Državni proračun 2008

Prije dva-tri dana izglasan je državni proračun za 2008. godinu.

Ne mogu a ne primjetiti slijedeće: Budžetiranje se radi u nekom softveru (pretpostavljam u istom softveru kao što ga koristi i državna riznica, dakle SAPu) . To znači da je proračun u stvari, skupina nekih zapisa u bazi podataka. Da bi se njime moglo manipulirati, ti podaci se eksportiraju u neki malo čitljiviji format kojeg mogu koristiti i političari – primjerice u excel. No, ako pogledamo, vlada je prijedlog proračuna dobila u PDF formatu, što je također cool (ne baš ali recimo da je), jer je netko uzeo taj excel file isprintao ga u PDF i poslao u Vladu. Vlada je taj prijedlog proračuna proslijedila u Sabor. Ako ste downloadali saborsku varijantu proračuna, onda nije teško za skužiti kako je saborska varijanta prijedloga proračuna u stvari sve ono što su dobili iz vlade ali u papirnatom obliku što je skenirano i ponovno pretvoreno u PDF.

Poanta je dakle slijedeća; imali smo proračun u nekoj bazi kojom rukuje vjerojatno relativno mali broj ljudi; potom je to prebačeno u nekakav excel file što bi bio recimo optimalan način proučavanja proračuna (možemo raditi neke analize, pivot tablice, tražiti uzorke…), no pretvoreno je u PDF file koji je valjda gospodi ministrima isprintano na papir kojeg mogu koristiti kao uteg ili kao oružje (ali ako su dovoljno pametni mogu pretraživati taj PDF), a da bi na kraju to došlo do sabora kao 40mb PDF file prepun nepretraživih TIFFova.

Da li itko vidi ironiju cijele priče? Što proračun dalje ide (od ministarstva financija, prema vladi, prema saboru) to je on u stvari nečitljiviji (namjerno ili slučajno, procjenite sami). Hrvatski državni proračun je u stvari metafora transparentnosti državne vlasti.

Ja bih recimo htio imati proračun u excel dokumentu, prošle godine sam ga dobio i još je uvijek negdje na ovim stranicama. Kada bi to imao mogao bih raditi puno vrlo zanimljivih analiza. Primjerice, ono što me osobito smeta kod državnog proračuna je što se izvještaj o izvršenju proračuna radi na temelju posljednjeg stanja proračuna u odnosu na utrošena sredstva. Kada to tako gledate, onda su sva konta uredno pozatvarana ili su vrlo blizu izvršenja (ili ispod ili iznad cifre). Takvo stanje u odnosu na koje se ne odnosi samo na rebalanse proračuna, nego i na prerazmještanja unutar proračuna (koja pod određenim uvjetima vlada može raditi i sama bez dozvole sabora). Podatak koji nemamo je koliko takvih pozicija je vlada promijenila tijekom jedne godine i zašto. Eto, primjerice samo u prosincu prošle godine dok smo imali tzv. “tehničku” vladu, takvih zahvata u proračun je bilo više od pet (dalje nisam gledao). Kada bi imali excel prijedloga za 2008, imali bi početno stanje (dakle ono što je sabor doista izglasao za 2007), imali bi posljednje stanje u 2007 (nakon svih rebalansa i razmještanja stavki) i imali bi prijedlog proračuna. Siguran sam da bi se tada vidjelo kako u “planskom” trošenju novca vlada iznimno velika anarhija.

Druga stvar koja me muči oko proračuna je on sam. Ovaj konkretni proračun nije niti razvojni niti socijalni niti stimulativni, u stvari niti jedan epitet kojim ga se pokušava krstiti. Ovo je proračun StatusaQuo. Oni koji gledaju te silne retke moraju doći do zaključka kako u proračunu nisu sakrivene niti silne reforme koje bi morali napraviti (a za koje smo čitali report europske komisije s vrlo jasnim rokovima). Ništa od toga nema unutra. Ovo je proračun bujanja kontinuiteta i u njemu nema apsolutno ništa novoga. OK, moram se ipak složiti da je proračun socijalan iz jednostavnog razloga što su vlade do sada generirale toliko puno socijalnih i ostalih prava da je to skoro nevjerojatno. Nije poanta samo u tome da mnogi koji ta prava koriste na njih nemaju pravo (legalno ili moralno), nego je i problem u tome što je trošak distribucije nekih od tih dobara vjerojatno jednak ili veći od samog iznosa koji se dijeli. Imamo hiperprodukciju različitih prava koja su toliko degenerirala da dolazimo u situaciju koju očigledno nije zamislio neki osobito oštri mislioc a koja kaže da ćemo vrlo uskoro imati “obavezno dopunsko osiguranje”. Kako osiguranje može biti istovremeno obavezno i dopunsko?

Treća stvar koja me muči oko proračuna su amandmani. Naime, urbani je mit da državni proračun kreira primjerice Ivan Šuker ili Ivica Sanader. To apsolutno nije točno. Proračun kreiraju tete Štefice po računovodstvima državnih institucija, zavoda, agencija i ministarstava. Ivan i Ivica možda samo tu i tamo nešto prekriže ili pošalju instrukciju dolje u bazu što negdje treba sakriti ili gdje nešto treba dodati, no kao što je 75% proračuna zadano, tako je i 75% proračuna napisala (metaforička) Štefica u računovodstvu. Ono što je bizarno je to da (koliko je meni poznato) nijedna vlada od početka ove države do danas, nije prihvatila niti jedan jedini amandman na proračun koji je nastao u Saboru. OK, možda je koji “pozicijski” i prošao no nijedan oporbeni nije (navodno je prošao jedan i to greškom u doba Ivice Račana), a ja niti sekunde ne vjerujem da među 150 izabranih u Saboru nema apsolutno niti jedan jedini, u razdoblju od 17 godina koji nije u stanju napisati prijedlog proračuna a koji je jednako dobar ili bolji od podplaćene, nisko motivirane, loše educirane i općenito nezainteresirane Štefice u gore spomenutom računovodstvu? Da li je to doista moguće?

Državni proračun bi morao biti dokument široke javne rasprave, to bi nadalje morao biti dokument koji bi morao proći najžešću moguću kritiku, sito i rešeto struke, ekonomista i revizije. Dokument koji bi do zabrinjavajuće razine detalja morao biti javno dostupan svima i svakome. Dokument u kojem bi netko iz npr. Pleternice mogao napisati mail u državnu riznicu i reći kako nije istina da će lokalna općina potrošiti 14.000kn na uredski pribor iz jednostavnog razloga što su im ormari pretrpani olovkama, fotokopirnim papirom, ljepljivom trakom i spajalicama.

Zamislite malo kako se proračun kreira; u prošloj godini ste imali u svojoj instituciji predviđeno npr. 10.000kn za uredski pribor. Štefica otvori novine, pogleda kako inflacija galopira, kako premijer upozorava, kako su bankari suzdržani, a ministar Šuker reterira (ako on uopće zna što ta riječ znači) – i koji drugi zaključak Štefica može donijeti nego da poveća stavku sa svojih 10.000kn na recimo 11.000kn (ili na neku drugu cifru jer nikada nije dobro vidjeti da onaj indeks povećanja bude okrugla cifra.

Ili, imate situaciju da imate nekakvu školu, i nakon tko zna koliko vremena dobili ste u 2007 pravo da promijenite dotrajale prozore na sjevernom krilu zgrade. Inače ste imali 50.000kn za održavanje zgrade, u 2007 ste dobili 150.000, i sada probate diskretno dignuti u ovoj godini na 167.000kn za održavanje pa ako prođe super. Problem je u tome što su prozori promijenjeni 1996. godine a netko tamo deset godina kasnije svake godine uredno dopisuje nove prozore.

Državni proračun je ne samo deklarativni nego stvarni dokument kojime se može upravljati ili barem usmjeriti kuda ova zemlja ide. Sve dotle dok se sustavno ne bude analizirao taj dokument i dok ne bude jasno da ništa u njemu nije sveto pismo, sve dotle nekog značajnijeg napretka neće biti.

Misao dana:
It’s clearly a budget. It’s got a lot of numbers in it.