Categories
Priroda i društvo

I borba protiv korupcije je korumpirana

U doba Zagreb summita prije četiri-pet godina (možda se sjećate velikih prometnih gužvi) po prvi puta sam shvatio kako smo u cjelini, kao država, u velikom problemu. Tada je Sanader bio na vrhuncu svoje moći, no na summitu je govorio i Mart Laar, bivši Estonijski premijer i za Hrvate gotovo nepoznati političar koji je o korupciji rekao doslovce slijedeće: “Borba protiv korupcije počinje tako da sam nisi korumpiran.”.

Promatrajući način na koji su se dijelili poslovi, impresivnu kolekciju satova tadašnjeg premijera, način na koji je stekao vlasništvo nad svojom kućom ili uostalom način na koji komunicira sa svojom okolinom bilo je jasno da borba protiv korupcije u hrvatskoj pada na prvoj stepenici. U posljednjih nekoliko godina parazit korupcije progutao je društvo i nakon odlaska Sanadera očito je došlo do promjene. Ne tvrdim da smo se doista počeli obračunavati s korupcijom jer mi se više čini da je pod tom borbom u stvari zamaskiran obračun s mrtvim tijelom HDZ-a, no svaki novi dodatni centimetar slobode za policiju i pravosuđe otvara prostor kojeg će zainteresirani teško obuzdati u budućnosti i barem s te strane je situacija ipak nešto bolja.

Kod nas je definicija riječi korupcija dugo vremena bila vrlo uska i malo toga se smatralo korupcijom,  ona uopće ne mora uključivati osobnu financijsku dobit, ona uključuje i koncepte u kojima smo duboko ogrezli poput kronizma – dodjela položaja ljudima bez ikakvih kvalifikacija (osim naravno obiteljske, prijateljske ili partijske) ili nešto blaži oblik kojeg znamo pod nazivom nepotizam. Tu je i selektivna primjena zakona koja pojedince čini favoriziranim što nas dovodi do policijske korupcije koja uključuje selekciju slučajeva, osoba i organizacija protiv kojih će se voditi istrage i uhićenja, te naravno pogodovanje pojedincima ili institucijama da izbjegnu ili otegnu u izvršenju neke obveze (primjer INA-e i neplaćanja trošarina). I ako to sve uzmete u obzir biti će Vam jasno da živimo u državi neograničene političke korupcije koja se u literaturi naziva kleptokracijom ili doslovnije “vladavinom lopova”.

Mali je problem što smo danas došli do druge krajnosti, te je svijest o korupciji i nužnosti borbe paralizirala cijelo društvo pa tako poput navijača na stadionima skandiramo svakom novom uhićenju te iz dana u dan tražimo još krvi, a sve to dok se vlada i pravosuđe očajnički trudi ugoditi glasu rulje umjesto da se zakoni koje imamo provode jednako prema svima. Ključ borbe protiv korupcije nije samo obračun i odstranjivanje  korumpiranih, nego pravedni pristup prema svima uključivo i najokorjelijim kriminalcima što danas nije tako jer smo uspjeli korumpirati čak i borbu protiv korupcije. Pogledajte samo postupke koji se trenutno vode i koji na silu htjeli mi to ili ne žele umočiti prethodnog premijera, dok je Damir Polančec već stradao u predmetu u kojem to možda nije ni trebao, a istovremeno cijeli niz operativaca čija je jedina kvalifikacija (osim partijske afiliacije) da budu na poziciji na kojoj su uhićeni bila njihova sposobnost da riješe problem i skrenu tokove novca na način da nešto zaostane i u privatnim džepovima.

Ono što nam nasušno treba je precizna i opće prihvaćena definicija što je to korupcija iz jednostavnog razloga što smo od silne borbe i političkog odlučivanja tko je a tko nije kriv došli u situaciju gdje su svi ekonomski tokovi zamrznuti, a svi oni koji se po definiciji svojeg posla moraju potpisivati na razne ugovore, naloge ili odluke dobro važu hoće li im neki putni nalog biti olakšavajuće ili otegotna okolnost u budućoj, a s današnje pozicije, sasvim izglednoj istrazi USKOKa.

Slijedom okolnosti stvorili smo državu u kojoj živimo pod zakonima koji su u samom početku bili nedorečeni, neprimjenjivi i nedosljedni. Stvorili smo vladajuću klasu koja egzistira na krivnji svojih građana, a borba protiv korupcije je samo još jedan način da nam se svima da do znanja kako smo svi mi u svojoj biti isti.

p.s. ovo je moja sedamnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 23. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://en.wikipedia.org/wiki/Political_corruption Mali kviz; pročitajte što wikipedija ima za reći na temu političke, policijske i korporativne korupcije i što ona sve podrazumijeva. Da li znate, osobno svjedočite ili vidite neke segmente korupcije koju do sada niste prepoznali?

Categories
Politika

Gdje je nestao čovjek?

Teško je ne osvrnuti se na ovotjedno svjedočenje prethodnog premijera Ive Sanadera pred Saborskim istražnim povjerenstvom i to iz nekoliko razloga.

Prvo i onako očigledno pitanje je cilj ovog povjerenstva i što se njime u stvari želi postići? Teško je odgovoriti na to pitanje i za pretpostaviti je kako je oporba inzistirala na ovome povjerenstvu pokušavajući utvrditi odgovornost vladajuće stranke za dioničarski ugovor između Vlade i MOL-a. Senzacionalisti kakvi jesmo, zasigurno svi skupa traže u cijelom aranžmanu sakrivene motive ili dobiti, no praktično gledano, obzirom da je situacija s INA-om takva kakva je, te da je riječ o kompaniji kojom se trguje na burzi, te da je u konačnici o cijeloj toj priči glasala cijela Vlada – vrlo je teško očekivati da će se iz cijele istrage iznjedriti i jedno jedino konkretno ime, a još manje konkretni krivac ako on uopće postoji naravno uz uvjet da krivnje uopće ima – a već danas je jasno da nikakve štete koju bi mogli izraziti u nekakvim kunama nema.

Drugo je pitanje što HDZ želi postići i na njega je donekle jednostavnije odgovoriti. Svaki napad na aktivnosti Vlade u kojoj je HDZ većinska stranka ujedno je i napad na HDZ pa sukladno tome potrebno je razvodniti rezultate povjerentstva ma koji oni bili, a ako je ikako moguće u cijelu priču ubaciti i odgovornost prethodne Vlade u čemu se samo manjim dijelom uspjelo.

Posebni je problem međuodnosa unutar samog HDZ-a, gdje se po prvi puta dogodilo da je bivši potpredsjednik Vlade (koji je uzgred rečeno ulovljen s rumenim obrazima i ručicom u Podravkinom pekmezu kojeg je pridržavao MOL) u nemilosti države a samim time i HDZ-a, a sam vrh piramide kojem se to pokušava prišiti je ex. premijer Sanader koji već neko vrijeme figurira kao osoba kojoj je namijenjena uloga dežurnog Pedra na kojeg očito po svaku cijenu treba koncentrirati svu frustraciju složene situacije u kojoj se nalazimo.

Postoji dakle suglasje u kojem i HDZ i SDP žele opteretiti Polančeca i Sanadera, s time da je SDP-u sasvim svejedno a u biti i poželjno da u postupku oblate i vladu (SDP zato lupa sjekirom), dok je HDZu jako bitno da se razračuna samo sa svojim otpadnicima i pritom ne umoči aktualne članove vlade makar će neki od njih vrlo brzo postati aorist (HDZ zato ide pažljivije i skalpelom).

Ukratko, imamo sastojke sasvim solidne drame. Heroinu koja je kopernikanskim obratom i praktički aklamacijom preuzela vlast te odmah potom načela konzervu korupcije, bivšeg premijera koji u ovome činu ima ulogu glavnog negativca, njegovog vjernog pratitelja Polančeca kojeg također prati prokletstvo loše karme, te naravno nekontrolirana svjetina koju za ovu priliku uprizoruje SDP prijeteći kukom i motikom tražeći krv, pa čija god ona bila.

Zanimljivo je promatrati reakcije javnosti iz kojih je očito da su oporbenjaci uspjeli sagraditi zanimljivo suglasje sa Sanaderom te ga nisu preoštro ispitivali (vjerojatno zato jer su se bojali da će im i odgovoriti), za razliku od njegovih vlastitih HDZ-ovaca koji su pak bili daleko direktniji ali su svoju nervozu sakrivali ne dižući pogled iz očito jako opsežne i beskrajno zanimljive dokumentacije.

Nisam baš toliko siguran koliko je igrokaz uspio; među redovima se očekivala totalna demontaža Sanadera pred očima povjerenstva, dok se u praksi to pretvorilo u više nego očiglednu nadmoć suverenog (iako možda bivšeg) političara nad neukom oporbom i posramljenim mu bivšim stranačkim drugovima, koji ih je umjesto pažljivo odvaganih i od odvjetnika odobrenih odgovora počastio besplatnom lekcijom iz politike i ekonomije. I za kraj, dok odlučujemo o tome da li smo zadovoljni predstavom, vrijedi se podsjetiti kako drame često završavaju smrću. Krvi još nismo vidjeli i u ovom času teško je reći hoće li pravda sustići negativce ili će u svježe iskopanu raku upasti gore spomenuta heroina, kako to već doliči svakoj imalo uspješnoj tragediji.

p.s. ovo je moja šesnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 16. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
Zanimljivo je da USKOK koji bi morao biti samostalno tijelo nema svoje vlastite web stranice nego su one sakrivene na stranicama državnog odvjetništva. Jednako tako je zanimljivo da se javnosti obraćaju svega nekoliko puta mjesečno, i da je na samoj stranici vjerojatno najzanimljiviji sadržaj foto galerija sobe za ispitivanje.

Categories
Politika

Čekajući supermana

Često se sjetim jedne stare kineske kletve koja glasi „Dao Bog da živiš u zanimljivim vremenima“. Opaka kletva, osobito zato jer su zanimljiva vremena zanimljiva onima koji o njima čitaju, dok mi koji u njima živimo, ako nas i pitate kako ćemo ih opisati teško da će se riječ „zanimljiva“ pojaviti u opisu. U ovom našem zanimljivom vremenu u ovome trenutku problemi koje imamo nagomilavaju se poput dugačke kompozicije u kojoj je lokomotiva već udarila u prepreku a vagoni iskaču iz tračnica uz ogromnu buku i štetu. Ono što nam treba je superman da nas spasi i riješi problem, no njega nema i između nas i totalne propasti stoje samo naše političke elite.

HDZ je u zanimljivoj poziciji, po svoj prilici nema nimalo ozbiljnu šansu da produži svoj ostanak na vlasti i unutarnje borbe polako izlaze na vidjelo, a čini se da postoje i pojedini pokajnici koji su o tome počeli govoriti. Naravno, dežurni ili barem očekivani Pedro se u našem slučaju zove Ivo, no ako malo bolje pratite i dublje razmislite o konsekvencama onoga što se bivšem cariniku (koji je usput rečeno doživio svoj puni biblijski potencijal) stavlja na teret onda nije uopće bitno da li je ili nije Ivo bio na kraju lanca, nego u tome što je postoji cijela organizacija koja se bavila time i ona se, na opću nelagodu, naziva HDZ. Pitanje je trenutka kada će netko uzviknuti da je car gol. Naravno, ima tu i komičnih trenutaka u kojima se uskoro bivši ministar financija pojavljuje na aerodromu u istom trenutku kada i prethodni premijer što i ne bi bilo problematično da ih nije dočekala skupina novinara. Ispalo je na kraju kako je Ivan čekao sina a ne Ivu, no opet, kako možemo očekivati od oca koji ne uspije prepoznati i pronaći vlastitog sina na aerodromu da prepozna gdje su milijarde koje nedostaje? Sjeme razdora je u HDZu ne samo posijano nego je doživjelo i svoje prve klice.

HSS je posebna priča, ako ste promatrali posljednji rebalans proračuna, on je većinskim dijelom otišao seljacima i Frišćić kakav god da je cijedi Jadranku do zadnje kapljice. Naravno, ovi malo mudriji likovi iz HSSa su shvatili kako u nekoj budućoj vlasti za njih neće biti mjesta te pokušavaju sada kreirati rezervne pozicije ili se barem iz zdušnih HDZovaca pretvoriti u neutralnu opoziciju – što je trik koji će im teško uspjeti.

Tu su naravno i manjine, one su već tradicionalno politički neutralne ali će zato veselo dići ručice za bitne vladine dokumente samo ako im se napravi nekoliko sitnih ustupaka koji su samo njima bitni no potencijalno jako vrijedni. Nemam ništa protiv manjina (dapače), no legitimitet osobe koja je u Sabor ušla sa 170+ glasova ne bi mu smio dozvoliti glasanje o povjerenju vladi, ustavu ili državnom proračunu (taj dio europske stečevine nekako nismo još dotakli, no doći će vrijeme i za to).

Sa opozicijske strane situacija je krajnje napeta. SDP od kojih imamo ogromna očekivanja (a koja smo imali i na prethodnim izborima, ali i na onima prije njih) u očajničkom pokušaju da osvoji vlast gradi mnogobrojnu koaliciju sa svime i svakime. Podršku traži od sindikata i umirovljenika, kod kojih pak Silvano Hrelja mora nekako uvjeriti umirovljenike da je 100.000 glasova s prethodnih izbora potrebno ponovno dati novoj koaliciji, a ne onim umirovljenicima koji su i dalje skloni HDZu. IDSovci se utvrđuju u Istri i žele nastaviti legitimitet svoje dvadesetogodišnje hegemonije, dok HNSovci licitiraju samostalnim izlaskom na izbore a koaliciju uvjetujući koeficijente na izbornim listama kojima bi se postidjeli i najveći mešetari iz onog drugog HNSa. Nekako si mislim da je gore spomenutim seljacima jasno da u koaliciji sindikata i umirovljenika samo seljaci mogu naribati te da HSS čeka sudbina HSPa.

Situacija je, što bi rekli partijski kadrovi, složena i doista bilo bi super da imamo supermana koji bi nas izbavio iz ove situacije, no to nije realno i ono što nama, promatračima sa strane jedino preostaje je da kinesku kletvu proživimo do maksimuma. Možda nam neće biti dobro, sigurno nam neće biti ugodno ali će zato biti zanimljivo.

p.s. ovo je moja petnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 9. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://vlada.hr Web stranice Hrvatske vlade su vjerojatno najbolje stranice jednog tijela državne uprave. No, ako malo zagrebete po toj sjajnoj površini, moći ćete uočiti kako ama baš svaki tekst na stranici počinje riječju „Predsjednica“, a prijevodi novosti na engleskom jeziku ponekad sadrže zanimljive diskrepancije od originalne hrvatske verzije.