Ljubo Jurčić – Lokacijski uvjeti boljega života

Prije neki dan sam dobio link na stenogram predavanja Ljube Jurčića iz sredine lipnju prošle godine. Predavanje se zove Lokacijski uvjeti boljega života i predlažem vam da svakako pročitate ovaj tekst (u pdf-u) budući da se radi o sjajnom i svima razumljivom tekstu koji govori o ekonomiji, a istovremeno tekst nije opterećene političkim porukama ili pak nerazumljivim i u praksi neprovedivim jezičnim konstrukcijama (poput: “mi moramo” i tome slično).

Ljubo Jurčić (za one koji nisu znali) bivši je ministar gospodarstva u koalicijskoj vladi, nestranačka je osoba iako djeluje kroz strukturu SDPa (SDP je zanimljiv i po tome jer ima nekolicinu ljudi koji nisu članovi stranke a očigledno nastupaju s visoke pozicije unutar SDPa). U svojim nastupima koje je napravio do sada, Jurčić je ostavio dojam iznimno kompetentne osobe a poslovi koje je odradio – a tu prvenstveno mislim na prvu fazu privatizacije INAe napravljena je na način da do sada nismo čuli niti jednu imali kvalitetniju kritiku na obavljeni posao. Ljubo Jurčić je sveučilišni profesor na ekonomskom fakultetu u zagrebu i posjeduje rijetku kvalitetu da može govoriti o nekoj složenoj ekonomskoj temi na svima razumljivom jeziku (u što ćete se i sami uvjeriti ako pročitate gornji dokument). Moja zamjerka je da Ljubo nema dovoljno medijskog treninga te u sučeljavanjima na televiziji (primjerice na posljednjem u prosincu kada se u Otvorenom sukobio sa Šukerom) unatoč tome što je pomeo Šukera argumentima, zbog pristojnosti i finoće izraza te napadne i barem tada bezobrazne spodobe ministra financija ispalo je kao da je Šuker pobjednik debate. U kuloarima (eto da i ja upotrijebim taj izraz) potiho se priželjkuje da upravo Ljubo Jurčić bude SDPov kandidat za premijera što ja smatram dobrim izborom, osobito stoga što je Jurčić osoba fokusirana na ekonomiju i gospodarstvo kojom se objektivno nijedna vlada do danas nije pošteno pozabavila.

Na samom početku predavanja Ljubo kaže:

Odabir gospodarske politike i strategije zapravo mora poći od specifičnosti društva. Ne postoji Europa kao
jedna i jedinstvena: iz različite povijesti i kulturnog ili religijskog razvitka proizlazi da tržište Njemačke nije jednako talijanskom, francuskom ili britanskom. Japansko gospodarstvo nema mnogo sličnosti niti s europskim niti s američkim, a kinesko ne potpada niti pod jedan kliše. Tamo su diktatura i socijalizam pomiješani s najvišim stopama rasta, a sve naše teorije o demokraciji, razvoju tržišta i liberalizmu u Kini vrlo lako padaju.

Malo kasnije dotiče se cijene rada:

U Poljskoj je trošak rada 5,4 eura po satu, a Hrvatska bi bila negdje na razini Poljske, možda malo iznad, prema sadašnjim pokazateljima o troškovima rada u hrvatskoj metalnoj industriji. Proizvođači automobila i druge industrije ne idu za tim da radnicima povise plaće sa 3 do 4 eura po satu na 15 ili 20 eura nego samo koriste uvjete tranzicijskog gospodarstva. Sve se svodi samo na jeftini rad u tranzicijskoj sredini i posljedica je, prije svega, globalizacije. U Europi regionalne liberalizacije (tj. globalizacije), kome sve to koristi? Koristi li samom radniku? Naravno, radit će, dobit će koji cent više zahvaljujući djelovanju ponude i potražnje: ako je potražnja za radom veća, radnik u automobilskoj industriji tranzicijske zemlje dobit će možda 10 centi više, ali neće mu se platiti kao radniku u Njemačkoj. Nipošto toliko koliko u zapadnonjemačkoj sredini zapravo stoji rad (tj. 28,5 eura po satu) jer korporacije inače u tranzicijske sredine ne bi niti dolazile.

O cijeni rada i radnim uvjetima u inozemstvu sam dosta pisao. Trošak rada u pravilu je najveći pojedinačni trošak bilo koje proizvodnje; u ovome času nalazimo se na kraju vala seljenja industrije iz domicilnih zapadnih zemalja EUa u bivši istočni blok. Nažalost, sposobnošću dosadašnjih vlada nismo uspjeli dovući nijednu od većih proizvodnja na naše prostore i iluzorno je očekivati da ćemo u tome uskoro uspjeti jer je težnja kapitala uvijek ista – i kada se istope komparativne prednosti Poljske ili Češke, industrija ponovno kreće u seobu dalje na istok ili možda u Aziju ili jednoga dana u Afriku.

Prvo smanjite subvencije na poljoprivredne proizvode i ukinite subvencije na njihov izvoz tako da mi možemo biti konkurentni. Međutim, uzalud je njihova konkurentnost u tim primarnim proizvodima koji koštaju u proizvodnji možda 5 eura po kilogramu, kada Amerika izravno
subvencionira poljoprivrednu proizvodnju sa 60 posto, a prilikom izvoza je subvencionira s dodatnih 30 posto. Tako proizlazi da je paradajz iz Nizozemske u Hrvatskoj jeftiniji nego naš. Pitamo se u čemu je tajna, možda oni imaju tehnologiju? Tehnologiju proizvodnje možemo imati i mi, nije u tome problem. Međutim, mi nemamo tehnologiju subvencija. Mi tehnologiju subvencija niti ne možemo imati jer nam nedostaje razvijena industrija iz koje dodanu vrijednost možemo prebaciti poljoprivredi i održavati taj politički balans između poljoprivredne i industrijske proizvodnje.

Ovdje Jurčić govori o mehanizmima zaštite domaće poljoprivrede, objašnjeno na ovaj način, sasvim je jasno zašto domaća poljoprivredna proizvodnja teško da može konkurirati npr. gore spomenutoj nizozemskoj.

Mi rastemo brže nego što raste Europa: 4 posto. Ali europskih 2 posto na 35 tisuća dolara po glavi stanovnika iznosi 700 eura dok hrvatskih 4 posto na 7 tisuća dolara nije niti 300 eura. Jasno je da europski građani bolje žive. Uz ovakve stope rasta mi dodatno povećavamo negativnu razliku u životnom standardu između Hrvatske i EU. I ako nam se onemogući sloboda da sami stvorimo uvjete rasta, mi ćemo od Europe kakvu zamišljamo biti sve dalje.

Evo, do ovoga teksta nisam vidio jasnijeg objašnjenja koje sažima sve dosege postojeće vlade Ive Sanadera (ali i prethodnih vlada), dakle ne govorim o tome da Ivo Sanader laže kada govori o rastu domaćeg proizvoda – nego da svjesno i namjerno prezentira podatke koji se čine pozitivnima, dok u osnovi tonemo sve dublje a istovremeno imamo sjajan osjećaj napretka (totalno identičnu metodu već godinama primjenjuje zavod za statistiku kada u svojim mjesečnim biltenima uporno govori kako nam izvoz raste bitno brže od uvoza – što je kao pozitivna stvar, no kada to pretočimo u neku valutu i konkretne brojke, ispada kako je riječ o razlici koja je iz mjeseca u mjesec sve veća).

Pročitajte članak i naučite nešto.

Misao dana:
The whole of the global economy is based on supplying the cravings of two per cent of the world’s population.