora, državna uprava vam mora izdati, odobriti, pregledati i u razno raznim upravnim i ostalim postupcima osigurati više od pedesetak dokumenata. Koji je postupak da počnete crpiti vodu ne znam, no sigurno nije bitno jednostavniji.

Sada, kada to ovako posložimo dolazimo u biti do zaključka kako bi optimalno bilo izvoziti našu državnu upravu, no koliko god ona bila učinkovita, mala je potražnja za njom, osobito stoga što ona ne samo da ne proizvodi vrijednost nego ima sposobnost isisati konkurentnost iz drugih, no to je već jedna druga, jednako radikalna ideja.

p.s. ovo je moja pedeseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 11. lipnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
All great ideas are dangerous.