Categories
Business

10 najvećih mitova o poduzetništvu

Naletio sam prije nekoliko dana na sjajan tekst na blogu Guy Kawasakija, pa sam zamolio originalnog autora Scotta Shanea da li mogu prevesti njegov tekst na hrvatski kako bi ga svi mogli pročitati. Scott Shane je profesor ekonomije na Case Wester Reserve sveučilištu gdje predaje poduzetničke studije (imamo li mi tako nešto kod nas?). Scott je napisao desetak mitova koje i argumentira, obzirom da se radi o američkim podacima kod nas sasvim sigurno postoji razlika u pojedinim statistikama, no problem kojeg Shane opisuje je apsolutno identičan. Ako se mislite baviti poduzetništvom, dobro pročitajte ovaj tekst:

  1. Treba puno novaca da bi se pokrenuo novi business. Nije istina. Tipična start-up kompanija zahtjeva svega oko 25.000USD za svoj start. Uspješni poduzetnici koji ne vjeruju da im je za pokretanje posla potrebno puno novca oblikuju svoju tvrtku tako da funkcionira uz malo novca. Oni posuđuju umjesto da plaćaju. Oni iznajmljuju umjesto da kupuju. I oni pretvaraju fiksne troškove u varijabilne, na primjer, plačajućiprovizije umjesto fiksnih plaća,
  2. Venture kapitalisti su dobro mjesto za potražiti start-up kapital. Ne, osim ako pokrećete biotehnološku kompaniju. Računalni hardver i softver, poluvodiči, komunikacija i biotehnologija uzima više od 81% svih venture kapital ulaganja, i 72% svih kompanija koja su dobila VC financiranje u posljednjih petnaestak godina. VC financiraju otprilike 3000 kompanija godiđnje, a samo jedna četvrtina njih je u seed ili start-up fazi. U stvari, šansa da tvrtka dobije VC kapital je 1:4000. To je lošiji koeficjent od onoga da ćete poginuti pod tušem.
  3. Većina business angela je bogata. Ako “bogat” znači da mora biti akreditirani investitor – osoba netto vrijednosti od 1 milijun dolara i godišnje ili godišnji prihod veći od 200.000usd ako je sam ili 300.000 ako je oženjen – tada je odgovor NE. Gotovo 3/4 ljudi koji pružaju kapital za startupe su ljudi koji nisu prijatelji, susjedi, zaposlenici ili obitelj ne sustižu uvjete za SEC akreditaciju.U stvari, 32% njih imaju prihode kućanstva od 40.000USD ili manje, a sedamnaest posto njih ima negativnu netto vrijednost.
  4. Start-upovi ne mogu biti financirani dugom. U stvari, dug je uobičajeni način financiranja u odnosu na kapital. Prema Federal Reserve’s Survey of Small Business Finances, pedeset i tri posto financiranja kompanija koje su stare dvije godine ili manje dolazi iz duga, a samo 47% dolazi iz kapitala. Dakle, mnogi podutetnici koriste dug umjesto (radije nego) kapitala za financiranje svojih tvrtki.
  5. Banke ne kreditiraju start-upove. Ovo je još jedan mit. Ponovno, Federal Reserve podaci pokazuju kako banke pružaju financiranje za šesnaest posto tvrtki koje su stare dvije godine ili manje. Dok se šesnaest postotaka možda ne čini puno, to je i dalje tri postotka više od prvog slijedećeg izvora – trgovačkih kredita – te je veće od mnogih drugih izvora o kojima svi govore: prijatelji i obitelj, business angels, venture kapitalisti, strateški investitori i državne agencije.
  6. Većina poduzetnika započinje business u atraktivnim industrijama. Tužno, upravo suprotno je točno. Većina poduzetnika odmah kreće prema najgoroj mogućoj industriji za startupe. Odnos između broja poduzetnika koji pokreću business u industriji i onih koji propadaju je 0.77. To znači da većina poduzetnika pokreće posao u industriji u kojoj imaju velike šanse propasti.
  7. Rast startupa ovisi više od talentu poduzetnika nego na businessu kojeg je odabrao. Žao mi je da uništavam ego, no odabir industrije u kojoj ćete poslovati ima ogroman efekt na šansu da će posao uspjeti. U posljednjih dvadesetak godina, oko 4.2% svih startupa u računalnoj i uredskoj industriji uspjelo je doću na popis 500 najbrže rastućih privatnih kompanija u americi. Samo 0.005 posto startupa u hotelskoj i motelskoj industriji i 0.007 posto startupova u industriji hrane i pića uspjelo se probiti do top 500. To znači da su šanse da se probijete na top 500 otprilike 840 puta veće ako pokrenete tvrtku koja se bavi računalima, nego tvrtku koja ima motel, hotel ili restoran. Ne postoji ništa što je bilo tko drugi otkrio o talentu poduzetnika, a da ima veći utjecaj na razvoj novog businessa.
  8. Većina poduzetnika je financijski uspješna. Sorry, ovo je još jedan mit. Poduzetnici stvaraju mnogo bogatstva ali je ono nejednako raspoređeno. Tipični profit kojeg ostvari direktor-vlasnik je 39.000USD godišnje. Samo gornjih deset posto poduzetnika zarađuje više od svojih zaposlenika. A tipični poduzetnik u pravilu zarađuje manje novaca nego što bi inače zaradio da radi kod nekog drugog.
  9. Mnogi startupovi postignu ciljeve rasta prodaje koje traže investitori. Niti približno točno. Od 590.000 tvrtki s najmanje jednim zaposlenim koliko ih je godišnje osnovano u americi, podaci US censusa pokazuju da manje od 200 dostignu 100mil USD prodaje u šest godina koliko venture kapitalisti navodno traže. Oko 500 tvrtki dostignu 50mil usd prodaje koje spominju sofisticirani anđeli poput onih Tech Coast Angels i the Band of Angels. U stvari, samo 9.500 kompanija dostignu 5mil usd prodaje u toliko vremena.PO
  10. Pokretanje businessa je lagano. Nije, i većina ljudi koja pokrenu posao ne uspiju u tome. Sedam godina nakon početka procesa, samo jedna trećina poduzetnika ima tvrtku s pozitivnih novčanim tokom većim od mase plaća i troškovima vlasnika u periodu većem od tri mjeseca za redom.

Eto, to je to. Za puno razumijevanje ipak preporučam da pročitate i engleski tekst na gornjem linku da ne bi bilo da se nešto pogubilo u prijevodu. Statistički podaci koji se ovdje navode odnose se na ameriku i naravno da kod nas ne vrijede, no na jednom visoko kompetitivnom trižištu poput amerike situacija je krajnje kristalizirana i principi bi morali funkcionirati i kod nas. Napominjem “morali” jer se neke stvari kod nas događaju sasvim drugačije, a pojedine kategorije (poput venture kapitalista i business angela) su gotovo nepoznate. Ne znam kako vama, no meni je ovaj popis mitova bio iznenađenje (a ne bi smio biti).

Misao dana:
To open a shop is easy, to keep it open is an art.

Categories
Priroda i društvo Video

Requiem za domovinu

Danas smo nakon nekoliko mjeseci predizborne, izborne i postizborne trakavice dobili novu/staru vladu. Sastav nove vlade je zanimljiv jednako koliko je i dosadan, no o njemu ću se osvrnuti kroz slijedećih nekoliko dana. Kao što sam puno pisao u proteklih 18 mjeseci, smatram ovaj razvoj događaja iznimno lošim i štetnim za ovu zemlju na apsolutno svakoj razini. Iskreno se nadam da će do novih izbora doći i prije isteka roka.

Pa sada ako već tugujemo zbog nove vlade, da to napravimo barem u stilu. Stavio sam jedan relativno rijedak i malo poznati video. Andrew Lloyd Weber je glasoviti skladatelj koji iza sebe ima cijeli niz broadwayskih uspješinca, no jedna od manje poznatih je i njegovo viđenje Requiema, jedan od dijelova Requiema je i Hossana koju svakako poslušajte.

http://youtube.com/watch?v=eNm8nX9SOAg
Categories
Edukacija i školstvo Priroda i društvo

Mitovi o Hrvatskom internetu

Agencija GFK objavila je prije nekoliko dana rezultate svog istraživanja o pristupu internetu i internet korisnicima. Anketa je napravljena u trinaest zemalja središnje i istočne europe, a u svakoj zemlji se koristio reprezentativni uzorak od 1.000 ispitanika starijih od 15 godina. Cijelo instraživanje postoji na slideshareu pa ga možete pogledati u cijelosti. Ja ću se koncentrirati na nekolicinu podataka koji su po meni zabrinjavajući.

Istraživanje se otvara postotkom internet korisnika. Naime, prosjek regije je kako 38% stanovnika ima pristup internetu, Hrvatska je ovdje samo za jedan postotni bod bolja, dok je uvjerljivo najdalje došla Slovenija i Austria (s 62 i 59% stanovnika s pristupom internetu), dok je najlošijaUkrajina sa svega 12%. Iako mi spadamo po ovome u nekakvu zlatnu sredinu, nikako ne vidim kako bi mogli biti zadovoljni tim podatkom budući da broj internet korisnika raste zabrinjavajuće sporo. Naime, Gemius (kojeg kod nas zastupa Valicon) radi istraživanje posjećenosti web stranica što nam između ostalog dozvoljava i mjerenje ukupnog broja apsolutnih korisnika interneta u Hrvatskoj. Po tom istraživanju, u rujnu 2007 godine (dakle u mjesecu u kojem je GFK radio ovo istraživanje) godine u Hrvatskoj je postojalo 1.024.436 internet korisnika što je rast od svega 5% u odnosu na godinu ranije. Dakle, sve podatke o silnom broadbandu kojeg nam t-com povremeno plasira nsu novi korisnici nego postojeći koji dial-up mijenjaju za ADSL. U situaciji u kojoj jesmo, s penetracijom od 39% i 5% godišnjeg rasta broja korisnika, ispada da nam treba desetak godina da sustignemo susjedne nam slovence što je porazno znajući da internet kao takav u našim krajevima jedva da postoji desetak godina.

Druga bitna stvar koju sam uočio je da je korištenje interneta proporcionalno vezano za penetraciju interneta u zemlji, ako pogledate slide s presjekom korištenja interneta sasvim je jasno da što je penetracija interneta među stanovništvom veća, tim je veća/češća i upotreba interneta (primjerice na dnevnoj bazi). Ispada da je internet poput parnjače i što više korisnika ima, to je potreba za sadržajima veća i češća.

Hrvati internetu pristupaju iznadprosječno od kuće, otprilike kao prosjek regije s posla, dok svega 8% ih pristupa internetu iz škole. Negdje smo na 60% prosjeka regije po pristupanju iz škole, i nekih 40% u odnosu na lidere (Slovačku i Češku). Toliko o eHrvatskoj. Naime, kako imam nekakvih (ograničenih iskustava) sa školama, znam kako to funkcionira u glavnini situacija, škole u pravilu imaju carnet optički kabel ili adsl koji je spojen na jedno ili nekoliko računala koja su pak strogo kontrolirana i zaključana u nekim kabinetima. Prvenstveni je problem edukacija nastavnika koji ulaze (po godištu) uglavnom u skupinu onih koji internet niti ne razumiju pa im stoga niti potencijal interneta nije jasan, a čim nešto ne razumiješ u pravilu ga braniš. 8% je porazni rezultat i nema u njemu pravdanja. Internet ima edukacijki potencijal veći od praktički bilo kojeg drugog programa koji postoji, ulaganja potrebna za dostupnost interneta su skoro pa nikakva i sve što treba je imati viziju i educirati edukatore o njegovom potencijalu.

No ako ste mislili da je to najlošija vijest iz istraživanja grdno se varate, Hrvati su na dnu ljestvice po korištenju javnih internet pristupnig točaka (caffei, hotspotovi i slično). Toga kod nas gotovo da i nema. Mobilni internet sa svega 4% udjela (u odnosu na srpskih 23) je zastrašujuće (iako srpskih 23% vjerojatno ukazuje na neku tržišnu anomaliju, no svejedno se nalazimo u samom dnu tablice kako god okrenuli). Po upotrebi maila smo negdje u dnu sredine, korištenja interneta za prikupljanje informacija u sredini, po korištenju naprednijih IM tehnologija opet na samome dnu. Nismo toliko loši (ali i dalje jadni) po upotrebi internet bankarstva, no internet trgovina nam je jedna velika nula tj. svega 14% internet korisnika koristi internet za online kupovinu bilo kojeg tipa a interes za mobile internet je skoro pa nikakav.

Eh, ima jedna dobra vijest iz ovog istraživanja, a ta je da teško da može biti gore. Naime, ispada kako je potencijal ogroman – čak nije niti riječ o potencijalu nego o sigurnosti rasta, jer u razvijenijim zemljama slika korisnika interneta dramatično drugačije izgleda. Malenim zahvatima moglo bi se napraviti puno toga. Škole koje su pod apsolutnom kontrolom države i koja bi doslovce uz kikiriki ulaganja mogla i u krajnjoj liniji morala popularizirati internet to mogu učiniti sa doista minimumom utrošenih sredstava. Internet i telco provideri bi morali uložiti malo više truda da ljudima objasne čari mobilnog interneta. Blackberry kojeg koristim ima godišnji rast koji se mjeri u faktorima a ne postocima i nema niti jednog jedinog razloga da se to ne napravi i ovdje i to upravo zato jer ostatak infrastrukture ne postoji. Internet trgovina nam je nula, imamo zemlju s valjda najviše kreditnih i bezgotovinskih modela plaćanja u regiji, a imamo samo 14% internet korisnika koji se usude kupovati na internetu.

Čemu služi uopće ta eHrvatska i njihov ured u Gajevoj? Imaju li oni ijedan spomena vrijedan projekt (ovo je retoričko pitanje, da se nije netko usudio nešto iskomentirati na tu temu, jer ako pomisli neka ode na podatak od 8% interneta u školama i razmisli ponovno). Što je s broadbandom i masovnim valom novih korisnika? Zašto nitko ne želi trgovati preko interneta (pa barem se uredski pribor može naručivati preko interneta na najjednostavniji mogući način, eto ja sam i velike špeceraje prebacio na online, ekipa ti to lijepo posloži u kutije, donese u vrijeme koje se dogovorite i još ti to dotegle na kat na kojem stanujete)?

Internet boom i ljudi koji će profitirati na internetu u Hrvata tek stiže, razmislite što možete učiniti da budete dio njih.

Misao dana:
First we thought the PC was a calculator. Then we found out how to turn numbers into letters with ASCII — and we thought it was a typewriter. Then we discovered graphics, and we thought it was a television. With the World Wide Web, we’ve realized it’s a brochure.