Categories
Ekonomija

Kako rasturiti domaću industriju (dio prvi)

Kao što do sada znate, tvrtka čiji sam direktor bio bavila se grafičkom djelatnošću (tiskom). Ono što je bitno znati za grafičku industriju općenito je da je to radno i kapitalno intenzivna djelatnost. Primjerice u Americi, grafička djelatnost je treći najveći poslodavac u državi dok istovremeno svega nekoliko tvrtki koje se bave grafikom kotiraju na burzi, a u hrvatskoj grafička industrija (ako promatramo plaće) na samom je dnu odmah pokraj kožara.

Postoji puno razloga zašto je to baš tako. Jedan od njih je i to što je u Hrvatskoj tj. u doba bivše države grafička djelatnost oduvijek smjela biti “privatizirana” pa stoga na tržištu postoji veliki broj obrtničkih radionica koje se desetljećima bave tim poslom, a koja su se dolaskom hrvatske države pretvorile u društva s ograničenom odgovornošću. Istovremeno, državni mastodonti su svi redom privatizirani i uglavnom su se rasuli s nekoliko svijetlih izuzetaka. To ukratko znači da je tržište fragmentirano na puno malih dobavljača od kojih nijedan nema značajni tržišni udio. Dodatni problem je u tome što su većina grafičara obrtnici što je po meni više mentalni sklop nego pravni ustroj te koncept troška ili cijene teško dopiru do njih te se njihova ekonomija bazira na dnevnom rješavanju problema bez ikakvih (ili s minimalnim) strateškim okvirom.

Grafička industrija je i kapitalno intenzivna, svi oni silni strojevi koje gledate na TVu kada se pokazuju tiskare koštaju milijune (kunske ili euro milijune, sasvim svejedno), ti strojevi imaju relativno duge rokove trajanja i u biti nema osobitih tehnoloških napredaka osim po pitanju učinkovitosti u posljednjih nekoliko desetaka godina. Grafički strojevi su dizajnirani da budu i vrlo fleksibilni pa moraju rukovati s velikom količinom međusobno različitih materijala (neovisno o tome da li govorimo o njihovim formatima ili ostalim tehničkim karakteristikama), no krajnja je instanca da se radi o industriji koja proizvodi proizvode isključivo za poznatog kupca i gdje doslovce svaki proizvod vrijedi samo za jednog kupca. to otprilike znači da ako vam vaš kupac ne plati robu, ne možete otići kod njega i uzeti tu robu i prodati je dalje nego se morate s njime boriti da bi se naplatili (dok recimo, ako prodajete vijke, tog problema nemate; netko ne plati, uzmete mu robu ako možete i preprodate je dalje).

Grafička industrija je ujedno i na mnogim mjestima u doticaju s gotovim novcem, što je po definiciji prostor za rad na crno; tako da ako ste manji grafičar i bavite se tiskom vizitki, memoranduma i sličnih proizvoda sva je šansa da ćete isti taj proizvod kolegi obrtniku (npr. odvjetničkoj kancelariji, liječniku i sl.) naplatiti u gotovini i time izbjeći plaćanje poreza dok ćete zbog složenosti postupka i kompleksnih sastavnica taj materijal koji je nestao iz vaše proizvodnje vrlo lagano opravdati.

Naravno, da bi napravili desetke kompleksnih proizvoda potrebna vam je i velika količina ljudi jer procesi proizvodnje nisu automatizirani, te se puno toga događa ručno ili uz veliku superviziju radnika. Djelatnici u grafičkoj industriji mogu biti od nisko školovanih do visoko školovanih, no velika većina nema više od srednje škole što ukratko znači da je ponuda na tržištu rada velika. U grafičkoj industriji bitna je vještina koju ionako ne stječete u školi nego praksom. A ako posjedujete neke količine gotovog novca onda zaposlene možete platiti dijelom u gotovini, a dijelom na račun (čime prividno tj. knjigovodstveno smanjujete svoje troškove i povećavate marginu profita, no u biti se ništa bitno ne mijenja osim što je država i oni koji su odlučili raditi po zakonu naribali u postupku).

Ukratko, grafička industrija je kapitalno intenzivna (jer morate imati veliki broj skupocjenih strojeva) i radno intenzivna (jer je automatizacija proizvodnog procesa u biti vrlo niska, iako su pojedine dionice proizvodnje visokoautomatizirane). Ako to stavite u perspektivu s ostalim industrijama, s onima koji se trguju na burzu i onima koji ostvaruju rezultate onda nije teško zaključiti kako se pravi novac zarađuje u dva moguća slučaja; to su ili kapitalno intenzivne industrije u kojima morate imati veliku količinu strojeva i vrlo maleni broj zaposlenih (primjerice, procesna industrija gdje imate ogromni pogon kojim upravlja svega nekoliko ljudi); ili, industrije koja je radno intenzivna i u kojoj nisu potrebni skupocjeni i mnogobrojni strojevi (recimo, građevina mi pada na pamet kao jedan od mogućih primjera). Grafička industrija je nažalost u sredini i potrebne su joj obje komponente, a to u kombinaciji s jedinstvenošću proizvoda koje proizvodi cijelu priču čini vrlo ranjivom.

Hrvatska grafička industrija je dodatno opterećena s dva dodatna problema, a to je niska edukacija managementa (koja, kao što sam gore napisao uglavnom proizlazi iz obrtničke sfere kojoj koncepti poput troška ili cijene nisu totalno razumljivi), te velika količina rada na crno (dakle prodaje na crno ali i zapošljavanja na crno) što značajno onemogućava poštenu tržišnu utakmicu onima koji odluče raditi po zakonu.

Misao dana:
In this industry, there are only two ways up the ladder. Rung by rung or claw your way to the top. It’s sure been tough on my nails.

20 replies on “Kako rasturiti domaću industriju (dio prvi)”

Da, sve to stoji. Zato i postoji nesto sto se zove udruživanje kao sto je napravila Printera. A i Kerš je vec dugo godina na tržištu (40 godina) pa su jos uvijek u poslu. Kod tiskara je vrlo jasno – ili se natjeces sa niskom cijenom ili sa vrhunskom kvalitetom tiska i dodatnim uslugama…

Mislim da je krivi primjer radno intenzivne industrije, građevinari trebaju dosta strojeva, ako se baš ne radi o solo zidarima.

Još jedan typo:
“sva je šansa da ćete isti taj proizvod kolegi obrtniku (npr. odvjetničkoj kancelariji, liječniku i sl.) platiti u gotovini” -> naplatiti u gotovini. :)

tomo, strojevi koji se koriste u građevini su jeftini u odnosu na grafiku, bager ili kamion koštaju 100-200.000eur što je kikiriki u odnosu na grafičke strojeve

tisak je vrlo radno intenzivno industrija i radi se 24/7/365. jos nisam srela tiskaru koja nije radila i po danu i po noci. i to je okej ako zelis ostati i opstati u tom biznisu. pogotovo ako imas zahtjevne klijente. ako pogrijesis samo jedan big, klijet ce ti vratiti svih 20,000 komada materijala koje si napravio… i to je isto u redu.

Informatika je radno intenzivna, a nemamo takve strojeve. Naši koštaju do par tisuća eura max.
Osim ako se ne radi o javnoj nabavi… onda je broj nula višestruko veći.
Lol.

može jedno aktualno pitanje za sljedeće postove?
pošto se sjećam tvoj pozitivnog mišljenja o državnim potporama seljacima, možeš li i na koji način to povezati s pričom propasti industrije?

Velika većina toga što si napisao je točna. Ali gotovo svaka branša ima svoju priču, svoj križ. Razumijem da je ovo početak i uvod u veliku priču, ali uvijek postoje oni koji uspjevaju i oni koji ne uspjevaju. Kako? Očito ćemo čitati u nastavku. Ono u što ja ne vjerujem je da čak i uz sve probleme u HR uspijevaju samo oni koji su spremni na kompromise poput onih kompromisa koje su tražili oni koji su te uništili. Ja sam prokleti optimist :(

Marko :
tomo, strojevi koji se koriste u građevini su jeftini u odnosu na grafiku, bager ili kamion koštaju 100-200.000eur što je kikiriki u odnosu na grafičke strojeve

Ovo nije tocno. U gradjevinarstvu, ako malo bolje proucis, postoje strojevi koji kostaju visestruko od bilo kakvih strojeva za grafiku (da ne govorimo o troskovima koristenja i amortizacije istih), a cijene su im gotovo sa devet znamenki. Stvar je u tome da nema svaki gradjevinar takve strojeve, niti svaki graficar ima strojeve o kakvima ti pricas. Ako vec vuces paralele izmedju top graficarske usluge onda je valjda red i da usporedis sa top gradjevinarskom uslugom (u tom slucaju usporedba velicina poput kapitalne i radne intenzivnosti bi bila gotovo groteskna).

veljko, da, to je točno, no ovdje ne govorimo o kopanju tunela ispod la manchea nego o građevinarima koje vidiš oko sebe; dakle uzmi bilo koje otvoreno gradilište u zagrebu i pokaži mi jedan stroj na koji tamo naiđeš a da košta više od nekoliko stotina tisuća eura

@Marko
To u stvari nije točno — softverska industrija nije kapitalno intenzivna, dok ostale vrste ICT-a uglavnom jesu. Ako netko proizvodi bilo kakav oblik hardvera za to mu je uz ljude potrebna i oprema, prostor itd.

Naravno, sasvim drugi problem je taj što hrvatske ICT tvrtke uopće nemaju vlastite proizvode, već se sve svodi na usluge modifikacije uvoznog softvera i hardvera za što je moguće veće klijente. Ne samo to, nego 90% hrvatskih ICT managera uopće nisu svjesni da bi mogli daleko više stvoriti kad bi svoje ljude — u pravilu vrlo kvalitetne i sposobne — usmjerili na stvaranje proizvoda zanimljivih globalnom tržištu, umjesto da životare krpajući razne Navisione i Joomle…

joj, moram vagati svaki zarez: dakle ispravno bi bilo reći da velika većina ICT industrije je radno intenzivna a nije kapitalno intenzivna, no postoje segmenti ICTa koji su kapitalno intenzivni a nisu radno intenzivni

Uspješnost industrije ne ovisi da li je kapitalno ili radno intezivna, već drugi vanjski i unutarnji faktori (karakteristike tržišta na kojem se radi, konkurencija, fleksiblinost…). O vrsti intezivnosti ovisi tzv. barijera ulaska u neku industriju. Lakše se ulazi u radno intezivno industriji, ali lakše se i “izlazi”. Ima tiskara koji rade s 3 zaposlena. Najveći problem te industrije što se, kao i svaka druga troma industrija, teško prilagođava novonastalim tržišnim okolnostima, kod nas je to posebno istaknuto.

Marko :
veljko, da, to je točno, no ovdje ne govorimo o kopanju tunela ispod la manchea nego o građevinarima koje vidiš oko sebe; dakle uzmi bilo koje otvoreno gradilište u zagrebu i pokaži mi jedan stroj na koji tamo naiđeš a da košta više od nekoliko stotina tisuća eura

Problem je u tome sto ni sam nisi definirao o cemu tocno pricas. Ako bi vec usporedjivao ovu industriju sa gradjevinarstvom onda treba gradjevinarstvo uzeti kao cjelovitu uslugu, znaci da osim zidara koji su vidljivi prolaznicima postoji jos hrpa majstora specificnih sa odredjenu fazu u kojoj se gradiliste nalazi i svi oni imaju svoje specificne alate koje gradjevinska tvrtka ukoliko ima in house djelatnike za sve te faze i radove mora kupiti. Tako da mozda cijene pojedinih alata jesu manje ali suma to nikako nije (ja ovdje govorim o imagiranoj gradjevinskoj tvrtci koja sama izvrsi sve radove od faze uredjenja terena do faze da kupac treba unesti npr jos samo namjestaj i uredjaje).

Dakle ti bi isto tako mogao za potrebe usporedjivanja uzeti npr graficku tvrtku koja se bavi samo tiskom crno bijelih tiskovina do maksimalno A3 formata.

Analiza u postu je manjkava, bez konkretno definiranih karakteristika i neozbiljno je na osnovu toliko pretpostavki izvoditi zakljucke kakve ti izvodis u tekstu i koje u konacnici ne stoje.

Tocno je to da je problem graficke industrije pad naruzdbi i smanjene obima posla i to prije svega jer se medij intenzivno mijenja iz papirnatog u elektronicki. (Za promisljanje si mozes uzeti npr energetiku koja je daleko intenzivnija u bilo kojem smislu od vecine industrija koje mi padaju na pamet pa nema govora o takvih problema zbog toga sto potreba za energijom konstantno raste – naravno uz obzir da se socijalne ustanove poput HEPa i INE izostave :D )

Inace, malo smijesno mi je da u pocetnoj analizi kada se uopce razmatrala ideja pokretanje graficke tvrtke problemi kao rad na crno, namjestanje natjecaja i slicno nisu ozbiljno uzeti u obzir kao i trend povezan sa elektronickim medijima. Kod npr gradjevinarstva (kad smo se vec ulovili toga :D) su prisutni identicni problemi ali kljucno je to da je gradjevinski sektor nije imao taj problem pada narudzbi zbog zamjene nekakvih osnovnih postavki u industriji (npr da svi odjednom pocnu zivjeti kao nomadi i drasticno se smanji potreba za nekretninama i poveca za pokretninama).

Leave a Reply to scvetojevic Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *