Aludirajući na obruč koji se steže oko bivšeg premijera jedan je ugledni profesor na predavanju (o korupcijskim modelima) ovoga tjedna izgovorio slijedeću rečenicu: “…I vidimo kako se i borba protiv korupcije polako privodi kraju.”. Makar vjerujem da je to nespretno sročena rečenica ona je iznimno opasna jer mnogi očekuju kako će upravo uhićenjem bivšeg premijera borba protiv korupcije doći do svojeg logičnog vrhunca. No, to je totalno pogrešno jer će Sanaderov konačni pad u najboljem slučaju biti samo simbolična pobjeda (koja je po svojoj prirodi koruptivna jer je više nego očito kako je riječ o obračunu jedne političke frakcije s drugom) i bilo bi jako loše za društvo u cjelini da taj događaj proglasimo ili na bilo koji drugi način promatramo kao kraj borbe protiv korupcije i takvim stavom u biti amnestiramo sve one druge koji su na nižim (ili višim) razinama u bilo kojem času participirali u različitim koruptivnim radnjama.
Iako ne treba olako odbaciti desetke milijuna kuna koji su iscurili u privatne i stranačke džepove kroz Fimi mediu, činjenica je kako je to i dalje samo kap u moru od stotinu i dvadeset milijardi kuna koliko je velik državni proračun na godinu, ili nekih tisuću milijardi kuna koliko je kroz državne račune prošlo u zadnjih dvadesetak godina. Na toliko veliku brojku, tih nekoliko desetaka milijuna kuna su vrlo sitni ulov i u biti poražavajući rezultat.
Istovremeno, ako promatramo subjekte koji su zahvaćene silno aktivnom borbom protiv korupcije onda ćemo vidjeti da pojedini sustavi uopće nisu zahvaćeni a pouzdano znamo kako se u njima sasvim sigurno dogodila pojedina afera. Tu su Hrvatske autoceste kod kojih diskutiramo o bojanju tunela ali ne i o trostrukom rastu cijene gradnje kilometra, HEP u kojem se doduše spominje 600 milijuna kuna (što je sasvim solidna cifra) no možda bi bilo dobro spomenuti kako treba znati razlikovati korupciju od političke odluke i ta konkretna priča je po svim svojim obilježjima ovo drugo.
Borba protiv korupcije očito ima malo rezultata i još manje povraćenog novca i malo naprednije demokracije znaju kako u biti treba investirati u prevenciju korupcije umjesto načelnih obračuna s korumpiranima.
Moj prijedlog za borbu protiv korupcije je oformiti mali iznimno stručan i moralno neupitan tim koji bi se sastojao od vrhunskih ekonomista, pravnika, revizora i informatičara. Recimo da ih bude pet-šest najviše. Potom, puštati taj tim (ili timove ako se ideja pokaže uspješnom) u javna poduzeća s autoritetom da pregledaju bilo koji dokument. Jamčim da bi takav tim vrlo brzo pronašao bolne i sporne točke unutar svakog sustava. Nije valjda da vjerujemo kako se u hrvatskoj brodogradnji dogodila samo jedna jedina koruptivna aktivnosti, ili kako je u pošti sve super, kako hrvatske šume ili hrvatske vode posluju sjajno ili kako je moguće da je primjerice MUP rasprodao svoje polovne automobile za svega tisuću-dvije kuna svaki?
Nalazi takvog tima nisu sami po sebi inkriminirajući dokazi no ukazuju na nepravilnosti koje bi potom Vlada kroz autoritet vlasnika i nalozima nadzornim i upravnim odborima morala rješavati. Ako to znači da treba otkazati managerski ugovor nekom članu uprave ili dati otkaz nekolicini direktora ili poslovođa na nižim razinama i pritom podijeliti i koju masnu otpremninu – mislim da je i to prihvatljiv trošak kako bi se koruptivno ponašanje presjeklo i zaustavilo jer je šteta koju takvi ljudi rade daleko nadmašuje trošak legalnosti njihove smjene.
Nisu dakle pravosudni i represivni organi jedini koji mogu napraviti nešto korisno i preventivno u borbi protiv korupcije. Naši političari to mogu napraviti i sami, pitanje je samo odluke i malo hrabrosti.
p.s. ovo je moja dvadeseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 13. studenog 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
Web pick tjedna:
http://www.coe.int/ Hrvatska je članica vijeća Europe i ta organizacija (koja nije nužno sastavni dio europske unije) osim suda za ljudska prava ima u svome mandatu i stvaranje različitih rezolucija koje su obvezujuće za zemlje članica. Rezolucija o borbi protiv korupcije uključuje i stvaranje klime za prevenciju.
3 replies on “Hrvatski Eliot Ness”
Nažalost, u borbi protiv korupcije nije dovoljno maknuti one koji su sad na određenim funkcijama, već spriječiti da i oni koji ih tamo naslijede ne preuzmu sličan obrazac ponašanja.
Također, Elliot Ness nažalost nije dobra usporedba, jer se on borio protiv ljudi koji su se bavili očitim kriminalom, dok kod nas imamo situaciju da mnoge od tih aktivnosti nisu čak ni ilegalne. Pa čak i kad jesu usporedba nije baš idealna — gangsteri poput Ala Caponea nerijetko su vrlo uspješno sakrili svoje kriminalne aktivnosti, pa ih se i moglo uhvatiti isključivo zahvaljujući poreznim muljažama…
Eliot Ness je dobra usporedba zato jer je čovjek imao mandat baviti se ljudima koji se bave kriminalom i to na vrlo neposredan i direktan način. Puno je vremena prošlo i moja metodologija se naravno razlikuje (nema oružja i razvaljivanja vratiju), no poanta prijedloga je da se ljudi koji se bave štetnim/lošim upravljanjem izbace iz sustava prije nego što naprave još veću štetu, a eventualna otpremnina i zbrinjavanje su i dalje manji trošak od dopuštanja da sustav i dalje nastavi funkcionirati
Ideja ti je odlična, jedina matematički tj. logički ispravna i sigurno bi urodila brojnim “prijavama”. Kako količina prijava u RH nije problem mislim da se time nebi ništa bitno rješilo.
Da stvar bude gora siguran sam da bi tim bio marketinški zanimljiv, po izboru ekipe i funkciji čisti scenarij za film. Stvarno ne razumijem koja bi to vlast mogla odobriti da takvih “sedam veličanstvenih” rovari po samoj supstanci vlasti.