Naletio sam na Pulsovo istraživanje o globalizaciji koje je postavilo tri jednostavna pitanja i odgovori koji su hrvati dali (uzorak od 1.000 ljudi) je u totalnom raskoraku s odgovorima koje su dali ispitanici u 63 druge države svijeta (ovo istraživanje je dio Gallupova globalnog istraživanja).
Prvo pitanje je glasilo da li ispitanik smatra da je globalizacija dobra ili loša stvar za hrvatsku? Svega 18% ljudi smatra do dobrom stvari, 31% lošom, 35% neutralnom a 16% pojma nema. Usporedbe radi, u Africi 71% ljudi smatra da je globalizacija dobra stvar, 9% loša, 11% neutralna a 9% ne zna. Svjetski prosjek je 38% dobra, 15% loša, 31% neutralna i 16% ne zna.
Drugo pitanje je glasilo o tome što ispitanici misle o stranim ulaganjima u hrvatsku? Svega 33% ispitanika smatra to dobrim, a 50% opasnim. Opet, afrički prosjek je 74% smatra investicije dobrim i korisnim, 19% opasnim. Svjetski prosjek je 51% za i 32% protiv, a interesantno je da se ovaj odnos u kojem je više ljudi protiv nego za zabilježen samo u sjevernoj americi (38:43).
Treće pitanje je ispitivalo tko ima više koristi od globalizacije, bogati, siromašni ili podjednako? Totalno očekivano, 69% hrvata smatra d su to bogati, 1% da su to siromašni, 14% podjednako, a 15% je i dalje clueless. Svjetski prosjek je 58% bogati, 5% siromašni, 21% podjednako i 17% patuljaka pojma nema. Zanimljivo je da i u ovom slučaju hrvatski slijede trend zapada gdje jedino u zapadnoj europi ima više ljudi koji smatraju da se bogati bogate i dalje.
E sada, ono što je meni zanimljivo je to kontriranje hrvatske u odnosu na naše okruženje i na svjetske tokove, odnosno suglasnost naših stavova (barem u nekom općem generalnom smjeru) kao i recimo amerikanci ili zapadni europčani. Ne kažem ja da je jedan ili drugi stav krivi, no indikativno je da prostori kojima je razvoj ekonomije nužan (a to bi bila afrika i azija) su odabrali u cijelosti suprotne odgovore od nas kojima je to također jako potrebno. Može biti da smo pametniji, a može biti i da ljudi u tim krajevima razumiju da sami ne mogu izići iz kaljuže u koju su upali.
No imam ja jednu drugu globalizacijsku priču iz mojeg businessa. Naime u mom poslu posao možete podijeliti an dvije osnovne faze (prvu i drugu), i zanimljivo je kako je prva faza kapitalno strašno intenzivna (govorimo o stotinama i milijunima eura za minimalni pogon), traži malo ljudi i u principu visoko je automatizirana – te postoji druga faza koja također očekuje neke strojeve (koji su ipak daleko jeftiniji), no očekuje puno ljudi. U primjerice nizozemskoj, gdje sam prošle godine obilazio desetke tvrtki koje se bave poslom poput mojeg business se razvio na način da imate tvrtke koje se bave prvom fazom i potom se ostatak posla pošalje u tvrtku koja se bavi drugom fazom. I jedna i druga tvrtka je najbolja u poslu koji obavlja, imaju novaca i investiraju u najmodernije strojeve koji se kupiti mogu.
U hrvatskoj je totalno suprotna situacija; dakle u prvoj fazi kupiš visokoautomatizirani stroj (iz jednostavnog razloga što nemaš stvarnog izbora i moraš kupiti takav pogon), no onda u drugoj fazi tipično pokupuješ ono za što imaš novca, a to su niskoproduktivni strojevi, polovni strojevi ili strojevi koji su kapacitetom primjereni tvojoj proizvodnji.
Fora je u tome da recimo nizozemac iz faze dva ulupa u mašineriju recimo 3mil eura i može proizvesti 15.000 nekog proizvoda u satu, dok recimo mi kupimo dobar stroj, recimo i tehnološki vrlo dobar ali daleko nižeg kapaciteta recimo 500 jedinica na sat. Kvalitativno smo jednaki s nizozemcem, no kada fiksne troškove podijelimo s jedinicom proizvoda ispada da je hrvatski proizvod daleko skuplji (jer neovisno o tome koliko je nizozemac skuplji od hrvata, a to je dokazano faktor 4, njegov stroj je i dalje 30x učinkovitiji i u konačnici njegov proizvod objektivno sadrži svega jednu sedminu cijene rada ugrađenog u hrvatskog proizvoda). Sad but true, rekla bi metallica.
Needless to say, sve ovo je plod nekolicine faktora. Kao prvo, riječ je o tzv. hrčak efektu u kojem poduzetnici pokušavaju sve odraditi pod svojim krovom. Ovo je jedna besmislena strategija jer osim što je nemoguće, ono što se najčešće događa je da umjesto da jednu stvar radite najbolje na svijetu, njih 30 radite prosječno ili loše. Drugi problem je nepovjerenje, zašto bih ja outsourcao svoj proizvod kod drugog poduzetnika (koji se može pokazati kao moj konkurent), kada ovaj može otići mom kupcu i preuzeti posao. I posljednje, poduzetnici međusobno rijetko ili nikada ne razgovaraju, a i kada razgovaraju rade to s figom u džepu, što nikako nije dobro – networking – dakle zajednička suradnja više poduzetnika je u inozemstvu nužnost, a kod nas se ona javlja tek u pojedinim industrijama.
Dakle, dok ne prevladamo tri osnovna problema; “moram imati sve”, nepovjerenje i dok ne sagradimo međusobne veze, nećemo se izdići iz ove naše malene bare u kojoj (barem zasada) čim se netko izdigne, odmah ga srežu u početku.
Misao dana:
There is an island of opportunity in the middle of every difficulty. Miss that, though, and you’re pretty much doomed.
19 replies on “Pomak u fazi”
Pretpostavljam da si htio reći “stotinama tisuća”. ;)
jesam, stotinama tisuća
čisto da razjasnim, radi se o investiciji ako želiš raditi izbiljni business, ako želiš biti garažni obrtnik onda je iznos bitno manji, no onda se na tržištu ponašaš kao glineni golub, samo čekaš da te netko ustrijeli
BTW, ne znam jesi li vidio moj predzadnji post, no govorimo o istoj stvari u dvije različite branše. Great minds think alike. :)
Jedan od razloga za ovu situaciju u mojo struci je neznanje poduzetnika koji nemaju pojma što znači razvoj aplikacija, najčešće imaju neku maglovitu pretpostavku u stilu “ma programer samo sjedne i kompjutor mu sve odradi”. I kad se tome doda pristup “mali od mog susjeda se bavi s tim kompjutorima, on će to meni za male pare”, imamo ovakvo stanje kakvo imamo.
istina, nas je proizvod skuplji jerbo radimo manji broj jedinica. svidjelo mi se kako je jednostavno i jezgrovito opisana problematika proizvodnje u nas. bas me zanima o kojem se poslu ovdje radi ;-)
Ne bih se nikako složio s tim. Oni su upali u tu kaljužu zahvaljujući mlađem bratu, kolonijalizmu, a globalizacija (neokolonijalizam) ih gura još dublje u tu kaljužu. Ono što njima možda koristi je to što se pomalo sve više novaca vrti tamo, jer zapad sve propulzivnije iskorištava njihova prirodna bogatstva, i samim time oni najsiromašniji dobiju više mrvica. Zato vjerojatno i smatraju da je globalizacija dobra. My 2 cents.
linus,
moja firma se bavi proizvodnjom koja je između ostaloga prekapacitirana u hrvatskoj, zapošljava velike količine ljudi u pravilu niske naobrazbe i nije građevina :)
glede ove ideje o količini; nije količina presudna stvar, naime tržišta se svugdje dramatično smanjuju tj. proizvodi se “less of more” (to je cijela long_tail spika o kojoj ću za koji dan kada dovršim štivo), no ako gledaš moje tekstove o toyoti od početka ove godine tamo negdje piše kako u toyoti koriste neki stroj sve dotle dok donosi ekonomsku korist
zamisli da imaš vinariju; može biti da imaš proizvod koji se godišnje puni u svega par tisuća litara; ako sve staviš na automatiziranu liniju koja će godišnju proizvodnju skrtčiti u nekoliko sati onda si natovario veliko skladište
ako imaš sa strane neki poluručni strojčić koji može spakirati koju stotinu boca dnevno onda ti je bolje rješenje platiti rad malo skuplje, a smanjiti trošak skladišta i angažirani novac da bi to skladište imao nego da si kreiraš nepotrebnu zalihu
to što je zaliha u aktivi ne znači da ju je dobro imati
@tomo
Juzna Koreja je bila kaljuža kakve nema prije 50 godina. Onda su dopustili Zapadu da ih “eksploatira”. I to ne zbog prirodnih resursa (jer ih nemaju) nego zbog niske cijene rada koja donosi veliki prinos na kapital. A kako je kapitala bilo sve više, tako se dogodio “moving up the value chain” i GDP im se utridesetostrucio.
S druge strane (granice), Sjeverna Koreja nikad nije dopustila kapitalističkim svinjama da pokupuju “obiteljsko srebro”.
Još bih htio dodati da se ne moramo previše bojati FDI-a jer gotovo sve zemlje Zapadne i Istočne Europe (uključujući izrazito nacionalistički nastrojene Francuze) imaju agencije tj. timove ljudi koji vuku potencijalne ulagače za rukav da investiraju baš u njihovu zemlju. Al što oni znaju?
četvrti problem: znamo i možemo sve. peti problem (povijesni efekt): premalo se u nas govori(lo) o h. fordu.
@Bojan:
Bez uvrede, ali odakle ti ta informacija?
Btw. Da je američki kapital tako krasan i ljekovit, onda bi sigurno u indoneziji bilo super. I u Kašmiru. I u etiopiji. I u Kongu. I u panami. I u nikaragvi. Itd. A bome, ni Bosni ne bi bilo loše.
Nemoj se ljutit, ali to meni izgleda vrlo naivno razmišljanje. Evo mali citat sa wikipedije o Južnoj Koreji, da ne ispadne da serem bezveze:
Link:
http://en.wikipedia.org/wiki/South_korea#Economy
Al ajde, nek se raspravlja. Ja sam uvijek za. :)
Tomo, u Etiopiji, Kašmiru i Kongu teško da ima američkog kapitala.
Što se tiče globalizacije, teško da se može nazvati “neokolonijalizmom”.
Trgovina između siromašnih i bogatih zemalja je uglavnom dobrovoljna, a dobrovoljna trgovina je gotovo bez iznimke korisna.
Odličan post. U svojoj bivsoj firmi sam raspravljao upravo o ovim stvarima, ali me nitko nije slusao. Novim poslom jako puno putujem i dolazim u doticaj sa firmama diljem Bosne i Hercegovine i vidim da imaju isti problem. Samo na jednom mjestu u jednoj firmi sam našao da funkcionišu ovako, a ona je trenutno najjača u svojoj branši, kako u BiH tako i u regionu.
mrak, svakako podrzavam ovu ideju da treba zadrzati ono sto donosi dobit.
u obitelji imamo obrt, dobro poslujemo, makar nam je glavni dio strojnog parka u Isusovim godinama – naravno, sve redovito odrzavamo i servisiramo – no bit je u tome da su ti strojevi odlicni za sve nase potrebe, odnosno za sve ono sto nas nasi klijenti traze.
za neke velike investicije treba imati i trziste, koje je nekada vrlo zahtjevno.
@Šimun:
Ne budi siguran. Nedavno sam razgovarao s jednim našim čovjekom, časnikom HV-a koji radi u Pakistanu. Malo pomalo, iako nije htio otvoreno o uzrocima sukoba na glas, ipak je rekao tko je glavni krivac za takvo stanje između indije i pakistana. Isti onaj tko sada iskorištava situaciju i neometano u ničijoj zemlji vadi rudna bogatstva. Da, u Kašmiru ima američkog kapitala.
Što se tiče Konga, bivši imperator kojeg je postavila CIA je, prema wikipediji, skupio 4 milijarde dolara na tajnom računu, dok je zemlja imala jednaki vanjski dug. Ponovno se radi o zemlji bogatoj rudama, i pogodi tko ih crpi? Da ne zaboravimo, MMF i Svjetska banka su svoj kapital uložili u Kongo, kako bi ta zemlja imala bolju demokraciju, i vratila svoje dugove. Da, sto.
Etiopiju sam izgleda krivo uvrstio. Posipam se pepelom.
Ma to je naivno gledanje :-)
Imaš na internetu teorije zavjere o tome kako su Ameri bombardirali Srbe zbog nalazišta metala na Kosovu. Na Kosovu stvarno ima vrijednih rudnika, ali procijeni sam koliko je uvjerljiva teza da je netko organizirao cijeli cirkus samo zbog toga.
ja sam skloniji vjerovanju da njima povremeno treba takvo nekakvo ispucavanje kako bi se riješili osiromašenog urana :) ili još bolje ;(
@Šimun:
Ajde, onda se opet posipam pepelom. :)
A to za bombardovanje Srbije, čuo sam za još neke razloge. To je bila prva akcija u kojoj je Nato združeno djelovao vojno, i demonstrirao silu. A da su prenapuhali priču s albancima, jesu brate.
A uran, ja sam apsolutno uvjeren da su oni u biti pokušavali osigurati stabilnost regije, tako što će nam svima ostaviti po malo urana, pa ako uspije netko složit bombu od toga u idućih 1000 godina, taj će bit njihov najdraži učenik, i gazda u dvorišću. I to su poklonili uran sasvim besplatno. :))
@tomo: tvojim načinom zaključivanja i Židovi su pretjerali s pričom o milijunima pobijenih, zar ne? Ne razumijem, tražiš opravdanje za zločine koje je Srbija vršila tijekom petnaestak godina na ovom blogu? Eh…
Od osiromašenog urana ne može se napraviti nuklearno oružje, jer je to u biti otpad, samo “prljava bomba”.
@Zigzig:
Ima par mjeseci, već sam pisao, čini mi se, između ostalog i o priči upravitelja aushwitz-a koji upravo to tvrdi. :) Neš vjerovat, ali brojkama se jebeno manipulira, u propagandne svrhe.
Ne tražim opravdanje za zločine koje je počinila Srbija. Ni blizu. Ono što me malo bode u oči, je činjenica da ju nisu bombardirali dok je trajao rat, dok su umirale tisuće ljudi po hrvatskoj i bosni, nego su ju odlučili bombardirati nekoliko godina poslije, i to su pritom opet malo potpirili vatru između srba i albanaca na Kosovu, kako bi imali izgovor.
Ovo za osiromašeni uran znam, pisao sam ironično, kao da nam “oni čine uslugu”. ;)