Categories
Politika Priroda i društvo

Jasna i neposredna opasnost

Američki spisatelj Tom Clancy napisao je knjigu “Jasna i neposredna opasnost” po kojoj je kasnije snimljen i fim. U tom filmu, koji ukratko govori o malom privatnom i ilegalnom ratu kojeg vodi američka administracija s kolumbijskim kartelom postoji jedna scena u kojoj se pojavljuje direktor američke CIA-e i američki predsjednik. Američki predsjednik objašnjava problem i u jednome trenutku daje instrukciju sebi podređenom da “riješi problem”. On ne kaže da treba uzeti dvadeset specijalaca i početi puškarati po kolumbiji, ne govori ni koga treba skratiti za glavu, on jednostavno kaže da treba riješiti problem.

Ako ovaj holivudski scenarij prenesemo na Markov trg i proučimo trenutni nacionalni sport kako inkriminirati Sanadera, neće biti teško uočiti kako se doslovce sva svjedočenja a koja uključuju Ivu Sanadera svode na to kako je on rekao “Riješite problem!”. On nije rekao da se FIMI mediji prebace milijuni, on nije nikome prijetio ili čak i sugerirao rješenje, on je samo sa svoje pozicije autoriteta zahtjevao da se problem riješi. Eh sada, to što je Sanader pronašao problem i pokušao ga riješiti samo po sebi nije nezakonito,  problem je u tome što su podređeni, počevši od Barišića, Mravka i cijele plejade direktora javnih poduzeća s privremenim boravkom u Remetincu to njegovo “riješite problem” protumačili na raznolike načine od kojih su svi redom nezakoniti.

Dva su elementa koji me ovdje zbunjuju. Prvi od njih je ta tendencija da se u biti podrazumijeva da se problem riješi na način koji je nedopušten. U startu se znalo kako su cijene koje je primjerice Fimi medija nudila pretjerane, kako iza uplaćene cijene ne ide usluga koja je ugovorena i makar to nije očito nigdje rečeno, taj novac ide za neki drugi veći cilj a ne nužno privatne džepove (biti će zanimljivo vidjeti put novca, ako ikada budemo privilegirani dovoljno da ga saznamo). Jasno je također bilo da se ti poslovi moraju ugovoarati direktno, bez javnih natječaja i svih ostalih zamornih procedura koje su obavezne za javna poduzeća. Jasno je bilo i ako se već inzistiralo na natječajima da oni moraju biti fiktivni pa smo tako počašćeni i sa jednim od objašnjenja kako je lagano moguće manipulirati Zakonom o javnoj nabavi. Dvadesetak javnih poduzeća i dvadesetak nezakonitih nabavki, savršeni rezultat.

Drugi element koji je jednako zanimljiv, ako ne i zanimljiviji je činjenica da se sve skupa odigralo bez pogovora. Čak i Damir Mihanović, sada već bivši član uprave Croatia osiguranja a koji se pretvorio u USKOKOvog svjedoka nije u cijeloj priči vidio previše problema te je odlučio izaći u javnost tek kada je cijela priča o Fimi mediji već duboko zaglibila u uskokovim hodnicima. Dakle, niti on nije pravio baš previše otpora tijekom samog postupka, nego je dobio naknadnu pamet u času kada je shvatio da mu je javnost najbolji saveznik i da u gužvi koja vlada za progonom premijera on sam ima relativno velike šanse izvući se kao sporedni lik u toj drami. Zanimljivo mi je i to da nijedan od silnih direktora javnih poduzeća nije odlučio držati se zakona ko pijan plota i ne popustiti pritisku pa makar dobio nogu. Razmislite malo o tome, radite svoj posao profesionalno i čestito i odjednom se od Vas očekuje da operete koji milijunčić i to pritom ne za sebe nego za neke druge ljude i te zamračene kune neće nimalo povećati vaš osobni standard. Zašto bi riskirali svoj ugled, profesionalnu poziciju i potencijalnu zatvorsku kaznu zbog tako nečega? Nije li jednostavnije odbiti instrukciju i u najgorem slučaju dobiti otkaz sa svoje pozicije i i miru i tišini pokupiti debelu otpremninu? Kakve su to privilegije i koliko je važno ostati pod svaku cijenu na poziciji da pristanete na takve mutne aranžmane?

Ivo Sanader možda i je na vrhu ledenog brijega i trenutno samo njegovo lice viri iznad vode, no piramida korupcije je puno dublja i servirajući Sanadera pravosuđu, dno piramide očekuje da će se izvući sa svojim privatnim nedjelima koja očito dramatično nadmašuju ove milijunčiće koji su otišli raznim Fimi medijima.

p.s. ovo je moja devetnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 6. studenog 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.politico.com/ Ovoga utorka amerikanci su imali “midterm” izbore za senat i kongres. Politico je jedna od najboljih web adresa na kojima možete pratiti analize i predviđanja što izborna promjena znači za ameriku, svijet pa i nas.

Categories
Politika

Biti Jadranka na jedan dan

Nekako si mislim da je cijelu srijedu, dok je Sabor u nebitne detalje raspravljao zašto treba ili ne treba podržati Vladu. Jadranka Kosor sličnu muku mučila s mišlju “Što je meni sve ovo trebalo” jer situacija u kojoj se našla nije nimalo jednostavna a sasvim sigurno nije zahvalna.

Ideja se činila dobra, čak i po Murphyevom zakonu ljudi napreduju do granica svoje nesposobnosti, očekivanja su u startu bila nepostojeća ili jako niska i koliko je toga doista moglo otići na još gorje? Postoji nacionalni konsenzus oko toga da Jadranka Kosor ne smije uspjeti. Evo, oporba je ispucala svoju šansu koju ima priliku iskoristiti jednom u šest mjeseci i njima se u biti ima najmanje za zamjeriti jer je njihov posao (kada već nisu smislili ništa konstruktivnije) da ruše Vladu i viču kako ništa ne valjda i kako oni znaju bolje. Činjenica je i da im se osobito ne žuri, pa su valjda požurili s ovim zahtjevom a kako bi imali alibi u proljeće kada ih netko ne upita zašto ne traže povjerenje. Njihova dilema je jasna i oni se nadaju da ako već moraju zasjesti u odgovorne fotelje Markova trga da to barem naprave nakon što oluja prođe i ekonomija barem puževim korakom krene na bolje. Osim oporbe, premijerkinu glavu očekuju i poslodavci jer tempo i predviđeni plan ekonomskog oporavka nije dovoljno ambiciozan. No ako ste mislili da su poslodavci nesretni pogledajte sindikate, oni su u čudnom položaju u kojem u jednome času podržavaju vladu dok nekoliko minuta kasnije traže glave ministara na panju, a sada kada je priča o brodogradilištima napokon izašla na vidjelo sasvim sigurno će neke nevolje zapljusnuti i Zagreb. Samo da podsjetimo da su se neki prilično uspješni skupovi odigravali baš na Splitskoj rivi.

Jedini koji se grčevito drže koalicije su HSS-ovci i duboko sam uvjeren da će oni posljednji napustiti koaliciju, čak i poslije HDZ-a jer je njihov odlazak iz Vlade ujedno i odlazak iz političkog života zemlje. Friščić podravec kakav je, makar vidi da brod tone i voda je lagano već narasla do zabrinjavajuće visine svejedno cijedi vladu koliko god može. On bezrezervno podržava Jadranku, barem onoliko koliko Jadranka potpisuje naloge za plaćanje. Tu su naravno i nacionalne manjine koje profesionalno parazitiraju na snazi svojeg glasanja za podršku Vladi i čiji su apetiti proporcionalno skromniji pa nisu toliko uočljivi u državnom proračunu, no nemojmo živjeti u zabludi da zahtjeva nema. U koalicijskom ugovoru od prije nekoliko godina ima nekoliko zanimljivih stavaka koje se tiču manjina i one su do sada vješto izbjegavane, no batina kojom Pupovac maše je sve kraća i trenutak kada će je morati upotrijebiti je sve bliže.

Unutarstranačke intrige su još zabavnije jer je sada jasno da svi pili a da je Bajić odlučio račun isporučiti svakome pojedinačno; ministri vode svoje bitke i paze da se ne umoče u još pokoju aferu (priča se po gradu da od 42 Polančecova poglavlja Šuker igra u njih 40), a dizanje ručica “samo formalno” više nije prihvatljiv odgovor nikome, pa čak ni Jadranki čiji je potpis pronađen na nekim MOLovim dokumentima, a izgovor koji je iskoristila nije bio prihvatljiv svega koji tjedan ranije za gore spomenutog računovođu.

No da bi i u prvom planu sve bilo zanimljivo pobrinuo se prethodni premijer koji svojom “sad me vidiš, sad me ne vidiš” taktikom izluđuje ne samo medije nego i vladajuće, a njegova tvrdnja kako nema namjeru rušiti Vladu koju je stvarao neodoljivo podsjeća na Judin poljubac. I na kraju, sama Jadranka svesrdno pomaže ovoj komediji zabune i nekako centralnu ulogu u tome vode njezine torbice s kojima doista ne zna što bi (Obamin protokol je tu bio daleko jasniji), no ta njezina torbica je u biti metafora naše vlaste, a ta metafora glasi: “Sve su to lažnjaci”.

p.s. ovo je moja osamnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 30. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.sabor.hr Hrvatski Sabor bi trebali preimenovati u Hrvatsko narodno kazalište. Imamo veliki i stalni ansambl koji nas puno košta, nekoliko uvrijeđenih primadona; rijetko kada izvode nešto doista originalno, a zbog ispodprosječne kvalitete niti gledanost im nije velika.

Categories
Literatura

Ayn Rand

Nisam već godinama valjda iskoristio priliku da pišem o knjigama i zbilja mi je žao zbog toga, s jedne strane nešto manje čitam nego ranije i više toga su neke stručne knjige o vrlo specifičnim temama za koje i nema previše publike (a da budem iskren, nemam baš namjeru podijeliti sa svim zainteresiranim koje točno knjige čitam i zašto :).

Prije nekoliko mjeseci na Nenadovu sugestiju počeo sam čitati dvije knjige Rusko-Američke spisateljice Ayn Rand. Ayn je 1926. emigrirala u Ameriku i bavila se kao scenarist i pisac djela koja su se izvodila i na Broadwayu, no njezina dva najznačajnija djela su svakako Fountainhead i Atlas Shrugged. Te dvije knjige su u biti baza za njezinu filozofsku ili možda čak ideološku doktrinu koja je nazvana Objektivizam.

Fountainhead je objavljen 1943. godine i bavi se talentiranim New yorškim arhitektom Howard Roarkom i njegovim usponima i padovima i problemima koje talentirani ljudi imaju u svijetu kojime upravljaju mediokriteti.

Atlas Shrugged je objavljen četrnaest godina kasnije 1957. i govori o društvu kojem upravlja birokracija u sustavu koji dobrim dijelom počiva na konceptima komunizma/socijalizma i koje kroz svoj sustav redistribucije dobara uništava zdravo tkivo zemlje.

Ne bih vam prepričavao knjige jer su knjige sjajne i vrijede svake sekunde koje su utrošenje u njihovo čitanje. Mogu slobodno reći da se već godinama nisam toliko zapalio za neku knjigu kao za ove dvije i makar su ogromne (čitam na Kindleu pa ne znam koliko bi imale stranica u paperbacku ali vjerujem da zajedno imaju oko dvije tisuće stranica paperbacka). Fountainhead u svom centru ima pojedinca Howarda Roarka, dok je u centru Atlasa cijelo društvo – no obje knjige se u svojoj osnovi bave istom tematikom i kroz beletristiku u biti dobijate uvid u filozofiju objektivizma koju pokušava (i velikimd ijelom uspješno brani) Ayn Rand.

Objektivizam kako sam ga ja doživio se u biti može nazvati i radikalnim neoliberalizmom, jer Ayn Rand polazi od premise kako se država mora brinuti za svoje manjine, a najmanja pojedinačna manjina je pojedinac, a pojedincu je sve dopušteno dok time ne ugrožava drugog pojedinca. Ona s gađenjem odbacuje ideju altruizma i u biti smatra da pojedinac najveću dobrobit društvu pruža samo ako doživi svoj puni potencijal a do kojeg dolazi slobodnom trgovinom s drugim pojedincima (dakle odnosom između pojedinaca koji se bazira na zajedničkoj koristi).

Istovremeno, u knjigama govori o problemima koje nadareni pojedinci imaju da bi ostvarili svoje potencijale, a koji su zapriječeni ili različitim društvenim skupinama (gatekeeperima) koji ograničavaju ili se aktivno bore protiv napretka, promjena ili unošenja nove kvalitete; dok u Atlasu promatramo to isto s pozicije društva i parazitske strukture mediokriteta koji su našli za shodno da reguliraju i preusmjeravaju društvene i ekonomske tokove po načelima koji nisu bazirani na ekonomiji uspjeha ili zajedničkoj koristi svih strana koje su uključene u transakciju. Priča je u pojedinim elementima dovedena do totalnih ekstrema i u biti karikature tako da u dijelovima morate napeti maštu da dopustite da pojedini zapleti ili iznesene ideje ostanu u domeni realnog.

Kako god bilo, ove dvije knjige morate pročitati jer makar se ne složili sa svime iznesenime te dvije knjige su kao prvo sjajna beletristika i sama ta činjenice su više nego dobra isprika za čitanje. Mimo toga, pogled na pojedinca i društvo je po meni sjajan i primjerice razina identifikacije s nekim mojim stavovima je bila nevjerojatno visoka, a istovremeno promatrajući njezine opise društva i odluka se donose i na kakav način daju dodatno paralelu vremenu (ali i lokaciji) u kojem živimo iako je od objave te dvije knjige prošlo više od pedeset godina.

Teme kojima se bave ove dvije knjige možda jesu dobrim dijelom apstraktne i dugo sam se vremena i sam opirao razmišljanju o tim stvarima jer se smatram više praktičnom osobom kojoj treba nabaciti problem ne bi li ga krenuo rješavati. Ayn Rand se bavi time što je to pojedinac, što je uloga države, puno vremena provodi govoreći i argumentirajući individualizam, slobodu mišljenja, slobodu i zaštitu privatne imovine i naravno o slobodi poduzetništva. Ako to prebacite na ovu našu situaciju (a paralela ima koliko god hoćete) onda na ovaj ili onaj način morate doći do toga da za konstrukciju vrijednosnog sustava na kojem funkcionirate kao osoba morate odabrati neke temelje, koji god oni bili – i to je trenutak u kojem morate prijeći u domenu filozofije; morate odrediti sebe i načela na kojem funkcionirate ali morate definirati i odnos sebe kao pojedinca u odnosu na društvo (i posljedični državu) i tu Ayn Rand i njezine dvije knjige mogu puno pomoći pa makar se i ne složili s nekim idejama, vrijednosnim sudovima ili konceptima za koje se ona zalaže.

Dakle; žestoka preporuka i za domaću zadaću svakako pročitati Fountainhead i Atlas Shrugged.

Evo i nekoliko sjajnih citata:

  • I swear by my life, and my love of it, that I will never live for the sake of another man, nor ask another man to live for mine.
  • In any compromise between food and poison, it is only death that can win. In any compromise between good and evil, it is only evil that can profit.
  • Money demands that you sell, not your weakness to men’s stupidity, but your talent to their reason.
  • I refuse to accept as guilt the fact of my own existence.
  • “If you saw Atlas, the giant who holds the world on his shoulders, if you saw that he stood, blood running down his chest, his knees buckling, his arms trembling but still trying to hold the world aloft with the last of his strength, and the greater his effort the heavier the world bore down on his shoulders—what would you tell him to do?” ” To Shrug.”
  • “Parties are intended to be celebrations, and celebrations should be only for those who have something to celebrate”.
  • One can’t love man without hating most of the creatures who pretend to bear his name.
  • I am a man who does not exist for others.
  • I have come here to say that I do not recognize anyone’s right to one minute of my life…. It had to be said. The world is perishing from an orgy of self-sacrificing.
  • I can accept anything, except what seems to be the easiest for most people: the half-way, the almost, the just-about, the in-between.
  • There is no such thing as duty. If you know that a thing is right, you want to do it. If you don’t want to do it—it isn’t right. If it’s right and you don’t want to do it—you don’t know what right is and you’re not a man.
  • A gun is not an argument.
  • Every government interference in the economy consists of giving an unearned benefit, extorted by force, to some men at the expense of others.
  • Remember also that the smallest minority on earth is the individual. Those who deny individual rights, cannot claim to be defenders of minorities.
  • When a man declares: “There are no blacks and whites [in morality]” he is making a psychological confession, and what he means is: “I am unwilling to be wholly good—and please don’t regard me as wholly evil!”
  • A genius is a genius, regardless of the number of morons who belong to the same race—and a moron is a moron, regardless of the number of geniuses who share his racial origin.
  • Pity for the guilty is treason to the innocent.