Month: January 2008

Pregovori HDZa s koalicijskim partnerima priveli su se kraju i kako izgleda krajem ovog tjedna imati ćemo novu vladu (osim ako ne bude iznenađenja u Saboru). I sada, dok je sve još svježe vrijedi se podsjetiti nekolicine zanimljivih zahtjeva koji su se pojavili tijekom predizborne kampanje i promotriti sudbinu tih krucijalnih pitanja.

Referendum za NATO – čini se da od njega ništa. Ivo&Co već duže vremena zagovaraju priču o ulasku u NATO bez referenduma, negdje tamo u proljeće dobiti ćemo (navodno) pozivnicu i potom slijedi proces ratifikacije. Ja sam osobno protiv NATOa. HSS i HSLS su kao dio predizborne platforme govorili kako referendum za pristupanje NATOu mora biti održan. Vidimo sada iz njihovih pregovora da se od toga neće ništa dogoditi jer “ako referentne” ankete kažu da je podrška veća od 50% onda nema potrebe, a ako je manja onda ionako nam ne treba referendum – ne razumijem poantu. Uostalom, što je to referentna anketa, možemo pitati primjerice ZAPI koji je svojevremeno za vladu radio istraživanje koje je zabilježilo impresivnih pedesetak postotaka podrške ili pak Novi list koji je predviđao natpolovičnu većinu za SDP. Čisto fore radi, eto jedan quote iz ožujka prošle godine:

Reagirajući na jučerašnju izjavu predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa po kojoj se o ulasku Hrvatske u NATO neće odlučivati na referendumu, koalicija HSLS i HSS priopćila je danas da će te dvije stranke biti protiv ulaska u NATO ne bude li takva odluka potvrđena referendumom. (dnevnik)

Ministarstvo regionalnog razvoja – jedna od velikih diskusija tijekom kampanje je bila decentralizacija zemlje, a jedna od okosnica cijele priče je i osnivanje novog ministarstva regionalnog razvoja. Ako se netko sjeća prosinca 2006. godine tada smo u praktički drugoj polovici prosinca imali situaciju kada je vlada odlučila promijeniti prihode lokalnih jedinica na način da se dotadašnji porez na dobit kao osnova prihoda lokalne samouprave zamijeni porezom na dohodak. U toj koncepciji uz izuzetak Zagreba i Rovinja (i još pokojeg naselja prebrojivog na prste jedne ruke) svi ostali su dobili nešto više nego što su dobijali dok su Zagreb i Rovinj izgubili na prihodima, no em je u Zagrebu SPD na vlasti, a Rovinj ionako ima Adris pa valjda nije frka, a nova raspodjela je praktički svim drugima osigurala da šute. Godinu dana kasnije i vrapcima na grani je jasno ono što je zagrepčanima bilo jasno još od prvog dana; godišnji rast poreza na dobit je neusporedivo veći od rasta od ubiranja poreza na dohodak (a da ne kažemo da će svakom novom poreznom olakšicom ili povećanjem neoporezive osnovice taj iznos padati). Lokalna samouprava sudjeluje sa samo 10ak postotaka državnog proračuna od čega je skoro pa polovica kako god okrenuli otpala na Zagreb pa je stoga razvoj lokalnih jedinica moguć samo dodatnom decentralizacijom i regionalnim razvojem (što je, vidi ironije, jedna od okosnica SDPovog izbornog programa). Obzirom da i EU ozbiljno pristupa regionalizaciji, da je decentralizacija kod nas neminovna nekako se činilo da je osnivanje ministarstva gotova stvar. Na današnjem sastanku, ispada kako je drIvo odlučio da ministarstva neće biti.

Čelnici HSLS-a Adlešič i Čehok potvrdili su da Sanader ne želi samostalno ministarstvo regionalnog razvoja. Čehok je dodao kako “je HSLS sklon tome da se osnuje ministarstvo, ali Sanader nije”. HDZ predlaže i to da se razdvoje ministarstvo znanosti i obrazovanja. HSLS će inzistirati na ministarstvu regionalnog razvoja i na tome mjestu žele Davora Žmegača.

Neslužbeno doznajemo i da Sanader ne želi ni izdvajanje ministarstva turizma. A upravo je na taj resor, kao i na regionalni razvoj, računao HSS. Ako se ne osnuju ta dva ministarstva, pitanje je što će još, osim potpredsjedničkog mjesta u Vladi, dobiti HSS. Traže i poljoprivredu, no Sanader želi zadržati Petra Čobankovića. (jutarnji)

ZERP – to neželjeno dijete Hrvatskog sabora nakon nekolicine odgoda stupilo je u svoju punu snagu prije nekoliko dana. ZERP i njegovo nepoštivanje pitanje je interpretacije, jer s jedne strane imamo ZERP kojeg ne samo da nemamo čime kontrolirati, no daleko bitnije, ministarstva zadužena nisu na vrijeme pripremila niti zakonodavni i pravni okvir postupanja u ZERPu. Hido Biščević je potpisao što je potpisao i svi osim nas misle kako je to obvezujući potpis. HSS je bio jako rezolutan oko ZERPa, no pritisak slijedi (a formiranjem nove vlade samo će se pojačati) a vrli HDZovci se ne oglašavaju na tu temu osim Hebranga koji je na fini način probao protumačiti da 100-200mil eur od pokradene ribe nije vrijedno zaostajanjem u pregovorima s EU. Nekako si mislim da će priča o ZERPu neslavno propasti u tako uvijenom sporazumu sa Slovenijom i Italijom da ni sami nećemo skužiti što se dogodilo, a po svoj prilici će dobiti i više nego što su imali do proglašenja ZERPa.

Manjine – manjine su krenule diskutirati o tome kako hoće dvostruko pravo glasa. Ono što je tijekom napornih pregovora dogovoreno je da će se o tome razgovarati u prve dvije godine mandata vlade; dakle rješenje ne postoji, HDZ je protiv prijedloga (iako je dvostruko pravo glasa postojao i kod nas do prije desetak godina) i o tome će se “razgovarati”, a odmah da spomenemo i Zdenku Čunhil koja je uspjela ishoditi da se u Daruvaru napokon stave dvojezične oznake (što je ionako bila zakonska obveza lokalne samouprave koju vodi – pogodite tko).

Poanta cijele ove priče je u stvari slijedeća. Nekakvi pregovori se vode već mjesec i pol dana i sve što se je u tome vremenu dogodilo je da su “koalicijski partneri”, kojima je bila važna samo “programska kompatibilnost” uspjela napustiti apsolutno svaku od pregovaračkih pozicija s kojima su krenuli. Ništa od regionalizacije, ništa od referenduma za NATO, manjinama ništa od prava glasa a niti onih šest milijardi kuna za hrvatsko selo se ne spominje previše. U posljednjem tjednu prije formiranja vlade počinju se po novinama spominjati fotelje (makar, ne vidim o čemu se drugome pričalo ako su programe već odlučili u cijelosti napustiti) i sada polako izlaze taštine na vidjelo.

Ono što bi danas Đurđa, Josip, Milorad i društvo trebali napraviti je lijepo sjesti, natočiti pivo, napraviti kokice i pogledati reprizu nekih od svojih “odlučnih” stavova iz predizborne kampanje te se poput David Byrnea zapitati: “Well, how did I get here?”.

Misao dana (za Đurđu i Josipa):
You’ve got the brain of a four-year-old boy, and I’ll bet he was glad to get rid of it.