Categories
Priroda i društvo

Big Mac index

Ne znam da li vam je koncept Big Mac indexa poznat, no riječ je o alternativnom sustavu mjerenja i usporedbe kupovne moći stanovništva, a taj sustav mjerenja od sredine osamdesetih provodi magazin Economist. Ideja je vrlo jednostavna, a ona kaže kako nije jednostavno uspoređivati standardde građana u različitim zemljama budući da se iz puno razloga s istom količinom novaca u različitim zemljama mogu kupiti različite količine istovjetnih proizvoda ili usluga, a istovremeno količina novca koju mjesečno privređujete može negdje biti jedva dostatna za život a negdje drugdje vas čini pravim malim bogatašem.

Ideja Big Mac indexa je vrlo jednostavna i ona uspoređuje koliko košta Big Mac sendvič u McDonaldsovom restoranu u različitim zemljama. Primjerice, ako kažemo da BigMac u americi košta 3.5 dolara što je otprilike 18 kuna, a u Hrvatskoj košta 17,5 kuna, tada je razlika između amerike i hrvatske pola kune, a u postocima to je oko 3% razlike. Mogli bi reći da je to i razlika u kupovnoj moći i kada bi kuna bila 3% slabija da bi tada kupovna moć bila izjednačena. Tih 3% je ona razlika koju naši izvoznici često spominju kao problem jer smatraju da je kuna precijenjena i da bi njezinom devalvacijom bili konkurentniji na svjetskom tržištu. Kao što se to vidi iz Big Mac Indexa, u McDonaldsu se očigledno ne slažu i smatraju da je naša tečajna politika tu negdje i u biti svaki puta kada odete u McDonalds donekle dajete za pravo Rohatinskom.

No, nije tečajna politika jedina koju možete iščitati iz Big Mac indexa, zanimljivo je i provjeriti koliko vremena trebate utrošiti da bi zaradili za jedan sendvič. Tako primjerice jedan prosječni japanac za Big Mac zaradi u rekordnih 10 minuta, dok u keniji morate raditi gotovo 3 sata, u slovačkoj je to 62 minute a u Budimpešti 59, dok u Zagrebu za to trebate nekih 30-ak minuta (u nekim drugim gradovima je ta brojka veća ali i dalje manja od Mađarske) i pokazuje kako ne samo da su nam tečajne politike stabilne nego nam je i kupovna moć na razini razvijenijih zemalja pa nije niti čudo da je Hrvatski Big Mac konvertirano u dolare, unutar desetak najskupljih na svijetu. To je zanimljivo i zato jer smo po troškovima rada također među uvjerljivo naskupljima. Ukratko, totalno smo poravnati i unutar ekonomskih očekivanja jedne McDonalds ekonomije.

Ima još; prije dvadesetak dana McDonalds u americi je pokrenuo najmasovniju kampanju zapošljavanja ikada. Za vašu informaciju u jednome danu zaposlili su impresivnih 62.000 novih zaposlenika, a ako vam nije jasno koliko je to velika brojka, možemo slobodno reći kako cijela američka ekonomija od četiri stotine milijuna ljudi nije uspjela generirati toliko novih radnih mjesta tijekom cijele 2009. godine.  Istovremeno, to je otprilike o broj radnih mjesta koji je u Hrvatskoj (koja je doslovno 100x manja od amerike) izgubljeno u protekloj godini. Možemo sada sitničariti i govoriti kako je kriza i kako je lakše uništavati nego stvarati, no paritet hrvatske da se mjeri s velikim supersilama ili megakorporacijama barem na redu veličine, pa čak i ako je predznak suprotan je totalno impresivan.

Ima još nešto zanimljivo vezano za to zapošljavanje, na natječaj u McDonaldsu se javilo 938.000 ljudi to znači da je za svaku novootvorenu poziciju konkuriralo 15 zaposlenih; to je veća konkurencija za jedno slobodno mjesto nego na mnogim elitnim fakultetima, a što, kao i kod nas, na najbolji način ilustrira tko su ti ljudi koje treba zaposliti i gdje je stvarno zemlja znanja (naša ili njihova). Možemo mi diskutirati o tome kako želimo biti zemlja servisne industrije, dodane vrijednosti i visoke tehnologije, no ako su i daleko naprednije zemlje poput amerike pozicionirane za daleko niže plaćene poslove, kako mi očekujemo drugačije? Dok razmišljate o tome, počnite uvježbavati sugestivnu prodaju: “želite li i pomfrit s tim sendvičem?”.

p.s. ovo je moja četrdeseta i šesza kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 14. svibnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
If you had to identify, in one word, the reason why the human race has not achieved, and never will achieve, its full potential, that word would be ‘meetings.’

5 replies on “Big Mac index”

1) Cijena Big Maca u Hrvatskoj ne govori apsolutno ništa o tečaju, monetarnoj politici i Rohatinskom. Ono što stvarno utječe na tu cijenu Big Maca je cijena rada, hrane i režija u HR, konkurencija u fast food biznisu te elastičnost potražnje za burgerom.

2) Autor kaže: “u jednome danu zaposlili su impresivnih 62.000 novih zaposlenika, a ako vam nije jasno koliko je to velika brojka, možemo slobodno reći kako cijela američka ekonomija od četiri stotine milijuna ljudi nije uspjela generirati toliko novih radnih mjesta tijekom cijele 2009. godine”

S obzirom da je broj radnih mjesta u Americi u 2009 smanjen onda bi analogno autorovoj usporedbi mogli reći i da je neki John Doe iz Kentuckya koji je zaposlio još jednu frizerku u svom salonu otvorio više radnih mjesta nego cijela američka ekonomija.

Osim toga SAD ima nešto sitno iznad 300 mil stanovnika, ne 400, niti blizu.

I stand corrected za broj stanovnika, s ovim ostalim se ne slažem jer treba promatrati ukupnost cijele situacije (dakle i sve faktore koji utječu na cijenu hamburgera kao i na kumulativni doprinos mcdonaldsa ekonomiji u odnosu na cijenu ekonomiju vs. doprinosa vlade hrvatskoj ekonomiji; mislim da je za potrebe diskusije to sasvim ok).

Leave a Reply to Mr No Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *